Monine oči – Thomas Schlesser: putovanje kroz povijest umjetnosti, pariške muzeje i slavne slikare

Ovo je roman koji je osvojio Francusku, svijet, i mene. Duboko dirljiv i nadahnjujući, Monine oči govore o spasonosnoj moći umjetnosti, o gledanju koje nadilazi vid i o ljepoti koja nas može zadržati na životu. Od Vermeera do Fride Kahlo, od Moneta do Picassa, Thomas Schlesser vodi nas na izuzetno putovanje kroz povijest umjetnosti u društvu desetogodišnje Mone i njezina djeda Henryja.

Radnja nas odvodi u Pariz, gdje Mona iznenada, i bez ikakvog upozorenja, gubi vid na 63 minute. Dok je sagnuta nad domaćom zadaćom, svijet joj se jednostavno ugasi. Uslijede liječnici, specijalisti, panika i strah. Budući da se ne pronalazi medicinski uzrok, roditeljima se čak savjetuje psihijatrijska procjena. Iako se Monin vid vraća jednako naglo kao što je i nestao, šok ostaje.

Monin djed Henry, nedavno udovac, odlučuje učiniti nešto naizgled jednostavno, ali duboko transformativno: upoznati svoju unuku s ljepotom svijeta. Svake srijede dolazi po nju iz škole i vodi je u pariške muzeje kao što su Louvre, Orsay i Beaubourg. Tijekom pedeset i dva tjedna, Mona pedeset i dva puta stoji pred umjetničkim djelima i uči gledati. Ne brzo, ne površno, nego polako, s prisutnošću.

Henry je uči da se zadrži pred slikom, da joj dopusti da na nju djeluje. Tako ono što započinje kao nekoliko minuta pred platnom postupno prerasta u cijeli sat. Ta mi je poruka bila posebno snažna i vrlo osobna. Nekada sam i sama "pretrčavala“ muzeje, želeći vidjeti sve. Danas me pojedina djela potpuno zaokupe. Volim se izgubiti u njima, stopiti se s prizorom, gotovo se uvući u sliku. Čitajući ovaj roman, neprestano sam se prisjećala svoje profesorice povijesti umjetnosti iz srednje škole, koja nam je, sjedeći s nama na podu, među jastucima, približavala umjetnost kroz priče, anegdote i intimne detalje iz života slikara. Upravo takav je i Monin djed.

U romanu važnu ulogu ima i pokojna Monina baka, čija ogrlica sa zagonetnim talismanom nosi dodatnu simboliku i emocionalnu dubinu. Uz umjetnost, prisutni su i slojevi obiteljske povijesti, gubitka i sjećanja.

Od Friedrichova Drveta vrana, preko Vermeera, Moneta i Turnera, do Picassa, ovo je knjiga u kojoj će svaki ljubitelj umjetnosti pronaći nešto svoje. Tijekom čitanja često sam imala potrebu guglati spomenuta djela, učiti o slikarima i vraćati se ilustracijama koje se nalaze u središnjem dijelu knjige. Čitanje je za mene postalo gotovo interaktivno iskustvo, spoj književnosti i vizualne kontemplacije.

Schlesser ne opisuje slike samo estetski, nego im pridaje i životne lekcije. Prema njemu, Da Vincijeva Mona Lisa poziva nas da se sa životom suočimo s osmijehom, Rembrandt na samospoznaju, Goya upozorava da čudovišta postoje posvuda, Kandinski nas vodi prema duhovnosti, a Maljevič prema oslobađanju.

Roman ima i više narativnih slojeva. Jedan prati Monin školski svijet, prijateljstva i nasilje među djecom. Drugi se odvija u trgovini njezina oca, koja je stalno na rubu propasti, što ga gura u alkoholizam. Treći sloj čine Monini učestali posjeti liječnicima i njezina stalna borba sa strahom. Sve to čini njezino djetinjstvo složenim, ali Mona se kroz sve kreće s dječjom nježnošću, hrabrošću i maštom.

Monine oči su roman koji govori o umjetnosti, ali još više o gledanju, o pažnji, prisutnosti i sporosti u svijetu koji stalno žuri. Nisam mogla zamisliti bolji završetak svoje čitateljske 2025. godine. Hvala, Thomasu Schlesseru, na ovom izuzetnom i iscjeljujućem čitalačkom iskustvu.

Thomas Schlesser francuski je povjesničar umjetnosti, esejist i kustos. Dugogodišnji je direktor Zaklade Hartung-Bergman u Antibesu, jedne od najvažnijih institucija posvećenih modernoj umjetnosti u Francuskoj. Monine oči (Les Yeux de Mona) njegov su debitantski roman i jedan od najvećih književnih fenomena posljednjih godina u Francuskoj, knjiga je postala bestseler, prevedena na brojne jezike i oduševila čitatelje diljem svijeta. Schlesserovo dubinsko poznavanje povijesti umjetnosti, spojeno s toplim, pripovjedačkim stilom, rezultiralo je romanom koji uspijeva istovremeno biti edukativan, emotivan i univerzalno pristupačan.