Košarica
Izbornik

Kako su nastale neke lijepe i sjajne knjige

Kako su nastale neke lijepe i sjajne knjige
Zašto su zbog jednog vulkana nastali Frankenstein i - vampiri? Kako je spašen jedan "pajcek", kako je nastao zloglasni kapetan Flint? Kako je od lakta nastala Ana Karenjina i otkuda usred vožnje vizija Maconda? Je li moguć put oko svijeta u 80 dana i što usred snijega radi jedan faun s kišobranom? Ili.. Kako su nastale neke lijepe i sjajne knjige? Mary Shelley bila je neobična žena. Mlada, lijepa, nekonvencionalna, sve što je u ondašnje vrijeme gledano s prijezirom, pa ipak, sve one "ispravne" žene zaboravljene su a Mary se upisala u povijest književnosti. Njena je majka, filozofkinja i feministica Mary Wollstonecraft umrla amo 11 dana nakon što je rodila svoju drugu kćer, Mary pa je otac William Goodwin, novinar, pisac i filozof potonuo u tugu i isprva odbijao brinuti o curicama. Na kraju se trgnuo i podigao i Mary i stariju Fanny Imlay te kćerima omogućio sjajno obrazovanje, poticao ih da ga slijede u liberalnim pogledima na svijet što i nije bilo čudno jer je kuća vrvila zanimljivim ljudima. Mary je to možda predoslovno shvatila jer se prvo zaljubila u očevog prijatelja, a potom u pjesnika Percyja Bysshea Shelleya. Otac se ponovo oženio za susjedu, pa su cure dobile polusestru Claire, ali se nisu slagale s pomajkom, štoviše, Mary s njom nije uopće razgovarala. Shelleyja je upoznala kod kuće, u Škotskoj, kad je pjesnik došao u posjet njenom ocu čijoj se filozofiji divio. Otac je molio dobrostojećeg mladca da mu otplati dugove u koje je upao. Shelley je naime, mogao živjeti od pjesništva i to lagodno jer je bio iz bogate aristokratske obitelji. Bio, jer ga se obitelj odrekla zbog njima neshvatljivih stavova mladog Percyja - želio je dio svog nasljedstva podijeliti siromašnima, ispraviti političke nepravde od čega je ovima pala kosa s glave pa su ga razbaštinili. Uz to brak mu je bio gotov jer se on i njegova prva žena Harriet jednostavno nisu podnosili. Mary je bila lijepa, šarmantna, mlada, odrasla u slobodnom okruženju što je bilo neobično i neodoljivo. Shelley i Mary su se zaljubili kada je ona imala 16 a on 21 godinu. Tajno su se sastajali na grobu njene majke, ali tajna nije mogla dugo ostati tajnom. Kad je Goodwin saznao za Marynu ljubav, koliko god je volio (i trebao) Shelleya, oboje su pali u nemilost. Mladi su pobjegli od kuće, s njima i Claire. U Engleskoj je Shelleya čekala zalud trudna Harriet, no i Mary je rodila sina. Recimo i to da je Claire bila manijakalno zaljubljena i potpuno opsjednuta Byronom koji je izgubio svako zanimanje za nju. Claire se zapravo zvala Jane, ali je mislila da je francusko ime otmjenije. Putovali su izbjegli ljubavnici i Jane-Claire kroz Francusku do Švicarske i danima gledali mutan i turoban krajolik koji je djelovao, kako je Mary zapisala "opustošeno." Zima nikako da se povuče, Europa je pod snijegom, a Mary je opisala ogromne borove, bjelinu, nedostatak boja i osjećaj posvemašnje usamljenosti. Prizor je ostao duboko u njenom sjećanju i kasnije će i početak i kraj njene knjige početi, i završiti opisima snježnih, turobnih prostranstava. U Švicarskoj su se zatekli upravo tada, kada je taj cirkus bio iza njih. A ispred njih još mnoga iskušenja. Godina bez ljeta Ljeto 1816. bilo je neobično ljeto. Zapravo, cijela je ta godina bila neobična jer je erupcija vulkana Tamboro u Indoneziji promijenila svijet. Godinu prije, u travnju 1815. Tamboro, 2722 metara visok vulkan na otoku Sumbawa u Indoneziji eksplodirao je. Da, baš tako. To je bila najveća zabilježena vulkanska erupcija u povijesti koja je uzrokovala klimatske poremećaje, čula se 2000 kilometara dalje i ubila 71 000 ljudi. Oblaci vulkanske prašine digli su