Košarica
Izbornik

Milutin Cihlar Nehajev

Milutin Cihlar Nehajev 

hrvatski književnik i novinar (Senj25. XI. 1880 – Zagreb7. IV. 1931). Studij kemije s doktoratom završio u Beču 1903. Od 1904. radio je kao gimnazijski profesor u Zadru. Časopis Lovor pokrenuo je 1905. u prvom broju kojega je objavio poznati usklik "Gjalski. – Eto, to je moj program." Iste je godine radio u Obzoru, 1907. uređivao je tršćanski Balkan, a od 1909. do 1911. bio je asistent na Gospodarskom učilištu u Križevcima. Od 1911. živio je u Zagrebu kao književnik i novinar Obzora i Jutarnjega lista. Bio je dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga. Godine 1926. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika.

Isticao se enciklopedijskom nadarenošću, pisao je kazališne kritike, bio dobar poznavatelj likovne i glazbene umjetnostim, a vrlo se rano počeo baviti hrvatskom političkom poviješću.

 Između dva svjetskah rata objavio je seriju portreta iz područja memoarske književnosti (S. Radić, A. Starčević, E. Kvaternik, Khuen-Héderváry i dr.). Pisao je eseje (Knjiga eseja, 1936) nadahnute velikim europskim književnim temama (o L. N. Tolstoju, G. Flaubertu, H. Ibsenu, A. Strindbergu, É. Zoli, Studija o Hamletu) te rasprave o istaknutim imenima (K. Š. Gjalski, A. Šenoa, V. Nazor, Ivan i Vladimir Mažuranić) i razdobljima nacionalne književnosti (O stogodišnjici hrvatskog preporoda/1830–1930/, 1931). Kao dobar poznavatelj teorijskih misli (G. M. C. Brandes, H. Taine) i intuitivan strastven čitatelj, Cihlar Nehajev se uvrstio među najistaknutije kritičare svojega doba.

Jedan od najutjecajnijih ideologa moderne i predstavnik naraštaja koji se javio težnjom za europeiziranjem književnosti i s naglascima na artizmu, slobodi stvaranja i individualizmu. U prvim pripovijetkama (Nemoć, 1895; Bijednička smrt, 1896; U zadnjim plamsajima, 1896; Nebo i pakao, 1898) tematizirao je male ljude, zavirivao u unutrašnjost svojih junaka i prihvaćao neke izražajne forme J. Leskovara, kojemu je posvetio svoje ponajbolje kritičke stranice.

Ocjene koje je iznosio u kritičkim napisima prepoznatljive su i u dramskim tekstovima (Život, 1905; Spasitelj, 1916), pripovijetkama (Poloneza, 1902; Veliki grad, 1902; Zeleno more, 1902; Godiva, 1916; Iz neznanog kraja, 1918) te romanu Bijeg: povijest jednog našeg čovjeka (1909), koji mnogi kritičari drže najboljim romanom hrvatske moderne.

Zanimanje za povijest i politiku, psihološke nijanse u razvoju likova, modernizam forme i brigu za tradiciju izrazio je i u povijesnom romanu Vuci (1928). Romanu je prethodila opsežna studija Frankopani, objavljena u Jutarnjem listu (1927). Zahvativši građu iz hrvatske povijesti 16. stoljeća, dokumentirajući sve povijesne podatke iz doba u kojem se ideja državotvornosti uobličavala u djelovanju Bernardina i Krste Frankapana, Cihlar Nehajev je ipak uvelike osuvremenio šenoinski model povijesnog romana. Glavni junak ima pravo na slabosti obična čovjeka, iskazuje se sumnja u vjerodostojnost jakoga dokumenta, naznačuje se povijesna ponovljivost i počinje se sumnjati u ideju povijesnog napretka. Suvremene analize opisuju roman kao početnu poziciju hrvatskoga novopovijesnog romana, modela koji će prevladavati u romanima I. Aralice, F. Šehovića i N. Fabrija. God. 1928. objavio je i Klupu na mjesečini, komediju vezanu uz kazališni svijet, a autor je i dramatizacije Šenoina povijesnog romana Čuvaj se senjske ruke.

Svojim kritičarskim i autorskim radom Cihlar Nehajev je dokazao da se u svakome tekstu, neovisno o književnoj vrsti skriva njegova osobna fotografija. Kao plodnom i svestranom autoru, pripadaju mu najznačajnije stranice nacionalne književnosti 20. stoljeća.

6 proizvoda od 6