Spašeni iz Zagreba TRENUTNO NEDOSTUPNO

Sjećanja troje preživjelih srodnika na hrvatski Holokaust - Tri svjedočanstva, tri nevjerojatne i istinite priče pokazuju koliko je varljiv svaki mir, koliko malo treba da se u čovjeku probudi životinja, koliko je teško biti drugi i drugačiji, ali ujedno i svjedoče o dobroti ljudi koji su pomagali bližnjima

Biti Židov, Srbin, Ciganin ili komunist u Hrvatskoj za vrijeme ustaškog režima značilo je skrivati se, biti progonjen, biti izložen svim mogućim šikaniranjima, značilo je gotovo sigurnu smrt u nekom od logora smrti – Jasenovcu ili Auschwitzu. Biti spašen iz Zagreba značilo je ili imati ludu sreću ili prijatelje kojima se stvarno vjeruje, a takvih je, kao što znamo, uvijek premalo. Posebno danas, gotovo sedamdeset godina od završetka Drugoga svjetskoga rata, potrebno je iznova čitati i zapisati svjedočanstva preživjelih, onih koji su iskusili posljedice ustaškog režima.

Tri svjedočanstva, tri nevjerojatne i istinite priče troje srodnika različite dobi koji su bili među rijetkima iz židovske zagrebačke zajednice koji su uspjeli preživjeti Holokaust. Ispovijedi Paula Schreinera, Ive Reicha i Medee Brukner pred čitatelja donose snažne i potresne priče o tome kako su uspjeli, često čudom, preživjeti uhićenja i logore, kako su se skrivali i bježali. Te je tri ispovijedi sakupio Paul Schreiner, jedan od najvrsnijih svjetskih inženjera keramike, nasljednik tvornice Armina Schreinera – jedne od najpoznatijih tvornica keramike u Hrvatskoj, ujedno i očevine, koju još uvijek nije uspio vratiti nakon što im je oduzeta 1941. Ove tri priče pokazuju koliko je varljiv svaki mir, koliko malo treba da se u čovjeku probudi životinja, koliko je teško biti drugi i drugačiji, ali ujedno i svjedoče o dobroti ljudi koji su pomagali bližnjima.

Vrijeme ublažava bol, ali ne briše sjećanje. To je konačni osjećaj koji se stječe nakon što se prvi put pročitaju tri priče u ovoj knjizi sjećanja. Bolna sjećanja, puna patosa, koja katkada čovjeka duboko uznemire. - Gianfranco Capra, novinar i pisac

Ova knjiga je naime kao izravno ljudsko svjedočanstvo istinski potrebna, premda isto toliko i bolna za čitatelja, posebice onoga koji se – poput mene – po predaji suživljavao s uglednim graditeljima struka, članovima svoje obitelji, koji su svoje živote nesebično ugrađivali u razvoj znanosti, trgovine i zanata na tlu Hrvatske te okrutno stradali kao nedužne žrtve Holokausta. Ti su članovi naših obitelji, na koje se spomen ni u jednoj židovskoj obitelji nikad nije gasio ni kod jednog novog naraštaja, zaslužili da ih vrijeme nikad ne izbriše. - Suzana Glavaš