Košarica
Izbornik

Gdje su pokopani Englezi, jedna Amerikanka i jedan Rus?

Gdje su pokopani Englezi, jedna Amerikanka i jedan Rus?

Englezi smrt shvaćaju jednostavno. Nema velikih spomenika već samo ploča s imenom ili nadgrobni spomenik, ali bez grobnice u, recimo, mramoru. Imaju spomenike (stoje uspravno), tzv. slants (spomenik, malen zakopan), markere (obična ravna ploča), i benches (klupa na kojoj su uklesani podaci). Većina se pisaca odlučila za jednostavno obilježene grobove, ali ima i iznimki. Cijelo je more ljudi koji obilaze grobove svojih najdražih pisaca i na razne načine zahvaljuju na knjigama koje su ih tješile, osvajale, naučile..

William Shakespeare 

Kada vam netko kaže Shakespeare onda se sjetite i Stratforda-upon-Avona, mjesta u kojem je rođen i umro. Naravno da cijeli gradić vrišti iz svakog kuta njegovo ime. Navodno je sam napisao svoj epitaf. Umro je od nepoznate bolesti, imao je groznicu smatra se, tzv. "novu groznicu"što je bilo ime za tifus. Naravno da se oko toga spore ali umro je s 52 što je za vrijeme u kojem su "divljale" bolesti poput kuge, sifilisa, tifusa, tuberkuloze, ospica, malarije, dizenterije ali i skorbuta i zubobolje bilo sasvim pristojna starost. Uz njegov je grob i onaj žene Ann i muža njihove unuke. Natpis je proročanski zapravo - baca prokletstvo na onog "tko kosti pomakne a blagoslovljen onaj koji ih poštedi".
Good friend for Jesus sake forbeare,
To dig the dust enclosed here.
Blessed be the man that spares these stones,
And cursed be he that moves my bones.
zapravo, piše ovako:
Good friend for Jesus sake forbeare,
To digg the dust encloased heare.
Blest be ye man yt spares thes stones,
And curst be he yt moves my bones."
Kletva i praznovjerje ili ne, Will i danas počiva tamo. Englezi se s tim stvarima ne šale za razliku od preko-kanalskih susjeda.
Ili? Naravno da ima i ovdje nevjernika koji na spominjanje kletve samo odmahnu rukom. Znanstvenici su dali službeni zahtjev negdje 2011. da im se dozvoli ekshumacija tijela Willa kako bi ustanovili kako je bard umro. Ideja je bila da pomoću kompjuterske tehnologije pregledaju tijelo u 3D. Dakle bez micanja kostiju. Želja im je da se forenzikom "otkrije" kako je umro možda i najslavniji pjesnik i pisac a do 2016. kada će biti 400-a godišnjica smrti. Iza toga stoji profesor Thackeray s johanesburškog univerziteta koji je već uzbunio englesku javnost kada je 2000.-ih koristeći moderne forenzične tehnologije "pregledao" 24 lule koje su bile u zemlji negdašnjeg Willovog vrta. Rekao je kako su to lule kojima se pušila trava koja se, stoljećima, uzgajala i u Britaniji. To je razbjesnilo obožavatelje jer Will "ne bi mogao napisati sve te divne stvari kao ovisnik". A ne možemo sasvim ozbiljni biti pri pomisli da je Shakespeare "naduvan" pisao.
Cirkus je ispao i s posmrtnom maskom Willa koju su našli 1842. u dućanu nekog krpara u Njemačkoj. Ispitivana je nebrojeno puta a problem je što se zapravo i ne zna kako je Will izgledao. No i maska i neki portreti pokazuju napuhnuti lijevi kapak što bi ukazivalo na rijedak oblik raka tzv. Mikulicz sindrom.

Daniel Defoe (Daniel Defoe - osnivač engleskog romana, otac novinarstva i "tata" Robinsona) kojeg smatraju ocem novinarstva umro je siromašan i u bijegu pred dužnicima.

