Gđica Blogerica: "Sve to skupa mi je poslalo poruku da je krajnje vrijeme da počnem ŽIVJETI."
U moru idealizovanih priča o uspehu, savršenom životu i neprekidnoj sreći, retki su blogovi koji otvoreno govore o prekretnicama, ali i o koracima kojima se iz mraka gradi nova nada. Upravo takav je prostor koji je stvorila naša sagovornica: blogerica čiji je životni zaokret od života koji "ispravno“ ispunjava check-liste do hrabrog preispitivanja vlastitih želja, prerastao u javni put samospoznaje, promene i osnaživanja. U današnjem intervjuu ona će nam ispričati zašto je odlučila podeliti svoj put s drugima, kako se osloboditi starih obrazaca i zašto je pisanje postalo njena terapija i nada.
Odgovori koji su usledili promeniće način na koji razmišljate o slobodi, identitetu i odvažnosti da kažete: “To nije moj put”.
- Vaše lično i kreativno putovanje započelo je kao potraga za samospoznajom. Šta vas je motivisalo da krenete na taj put i da svoje iskustvo podelite sa drugima putem bloga? Da li je postojao neki prelomni trenutak koji je pokrenuo tu promenu u vama?
Krenula sam na put samospoznaje poprilično neplanirano. Imala sam 33 godine i živjela život koji me nije ispunjavao. Radilo se o društveno prihvatljivom životu u kojem sam ispunila sve ono što se od mene očekivalo (završila fakultet, našla dobar posao, osamostalila se, itd.) i nisam znala što dalje. Zapravo, nametalo mi se da je idući logičan korak to da se ostvarim kao majka, najviše zbog svojih godina i komentara okoline o mom biološkom satu. Kako nisam imala partnera, čak sam gledala neke klinke za oplodnju u inozemstvu. Međutim, duboko u sebi sam bila svjesna da to nije ono što ja doista želim u tom razdoblju svog života, nego sam opet išla raditi ono što se očekivalo od mene. Išla sam zadovoljiti društvena očekivanja. Onda sam si rekla da je dosta i da moram otkriti što ja zapravo želim.
Odlučila sam svoje putovanje dijeliti na blogu jer mi je tako bilo teže. Možda čudno zvuči, ali znala sam da ću tako brže rasti. Nije isto nešto napraviti u tajnosti i nešto napraviti i podijeliti s nepoznatim ljudima na Internetu. Ovako sam se više izložila i morala sam se nositi sa strahom od tuđeg osuđivanja, sa sramom, i s gro drugih emocija od kojih sam dotad bježala.
Nije bilo nekog prijelomnog trenutka jer je moje “putovanje” počelo na jedno sasvim obično popodne u kolovozu 2022., ali izdvojila bih tri događaja koja su prethodila svemu tome, a koja su na mene jako utjecala:
--> Miom
Doktor mi je saopćio tu dijagnozu tako da mi je rekao da imam tumor. Miom je dobroćudni tumor koji nije životno ugrožavajuć, ali spoznaja da imam tumor me bila baš jako osvijestila glede prolaznosti života i toga da ne znam koliko još vremena imam na ovom svijetu.
--> Potres u Petrinji
Petrinjski potres mi je bio gori od zagrebačkog. Jače sam ga osjetila i doživjela sam ga sama u uredu na poslu. Dok sam se sklupčana pod radnim stolom pitala je li to to od mog života i molila Boga da se zgrada ne uruši, nešto se u meni promijenilo.
--> Korona virus
Ovo iskustvo mi je pokazalo da se naša realnost može promijeniti preko noći. Od normalnog života odjednom se više nismo mogli slobodno kretati, morali smo nositi maske, nismo smjeli zagrliti svoje bližnje.
Sve to skupa mi je poslalo poruku da je krajnje vrijeme da počnem ŽIVJETI.
- Jedna od centralnih tema na vašem blogu je raskid sa starim obrascima ponašanja poput napuštanja uloge “people pleasera” ili perfekcioniste. Kako ste prepoznali te obrasce u sebi i šta vam je pomoglo da se oslobodite tih starih navika? Kakve promene ste primetili u svom životu kada ste ih prevazišli?
A nije ih bilo teško prepoznati. Haha!
Što se tiče prefekcionizma - cijelo sam školovanje dobivala petice i prosjek 5.0 je bio moj standard. Nikad u životu nisam dobila jedinicu. Čak sam i na pravnom fakultetu imala visok prosjek i diplomirala u roku, i to s nekom titulom na latinskom. Nisam pala nijedan ispit. Ta “izvrsnost” je postala dio mog identiteta. Sve je moralo biti odlično (čitaj: savršeno). Tako sam nastavila postupati i na poslu.
Što se tiče people pleasinga - često sam stavljala tuđe osjećaje i potrebe ispred svojih. Bilo mi je važno da su svi zadovoljni i sretni. Da se nitko ne ljuti na mene. Da svi lijepo pričaju o meni.
