Stefan Zweig

“Rođen sam 1881. u velikom i moćnom carstvu, u monarhiji Habsburg. Ali, nemojte je tražiti na kartama; pometena je bez traga. Odrastao sam u Beču, dvije tisuće godina staroj multinacionalnoj metropoli i morao sam ga ostaviti poput kriminalca prije nego je degradiran na njemački provincijalni gradić. Moj je književni rad, na jeziku na kojem sam pisao, pretovoren u pepeo u istoj zemlji u kojoj su moje knjige imale milijune čitatelja. I tako sada ne pripadam nigdje, i svugdje sam stranac, u najboljem slučaju gost. Europa, domovina koju bi moje srce odabralo kao moju, izgubljena jer se raspala samoubilački i po drugi puta u ratu u kojem je brat išao protiv brata. Protiv svoje volje svjedočio sam najgorem porazu razuma i najvećoj pobjedi brutalnosti u dugovjekovnim kronikama. Nikada – i kažem to bez ponosa s mnogo više stida – nijedna generacija nije iskusila takvu moralnu retrogresiju od onih duhovnih visina koje je naša generacija imala. U kratkom vremenskom periodu između vremena kada je moja brada tek počela nicati i sada, kada je počela srebreniti, u pola stoljeća nije bilo radikalanijih promjena i transformacija nego li u generacijama ljudskoga roda; i svatko od nas osjeća: previše je. Moje danas i svako moje jučer, moji usponi i padovi toliko su drugačiji da ponekad osjećam kao da sam živio ne jedno, već nekoliko postojanja, a svako drugačije od prethodnih.”

Tako je svoj život opisao jedan od najvećih i najljepših tvoraca knjiga, Pisac, jedan od najmoralnijih u onom romatičnom, viteškom i samim time tragičnom smislu, Stefan Zweig.

Popularan, prevođen i kupovan više nego ijedan njemački pisac svog vremena bio je istovremeno prezren, možda i zbog uspjeha, od suvremenika. Uvijek su ga cijenili i čitali u Francuskoj, gotovo nikako u Britaniji a on je volio baš Englesku. Novelu naime britanski izdavači nisu cijenili niti voljeli tiskati, a Zweig je baš u pisanju novela bio majstor. Pisao je biografije koje su bile međunarodni hit da bi danas pale u zaborav. Za neke je on inkarnacija humanizma, za druge lažnjak, čak ga je jedan nazvao “Pepsi Colom austrijske književnosti.” Imao je ogromne rijeke obožavatelja i jako glasne protivnike. Nisu mu oprostili što je rođen bogat, što nije gladovao pišući u nekom vlažnom sobičku, što ga nije nagrizala glad, tuberkuloza ili barem stjenice i što mu je u životu išlo – dobro. Djetinjstvo, uspjeh u školi i na studiju, doktorat, biranje pisanja kao životnog poziva i uspješna karijera pisca izazivala je zavist. Pisao je dok je ljetovao i odmarao uz smaragdna jezera ili bio na nekim dalekim meridijanima. Na primjer, opisao je bitku kod Waterlooa i pad Konstantinopola tako vjerno da su čitatelji mogli čuti krikove umirućih i zveket oružja i omirisati barut i krv. Nije imao spisateljske blokade, pisao je tečno, lako i brzo. Kad pročitate Zweiga, pročitate ga još jednom opet jer njegov je rječnik čarolija nad čarolijama.

Široj publici postao je poznat 1920-ih novelama, pod utjecajem teorije psihoanalize, u kojima je prikazao duševna stanja suvremenoga čovjeka ("Amok", "Stranputice osjećaja"). Drugi dio njegova stvaralaštva predstavljaju književne obradbe povijesnih tema u esejima, romansiranim biografijama i biografskim skicama u kojima daje novo viđenje povijesne uloge pojedinca i općih humanističkih vrijednosti. Esejistički duboko proživljenim portretima povezuje književno-povijesnu metodu sa snažnim doživljajem i umjetničkom rekonstrukcijom povijesnih zbivanja i prikazanih likova ("Zvjezdani sati čovječanstva"; "Tri majstora", "Maria Stuart", "Magellan", "Trijumf i tragika Erazma Roterdamskoga"). Izvrstan prevoditelj s francuskoga jezika (Ch. Baudelaire, P. Verlaine, R. Rolland).