James Joyce - jedan od najutjecajnijih pisaca ranog 20. stoljeća - rođen na današnji dan

Mnogi se kunu da su ga čitali, ali ako ih prisilite da budu iskreni reći će da zapravo nisu!

Otac i utemeljitelj modernog romana bojao se pasa, grmljavine, gromova i munja i bio nevjerojatno praznovjeran.
Bio je vrstan tenor i glazbenik.
Iako katolik, odbacio je crkvu, iako je bio Irac odbacio je Irsku i svojevoljno se prognao.
"Finneganevo bdjenje" pisao je 17 godina, a osam je godina obijao vrata izdavača da mu objave "Dublince" koji su mu donijeli uspjeh.
Često su njegove knjige nailazile na osude - na primjer, napisao je riječ "bloody" što su smatrali skandalom pa je neke knjige morao dva puta preslagivati, izbacivati cijele pasuse i riječi.
Nije psovao, nije volio "proste" šale, ali u pisanju ih je koristio.
Imao je loš vid i imao 25 operacija.
Imao je mecenu i prijatelje koji su mu davali novac kako bi se mogao koncentrirati samo na pisanje.
Volio je samo jednu ženu, Noru Barnacle, a dan kada su se sreli, slavni 16. lipnja danas je praznik za sve Joyceove poklonike - u taj je jedan dan smjestio zbivanja romana "Uliks" kojeg ili obožavate ili ne razumijete, a zovu ga Bloomsday  jer je glavni junak Leopold Bloom.
Napisao je tri knjige poezije, jednu dramu, bavio se novinarstvom ali je većinu života radio kao učitelj engleskog.
Većinu života proveo je u Europi, Trstu i  Parizu, bio kratko i u Puli, kod kuće je govorio talijanski a umro je i pokopan u Zurichu.(Grobovi pisaca)
Da ovaj tekst pišem recimo, prije 2010. mogla bih prepričati život Jamesa Joyce ali bez citata. Da sam studirala engleski, morala bih platiti grde novce želim li koristiti ijednu rečenicu koju je napisao James Joyce. Zato je na Staru godinu 2010. na Twitteru Ubu Weba, online stranice avantgarde koja objavljuje djela tog doba i tih književnika osvanuo twit: "J... se Stephen Joyce. Prava u EU na djela Jamesa Joycea ističu u ponoć."
Stephen je Joyceov unuk i jedini nasljednik prava na djela slavnog djeda.
Koliko to zgodna i istinita priča,  s otkucajima ponoćnog sata mnogi su Joyceovi pratitelji i obožavatelji odahnuli. Da se mogao čuti krik veselja diljem svijeta bio bi glasniji od svih vatrometa i kanonada kod nas.
Jer, Stephen je od sredine 1980-ih vodio književnu ostavštinu čeličnom rukom, teško davao prava, borio se za svaku riječ slavnog djeda, zabranio izdanja, zabranio kazališne predstave i postao noćna mora baš svima. Zato je svima s ulaskom u 2011. laknulo.
Studenti su morali plaćati korištenje a cijena je bila čista iznuda a i kada bi mislili da je novac jedina prepreka dočekala bi ih odluka da ne mogu citirati Stephenovog djeda. Prebacivanje djela u drame, za kazališne izvedbe ili javna čitanja gledana su, kažu, sa sumnjom i neprijateljstvom. Na venecijanskom simpoziju na Bloomsdayu 1988. Stephen je objavio  da je uništio sva pisma koja je njegova teta, Lucia pisala njemu i njegovoj ženi i da je uništio i razglednice  i telegrame koje je Lucia dobila od Samuela Becketta s kojim je bila u vezi 1920-ih. Zbog Stephena je Abbey Theatre otkazao produkciju "Exilesa" i zagorčao život svakom tko se Joyce usudio taknuti. Istovremeno, nije Joyce bio manje čitan ni manje proučavan. Nakon isticanja prava iza EU i za SAD napokon će se moći pročitati sva Joyceova pisma, imati uvid u njegov život i svi će lakše disati.
A tek je lani, 2014. pjevačica Kate Bush dobila dozvolu da koristi dijelove Uliksa za pjesmu koju je napisala prije 20 godina. Napisala je "The Sensual World" 1989. ali do prošlog travnja nije dobila prava. Kako su u siječnju 2015. izašla prava na Joyceova djela Kate je došla na svoje. Jer prava Jamesa Joycea unuk je toliko štitio da su bila ozloglašena.
Obitelj nekog književnika može tražiti prava ili opstruirati ih ali to je samo za neupućene jer je besmisleno s obzirom da prava ističu u pravilu 70-ak godina poslije smrti autora, osim ako nije izrijekom i presudom drugačije. Sada je i Joyce "oslobođen" i ne bi bilo problema s plaćanjem prava da je nasljednik bio minimalno pristojan što nije.