Da se oslobodim starih obrazaca pomogla mi je promjena misli. Naši obrasci ponašanja uvjetovani su našim obrascima razmišljanja. Drugim riječima, mijenjala sam svoj unutarnji govor.
Umjesto da se “mentalno bičujem” na svaku grešku, pomalo sam postajala sve blaža prema sebi. Ponavljala sam si rečenice tipa:
“Ljudski je griješiti. Smiješ i ti pogriješiti. Kritika te neće učiniti boljom. Samokažnjavanje ne sprječava buduće greške.” I slično.
Za people pleasing je bilo malo teže jer uključuje druge osobe, i to najčešće one do kojih nam je najviše stalo. Tu sam puno razgovarala s ljudima i objašnjavala im zašto se drugačije ponašam.
Najviše takvih razgovora sam morala voditi s onima koji nikako nisu mogli prihvatiti da sam potpuno prestala piti alkohol. Masu puta mi je došlo da im udovoljim i jednostavno popijem nešto jer je teško objašnjavati te dublje stvari pijanim ljudima ;).
Najveća promjena koju sam primijetila je SLOBODA. Sada si dopuštam greške. Ne kažnjavam se kada pogriješim. Objavim neki sadržaj premda nije savršen. Perfekcionisti žive u stalnom strahu - strahu da će pogriješiti i strahu da će netko primijetiti njihove greške. A to nije neki život, vjerujte mi.
Što se tiče people pleasinga, sada više ne udovoljavam drugima, nego sebi. Dopuštam si da radim ono što želim i pritom sam iskrena prema ljudima.
Objasnit ću na recentnom primjeru. Bila sam na jednoj proslavi u restoranu. Počela je u 5 popodne. Nakon glavnog jela, nešto iza 20 sati, ja sam ustala, rekla domaćinu da idem doma, sve pristojno pozdravila i otišla.
Nisam čekala da prođe desert. Nisam čekala da netko drugi prvi ustane pa da mu se ja onda “prišmajhlam” i kažem da i ja moram ići. Nisam lagala da imam nešto drugo. Nisam se pitala hoće li se domaćin uvrijediti.
Umjesto toga sam si rekla: “Odazvala si se pozivu, kupila si lijep poklon, bila si duže od 3 sata, zabavila si malo ekipu svojim pričama i ostala si koliko ti se dalo.”
Prije si nisam dopuštala tu slobodu - da odem kad mi je dosta. Sad odem iako će drugi možda misliti da sam trebala ostati barem do deserta ili da sam postupila s nepoštovanjem prema domaćinu.
Ljudi imaju pravo misliti što god hoće, a ja, jednako tako, imam pravo napraviti što god hoću.
- Suočavanje sa strahovima često je nezaobilazan deo ličnog rasta. Koji su vas najveći strahovi pratili tokom ovog puta samospoznaje i kako ste se izborili sa njima? Šta ste otkrili o sebi prevazilazeći te izazove?
Najveći strah mi je bio da se neću svidjeti sama sebi kad napokon utvrdim tko sam ja zapravo. Drugi strah je bio da ću razočarati svoju najbližu obitelj. Treći strah je bio da ću ostati sasvim sama, tj. da će me svi odbaciti zbog moje promjene.
S tim strahovima sam se izborila kroz jačanje odnosa sa sobom.
Vezano za prvi strah sam si govorila da ću se voljeti kakva god da jesam. Podržavajući odnos sa sobom je na neki način stvar odluke. Ja sam jednostavno odlučila da više nema negativnog self-talka, da nema samokritike, da nema umanjivanja sebe. Slično kao što netko odluči ne jesti meso i onda ga više ne jede do kraja života. Kada bi mi došle samokritične misli, osvijestila bih ih i zamijenila neutralnim mislima, a kasnije pozitivnim. Išlo je postepeno.
Vezano za drugi strah sam si rekla da ja dugujem samoj sebi život kakav želim. I koliko god mi je to nekada bilo teško, stavila sam sebe ispred svojih najbližih. To možda na prvu zvuči sebično, ali je nužno ako želimo živjeti autentičan život. U protivnom opet udovoljavamo drugima i živimo po tuđim pravilima. Naši bližnji samo žele da smo mi sretni. I ako mi sami sebe usrećimo, time zapravo njima olakšavamo posao jer se oni onda ne moraju baviti s tim. Moj odnos sa sestrom i roditeljima je bolji nego ikad i sretna sam zbog toga.