Njegov je spomenik veleban pa je nakon smrti hvaljeniji i svakako priznatiji. Više možete pročitati na blogu "Čitaj knjigu".

Ograda oko groba Benjamina Disraelija koji je umro 1881. plave je boje.

Jako, jako plave boje. Disraeli, književnik i političar, dva je puta bio premijer Engleske. Pokopan je u Buckinghamshireu, na groblju St. Michael u Hughendenu, a možda je i jedini kojem je kao podaniku kraljevska glava podigla memorijalnu ploču u župnoj crkvi. Pokraj nje su i insignije obješene o zid.

Emily Dickinson američka je pjesnikinja koju mnogi Amerikanci znaju naizust.

Nije čudno jer je i danas jedna od najomiljenijih i svakako najvećih američkih poetesa. Ona koja je za života, u 56 godina, objavila samo sedam pjesama poslije smrti ostavila je blago - preko tisuću pjesama. U tri je knjige izašla zbirka "The Poems of Emily Dickinson" tek 1955. no kod nas je jako malo prevođena. Tvrde da je uvijek nosila samo bijelu haljinu što nije točno (Emily Dickinson ) a i danas se raspravlja zašto se povukla iz javnosti. Toliko se o njoj ne zna da je i danas jedna od najizučavanijih osoba. Pogreb američke poetese je bio skroman i nije dugo trajao, a njen je prijatelj pročitao pjesmu Emily Bronte "Moja duša nije kukavica" koju je Emily voljela. Kovčeg je bio bijele boje, ali ga do groba nisu dovezli već prenijeli kroz polje zlatica. Na nadgrobnoj je ploči ime je i prezime, datum i - "called back":  to su riječi koje je napisala u posljednjem pismu svojoj rođakinji: "Mala rođakinjo, Called Back, Emily". A riječ je o poznatom romanu Hugha Conwaya kojeg je ona jednom opisala kao impresivnom. Na prvom je spomeniku imala samo inicijale "EED" ali je njena nećakinja kasnije stavila ime, prezime, datume i taj "called back". Dakle, ona je u posljednjem pismu preporučila knjigu. Nešto kao "Čitaj knjigu" iz 1886.

James Joyce (Joyce), slavni Irac pokopan je u Zurichu, s voljenom ženom Norom Barnacle.

Nedaleko je Zoološki vrt... A zašto Zurich? Sam se Joyce prognao tamo nakon političkih previranja u rodnoj Irskoj 1902. a nakon što su živjeli u Trstu i Parizu Umro je nakon neuspješne operacije čira koji je perforirao - prvo se dobro oporavljao da bi mu se sljedećeg dana stanje pogoršalo i James je pao u komu. Kratko se probudio, oko dva ujutro i zamolio sestru da pozove Noru i sina, ali je ponovo izgubio svijest. (posljednje riječi su mu bile: "Does nobody understand?"). Nora je s malim jurila prema bolnici, ali je James umro 15 minuta poslije poziva. Koliko god je Nora pokušala prebaciti tijelo u Irsku, irska je vlada odbila njen zahtjev. Tako su zauvijek u egzilu ne samo James i Nora već i njihov sin Giorgio pokopan ovdje 1976. Na pogrebu je švicarski tenor Max Meili pjevao "Adio terra, adio cielo" (Zbogom zemljo, zbogom nebo) iz Monteverdijeve "L'Orfeo", a nijedan od dvojice irskih starijih diplomata koji su tog dana bili u Zurichu nisu došli na sprovod. Do groba je kip pisca koji sjedi, prekriženih nogu rukom se drži za bradu, razmišlja i drži cigaru. Malo dalje počiva Nobelovac Elias Canetti. Obojica su na Friedhof Fluntern, groblju do kojeg vozi tramvaj broj šest. A lavovi? Da, Nora je rekla kako je to mjesto dobro za grob njenog Jamesa koji će tako moći uživati u rici lavova. Kažu, posjetitelji da baš nikada nisu čuli riku lavova.