Druga su priča pretjerana i svakakva izdanja kao što se događa s djelima Shakespearea i Dickensa.
James Joyce je klasik kao i toliki drugi koji su nam kroz stoljeća i stoljeća poklonili svoj talent. No s Joyceom je stvar komplicirana. Mnogi se kunu da su ga čitali ali ako ih prisilite da budu iskreni reći će da zapravo nisu, Irci su na njega strašno ponosni kao i Englezi. Smatraju ga velikanom. Svi se slažu da je njegovo vladanje engleskim jezikom superiorno i nedostižno a djela kompleksna. Nekima je pisac broj jedan, neki kažu da im je pretežak. Joyce je jedan od utemeljitelja modernog romana, a izjava kako su najveći pisci 20 stoljeća bili Irci možda i stoji: irska poslovica kaže  da je bog izmislio whiskey kako Irci ne bi zavladali svijetom. Ali, u književnosti trojica najboljih, bili su Irci - u prozi Joyce, u poeziji Yeats a drami Beckett.

Ali, idemo ispočetka. Rođen je  u Dublinu 2. veljače 1882. kao James Augustine Aloysius i odrastao u brojnoj obitelji. Mama Mary Jane Murray i tata John Stanislaus Joyce iako s brojnom djecom,  bili su obitelj srednjeg sloja.Otac je bio iz Corka i imao je SMALL SALT AND LIME WORKS. Oba djeda su se dobro oženila, u bogate obitelji slavnog kamenoresca. Otac je bio imenovan sakupljačem poreza pa su se preselili u pomodni gradić Bray 19 km od Dublina. Nekako u to vrijeme malog je Jamesa napao pas zbog čega je dobio fobiju od pasa. Dadilja mu je dala još jednu fobiju - rekla mu je kako se Bog ljuti pa na Zemlju šalje gromove i munje.
Nakon prvorođenog Jamesa Joyceovi su imali još desetero djece; tri dječaka, Johna Stanislausa (1884.), Charlesa Patricka (1886.), Georgea Alfreda (1887.) i šest sestara: Margaret Alice "Poppie" (1884), Eileen Isabel Mary Xavier Bridget (1889.), Mary Kathleen(1890), Eva May (1891),  Florence Elizabeth (1892) i Mabel Josephine Anne "Baby" (1893). Dva su dječaka umrla od tifusa.
S devet godina napisao je mali James pjesmu o Charlesu Stewartu Parnellu, političaru kojeg smatraju jednim od najvažnijih političara 19. stoljeća i koji je umro u 45 godini života što je shrvalo cijelu Irsku a otac, ljut zbog stava katoličke crkve prema Parnellu sam je tiskao sinovljevu pjesmu i čak dio poslao u Vatikansku knjižnicu. Iste je godine tata je bio suspendiran a dvije godine kasnije i umirovljen i od tada je obitelj počela kliziti u siromaštvo. James je krenuo u jezuitsku školu u okrugu Kildare 1888. ali je 1892. morao odustati jer otac više nije mogao plaćati školarinu. James je bio briljantan učenik. Kratko se školovao kod kuće, pa u školi Kršćanske braće O'Connell u Dublinu da bi dobio ponudu za jezuitsku školu. S 13 je godina dobio poziv da se pridruži školi Sodality od Our Lady a filozofija Tome Akvinskog koju je tada otkrio imat će ogroman utjecaj na njegov život. Studirao je na University College Dublin i to francuski, engleski i talijanski, bio aktivan u književnim i kazališnim krugovima a 1900. je objavio kritiku Ibsenovog djela "Kada se mrtvi probude" i potpuno očaran naučio norveški i poslao pismo autoru. Kada je dobio odgovor bio je van sebe. Odlučio je naučiti norveški kako bi Ibsena mogao čitati na originalu. Joyce je napisao mnogo članaka i dvije drame (na žalost izgubljene) a prijatelje kojevje tada stekao bili su svi odreda predvodnici generacije iako nama ne znače ta imena mnogo. Napisao je članak o irskom književnom kazalištu ali su mu članak odbili tiskati i tako je počelo Joyceove prokletstvo. Za objavljivanje svakog romana morao se ili izboriti ili se načekati. No, on se isprva nije predao već je sam otisnuo i sam distribuirao svoj članak a izdavač je napisao članak u kojem je osudio cenzuriranje Joycea.

Poslije mature otišao je u Pariz 1902. studirati medicinu ali mu je pratiti na francuskom tehničke predmete bilo preteško pa je odustao. Ostao je nekoliko mjeseci u Parizu i čitao danima i noćima u knjižnici Sainte-Genevieve, bio na rubu gladi jer od kuće nije mogao očekivati financijsku pomoć. Dobio je telegram od oca: "Nother dying come home father" i požurio kući. Mama je umirala od raka i na samrti ga je, plašeći se za njegovu dušu, preklinjala da se ispovijedi što Jamesu nije padalo na pamet. Mama je pala u komu i umrla a James i Stanisalus odbili su klečati uz majčin odar s ostatkom obitelji. James je s bogom raskrstio još onda a i danas se stručnjaci krve oko toga je li on zaista bio nevjerni ili ipak, možda....
