"Gospodar muha" - William Golding

U izdanju EPH/Algoritam sada po cijeni od 39,90 kuna.
"Gospodar muha", mračan roman o dobru i zlu koji morate pročitati

Kada god i tko god radi listu knjiga koje svakako treba pročitati u životu, uvijek je tu "Gospodar muha" britanskog pisca Williama Goldinga. Nazivaju je "distopijskom knjigom". Takvim se romanima na površinu izvlače pitanja koja se tiču društva - politička, religijska, duhovna. Pitanja o svemu što veoma lako može, naš svijet, pretvoriti u mnogo ružniju verziju. Takva je "1984" Georgea Orwella, ili Huxleyev "Taj vrli novi svijet" u kojoj se prikazuje opasnost totalitarnih država; ili "Fahrenheit 451" u kojem se ljude drže pod kontrolom i zabranjuje im se individualnosti, a možda je prvi distopijski roman "Željezna peta" Jacka Londona.. "Gospodar muha" je alegorija, a glavna su tema konfliktni impulsi pojedinaca, dječaka, koji van civilizacijskih normi, postavljenih granica u kojima svi mirno živimo, promijene svoj karakter do neprepoznatljivosti. Ili - leži li u svima nama zvijer, zlo, mrak. Želi li svaki čovjek vladati nekim ili nečim i je li borba za prevlast u svima nama? Ako nas se stavi u neprirodnu, nekontroliranu, anarhističku situaciju, u drugačiji okvir, hoće li u nama prevladati dobro ili zlo? Kako se sklop mijenja? Kakav je mentalitet grupe, a kakav pojedinca? A odnos racionalnog i emocionalnog? Kako na ljude utječu okolnosti?

Naslov sugerira vraga, jer vrag je gospodar muha. Belzebub na hebrejskom u prijevodu jest gospodar muha. Tko je u ovoj knjizi sotona?

Priča je neobična. Grupa engleskih dječaka preživi pad aviona kojim ih evakuiraju (izbio je nuklearni rat), ali zrakoplov doživi nesreću i padne na daleki, tropski i nenastanjen otok. Nakon pada aviona dječaci se, još odjeveni u školske uniforme, nađu na pustom otoku bez ijedne odrasle osobe i moraju se sami brinuti o sebi, organizirati sklonište u kojem će spavati, naći vodu, hranu, ali i odabrati vođe. Iako su to dobro obrazovani dječaci iz dobrih obitelji dogodi se regresija civilizacije. Postaju beskrupulozni, divlji, okrutni a ne prezaju ni od ubojstva ne bi li "oni gore" zadržali vlast. Roman je uznemiravajuć, mračan ali i zarazan. Već sam naslov daje nam do znanja kako je nešto mračno u njemu i doista, pokazuje ljudsku prirodu. Godinama je "Gospodar muha" jedna od najčešće propitivanih, komentiranih knjiga, o kojoj se raspravlja i nad kojom se zgražava. Maknemo li ljudski optimizam i idealizam moramo priznati da je rulja moćna stvar, da je anarhija opasna, a da su ljudske vrijednosti krhke i lomljive. Kako to zna biti, prvi roman, "Gospodar muha" ili u originalu "Lord of the flies" objavljen 1954., u početku nije imao veliki uspjeh. Prodalo se oko 3000 primjeraka u Americi no odjednom, gotovo preko noći, našao je put do čitatelja i postao bestseler. Već 1960-ih bio je obvezno štivo u školama, gimnazijima, koledžima i sveučilištima. Ne i kod nas.

Samo u Velikoj Britaniji prodano je 20 milijuna primjeraka, a Golding je najnagrađivaniji britanski pisac, kažu, ikad. Na filmsko je platno roman prebačen dva puta - 1963. i 1976., a imao je i nekoliko kazališnih verzija. (Prva filmska verzija, crno bijela mnogo je bolja od one iz 1976.) TIME je 2005. proglasio "Gospodara muha" jednom od stotinu najbolje napisanih knjiga ikad, na engleskom jeziku. Utjecaj te knjige je velik i često se spominje u popularnoj kulturi.