se, zaklonili sunce, temperatura se spustila i počela je duga, duga kiša. Usjevi su u Indoneziji uništeni i na sjevernoj je hemisferi zavladala je glad pa su uslijedile bolesti. Temperatura Zemlje je pala. Indonezijska je katastrofa postala svjetski problem. Žetva u Engleskoj i Irskoj je propala, Wales je skapavao od gladi, a Njemačka je imala premalo hrane i cijene su skočile u nebesa pa su izbili nemiri gladnih. Švicarska je imala dva hladna ljeta, 1816. i 1817., na glečeru se stvorilo ogromno jezero leda koje je, u lipnju 1918. uprkos nastojanjima inženjera Venetza da ga isuši, iscurilo pa je uslijedila još jedna katastrofa. Poplava. Ljeto 1816. zato je bilo vlažno, s kišom koja nije prestala padati, s niskim temperaturama, bez sunca... Svijet je izgledao kao da ga je pokosila apokalipsa. Padaline su uništile i usjeve u Sjevernoj Americi. Usred dana po kućama su gorjele svijeće jer je vani bilo mračno, ptice su u podne išle na spavanje, znanstvenici su na Suncu otkrili velike crne mrlje i sve je mirisalo na nešto strašno - "prokleti smo", ljudi su kukali nesvjesni poremećaja zbog jedne erupcije, daleko, daleko od njihovih domova. Ako ste mislili da meni radi mašta varate se - zaista je djelovalo kao da je stigao kraj svijeta, da je apokalipsa. Reakcije ljudi na zamračeno nebo bile su strašne - zaspali su u "normalnom" danu i probudili se u mraku. Izlazili su iz kuća, a ništa se nije vidjelo. Nad gradovima su bili ogromni oblaci, poput onog u Bathu ili Liegu. Kada  je regimenta trubila kroz mrak u Ghentu dvije trećine stanovnika izjurilo je iz kuća i palo na koljena uvjereni da su čuli sedmu trubu. Englezi u izgnanstvu Ali, vratimo se našoj grupici mladih koja je odlučila u Švicarskoj provesti ljetne praznike. U jednoj je grupi dakle bio Shelley, njegova ljubavnica Mary, njihov sin i ženina polusestra. S druge strane bio je neobičan pjesnik, hrom i neodoljiv i njegov prijatelj i liječnik. Shelleyjevi su doputovali su u Ženevu, a deset dana poslije njih došao je i Lord George Byron, dramatično, kako je to već običavao. Oko ponoći 25. svibnja 1818. uletio je pred hotel s napoleonskom kočijom, ravno s bojišta Waterlooa u pratnji prijatelja i osobnog liječnika Johna Polidorija.  Slijedećeg su se dana upoznali Byron i Shelley i u kratkom roku obojica odjavili iz hotela i uzeli u najam dva, susjedna, imanja kraj sela Cologny, blizu Ženevskog jezera. Shelley je sa svojima uzeo kuću Montalegre, a Byron i Polidori vilu Diodati, veliku kućerinu s trijemom u kojoj je, govorilo se nekad stanovao John Milton. Danas poznata vila prvo se zvala villa Belle Rive, a novo i danas slavno ime dao joj je Byron - po obitelji vlasnika. Ta je obitelj bila u daljnjem srodstvu s talijanskim prevoditeljem Giovannijem Diodatijem koji je pak bio ujak Charlesa Diodtija, bliskog prijatelja velikog Johna Miltona. Iako je na vili ploča na kojoj piše da je ovdje bio Milton 1638. istina je drugačija - vila je izgrađena 1710. kad je Milton već bio pokojan. Ploča da je ovdje boravio Byron, s druge strane, s pravom je na zidu. I za Byrona je vila bila utočište. Iza sebe imao je dosta skandala. Razdvojio se od žene, pratila su ga govorkanja da ljubuje sa svojom polusestrom, dugovi su bili sve veći i morao je napustiti Englesku u koju se nikada više nije vratio. Iznajmio je vilu od 10. lipnja do 1. studenog  1816. te u svibnju stigao u Ženevu. Svi su oni mislili kako će ljeto provesti u jedrenju jezerom, šetnjama, plivanju... Umjesto toga navečer su razgovarali o književnosti, pisanju, što tko čita, što voli dok je vani kiša nemilice padala. Munje i gromovi i mračna atmosfera potaknula je razgovore o galvinizmu, principima animacije o kojima je Polidori znao mnogo pa je mogao udovoljiti