Životario je pišući kritike knjiga, podučavajući engleski i pjevajući jer da, bio je izvanredni tenor i čak na natjecanju dobio brončanu medalju. Ali, njegov je poziv bilo - pisanje.
Početkom 1904. htio je objaviti "Portret umjetnika" ali su ga odbili pa je s 22 godine odlučio revidirati priču i promijenio je naslov u "Stephen Hero". Pisao je o svojoj mladosti, zapravo djetinjstvu (imao je 22 pobogu) ali mu je to zapelo pa je odustao - kasnije će je u Trstu objaviti kao "Portret umjetnika kao mladića" ali ti je to bilo sasvim drugačije djelo. "Stephena Heroa" nije završio a objavit će ga, takvog, tek poslije Joyceove smrti.
Ali 1904. je za Joyce važna iz drugog razloga. Te je godine upoznao mladu Irkinju, sobaricu iz Galwaya, Noru Barnacle. Prvi su puta izašli 16. lipnja 1904. i taj je dan slavni Bloomsday - datum kojeg je Joyce odabrao kao dan koji opisuje, sat po sat u "Uliksu. "
Nora je rođena krajem ožujka, ne zna se točan datum, u obitelj nepismenog pekara koji je imao već 38 godina a majka, deset godina mlađa bila je krojačica. Nora je živjela s bakom, završila osnovnu školu ali rano počela raditi kao sluškinja. Roditelji su se razveli jer je otac pio, vratila se majci, zaljubila u mladića koji je umro od tifusa, zaljubila se u lomitelja srdaca (kojeg će Joyce iskoristiti za lik u "Dublincima") i onda je srela Jamesa. Od prvog "čvenka" 1904. do vjenčanja prošlo je devet godina a veza im je bila, kako se to lijepo kaže, kompleksna i napeta s mnogo svađa i nesporazuma ali su se voljeli. On joj je beskrajno vjerovao, ona je u Parizu čak studirala francuski, kuhala mužu najdraža jela, rodila dvoje djece ali i dalje navijala da se James bavi glazbom. Mislila je da piše mračno i da nema smisla u tome, mislila je i da previše pije i da mu novac klizi niz ruke ali uskoro će imati veći problem. Zdravlje kćerke Lucie.
Dakle, nakon susreta Joyce je bio u Dublinu, pio dan i noć i u jednom se pijanstvu posvađao s čovjekom koji ga je prebio. S ceste je Jamesa pokupio poznanik njegovog oca Alfred H. Hunter i odveo ga k sebi i njegovao. Hunter je, šuškalo se, bio Židov, imao je nevjernu ženu i jedan je od likova koji je poslužio za stvaranje slavnog Leopolda Blooma. Kada je prizdravio živio je kod studenta medicine (Buck u "Uliksu") i nakon samo šest noći i usred noći pobjegao je glavom bez obzira. Neki je student (Haines u "Uliksu"), sigurno ne trijezan, pištoljem gađao tave iznad Jamesove postelje. James je pješačio 13 km do Dublina, ostao jednu noć kod rođaka, poslao ujutro prijatelja po stvari i s Norom pobjegao u - Europu.
Joyce i Nora otišli su u egzil koji su sami odabrali i sami ga sebi odredili. Prvo su otišli u Zurich gdje ga je, preko agenta u Engleskoj, navodno čekalo mjesto učitelja engleskog u školi za strane jezike Berlitz. Kada je stigao u Zurich pokazalo se da ga je "agent" prevario ali je direktor škole našao mjesto za Joycea u Trstu koji je tada bio u Austro-Ugarskoj. Kada je došao u Trst pokazalo se da ni tamo nema mjesta ali mu je direktor tršćanskog Berlitza Amlidano Artifoni osigurao radno mjesto u Puli. Ostao je u Puli od listopada 1904. do ožujka 1905. i mrzio svaki dan koji je u njoj morao provesti. Rekao je kako je to mediteranski Sibir, nije mu se dopao ni grad ni ljudi ni vino i u pismima je o tome i pisao. Mi smo skloni gledati na posjete Hrvatskoj romantično ali Pula tog vremena naspram Trsta bila je provincija puna vojske, grad u kojem Joyce koji je volio kavane, vino, umjetničke krugove  nije našao. U svakom pismu poslanom iz Pule samo su prigovori.