U "Silver Lining Playbook" ili, kod nas nespretno prevedenom filmu "U dobru i zlu" Jennifer Lawrence ne dozvoljava Bradleyu Cooperu da čita "Gospodar muha" u njenom studiju i kaže: "Mogu ti ja sve reći o "Gospodaru muha". Čovječanstvo je jednostavno gadno i nema tu ničeg dobrog." Kad bolje pogledamo motiv grupice koja je stavljena u izvanredne okolnosti proteže se po literaturi, glazbi (i U2 i Iron Maiden) ali i serijama, filmovima, što horrorima, što avanturističkima. Tko će pokleknuti prvi? Kako? "Gospodar muha" literarni je fenomen. Od naslova nam je jasno da je nekakav strašan lom u pitanju, a kad uronimo u knjigu počinjemo shvaćati o kakvom se lomu radi.

William Gerald Golding rođen je u Cornwallu, u Engleskoj, 1911. Njegova je mama Mildred bila kućanica i gorljiva sufražetkinja a otac, Alec učitelj i socijalist koji je, snažno, zagovarao racionalizam. Smatrao je da je razum, više nego li iskustvo, neophodan i da se na njega moramo osloniti kako bismo dobili znanje kojim ćemo razumjeti svijet. Stari je Golding bio poklonik H.G.Wellsa i T.H.Huxleya iz čijih je djela upio, ne samo znanstveni racionalizam, već i potpuno odsustvo religije. Zagovarali su, a Alec se s tim slagao kako nema tolerancije na iskustvu zasnovanom na osjećajima kao što su strah od mraka na primjer a od toga je mali William patio. Kao i svako dijete. Otac je na sina imao jak utjecaj sve dok nije krenuo na koledž. Prvo se školovao u tatinim učionicama zajedno sa starijim bratom Josephom, a kada je došlo vrijeme za daljnje školovanje William je upisao Brasenose College u Oxfordu i dvije je godine studirao prirodne znanosti. Na trećoj se je godini prebacio na književnost. Kako je već kao desetogodišnjak čitao Tennysona i Shakespearea imao je i te kakvu podlogu, no sada otkriva svijet književnosti pa jako brzo objavljuje zbirku pjesama. Kasnije će reći kako je to "mladenačko pisanje" ali danas pjesme smatraju vrijednima jer pokazuju koliko William nije vjerovao racionalizmu i koliko je ismijavao ideje na kojima je, zapravo, odrastao. Diplomirao je 1930. englesku umjetnost i pedagogiju. Izgubio je vjeru u racionalizam i nije vjerovao, poput oca, da je čovječanstvo savršeno. Prestravio ga je i socijalizam i staljinizam. A pravi su izazovi i kušnje tek pred njim. U početku, od 1935. do 1939. radi kao pisac, glumac je i producent u jednom malom kazalištu u dijelu Londona koji se nije mogao nazvati pomodnim ili popularnim ali je plaćao račune dodatno radeći i kao socijalni radnik. Kazalište je na njega imalo najveći utjecaj, od grčkih tragedija i Shakespearea koje je neizmjerno cijenio do modernijih autora. Počinje, u Salisburyju, raditi kao profesor engleskog i filozofije a iste godine oženio je Ann Brookfield, kemičarku, s kojom je imao dvoje djece, Judith i Davida. Osim pet godina koje je proveo u Kraljevskoj mornarici za vrijeme Drugog svjetskog rata, predaje na školi sve do 1961. kad odlazi iz škole kako bi se potpuno posvetio pisanju. U ratnoj je mornarici, na razaraču, svjedočio potapanju njemačkog Bismarcka, sudjelovao u invaziji na Normandiju (D-Day) kao zapovjednik ratnog amfibijskog broda koji je nemilice tukao projektilima po plažama, te u nekim bitkama (u jednoj, za Walcheren, 23 neprijateljska plovila od 24 su potopljena). U ratu je proveo pet godina, od 1940. do 1945. i na njega je to ostavilo dubok utisak. Bio je svjedok nevjerojatne okrutnosti i barbarizma koje je, na žalost, ljudska rasa kadra napraviti. Pišući o iskustvima iz rata rekao je kako "čovjek proizvodi zlo kao što pčela proizvodi med". Pisao je fikciju, raznim tehnikama je pripovijedao priče, zaplitao fabule ali uvijek se provlačio problem zla, sukob između razumnog civilizacijskog i potrebe čovjeka da dominira pod svaku cijenu. Većina toga se jasno vidi u "Gospodaru muha", knjizi koja do danas, ne samo diže prašinu, već je predmet bezbrojnih eseja, radova, rasprava, doktorata. Knjiga koja je imala, i ima, velik utjecaj i sigurno će ga imati i na buduće čitatelje sadržava niz iskustava i promišljanja koja su zaokupljala Goldinga cijeli život. Iskustva profesora iz škole ogledaju se u glavnim likovima (dječaci jedne škole). Dualnost civilizacije i divljaštva naglašeno je jer je radnju smjestio na tropski otok koji djeluje kao djelić raja. To je ujedno i zaštićeni komad prirode, prekrasne vegetacije koji je i okvir unutar kojeg se britanski školarci prepuste najgorim porivima. Dječaci koji su odani civilizaciji nađu se proganjani od dječaka u kojima izbiju najtamniji porivi i strašna agresija. Upravo tako se pokazuje kako racionalizam Goldingovog oca pada u vodu kada se sukobi s - iskustvom. Knjiga je prošla svoju golgotu - prva je urednica ocijenila knjigu bezveznom, redom su ga odbijali izdavači sve do jednog mladog urednika koji je vidio o čemu je riječ pa su, manjim prepravcima (izbacivanjem poglavlja o svijetu nakon nuklearnog rata) dobili remek djelo. Obitelj Golding je živjela s malo novaca i svaka je poštarina bila značajan trošak tako da je uspjeh bila, u neku ruku, ispravljena nepravda.