znatiželji sugovornika, ali i obuzdati nagađanja i Byrona i Shelleya. Raspravljalo se o filozofiji, doktrinama, principima života, anatomiji, iskri života... Mary je tiho sjedila i slušala. Svaku su večer "Shelleyjevi" dolazili "Byronovima" pa sjedili kraj kamina iz kojeg se širila ugodna toplina, a klade pucketale umirujućim zvukom. Plamen svijeća treperio je i bacao sablasne sjene po zidovima. Atmosfera je bila pomalo stravična. Ogromna vila, slaba svjetlost i svako malo munja koja je proparala nebo i sablasno obasjala obližnje, Ženevsko jezero. Društvo je jelo, pijuckalo, pričalo o svemu i svačemu pa su tako došle na red i strašne priče o eksperimentima u medicini, otkrićima.. Jedne je večeri Byron imao ideju kako ubrzati vrijeme u kući u kojoj su bili već danima i noćima zatvoreni. Čitat će strašne njemačke priče. Sjajno! složilo se društvo zatočeno u villi Diodati. Izvukao je knjigu "Fantasmagoriana", zbirku njemačkih gotičkih priča prevedenih na engleski i društvo je čitalo priče. Potom je Byron pročitao stihove iz poeme "Christabel" Samuela Taylora Coleridgea. Mogao je izabrati i bolje štivo ali, nije. Geraldine, junakinja knjige pojavljuje se kao žena iako je zapravo zmija koja se prerušila u lik lijepe žene. Ona žudi i spiritualno i tjelesno posjedovati lijepu i nevinu Christabel. Shelley kojeg je u toj atmosferi dotukao Byronov sugestivan glas dok su vani udarali gromovi i bljeskale muje, a zemlja se tresla istrčao je iz sobe vrišteći, prestravljen jer je imao, kasnije je pričao, viziju žene koja je umjesto očiju imala bradavice svojih grudiju. Tenzije su u kući rasle jer je postojao i seksualni naboj. Polidori se zagledao u Mary koja ga nije primjećivala obuzeta Percyjem. Claire je imala fiksaciju na Byrona koja nije jenjavala. Shelley je u tom ozračju postao nervozan, napet i polako padao u mračno raspoloženje, gotovo depresiju jer je bio sportski tip, volio je jedrenje, a sada je imao klaustrofobično ljetovanje. Bili su zarobljenici kućerina umjesto da upijaju sunčane dane. A onda je Byron rekao nešto poput: "Svi bismo trebali napisati strašne priče!" Polidoriju je sinula ideja o strašnom i krvožednom vampiru. Tako je nastala  priča "The Vampyre", "Vampir", prva moderna priču o zlokobnom stvorenju koju je napisao Polidori. Priča je kasnije poslužila kao predložak Bramu Stokeru koji je napisao - Draculu. Misli se kako je Polidori prepričao i doradio stari europski mit, znači onaj o "našem" istarskom Jurju Grandu* a Stoker se pozabavio legendom o Vladu Nabijaču Tepešu**. Mary nije imala inspiracije, a svi bi je svakog jutra pitali je li nešto smislila. Ma nije... Nakon rasprave o glavanzimu netko je rekao, "a možda bi tako i leš mogao oživiti?" Malo se i o tome raspravljalo a onda se netko sjetio neke druge ideje i tako su, ponovo, zaglibili u još jednu dugu noć. Slijedećih večeri repertoar je bio isti. Mary je imala noćne more nakon prepričavanja strašnih priča ili je barem tako tvrdila u predgovoru svoje knjige. Vidjela je, zatvornih očiju, glave položene na jastuk, ni budna ni u snu, blijedog studenta kako leži kraj nekog stvora na podu kojeg je spojio. Vidjela je užasan lik, čovjeka koji je razapet i neke strojeve koji u tog stvora ubrizgavaju život. Sjela je za stol i počela pisati priču, kako je bilo i dogovoreno, ali je Shelley nagovorio svoju Mary da napiše - roman. Tako se "rodio" "Frankenstein; ili Moderni Prometej" koji se zbiva u Švicarskoj iako neki tvrde da je njemački dvorac Darmstadt inspiracija za Frankensteinov dvorac. Knjiga je objavljena 1918. ali bez njenog imena. Objavljeno je kao anonimno štivo, a predgovor je napisao Shelley. Tek je u francuskom izdanju 1931. na koricama bilo i Maryno ime. Zanimljivo je da se izdanja iz 1818., 