Neki mu Puljani to ne mogu oprostiti. Joyce "ima" kafić "Uliks" na pulskom Trgu Portarata a ispred je kip pisca koji sjedi za stolom. Možda je naručio čaj ili kavu jer istarsko vino nije volio. Nedaleko je zgrada u kojoj je predavao engleski i na njoj je ploča koja to obilježava. U Puli je poučavao engleskom austrougarske pomorske časnike a kada su Austrijanci otkrili špijunski krug svi su stranci bili istjerani. Artifoni mu je ponovo pomogao pa su se Joyceovi vratili u Trst i gdje je ponovo radio kao učitelj. U Trstu je ostao deset godina. Te je godine Nora rodila sina kojeg su nazvali Giorgio. Inače, doma su govorili talijanski kojeg je Joyce prihvatio kao svoj jezik. Pisao je na engleskom, naravno. John je pozvao brata, Stanislausa da im se pridruži u Trstu i osigurao mu posao učitelja u jednoj školi. Razloga su bila dva - zaželio se bratova društva a i želio ga je izvući iz irskog života činovnika. Nadao se i da će prihodi brata pomoći lakšem životu Joyceovih. S vremenom će se prijateljstvo braće raspasti uglavnom jer je Joyce pio i lako trošio novac.
Ali, Joyceu je Trst dosadio pa se preselio u Rim 1906. i radio kao bankovni činovnik zadužen za pisanje pisama. Ni Rim mu se nije dopao pa se iduće godine vratio u Trst. Selidbe simo-tamo su završile u Trstu kada se rodilo drugo dijete, kćer Lucia 1908. Sredinom 1909. Joyce je doša u Dublin u posjetu ocu i kako bi našao izdavača za "Dublince." Posjetio je i Norinu obitelj u Galwayu i jako mu se dopala punica. Dok se spremao za povratak u Trst odlučio je povesti sa sobom  sestru, Evu kako bi pomogla Nori oko kućanstva. U Trstu je bio ravno mjesec dana i ponovo otputovao u Dublin ali sada kao predstavnik vlasnika kina i poslovnog čovjeka koji je želio proširiti posao. Tako je Joyce doveo i otvorio prvo kino u Dublinu i Irskoj, Volta Cinematograph  koje je bilo prihvaćeno s oduševljenjem ali se Joyce vratio nakon sedam mjeseci u Trst a ovaj puta je poveo sestru Ellen. Kako je kino prikazivalo talijanske i europske filmove ne može se reći da su Dublinci hrlili pa je ono s vremenom zatvoreno, negdje 1919. a danas je na tom mjestu robna kuća.
Eva je patila za Irskom i vratila se doma nakon par godina ali ne i Ellen koja se udala za češkog bankara Františeka Schaureka. Joyce je još jednom posjetio Dublin, sredinom 1912. zbog natezanja s izdavačem "Dublinaca" (tada nisu bila regulirana zakonski prava što je priča za sebe). Vratio se u Trst razočaran i napisao pjesmu "Gas from a Burner" koja je bila protiv izdavača Robertsa. Nakon toga, najbliže što je bio Dublinu je London iako je Joycea mnogo puta William Butler Yeats preklinjao da se vrati. Zgodna je stvar što mu je jedan od učenika u Trstu bio Ettore Schmitz kojeg poznajete pod pseudonimom - Italo Svevo. Sreli su se 1907. i postali prijatelji i uzajamni kritičari. Schmitz je bio katolik židovskih korijena i to je iskoristio Joyce u stvaranju Leopolda Blooma jer je najviše detalja o židovskoj religiji u Uliksu Joyce je saznao upravo od Schmitza. Još dok je živio u Trstu počeli su problemi s vidom.
Osim pisanja i rada u školi Joyce je pokušavao započeti neki posao pa je osim pustolovine s kinom imao još ideju na primjer, da uvozi iz Irske tweed u Trst. Sposobnost da posudi novac spasila ga je masu puta od propasti. Živjeli su od plaće kod Berlitza i privatnih podučavanja jer mu pisanje nije donosilo novac. Kada je počeo Prvi svjetski rat većina njegovih učenika završila je na ratištima pa su se Joyceovi preselili u Švicarsku, u Zurich. Dva studenta koja je privatno podučavao bili su barun Ambrogio Ralli i grof Francesco Sordina, koji su se zauzeli kod nadležnih da Ircu daju dozvolu za odlazak iz Trsta a on je pak morao obećati da neće pisati protiv austrougarskog cara.
U Zurichu je upoznao nekoliko njemu važnih osoba: engleskog socijalista i slikara Franka Budgena čije je mišljenje Joyce, kada je pisao i "Uliksa" i "Finnegana" stalno tražio. Ezra Pound upoznao je Joycea s engleskom feministkinjom i izdavačicom, Harriet Shaw Weaver koja će mu biti mecena i u sljedećih 25 godina dat će mu na tisuće britanskih funti kako bi mogao biti fokusiran na pisanje, manje podučavati a opet, pristojno živjeti. U Zurichu je napisao "Exiles", izašao je "Portret" i počeo je ozbiljno pisati "Uliksa".
