Povijest drame: Razdoblja identiteta u kazalištu od antike do danas, 2

Drugi svezak priručnika - Od romantizma do danas

Drugi dio monografije Povijest drame Erike Fischer-Lichte (Od romantizma do danas) strukturiran je kao pregled ključnih poetičkih strujanja i redateljskih koncepata, bilo na razini pojedinaca-redatelja-autora ili pak glumačkih skupina, u razdoblju od početka 19. stoljeća do suvremenosti. Novum je ovog kulturološki ili književnoantropološki intoniranog istraživanja zapadnoeuropske drame i kazališta u interdisciplinarnom motrištu autorice, koja se u interpretaciji raznorodnog materijala služi iskustvima kulturne povijesti, semiotike, sociologije kulture, antropologije drame i kazališta, književne i kazališne teorije, povijesti mentaliteta i sl.
Prva velika tematska cjelina (Drama krize identiteta) bavi se analizom formativnog razdoblja u povijesti zapadnoeuropske građanske drame i kazališta, kako u institucionalnom smislu tako i u smislu kazališne simbolike. Pritom se ponajviše razmatraju dramski opusi Kleista, Byrona, Hugoa i Shelleya, pa sve do Büchnera, no i manje poznata povijest bečkog igrokaza, odnosno pučkog kazališta uopće. Međutim pod autoričinu interpretativnu rešetku dolaze i problemi koji se inače rijetko kad nalaze na stranicama sintetskih književnopovijesnih ili pak kazališnopovijesnih pregleda, na primjer problematika obitelji u građanskom simbolističkom kazalištu, kult ličnosti i modeli karizmatske osobnosti u kazalištu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u Čehova i Strindberga itd.
Druga veća cjelina (Kazalište "novog” čovjeka") posvećena je počecima redateljskog kazališta, odnosno najznačajnijim figurama europske režije (Craig, Stanislavski, Mejerholjd, Artaud) te glumišnom profesionalizmu, pri čemu se reteatralizacija "novog" kazališta promatra kao negacija individualnih identiteta. Autoričin je pristup poticajan i zbog toga što na sinkretički način problematizira, istodobno, pojavu apstraktnog slikarstva, novog vala atomske fizike, antropološku simbologiju s jedne strane (Einstein, Picasso, Frazer) i kazališno-dramaturški avangardizam s druge (futurizam, nadrealizam). Posebno poglavlje Erika Fischer-Lichte posvećuje i ranom dvadesetostoljetnom američkom kazalištu, prije svega velikim ličnostima poput O’Neilla, zatim apsurdističkom antiteatru Becketta i Ionesca te, naposljetku, režijskom i dramsko-poetičkom angažmanu Bertolta Brechta.
U tome smislu i u ovom se, drugom svesku pregleda europske dramskokazališne produkcije testira ne samo tradicionalna periodizacijska shema u kazališnoj historiografiji nego i načini na koje se može percipirati tobože sintetska uloga kazališne historiografije uopće. - iz recenzije Lea Rafolta