1823. i 1831. razlikuju. Dvorac, ludi alkemičar i inspiracija Je li Mary na svom putovanju uz Rajnu 1814. doista posjetila jedan zlokoban dvorac nije sigurno, ali se vjeruje kako joj je jedne od večeri uz kamin i prasak munja i gromova Byron ispričao legendu o liječniku, teologu i alkemičaru Johannu Dippelu. On je navodno pokušavao oživjeti mrtva tijela, naći Elixer Vitae, Eliksir života koji je pripremao mješajući krv i izlučevine ljudskog tijela (bljak). Čovjek je totalno poludio, ali je dobio dozvolu jednog velikaša (svaki lonac nađe poklopac) kojem je dao formulu u zamjenu za formulu koju je smućkao. To nije bio eliksir života već eksplozivna izmišljotina kojeg su zvali "Dippelovo ulje" a napravljeno je od životinjskih kostiju. U to su vrijeme mnoge priče kolale, sve jedna gora od druge: Galvani se igrao sa žabljim kracima, u zatvoru Newgate su eksperimentirali sa strujom koju su puštali kroz leševe zatvorenika, a o tome su joj pričali tatini prijatelji, Coleridge i Charles Lamb (Priče iz Shakesperea). Strah od smrti bio je tada velik a strah od pokapanja živih veći pa otud običaj da se mrtvacu priveže zvono kako bi, ako nije zaista mrtvac, već jadnik kojeg su zabunom proglasili mrtvim, mogao "javiti" da ga otkopaju. Otuda i ona uzrečica "saved by the bell." Sudbine Mary je kasnije rodila još dvoje djece, ali samo je posljednje, Percy Florence, preživjelo. Za svog se Percyja udala nakon niza tragičnih događaja. Njena je sestra nađena mrtva,  s bočicom laudanuma a Percy koji je pojurio potražiti je nakon njenog očajničkog pisma nije je mogao pronaći. Iznajmila je sobu u nekom svratištu i otrovala se. To je bilo u listopadu, a u prosincu je njegova napuštena žena Harriet nađena u jezeru u Hyde Parku. Utopila se. Percy nije mogao dobiti starateljstvo nad dvoje djece koje je imao s Harriet. Mary je ponovo bila trudna i vjenčali su se djelom i zato da mu poboljšaju izglede pred sudom jer je oženjen muškarac s obitelji primjereniji roditelj od bake i djeda. Uz sve to i Claire je bila trudna s Byronom i u tajnosti rodila kćer. Percy je kasnije dobio starateljstvo nad djecom, a Mary se, strahovito potučena gubitkom njihove djece zatvorila u sebe. On je imao nekoliko afera, ona se zagledala sa strane, i nakon niza strašnih udaraca ipak i napokon Mary je rodila zdravog dječačića, ljubav se vratila u njihov brak, sve je izgledalo kao bajka a onda... Na jedrenju je 1822. u oluji koja se naglo podigla, blizu talijanskog Viarreggia Shelley s prijateljem i mornarem pao u more i utopio se. Godinu kasnije Mary se vratila kući i posvetila se odgoju sina, očuvanja Shelleyjeve ostavštine i pisanju. Umrla je s 53 godine misli se, od tumora na mozgu. Do 1970-ih njeno ime bilo je poznato samo u izdavaštvu, kao udovice koja se posvetila objavljivanju radova svog muža i kao autorica jedne knjige, "Frankenstein" a da nitko nije znao da je napisala povijesne romane ("Valperga" i "Perkin Warbeck"), apokaliptični roman "Posljednji čovjek", te romane "Lodore" i "Falkner". Napisala je i autobiografiju "Matilda", dvije drame (Porserpina i Mida), putopis "Rambles in Germany and Itay" u kojem opisuje taj put, tog ljeta, te strašne krajolike i mnoge članke. Byron je napisao apokaliptičnu poemu "Darkness", "Tama" tog srpnja 1816. u Ženevi."To je poema koja opisuje posljednjeg čovjeka na zemlji", reko je. Byron je u Švicarskoj ostao do listopada 1816. a onda otputovao za Italiju, pa u Grčku gdje je i umro. Vila Diodati danas je turistička meka za sve obožavatelje i poklonike Byrona i romantizma. Balzac je bio opsjednut vilom i posjetio je to čarobno mjesto, ali ga je zgrozila gomila ljudi koji su "plazili" okolo. Vila je bila i dalje u privatnom vlasništvu a 1945. je u njoj jedno