Glede straha da ću ostati sasvim sama, postajala sam sve svjesnija da neću biti sama jer ću imati sebe. Ja sam većinu svog života proživjela tako da sam imala puno ljudi oko sebe, ali nisam imala sebe. I nerijetko sam bila usamljena. Sad kad imam sebe, više nisam ovisna o drugim ljudima, njihovoj ljubavi, pomoći i potpori. Da se razumijemo, volim se družiti i provoditi vrijeme s meni dragim ljudima, ali da trebam ostatak života provesti sama, mogla bih to i znam da mi ništa ne bi nedostajalo. Zašto? Zato što se sada znam sama pobrinuti za sve svoje potrebe. Ako zadovoljenje naših potreba ovisi o nekome ili nečemu, nismo slobodni.
O sebi sam otkrila da mogu postići velike stvari i napraviti velike promjene, kako u svom životu, tako i u životima drugih ljudi. Imam izrazito puno energije. To sam naslijedila od mame i dede. Mogu napraviti u jednom danu ono za što nekim ljudima treba cijeli tjedan. Prije sam dobar dio te energije trošila na overthinkanje i ruminacije (negativno razmišljanje). Sada kada svu tu energiju usmjeravam u kreativnost, krećem se brzo prema naprijed. I ono najvažnije, ne osvrćem se. Više se ne bavim time što drugi misle o mom kretanju, koliko me ljudi lajka, ne preispitujem svoje odluke.
- Pisanje se u vašem životu pokazalo kao moćan alat lične transformacije. Kako vam je kreativno izražavanje, bilo kroz blog ili kroz književni rad, pomoglo da bolje razumete sebe i da doživite duboke unutrašnje promene? Da li ste kroz pisanje uočili kako se menjate i rastete kao osoba?
Možda zvuči patetično, ali mene je pisanje spasilo. Imala sam tu autodestruktivnu crtu u sebi i da se nisam pozabavila sa sobom, bojim se da bi ona s godinama prevladala. Jer nezadovoljstvo ne nestaje. Ono s vremenom raste. Pa prerasta u gorčinu i zajedljivost. I u konačnici ode u zloću. Neki ljudi su “zločesti” prema drugima, ja sam bila “zločesta” prema sebi i s vremenom bih vjerojatno postajala sve stroža i okrutnija u tom odnosu sa sobom. Sada umjesto u autodestrukciju odem u kreativnost. Umjesto da razmišljam o svojim greškama, ja razmišljam o tome kako mogu nekome pomoći pa smišljam objave i videe za Instagram. Umjesto da “jedem i pijem” vlastite emocije (bilo pozitivne bilo negativne), ja ih procesuiram kroz pisanje tekstova za blog, i to me “čisti” na mjesečnoj bazi. Kroz knjige često progovaram o tabuima, predrasudama i o temama o kojima mi je lakše pisati kroz neki lik.
Apsolutno sam narasla kao osoba zahvaljujući pisanju. I taj rast i promjenu nisam uočila samo ja, nego i moje čitateljice. Znaju mi reći da se vidi velika razlika između tekstova s početka bloga i ovih novijih. Ne u kvaliteti, već u načinu pisanja. Sada sam puno konciznija, imam jače izražen stav, još sam otvorenija. Ja bih dodala da sam i hrabrija.
- Kada pogledate na svoje celokupno putovanje do sada, kako biste opisali transformaciju kroz koju ste prošli? Koja je najveća spoznaja o sebi do koje ste došli tokom tog procesa i kako ona utiče na to ko ste danas?
Ja vas neću lagati pa vam reći da je to bilo prekrasno iskustvo. Osobna transformacija je jako teška. To nije ono, idem malo promijeniti navike i dnevnu rutinu, idem postaviti neku granicu prema nekome s vremena na vrijeme, idem izaći iz zone komfora jednom u šest mjeseci.
Ovo kroz što sam ja prošla se na nekim dijelovima činilo kao Danteovi krugovi pakla. Morala sam srušiti do temelja sve ono što sam bila i iznova se izgraditi. Svejedno, opet bih prošla kroz to i svakome bih preporučila da napravi isto. Jer iako iskustvo nije prekrasno, ono što vas čeka s druge strane je. Mi često želimo neki rezultat, ali istovremeno ne želimo proći “put” do tog rezultata. A jedno bez drugog ne ide.
Najveća spoznaja mi je da mogu sve što hoću, da za mene nema ograničenja i da ono što ću u životu imati i biti ovisi isključivo o meni. To preuzimanje odgovornosti za vlastiti život na mene utječe tako da imam osjećaj kao da je moj život tek počeo iako ću ubrzo navršiti 37 godina. Stalno sam uzbuđena oko nečega. Neprestano nešto novo smišljam i pokušavam. Raduje me svaki novi dan. Krećem se lakše kroz svoju svakodnevicu. Dopuštam si raditi stvari koje me vesele iako ih drugi smatraju čudnima.
A s 33 godine sam mislila da je moj prvi sljedeći “breaking point” u životu odlazak u mirovinu.
Osjetite li razliku?
razgovor priredila: Katarina Stevanović (Fuhur čita)