Percy B. Shelley

Percy B. Shelley počiva u Rimu na protestantskom groblju, Cimitero A Cattolico. Mlad se, lijep i talentirani pjesnik utopio u morskoj oluji, s prijateljem i mornarom, a danas će mnogi reći da je smrt bila čudna: ili su ga ubili misleći da je on Byron, ili zbog politike ili su bili gusari ili je neki ribar slomio njegov brod (jer se vidjelo da je njegov čamac udaren od većeg broda). Jedno je sigurno - podigla se nenadna i velika oluja. Tijela su našli kasnije, kad ih je more izbacilo i morali su pjesnika kremirati na plaži zbog strogih zakona o karanteni. Zbog istog zakona žena Mary Shelley nije smjela biti na pogrebu. Potom je Shelley ekshumiran i prebačen na "bolje mjesto". Kod Mary je nakon njene smrti nađena omotnica s pepelom - to je pepeo Shelleyevog srca koje nije izgorjelo i koje  je na onom spaljivanju na plaži ukrao prijatelj.

Mary (rođena Wollstonecraft) Shelley koje je umrla 1851. pokopana je u Bournemouthu, između roditelja, iako mamu nije upoznala jer je umrla odmah nakon porođaja, a od oca se udaljila nakon što je pobjegla s (oženjenim) Percyjem.

Tijela roditelja prenijela je s londonskog groblja Old St. Pancras, a bizarno je ovo: uz njen nadgrobni spomenik, u koji je tada bilo uklesano samo ime njene mame, udvarao joj se Percy Shelley, i - njegovo je srce s njom u grobu. (St Peter’s Churchyard, Bournemouth, Dorset BH1 2EE). Žena koja je izmislila Frankensteina tako počiva sa srcem svog muža.

Rudyard Kipling, (Rudyard Kipling - dječak iz džungle) prvi Englez koji je dobio Nobelovu nagradu i najmlađi primatelj iste umro je u svom vrtu.

Nakon smrti je kremiran u Golders Greenu u Londonu. Sahranili su ga u Westminster Abbeyu pokraj, T. S. Eliota. Njegov lijes nosili su premijer, admiral, ravnatelj Cambridgea. Isti je dan pokopan kralj George V. kojem se Rudyard divio, a nakon njega je pokopan i T.S. Eliot.

Svašta se piše o Lewisu Carolu, o tome kako je bio povučen, čudan, kako je i zašto fotografirao djecu, koliko je to bilo "in vogue" u njegovo doba, koliko je bio povučen... ali njegov je grob kao iz neke bajke.

U Surreyu, u mjestu Guildford na groblju Mount pokopan je taj matematičar i pisac koji nam je dao "Alice i Zemlju čudesa", a nakon što je dobio upalu pluća što se pokazalo početkom influenze. Uvijek je na grobu zasađeno drugačije cvijeće, ovisno o godišnjem dobu.

J. R. R. Tolkien počiva u Oxfordshireu, Engleskoj.

Na jednostavnom je spomeniku urezano njegovo ime i - Beren. Ispod imena Edith, njegove žene urezano je Lúthien. Profesor engleskog jezika na Oxfordu, specijaliziran za starije oblike engleskog tj. anglosaksonskog do 1066., član grupe Inklings u kojoj je bio i C. S. (Narnia) Lewis dao je ugravirati ove dvije riječi,a evo zašto: svoju je ljubav Edith oženio čim je napunio 21 godinu i bio punoljetan jer je bila starija od njega i njegovim roditeljima neprihvatljiva. Ali imali su sretan brak, trojicu sinova i zajedno su proveli 60 godina. Što znače ta imena koje je dao uklesati? Lúthien je najljepša vilenjakinja u Međuzemlju, princeza koja se zaljubi u Berena, smrtnika. Nakon njegove pogibije smiluje se im Mandos i povrati Berena a njoj da smrtnost. Umrli su zajedno, ostarjeli, baš kao i Tolkienovi.