Za vrijeme rata Zurich je postalo mjesto prepuno umjetnika i egzilanata iz cijele Europe i atmosfera je postala boemska i višejezična, živahna i prepuna događaja. Svejedno, Joyce se nije mogao smiriti pa se nakon četiri godine opet vratio u Trst ali je shvatio brzo da se grad promijenio a mnogo je njegovih prijatelja primijetilo kako je Joyce sazrio i bio manje učitelj a više - umjetnik. S bratom koji je za vrijeme rata bio u austrijskom kampu za ratne zarobljenike jer je bio za protalijansku politiku, odnos se jako zahladio. Dakle, ni to da ga nije držalo. Na kraju je Ezra Pound pozvao Joycea u Pariz 1920. na tjedan dana ali je obitelj na kraju tamo živjela 20 godina.
U Parizu je Joyce završio "Uliksa" i bio zadovoljan jer je malo po malo dobio komad slave kao avangardni pisac. Weaverova mu je financijski pomogla pa se mogao posvetiti pisanju. U to vrijeme vid mu je počeo stvarati sve više problema i liječio ga je dr Louis Borsch koji je Joyceove oči do 1929. operirao devet puta.
Na obiteljskom planu nisu cvjetale ruže. Nora je mrzila Joyceova druženja s kolegama umjetnicima, nije se u tome snalazila i više bi voljela da je bio glazbenik, da je pjevao. Nije čitala što je pisao jer joj je to bilo mračno i komplicirano. Najveći problem je bio "slučaj Lucia". Lucia je studirala balet kao tinejdžerka i bila zaista dobra jer ju je podučavala i Isadora Duncan. Ali, 1930. počela je pokazivati znakove mentalne bolesti.  Upoznala je Samuela Becketta i zaljubili su. Bila je to ozbiljna veza koju je 1934. prekinuo Beckett jer je Lucia imala sve gore napade i završila u psihijatrijskoj klinici ii bila pacijentica Carla Gustava Junga. U psihijatrijskoj klinici u Zurichu dijagnosticirana joj je shizofrenija. Smjestili su je u instituciju 1935., u Ivry-sur-Seine. (U Northampton, u bolnicu St Andrew prebačena je 1951., gdje ju je često posjećivao Beckett a umrla je 1982. nakon moždanog udara. Njen je život pretočen u kazališnu predstavu Calico, a snimljen je i film sa Susan Lynch i Ewanom McGregorom).
Zbog Lucie je između Nore i Joycea nastao sukob. On nije mislio da Lucia treba u sanatorij a Nora je mislila da treba. Iako je Luciu vodao kod liječnika morala je biti smještena u sanatorij i Joyce je često posjećivao svoju kćer. Ne i Nora. Ona, od kada je Lucia ušla u sanatorij, nikada nije posjetila kćer i zapravo se nikada više nisu vidjele. Jung koji je pročitao "Uliksa" zaključio je da i Joyce ima shizofreniju i kako su i otac i kćer dvoje ljudi koji su hrlili ka dnu rijeke s tim da je Joyce ronio a Lucia je tonula.
U Parizu su o njemu brinuli, dok je pisao "Finnegana", Maria i Eugene Jolas (pisac, prevoditelj i književni kritičar, sa ženom osnovao ugledni časopis Transition) i da nije bilo njih i Weaverove svijet bio uskraćen za Joycea. Upravo je u njihovom časopisu objavljivao razne odlomke Finnegana koji se tada zvao "Rad u nastajanju". U Parizu kojeg je zvao "posljednjim ljudskim gradom" osim s Ezrom Poundom prijateljevao je i s Hemingwayem i s Gideom, Yeatsom i T.S.Eliotom... Joyce se vratio u Zurich kasne 1940. kada su nacisti bili nadomak Pariza.
U Zurichu je vid Jamesa Joycea liječio tada slavni dr. Vogt. Isti je liječnik za pacijenta imao i Eamona de Valeru kojem je liječenje naplaćivao masno. Od Joycea nije nikada uzeo ni novčića.
