Sretan rođendan George Orwell, sretan ti 117!

Svaki čovjek ima neke brojeve koji su mu dragi. Ne znamo koji je broj bio drag engleskom piscu poznatom pod imenom George Orwell, ali 48 je obilježio i njegov život i knjigu za koju je postao sinonim. Napisao je “1984.” s 48 godina, 1948. godine. Danas ga nazivaju najboljim novinarem svog vremena i najboljim arhitektom engleskog eseja. Pisao je cijeli život,ali je nekako ispalo da je u posljednjoj godini života bio - najplodniji. Imao je tuberkulozu i umirao u vrijeme kada se počela koristiti kemoterapija, lijek streptomicin je dobio zahvaljujući tantijemama od “1984″ ali je na njega imao užasnu reakciju i skoro je umro, cijeli je život živio u siromaštvu s nekoliko dobrih godina a kada je na kraju, postao priznat i popularan pisac, za njegovo se zdravlje nije moglo ništa napraviti. Kada pogledamo njegov život, to je zapravo “slučaj tuberkuloza”. Živio je u bijedi, loše su ga liječili, terapije su bile užasne ili neučinkovite, tretmani toksični, imao je cijeli niz bolesti koje tek danas možemo dijagnosticirati i liječiti - sve je to mučna priča Orwellova života. Svi promašaji u liječenju možda su i utjecali na portretiranje lika Winstona Smitha u romanu "1984". Vode se, i danas, rasprave što je sve ubijalo i ubilo Orwella koji je, kao i toliki književnici i umjetnici, obolio od tuberkuloze.

Eric Blair je rođen 25.6.1903. u današnjoj Indiji, tada Bengaliju, u mjestu Mothiari gdje je uštogljeni i kruti otac Richard Walmesley Blair radio kao službenik imperijalističke birokracije u "Bengali Opium Service" i nadgledao tada unosan izvoz narkotika iz Indije u Kinu. Mnogo mlađa majka, Ida Mabel Limouzin Blair, bila je bohemka, buntovnica i socijalistkinja sklona pisanju i književnosti pa je mali Eric od nje naslijedio ljubav prema pisanoj riječi. Svega nekoliko mjeseci star, s majkom i šestogodišnjom sestrom Marjorie, vraća se u Englesku a otac ostaje u Indiji što je uobičajena praksa toga vremena. Odgojeni u Engleskoj oca su rijetko viđali, sve dok nije umirovljen pa se obitelj Blair napokon trajno smjestila u nekom skromnom pansionu. Eric je dobio i sestru Av 1908. Još u djetinjstvu Eric je imao nekoliko napada bronhitisa, kao 18 mjesečna beba ležao je tjedan dana u postelji, a opisivali su ga chesty i bronchial dijete aludirajući na probleme s disanjem. Na fotografijama izgleda debeljuškasto no jaki napadaji kašlja su pratitelji njegovog djetinjstva. S osam godina kreće u školu Henley (koju su prije njega polazile njegove sestre) u kojoj je trpio uobičajene brutalnosti tog doba. Kao dijete srednje klase morao se jako truditi ne bi li dobio stipendiju za neku elitnu englesku školu a stres i napor vratili su mu probleme sa zdravljem. Kasnije je napisao kako je kao desetogodišnjak bio slabog zdravlja a njegov je cimer rekao kako “Eric kašlje” i da je “kašalj kroničan”. No, mali je Eric morao impresionirati profesore što je i uspio jer je dobio prestižnu kraljevu stipendiju pa su roditelji plaćali samo pola školarine za Eton na koji je krenuo u svibnju 1917. Nije bilo izgledno da će dobiti sveučilišnu stipendiju pa je u lipnju 1922. položio tražene ispite a da bi radio kao carski policajac i odlazi u – Burmu. Nije bio sretan s "prljavim poslom za imperiju", a