Grob u Novom Meksiku - bez  pisca

Englez David Herbert ili D. H. Lawrence umro je od tuberkuloze od koje je cijeli život bolovao. Kremiran je i pepeo je trebao biti prenesen u Ameriku gdje je njegova žena napravila kapelicu na ranču Kiowa u San Cristobalu u Novom Meksiku. No, čovjek koji je urnu prenosio iz Europe, od straha da ne bi imao problema s carinom, istresao je pepeo iz urne u more s broda, negdje između Villefranche i Marseillesa. U Americi je napunio urnu s nekim pepelom i donio udovici. D. H. je želio da mu pepeo prospu po poljima Francuske, blizu Rajne, no završio je u moru. Poklonici koji putuju na ranč kako bi stavili cvijet na Davidov grob ne znaju da tamo ne počiva veliki pisac.

Aleksandar Puškin je s 37 godina ubijen u dvoboju pištoljem.

Pokopan je u Puskinskie Gory, na groblju manastira Svyatogorsky. Osnivač moderne ruske književnosti kojeg smatraju najvećim pjesnikom Rusije strašno je bio osjetljiv na svoju čast. Za života se borio u 29 dvoboja. Onaj koji ga je došao glave bio je s francuskim časnikom Georgesom-Charlesom de Heeckerenom d'Anthesom koji je pokušao zavesti Puškinovu lijepu i mlađu ženu Nataliju (koju je pisac upoznao kad je imao 29, a ona samo 16 godina). Natalija je bila ljepotica, obožavana i od cara i krda muškaraca, a izgleda da se s Francuzom spetljala. Puškinovi su imali četvero djece (današnji potomci žive po cijelom svijetu - od Velike Britanije, Njemačke, Belgije i Amerike, a jedna se unuka udala u britansku kraljevsku obitelj) no to nije priječilo Nataliju da flerta i uživa u pažnji muškaraca. Puškin je sumnjao da mu žena nije vjerna, a da stvar bude gora, Francuz je bio njen šogor. Obojica su ranjena, no Puškinu je prostrijeljena slezena i dva dana kasnije je umro. Kako se car bojao političkih demonstracija na pogrebu, pjesnika su pokopali u malom i intimnom krugu obitelji i prijatelja - u tajnosti su ga u ponoć prebacili i pokopali na majčinom imanju.

Bram Stoker izmislio je Drakulu (iako mi znamo da je vampir, prvi onaj naš, iz Istre, Juraj Grando.)

Umro je 1912. od sifilisa u 65. godini i pokopan u Londonu, na groblju Golders Green. Irac koji je pisao kratke priče i novele danas je najpoznatiji po gotičkoj priči iz 1897. Za života je bio poznatiji kao osobni tajnik Henryja Irvinga s kojim je i proputovao svijet iako nikada nije došao do Europe, a kamo li istočne Europe u koji je smjestio svoj roman. Istina, proučavao je nekoliko godina folklor, priče, legende i mitologiju. Njegov je grob na miru ali je njegov roman o grofu Drakuli u velike nevolje uvalila groblje St. Mary u Whitbyju jer je Lucy Westenra, nevina žrtva u knjizi postala žrtvom Drakule u tom mjestašcu. Tako je "mjesto radnje" u kojem je Stoker proveo jedno ljeto s obitelji postalo omiljeno okupljalište mladih "gotičara." Naime, Mina u šestom poglavlju opisuje Whiteby. Uz to  je na jednom nadgrobnom spomeniku pomalo jeziva lubanja i kosti što je pisca, misli se nadahnulo. Sasvim dovoljno da klinci, gotici zaposjednu groblje. Od 1994. tu se održava i Whitby Gothic Weekend (oko Svih svetih i u travnju svake godine) koji donosi dobru zaradu pubovima, restoranima, gostionama, svratištima i hotelima. Je, to ne paše crkvi i sada je na groblje teško doći, a postavljene su kamere. Roman koji je Bram napisao 1897. vrlo je slobodno interpretiran u stotinama filmova. Kada je režiju preuzeo Coppola i 1992. snimio "Bram Stokerovog Drakulu", daleko vjerniji knjizi, snimio je horor, ali i dirljivu ljubavnu priča sa sjajnim glumcima (Gary Oldman, Wynona Ryder, Anthony Hopkins, Keanu Reeves, a jedna je vampirica tada nepoznata Monica Bellucci). Groblje je ponovo ušlo u modu i naravno da dolaze gotičari što je nekima simpatično. Nekima je ta pažnja nepodnošljiva - jer neki sjednu, a neki i legnu na Bramov ili neki oblićnji grob. Ali kako ne rade ništa drugo svima je jasno da je za gospodarstvo dobro imati ovu, ciljanu, grupu turista.