Joyceu je perforirao čir 11. siječnja 1941. i odmah je primljen u bolnicu, stanje mu se popravilo ali je sljedeći dan sve otišlo k vragu. Dobio je nekoliko transfuzija i doista najbolju njegu ali je Joyce pao u komu. Iznenada se probudio u dva ujutro 13. siječnja 1941. i pitao sestru može li mu pozvati ženu i sina pa ponovo izgubio svijest. Umro je 15 minuta kasnije dok su Nora i Giorgio još jurili prema bolnici,
Pokopan je u Zurichu, na groblju Fluntern nedaleko zoološkog vrta. Švicarski tenor Max Meili pjevao je ariju iz Monteverdijeve L'Orfeo, "Adio Terra, Adio Cielo". Iako su dva starija diplomatska službenika Irske boravili u Švicarskoj u to vrijeme nijedan se nije pojavio na sprovodu Jamesa Joycea. Irska je vlada odbila molbu Nore da Joycea pokopaju u Irskoj. Tako Joyce i danas počiva u Zurichu. Nora je muža nadživjela deset godina i umrla 1951. sa 67 godina od zatajenja bubrega. Danas uz njih počiva i sin, Giorgio.

Priča o Joyceu ne završava ovdje. I danas ima nekoliko mišljenja o njegovoj religiji. Iako je bio odgajan kao katolik napustio je vjeru jer je mislio da je toliko uzurpirajuća da umjetnicima ne dozvoljava rast sa silnim zabranama.  No kako je čovjek odavno mrtav svako malo neko je tumačenje kako je on zapravo mislio ovo ili ono. Ostaje činjenica da nije bio religiozan i da ga to nije zanimalo. Kada se spremao sprovod katolički je svećenik ponudio svoje usluge a Nora je rekla "Ne mogu mu to napraviti" pa ipak je kasnije niz "stručnjaka" tumačio kako se Joyce kasnije "pomirio" s vjerom. Nije. Točka.
Što se glazbe tiče i poezija i proza je inspirirala glazbena djela. On je pak bio glazbeni talent i svirao je klavir, gitaru i pjevao. Skladao je. Bio je tenor, učio ga je pjevanju i Vincent O'Brien i Benedetto Palmieri. Volio je i poznavao glazbu. Operu je obožavao.
Zapravo je nevjerojatno koliko se namučio oko objavljivanja svojih knjiga. Tko zna što bi bilo da Sylvia Beach koja je vodila slavnu Shakespeare and Company nije objavila "Uliksa". Američko izdanje financirala je Harriet Shaw Weaver ali je 500 primjeraka koje su poslane u SAD prvo zaplijenili pa uništili. To je bilo 1922. Godinu nakon novih je 500 primjeraka otisnuto i poslano u SAD ali su ih spalili engleski carinici. Pojavilo se mnogo ilegalnih primjeraka. Danas se pojavljivanje Eliotove poeme "The Waste Land" i Uliksa smatra prijelomnom godinom u engleskoj književnosti novijeg doba. Leopold Bloom i njegova Molly te Stephan Dedalus odavno su izašli iz stranica knjige, Dublin se hoda po Uliksu jer je Joyce koristio i knjigu s popisom svih zgrada u Dublinu i sve prijatelje molio da provjere, dopune...U 18 poglavlja od kojih je jedno poglavlje jedan sat u danu, od osam ujutro do dva sljedeće noći, svako sa svojim književnim stilom potpuno je drugačiji od svega do tada napisanog. Kada je završio Uliksa godinu dana nije mogao ništa napisati koliko je iscrpljen bio. A onda je sjeo, napisao dvije stranice velikim slovima, kako bi ih uopće mogao pročitati:  Il lupo perde il pelo ma non il vizio, ili vuk mijenja dlaku ali ćud nikada što je talijanska poslovica, kako je opisao Harriet Weaver. To je poslije postao Finnegan.
Do 1926. završio je prva dva dijela knjige a kako je dobio ponudu Jolasovih da dijelove objavi kod njih u časopisu počeo je raditi i knjiga je rapidno nastajala. Do 1930. je usporio jer mu je umro otac, brinuo je za Luciu a sve je slabije vidio. Mnogo su mu pomogli mladi obožavatelji, tako i Beckett. Joyce je čak imao ideju da knjigu da Jamesu Stephensu i da je ovaj završi jer je smatrao kako je omen što su se obojica rodili u istoj bolnici, samo Stephens tjedan dana poslije Joycea a kako su bili imenjaci a Stephens je bio Joyceov književni alter ego njemu je to bio znak koji nije htio zanemariti. Bio je grozno praznovjeran. Ezra Pound i brat Stanislaus nisu bili oduševljeni, Beckett i mlađi oduševljeni. Na svoj je 57. rođendan Joyce objavio kako će se knjiga zvati - Finnegans Wake.
Joycea i dan danas sjeckaju komadić po komadić. Ali, njegovi su sljedbenici ili poštivatelji od Becketta do Borgesa, Rushdieja, Updikea... Nabokov nije bio na čistu jer mu je "Uliks" bio briljanta, a Finnegan užasan a s time se slagao i Borges. Danas se slažu kako je Joyce revolucionarizirao fikciju 20. stoljeća. On je i jedan od stotinu najvažnijih ljudi 20. stoljeća. Na popisu je sto najboljih knjiga 20. stoljeća - Amerikanci su proglasili "Uliksa" brojem jedan, Portret.... je na broju tri a Finnegan na 77. mjestu.