kada je na godišnjem odmoru u Engleskoj daje otkaz, 1927. Obitelj se šokirala Ericovim izgledom – od preboljele upale pluća je oslabio, prebolio je dengue groznicu a nije pomoglo ni što je bio strastveni pušač. Želio je biti pisac i nekoliko je godina proveo lutajući po Engleskoj, živio je u Parizu, radio čudne poslove, pisao, živio s najsiromašnijima što mu je dalo materijala za kasnije knjige. Jednom je pokušao biti uhićen ne bi li imao i to iskustvo ali mu nije uspjelo. Imao je najmanje četiri napada upale pluća između svoje 15. i 34. godine. Kao odrastao muškarac bio je slaboga zdravlja, bio je jako visok (190 centimetara) a najviše je u cijelom životu dogurao do 77 kilograma. Svake je zime kašljao, osjetljiv na pluća teško je disao, uvijek je izgledao premršavo i prebolesno. Odlučuje uzeti 1933. pseudonim George po tadašnjem monarhu (a neki tvrde po svecu zaštitniku Engleske) i Orwell po rijeci u Suffolku. Objavljuje prvu knjigu o svojim skitalačkim iskustvima po Europi, "Nitko i ništa u Parizu i Londonu" (Down and Out in Paris and London). Radio je kao najamni radnik, gladovao, radio kao učitelj…. Objavljena mu je i knjiga "Burmanski dani", (Burmese Days) , koja gorko opisuje predrasude i korupciju imperijalne Burme. Oporavljajući se od upale pluća radi u nekom antikvarijatu s knjigama kada je napisao i "Clargyman’s Daughter". Putuje dva mjeseca na sjever Engleske kako bi istražio život rudara i godinu poslije objavljuje “The Road to Wigan Pier”. Užas rudarskog života i siromaštvo oblikuju Orwella u političkom razvoju a primijećeno je kako je drugi dio knjige "favoriziranje socijalizma". U ljeti, 9.lipnja 1936. oženio je Eileen Maud O’Shaughnessy, studenticu koju je sreo u Londonu te osnuju dom u kućici u Hertfordshireu a on objavljuje "Keep the Aspidistra Flying"”. Politički gledano, on je član Nezavisne radničke partije, pridružuje se antistaljinističkoj stranci u Španjolskoj iako je kasnije za sebe rekao da je demokratski socijalist. Šest mjeseci, 1937. bori se u Španjolskom građanskom ratu na strani republikanaca protiv fašističkih trupa Franca. Nekako je preživio ranjavanje u vrat, ali je posljedica prolazna paraliza desne ruke i – glas. Metak je pogodio i laringealni živac pa je Orwell od tada imao čudan, slabašan glas. Skoro je umro u zapletenoj politici Španjolskog građanskog rata. Naime, Orwell se pridružio jedinicama koje su vodili antistaljinovski trockisti i anarhisti a kako je Staljin bio sve jači, svoje je neistomišljenike proganjao i vran SSSR-a. Izvješća novinara i u Španjolskoj i van nje često su bila iskrivljena, kažu a Orwell je "obilježen". Ipak je uspio pobjeći iz Španjolske pokušavajući, prije odlaska pomoći oslobađanju svojih zatvorenih drugova u donkihotovskoj akciji. Napisao je “Kataloniji u čast” a ranjavanje je opisao u eseju "Wounded by a Fascist Sniper". Da je umro u Španjolskoj danas bi bio zaboravljen, ali začudo je pogoršanje i napredovanje bolesti ubrzala njegovo pisanje i produktivnost jer je napisao tri remek djela: "Kataloniji u čast", "Životinjsku farmu" i "1984". Engleska ulazi u Drugi svjetski rat i Orwell želi volontirati, odbijaju ga zbog lošeg zdravlja, ali postaje članom tzv. "Home Guard", Domovinske zaštite. Piše "Coming Up For Air" a od kolovoza 