Poslije "Gospodara muha" Golding je napisao "The Inheritors", ("Nasljednici") u kojoj opisuje "nove ljude", nasilne Homo Sapiense koji nadvladaju nježnije i mekše Neandertalce. To je ujedno i roman najteže razumljiv čitatelju, ali je do kraja života Golding isticao kako mu je najdraži. Golding nema blokada, brzo piše pa 1956. objavljuje "Pincher Martin", koji opisuje preživljavanje brodoloma pomorskog časnika Christophera Martina koji, za vrijeme bitke u Drugom svjetskom ratu pada s broda i uspije doplivati do neke stijene za koju s drži. Ostatak priče je ispričan iz brodolomčeva kuta gledanja, detaljno opisuje borbu za preživljavanje i prebrojavanje svih mogućih detalja dotadašnjeg života. Ovdje Golding koristi flashbackove ali daleko više ih upotrebljava u sljedećoj knjizi, "Free Fall" ili "Slobodan pad". Ovo je prva njegova knjiga koja ima naratora. Slikar Samuel Mountjoy priča nam ali i objašnjava jer je Goldingova ideja bila da napiše knjigu po modelu Danteove "La Vita Nuova", zbirci ljubavnih pjesama. Mountjoy je Goldingu poslužio kao lik koji komentira konflikt racionalizma i vjere, baš kako je Dante u svojoj zbirci davao komentare o pjesmama.