Vladimir Nabokov, mislili smo, imat će barem jednog leptira uklesanog na grobu. Ali, nema.

Pokopan je u Švicarskoj, na groblju de Clarens u Montreuxu. Rus kojeg Sovjeti nisu voljeli i koji je "Lolitom" šokirao zapad počiva ovdje. No nije ga lako naći jer Švicarci kao i da ne znaju da je ondje. Tako barem tvrdi jedna obožavateljica koja je u Zurich doputovala između ostalog i da posjeti njegov grob. Nabokov je s obitelji živio u Švicarskoj, u hotelu Montreux Palace i od tamo išao na svoje ekspedicije u potrazi za leptirima. Rus koji je pisao na engleskom na kraju je živio u Švicarskoj i to u djelu u kojem se govori francuski. Uvijek spominjan i slavljen do danas počiva tamo i nitko nije poželio premjestiti ostatke ili u Ameriku u kojoj je postao slavan ili u rodnu Rusiju. ično, a nekima nepodnošljivo jer sjednu, a na pokoji grob neki i legnu. Ali kako ne rade ništa drugo svima je jasno da je za gospodarstvo dobro imati ovu, ciljanu, grupu turista.

George Orwell, (Orwell) odnosno Eric Arthur Blair počiva na groblju Svih svetih, All Saint's u Sutton Courtnay, u Oxfordshireu. Želio je da ga pokopaju na groblju seoske crkvice i da mu na grobu piše ime s kojim je rođen. Nema "Orwell", nema stiha. Baš kako je htio. Na vratima su crkve doduše  uputstva kako do groba doći i napisano je pod kojim je imenom pokopan.

Puškina je obožavao Henry James i na njega je jako utjecao iako većini zapadnjaka ovaj sjajan Rus nije bio poznat.

No, James, velika figura tzv. transatlantske književnosti bio je veliki Puškinov poklonik. Nikada se James nije ženio i navodno je bio zaljubljen u rođakinju, ali kako se stravično plašio seksa nikada joj nije rekao što osjeća. Proglasio se "neženjom" a kasnije, mnogo kasnije se iz pisama i dnevnika razaznalo da je možda bio homoseksualac. Postoji i sumnja da je uslijed ozlijede bio impotentan. Kada je imao 56 u Rimu je upoznao 27 godišnjeg kipara i pisma koja mu je pisao podjednako su prepuna emocija kao i ona koja je pisao nekolicini prijatelja i prijateljica. Njegov "Portret jedne dame" i "Krila golubice" smatraju se velikim američkim romanima a "Okretaj zavrtnja" morate pročitati, ali samo ako imate dobre zalihe hrabrosti jer je priča horror od koje vam svaki šum u kući lomi živce. Iako je godinu pred smrt postao britanskim državljaninom Amerikanci nisu tražili da ga se "vrati doma". Umro je od moždanog udara 1916. i pokopan je u (britanskom) Massachusettsu, na groblju Cambridge u istoimenom gradiću, u okrugu Middlesex. Zato i piše: "Pisac i građanin dvije države, interpreta svoje generacije s obje strane mora" te datum rođenja u New Yorku i onaj smrti, u Londonu.