Za klinca iz Dublina, briljantnog učenika koji je naučio francuski, talijanski, latinski, njemački a pisao na nedostižnoj razini engleskog nije loše. Kada je čuo da "Uliks" smatraju profanim i vulgarnim Joyce je odgovorio . "Ako je Uliks nepodoban za čitanje onda je život nepodoban za živjeti ga."

Joyce se užasno bojao munja i gromova. To se zove astofobija i potječe od djetinjstva kada ga je katolička dadilja uputila u tajnu: Bog se ljuti. Taj strah Joyce je imao do odrasle dobi i vjeruje se da je bila inspiracija za riječ od 100 slova koju je iskovao za "Finnegan's Wake" 1939. Riječ?
Bababadalgharaghtakamminapronnkonnbronntonnepronntuonnthunntrovarrhounawnskawntoohoohoordeenenthurnuk . Na prvoj je stranici romana ta nesnosno duga i teško izgovoriva riječ a simbolizira zvuk koji prati pad Adama i Eve. Jednom ga je pitao prijatelj zašto se toliko boji groma, osobito kad njegova djeca nemaju ni najmanji strah. Ah, rekao je Joyce, ta oni nemaju religije, Joyceovi strahovi bili su dio njegovog identiteta i nije ni želio riješiti ih se.
Riječ "quark" dao nam je Joyce. U Finnegan's Wake kada tri morske ptice pozdravljaju kralja Marka. Three quarks for Master mark" točan je citat. Fizičaru Murrayu Gellu-Mannu toliko se dopala riječ da je predložio da se tako zove dio čestice, još 1960.ih. Doduše, drugi prijedlog bio je "parton" ali nema veze s Dolly. Bar misle tako.

Da se roman odvija u jednom danu nije slučaj samo kod Joycea, tako je i radnja u jednom dan u lipnju 1923. kod Virgine Woolf u Gospođi Dalloway, a Herman Melville (LINk NA ČK) je još 1857. u romanu "The Confidence Man" koju je izašao 1. travnja, namjerno kao dan neslanih šala ili Dan budala kako se zove na engleskom.U romanu "Saturday" Iana McEwana sve se događa 15. veljače 2003. a Solženjicinov "Dan u životu Ivana Denisoviča" možda je i najslavniji.
Oko izdavanja Uliksa sve se zna. To je bio dan kada su se Joyce i Nora prvi puta našli, iako je na prvom "čvenku" izvisio jer se ona nije pojavila. Na drugom dogovorenom a prvom realiziranom sve je išlo jako brzo jer ga je zadovoljila na klupi u parku rukom. To je on jako plastično i opisao u jednom od pisama u kojem se prisjećao tog njihovog "izlaska". Masturbacija ima veliku ulogu u "Uliksu" a Joyceova pisma jasno pokazuju zašto. Nije se libio opisati i taj dio čovjekovih aktivnosti koji se inače prešućuje u književnosti. To mu je doduše donijelo zabranu u Engleskoj do 1930-ih a u Americi do 1924. U Francuskoj je izašao. Neki su bili neimpresionirani romanom na primjer, Virginia Woolf nije, a Edith Wharton, autorica fenomenalnog romana "Doba nevinosti" mislila je da je pornografski, obje, da je to pubertetski. Beckett je Joycea obožavao i nakon Uliksa bi će mu desna ruka, tajnik i prijatelj. Stephan Fry je rekao kako mu je to najdraži roman kojeg svake godine čita.
A o čemu je riječ? U "Uliksu", Odiseju. Grčki junak Odisej vraća se kući iz Trojanskih ratova nakon deset godina. Joyce je podijelio roman na 18 poglavlja, za svaki sat po jedno a svaka je kao jeka Homerovog pjevanja.Svako poglavlje ima svoju boju, simbol i organ. Prvih devet riječi oponašaju Homerov grčki stih. Joyce je bio detaljist kakav se rijetko nađe. Vještina s jezikom je možda i danas nedostižna. Ima psovki, sočnih izraza. No, to je najbolji roman 20. stoljeća po mnogima, drugi je "Veliki Gatsby".
Joyce je sreo kolegu po peru Marcela Prousta na jednoj katastrofalnoj večeri 1922. To je godina i kada je izašao "Uliks" i kada je umro Proust, u studenom. Sreli su se u svibnju. Dva su se pisca srela za ručkom s idejom da razmjene ideje pa su prtljali sve dok obojica nisu priznali kako nisu pročitali nijedno djelo onog drugog. To je bila večera za pamćenje, održana 18. svibnja a za stolom su osim Joyce i Prousta bilo još dvojica - Picasso i Stravinsky.