O problemima vjere piše i u "The Spire" ("Toranj") iz 1964. kroz priču iz 14. stoljeća, o svećeniku jedne katedrale koji odluči da "Bog želi toranj na katedrali" i da "mora biti visok 12ak metara" iako temelji i konstrukcija nikako neće izdržati toliki teret. Priča je to o ljudskoj cijeni i lekciji koju svećenik prekasno nauči. "The Pyramid" (iz 1967.) propituje socijalne klase Engleske unutar grada. Glavni je lik - glazba i roman je strukturalno napisan poput glazbenog soneta. Zbirku kratkih priča "The Scorpion God: Three Short Novels" ("Bog škorpiona: tri kratke priče") objavio je 1971. a svaka priča istražuje negativne posljedice tehnološkog napretka. To je sasvim suprotna ideja tadašnjem tehnološkom obožavanju u tzv. svemirskoj eri. Svi su oduševljeni letom u svemir, a trezveni Golding propituje kuda to čovječanstvo, tako krhko, može odvesti. Prva je priča u prethistorijskoj Africi o bandi lovaca-sakupljača, druga o suđenju u starom Egiptu, a treća o suđenju u Rimskom carstvu. Uz to, jednu od prije objavljenih priča pretvara u komediju - "The Brass Butterfly", "Mjedeni leptir", koja je premijerno izvedena u jednom kazalištu u Londonu 1958. Uzajamna ovisnost dobrog i zla tema je sljedeće knjige a pokazuje je kroz dva lika, Sophie koja isplanira oteti dijete da bi dobila otkupninu i Mattyja koji daje svoj život ne bi li je spriječio. Roman se zove "Darkness Visible" "Vidljiva tama", i izlazi 1979. Osim terorista tu je i pedofilski svećenik i tajanstveni lik, nalik na anđela.

Najgori mu je rad, smatraju kritičari "The Paper Men", "Ljudi od papira" iz 1984. dijelom i jer prezire književne kritičare. Glavni je lik stariji pisac koji izbjegava mladog studenta koji želi napisati njegovu biografiju. Svakako je najambicioznija "Morska trilogija", "The Sea Trilogy", roman u tri dijela koja prati emocionalno obrazovanje i moralni rast mladog aristokrata, Edmonda Talbota dok plovi preko oceana za Australiju, 1812. Talbotov duhovni rast opisan je u "Rites of Passage," ("Inicijacijski obredi" iz 1980.), u "Close Quarters" (1987.) vidimo emotivni i estetski razvoj dok u "Fire Down Below" (1989.) pokazuje političko prosvjetljenje. Goldingov se rad ne ograničava samo na fikciju. Objavio je zbirke eseja koji su često komični i koji ili proširuju ili rasvjetljavaju njegove romane. "The Hot Gates and Other Occasional Pieces" obavljena je 1966., "A Moving Target" ("Pokretna meta") tek 1982. "An Egyptian Journal" tj. "Egipatski dnevnik" 1985. Najveću mu je slavu donio "Gospodar muha". Odobreno mu je članstvo u Kraljevskom literarnom društvu već 1955., deset godina kasnije dobio je naslov "Commander of the British Empire" (CBE) a viteštvo 1988. Knjiga "Inicijacijski obredi" donosi mu 1980. Booker Prize, a 1983. dobitnik je Nobelove nagrade za književnost. Poslije smrti, a umro je u Cornwallu 1993. od srca, otkrivena su još neka djela Goldinga.