William Golding (William Golding - Gospodar muha) pokopan je ispod starog drveta tise na groblju crkve Holy Trinity u Wiltshireu, Engleskoj.

Njegov prvijenac "Gospodar muha" odmah je bio bestseller u Britaniji, ali ne i u Americi. No s vremenom je njegova knjiga postala rival "Lovcu u žitu". Lijepo je mjesto tamo gdje počiva Golding, taman za čovjeka koji je najpoznatiji roman smjestio na prekrasan, ali izolirani otok. Natpis "It is the star to every wandering barque" iz Shakespeareovog je soneta 116.

Ted Hughes pokopan je 1998. u Nacionalnom parku Dartmoor u Devonu.

Dvorski je pjesnik umro 1998. i nakon kremiranja pogreb je održan u krugu najbliže obitelji. Sasvim razumljivo, jer je gomila razjarenih Plath-fanova bila u stanju zagorčati mu i posljednje dane. Hughesa nikada nisu prestali zaista strašno mrziti što je Sylviju, kako misle, otjerao u smrt. Pepeo Teda Hughesa prosuli su na udaljenom djelu Dartmoora, nedaleko od izvora rijeke Taw. Velika je granitna stijena stavljena na mjesto s uklesanim imenom i datumima rođenja i smrti. Na pogrebu je pročitano nekoliko pjesama, dvije od Hughesa i onda od Dylana Thomasa: "Do Not Go Gentle Into That Good Night" (Ne idi nježan u tu dobru noć, starost nek gori i vrišti na zalasku dana; Krikom, krikom protiv smrti svjetla....") a pročitao ih je kolega pjesnik, Seamus Heaney. Hughes je 2011. dobio i memorijalni kamen u Westminster Abbeyju, u tzv Kutku pjesnika, Poet's Corner. Iznad njega je T. S. Eliot. No oznaku na vrištini mnogo su puta razjareni poklonici Sylvie jednostavno razbili maljem, izgrebli ili već nekako uništili.

Njegova nesretna žena Sylvia Plath (Sylvia Plath - kći pčelara koja je voljela zvijezde!) od 1963. kad se ubila, počiva na groblju crkve Heptonstall u zapadnom Yorkshireu u Engleskoj.

Za života nije postigla slavu iako je vidjela prvo izdanje svog romana "Stakleno zvono" (Bell jar) koje je izašlo mjesec prije nego se otrovala plinom. Njena je "Ariel" najpoznatija zbirka pjesama bila tek u rukopisu. Samo je osam ljudi bilo na njenom pogrebu, a danas je gotovo svakim danom sve više posjetitelja. Na nadgrobnom je kamenu uklesano: "Čak i usred strašnog plamena - zlatni lotus može biti posađen". Te je riječi za nju odabrao Ted Hughes. Ova rečenica je iz romana "Put na zapad" budističkog književnika iz 16. stoljeća, Wu Ch'eng-Ena ili, na hinduskom Bhagavada Gitae. Nebrojeno je puta s njega izgrebeno "Hughes" tako da je samo ostalo Sylvia Plath. (St Thomas the Apostle graveyard, Church Street, Heptonstall, West Yorkshire, HX7 7NT.) Od kako su stavljena brončana slova, tamo su i ostala.

Roald Dahl (Roald Dahl – jedan od najvećih pisaca za djecu 20. stoljeća) umro je 1990.

Pokopan je na groblju St. Paul u Great Missendenu u Buckinghamshireu. Njegova je unuka rekla kako su mu napravili "vikinški sprovod" jer je spaljen s tenisicama, bocama dobrih burgundaca, čokoladama, olovkama HB i cirkularnom pilom. Do groba vode stope BFG, Velikog prijateljskog diva, lika iz jedne od njegovih knjiga.

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2023-01-28 05:29:41