Pojava Clarice Lispector na brazilskoj književnoj sceni 1940-ih bila je velika novost za kritičare i čitatelje. S jedne strane mistificirana, a s druge odbacivana, tijekom trideset godina svojega književnog stvaralaštva opirala se svim pokušajima svrstavanja i definiranja.
Novele vrsne spisateljice, koja potječe iz židovske obitelji iz Ukrajine, raznovrsne po tematici već i po pristupu likovima, uglavnom ženskim. Posebno se izdvaja priča "Najmanja žena na svijetu", opservacija prema znanstvenim istraživanjima Pigmejaca, na temelju koje se nižu stavovi o čovjekovu identitetu. Druge novele obrađuju psihološke mijene u čovjeku, metamorfoze u skrivenim životnim situacijama, a karakterizira ih prije svega jezično bogatstvo.
Gotovo svi likovi, uglavnom ženski, uvijek su slabi, nezaštićeni, učahureni su u svojoj rutini, bez osobnosti, izgubljeni u anonimnosti velikih gradova. Pripovijedanje se odvija polako, likovi postupno izranjaju na površinu, kao izdvojeni iz sredine, i na taj način pred nama se ocrtava pravo stanje modernog čovjeka – osamljenost. Rutina se na izvjestan način pokazuje kao utočište, kao bijeg od pravih odgovornosti, međutim autoričini likovi trpe u okovima takve učmale stvarnosti, pa također iz nje nastoje pobjeći – uglavnom u sanjarenje. No ni bijeg u san im ne pomaže, jer uglavnom svi dožive svoj trenutak spoznaje koja uzdrma njihov život. Oni načas sagledaju krhkost svojeg života, te postanu svjesni njegove besmislenosti. Međutim nakon toga se uglavnom vraćaju starom životu, nastavljaju živjeti iza rešetaka rutine i nesvjesnoga, a veze koje uspostavljaju, i koje u ovoj zbirci ujedinjuju sve priče, otkrivaju se kao prividne, nadasve ironizirane.