Tri neobjavljena romana, dnevnik u kojem je zapisao sjećanja u dvadesetak godina i koji ima monstruoznih 7000 stranica te dva autobiografska djela. Po dnevničkim zapisima otkrilo se da je Golding imao vlastitu tamnu stranu: kažnjavao je učenike kojima je predavao, no tada je ta praksa bila uobičajena (danas nam se čini nevjerojatnim). Na kazališnoj je probi plastično opisivao kako se raspori trbuh pa zgrozio ljude, no on je sigurno to vidio u ratu ako ne i... Opisao je i pokušaj prvog seksa s jednom djevojkom koji nije bio ni nježan ni romantičan a kad je on imao 18 godina, a ona 15. Djevojka je tada pobjegla iz šume po kojoj su šetali nakon što ju je pokušavao obljubiti krivo shvativši "signale" i koristeći izuzetno grube riječi. Dvije godine kasnije konzumirali su vezu, ali je ona sve ispričala svojem ocu. Golding priznaje kako nije bio nježniji ni prema drugim ženama u svojem životu, a svoje je neuspješne i neuspjele veze poslije prebacio u literaturu. Bio je grozno ogorčen, istraumatiziran ali možda najviše prestrašen da bi zlo u njemu, kao i u svakom čovjeku u nekim okolnostima moglo prevladati. To se na sreću nije dogodilo. Nakon rata koji mu je bio ogromna trauma počeo je piti ali nije bio alkoholičar. Ipak zbog tog poroka sam je sebe smatrao monstrumom. Svjestan da je u svakom čovjeku i dobro i zlo on je svoje, i najmanje mane pretvarao u velike grijehe. On je svakako jedan od najgenijalnijih pisaca a strah i propitivanje samog sebe, strah da nije dovoljno dobar odraz je moralnih razina koje nisu uobičajene. U svakom slučaju, on je bio duboko osjećajan, definitivno istraumatiziran zlom koje je vidio, ne kao promatrač već, licem u lice, a strah koji su u njemu razvili upravo ljudi nikada se nije smirio. Negativna kritika njegove knjige, koju je s obitelji slušao na radiju, potakla je u njemu strašnu tugu i dovela ovog neobičnog čovjeka do ruba, a ženu i djecu na ivicu ojačanja. Sebe je doživljavao kao "pripovjedača i mornara" i samo mu je vlastiti brod i isplovljavanja mogao dati malo smirenja. Kćer ga je opisala kao dobrog oca, toplog i da, kompleksnog, s ponekim "bjesovima" zbog trauma, ali i beskrajno duhovitog. Kaže da ga je voljela najviše na svijetu i da je tek kao odrasla shvatila koliko je patio, koliko je u beskonačnost propitivao samog sebe. Znao je biti okrutan, rekla je, neustrašiv na moru ploveći svojim brodom i čudo je da smo preživjeli tolike rizike. Svjesna je i da je tata bio "težak" ali prvenstveno zbog onog što danas zovemo PTSP a od čega su 1950-ih patili preživjeli veterani.

Sa svim traumama i noćnim morama, neuzvraćenim ljubavima obračunao se kroz sjajnu književnost, kroz fikciju zasnovanu na onome što ga je kao čovjeka proganjalo i zanimalo. Koliko? Kako? Zašto? Goldinga je cijeli život proganjala tanka linija između dobra i zla, briga koliko zlo u ljudima može prevladati, može li i to nije samo književnički hir ili zanimacija. Goldinga je mučila ljudska priroda i uzroci, efekti i manifestacija zla. Također zahtjeva propitivanje koje metode ili ideologije ljudska vrsta koristi da bi se borila protiv zla i koliko su učinkovite. Kada su ga pitali zašto je napisao knjigu s ovakvom temom rekao je: "Tema Gospodara muha je tuga, čista tuga, tuga, tuga."

Roman i završava tugovanjem dječaka Ralpha nad neupitnim znakom zla na srcu svakog čovjeka za koje je samo sumnjao da postoji sve dok ga nije vidio među svojim kolegama i prijateljima. Potresna je to knjiga jer je riječ o djeci koju uvijek, na prvu, smatramo nevinima i neiskvarenima. Djeca su pod utjecajem odgoja, roditelja, škole, pravila ali što kada sve to - nestane? Kada ih nema tko voditi? Djeca su sama po sebi dobra, i neopterećena ekonomijom, politikom ona mogu na tropskom otoku uspostaviti pravedno društvo, lijep život u okolnostima u kojima jesu. No, je li doista tako, može li se zlo u nekome nastaniti od "mladih" dana. Rađamo li se dobri ili zločesti ili oboje pa odgoj prevlada? Okolina? Način na koji odrastamo? Ili nas, ljude, neke stvari, ljudi i događaji mogu transformirati? Možda je strah taj koji ljude, male ili velike, svejedno, potakne da se priključe ideji, čovjeku, radnji koju ne odobravaju. Kako strah djeluje na osobu, a kako na grupu? Ta su pitanja vječna, o njima je napisano mnogo studija, provlači se kroz književnost. Samo...navikli smo, a i moramo vjerovati, da dobro uvijek pobijedi. Je li tako i u ovoj knjizi, pročitajte sami. Kod nas je preveden i Goldingov posljednji roman, "Dvostruki jezik" kojeg su našli poslije njegove smrti, a objavljen je 1995. u izdanju Vuković&Runjić
SVS