Ulysses Seen je aplikacija i online adaptacija Uliksa kao stripa, Autor je umjetnik Robert Berry i projekt je još uvijek u nastajanju, do sada je napravio 125 stranica. Berry misli da će za deset godina cijeli "Uliks" biti online.

Rođen je iste godine kao i Virgina Woolf, ali da su generacija nije im bilo jedino zajedničko. Osim što su oboje rođeni 1882. oboje su umrli 1941. doduše, Virginia svojom voljom. Oboje su napisali važne moderne romane koji su objavljeni 1920-ih a radnja u oba se događa u jednom danu, u lipnju (i Uliks i Gospođa Dalloway).
U djelima je opisao likove koji su bili jako slični članovima obitelji, prijateljima i neprijateljima, a Uliks je popularan i jer je nevjerojatno precizno opisao ulice i kutke grada. "Uvijek sam pisao o Dublinu jer kada bih mogao ući u srce  Dublina, mogu ući i u srce bilo kojeg rada na svijetu."
Jedan je pak izdavač odbio publicirati knjigu zbog jedne jedine rečenice: "Čovjek koji je gradio mostove i pisac koji ih je s nečuvenom strašću opisivao umro je na vrijeme. Sudbina je htjela da ne vidi ono što nije trebalo vidjeti." Ipak, 1914.  knjiga će napokon biti objavljena. Zbirka od petnaest pripovjedaka, pisanih u prilično realističnom stilu, o Dublinu i njegovim stanovnicima na prelazu dvaju stoljeća. (U jednom pismu bratu napisao je kako prije njega nijedan umjetnik nije Dublin  ponudio svijetu.) Posljednja priča u zbirci - Mrtvi (po kojoj će John Huston snimiti svoj posljednji film),  jedna je od najljepših priča u cjelokupnoj svjetskoj književnosti i najbolji dokaz da je Joyce već s prvim proznim djelom veliki svjetski pisac. U vrijeme izlaska "Dublinaca" Joyce već završava svoj kratki i autobiografski roman "Portret umjetnika u mladosti". Te dvije knjige samo su priprema za jedno od najvećih Joyceovih djela, Uliks.
Na Bloomsday u Irskoj ali i cijelom svijetu ali naravno, najviše u Dublinu sve je u znaku Joycea. Stotine je događaja, Dublinci i turisti šeću Dublinom, jedu i piju u kavanama u koje je zalazio Bloom i Joyce, javno se čitaju dijelovi ili cijela knjiga a posljednjih godina preko interneta možete vidjeti kako u svijetu na glas članovi Joyceovih udruženja čitaju svog omiljenog pisca.

U nas je u "Ediciji Božićević" izašla biografija koju je napisao Ulick O'Connor "Joyce kakvog nismo poznavali". Iznenade se mnogi kada shvate da Joyce nije bio povučeni mračnjak već veseljak, sportaš a ono što je pisao, što je mnogima "težak stil" samo je dio priče.
Kada je Sotheby najavio aukciju Joyceovog pisma Nori u kojem je opisuje kao "kurvu divljih očiju" procjena je bila da će postići cijenu od 60 000 britanskih funti. Ali, kada je krenulo, prodano je za 240 800 GBP a s drugim memorabilijama za 721 620. Iako je Joyce mrzio psovke i "masne" šale u knjigama ih ima kao i u pismima. Napisao je to pismo u zimi 1909. kada se vratio u Dublin, prvi puta nakon što su otišli u dobrovoljni egzil. Ta hrpica stvari zapravo je bila u vlasništvu brata Stanislausa a osim pisama bio je i rana kopija "Uliksa. "

Junak Stephen (Stephen Hero) (napisan između 1904. i 1906., prethodnik "Portretu", objavljen 1944.
Komorna glazba (Chamber Music), zbirka pjesama objavljena 1907.
Dublinci, (Dubliners), zbirka pripovijedaka 1914.
Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a Young Man), roman objavljen 1916.
Izgnanici (Exiles), drama iz 1918.
Uliks (Ulysses), roman objavljen 1922.
Poems Penyeach,  zbirka pjesama iz 1927.
Finneganovo bdjenje,  (Finnegan's Wake), roman objavljen 1939.
Kod nas su Joycea prevodili Stanislav Šimić (brat A.B.-a), Luko Paljetak, Ante Stamać, Mirjana Buljan, Leo Držić i Zlatko Gorjan.
Poslije smrti objavljeni su:
Stephen Hero kojeg je pisao dvije godine, do 1906. a objavljen je 1944.
Giacomo Joyce iz 1907 a objavljen tek 1968.
Pisma Jamesa Joycea izašla su u tri toma, prvi 1957. a drugi i treći 1966.
Mačka i vrag, 1965.
Mačke Copenhagena, 2012
Finnov hotel 2012.

Pripremila i napisala: Sandra Veić Sukreški