1941. za "BBC Eastern service" - propagandne emisije za Indiju i istočnu Aziju, stvara kulturni program u kojem objavljuje i engleske i indijske autore a piše i eseje za ljevičarske publikacije. Orwellova majka umire 1943. u ožujku, u rujnu on daje otkaz na BBC-iju iako ima odličnu plaću a već u studenom radi kao urednik "Tribunea", socijalističkog tjednika. U lipnju 1944. Eeilen i on usvoje sina i daju mu ime Richard Horatio Blair. Dok s prijateljem, koji je vlasnik “Observera”, putuje u Njemačku, a da bi izvještavao o kraju Drugog svjetskog rata, dobije vijest da je njegova žena umrla na operacijskom stolu. To ga strašno pogodi i padne u depresiju. Ostao je sam s dječačićem ali je odbio nagovaranja prijatelja da sad dijete “odusvoji”. Želio je biti tata. Nakon posjete prijatelju na jedan škotski otok, Orwell se zaljubi u mjesto – dovoljno je daleko, grubo divlje i veličanstveno pa se sa sinom preseli na jednu farmu. Ubrzo im se pridruži i sestra Av, zamijeni dadilju, prihvate i jednog veterana koji zemlju oko kuće obrađuje, sadi povrće, voće. U posjet im dolaze Orwelovi nećaci i nećakinje, prijatelji, Av je bila spretna kuharica i domaćica, vodi kućanstvo što Orwellu daje vremena da piše. Nakon nezgode na ribičiji kada su se zamalo svi utopili, George, sin, nećaci Henry i Lucy, stvari počinju ići strelovitom brzinom: Orwellovo se zdravlje pogoršalo. Kratko je u bolnici, a sljedeće dvije godine živi malo u Londonu (piše, ali je toliko hladno da pali knjige iz svoje biblioteke i sinovljeve igračke), malo na otoku. Na kraju, dobije groznicu, u kratko je vrijeme izgubio 13 kilograma – tuberkuloza je podivljala. Jedan će biograf reći kako je Orwellova ideja da se odseli na otok bila samo još jedna u nizu loših odluka. "Životinjska farma" objavljena je 17.8.1945. nakon što je Orwell uvjerio izdavače da ne kritizira Britaniju. Knjiga je dobila pozitivne kritike i postala bestselerom. Godinu kasnije objavljena je i u Americi. Ima 48 godina, i 1948. izlazi i “1984″ knjiga iz koje su u rječnik svijeta ušli pojmovi "big brother", "thought police" i "doublespeak". Dosljedan i tvrdoglav do kraja Orwell je šokirao sve još jednom. Moglo se dogoditi da ih sve nadživi ili barem živi, mislili su kada je, u bolničkoj sobi, oženio 1949. ljepoticu Soniu Brownell. Prijatelji su bili skeptični jer je Orwell sada bio bogat ali i nasmrt bolestan čovjek. No, Brownell se pokazala dobrom “književnom udovicom” jer je strastveno štitila Orwellov posthumni ugled. Doduše, iz nasljedstva je izbacila sina Roberta.

Iako su se svi nadali da će Orwell dići iz postelje, on je odjednom počeo rapidno propadati i umro je sam, iznenada, u bolnici, nakon teškog krvarenja rano ujutro, 21. siječnja 1950. Želio je pobjeći u švicarske Alpe i pecati na jezeru, ali je štap ostao naslonjen na zid njegove bolničke sobe i tako bio nijemim svjedokom neispunjene želje. Pokopan je s anglikanskom ceremonijom u Oxfordshireu, kod crkve svih Svetih u Sutton Courtneyu a na grobu mu piše: "Ovdje leži Eric Arthur Blair".

Njegov sin, Robert, živi u jednom mirnom engleskom selu, inženjer je, imao je dobar život, sretno djetinjstvo (posvojila ga je teta Av), a tate se sjeća s nježnošću i ljubavlju. Nakon smrti Sonie dobio je novac, ali se ne zna koliko.