vrijeme živio i slavni francuski slikar Balthus. Koliko se zna, od 2011. vila je pretvorena u hotel s luksuznim apartmanima, a danas su vlasnici Alan Moore Parker i Jette Torp Parker Jensen. *samo za one jačih živaca Jure Grando bio je prvi europski vampir, iz malog istarskog mjesta Kringe. Strašnu je priču zabilježio Johann Weichard Valvasor u djelu "Slava vojvodine Kranjske" (Die Ehre deß Herzogthums Crain). Zabilježio je priče mještana Kringe iz 1672. To je mjestašce pretrpilo 16 godina straha i tajanstvenih zbivanja nakon što je 1656. umro mještanin Jure Grando i pokopan na mjesnom groblju. Poslije pogreba Jure se počeo ukazivati sumještanima, lutao je selom, kucao na vrata kuća. Prvo nisu paničarili, ali da nešto ne valja postalo im je jasno kad su ljudi na čija je vrata zakucao počeli umirati. Udovica Grando požalila se seoskom glavaru Mihi Radetiću da je pokojni muž noću posjećuje i maltretira i siluje. Grando je postao veliki problem i 16 je godina trajao njegov teror sve dok Miho i osam hrabrih mještana nisu otišli na grob s namjerom da ga otkopaju i probodu tijelo glogovim kolcem. Kad su otvorili lijes razbježali su se jer je Grando djelovao kao da spava, rumenog lica, a čak im se nasmijao. Miho je sakupio razbježale hrabrice, poveo ih do groba, a svećenik je nad grobom s raspelom obavio egzorcistički "tretman" od kojeg je "neman" plakala. Pokušali su ono s kolcem, ali nikako nisu mogli pa je na kraju prestravljeni mještanin sjekirom odrubio Grandi glavu na što je ovaj kriknuo, a grob se napunio krvlju. Grob su zatvorili a Kringa je napokon imala mira. ***Vlad III. Tepeš ili na rumunjskom Vlad Țepeș poznat i kao Vlad Nabijač te Vlad Dracula živio je od oko 1431. do 1476. Bio je vlaški  knez i borac protiv Turaka. U povijesti je, osim po borbama protiv Osmanlija čiji je prodor na Europu zaustavio, poznat upravo po romanu. Nadimak Tepeš dobio je zbog tadašnjeg običaja da neprijatelje nabijaju na kolac. Drugi nadimak, Drakula, dobio je po svom ocu. Ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški je 1431.primio Tepešovog oca u viteški Red Zmaja a zbog vojnih zasluga a zmaj je na rumunjskom - Drakul). Poslije očeve smrti, Vlad Tepeš naslijedio je i njegov nadimak, u značenju Zmajev sin.   A kako su nastala još neka djela? Hobit Profesor na Oxfordu imao je pred sobom hrpu ispita studenata koje je trebao pročitati i ocijeniti. Kad je bio na pola posla odjedom se u masi papira pojavio jedan čisti, bijeli list. Pala mu je na pamet rečenica koju je odmah zapisao: "U rupi u zemlji živio je hobit". Nije imao pojma ni tko je hobit ni zašto živi pod zemljom, u rupi. Nešto kasnije pozabavio se tom idejom... On je J.R.R. Tolkien a djelo je - Hobit. O Tolkienu više na (https://citajknjigu.com/jrr-tolkien-slavi-122-rodendan/).   Otok s blagom Liječnik Robert Louis Stevenson bio je na ljetovanju u Škotskoj. Nije uživao već umirao od dosade iako su škotska visočja fantastičan kraj. Da bi ubio vrijeme nacrtao je kartu. Malo se odmaknuo od stola ne bi li vidio kako izgleda taj crtež i kao da je vidio grupicu pirata kako plove... Kasnije se prisjećao: “They passed to and fro, fighting and hunting treasure, on these few square inches of a flat projection.” Bacio je kist, uzeo pero i napisao ostatak. O strašnom kapetanu Flintu koji je plovio na brodu Morž, a naspram kojeg je Crnobradi bio milo dijete. Njegovo puno ime je nepoznanica do danas, a blago koje je prikupio za vrijeme svoje pljačkaške karijere iznosilo je 700 000 funta. Zakopao ga je na nenastanjenom otoku u Karipskom moru. Čarobnjak iz Oza Frank Baum jedan je dan sinovima pričao priču. Odjednom je stao. Kao da ga je netko odnio u zemlju koju nije nikada prije vidio, ni o njoj čitao. Čudesnu zemlju. Baum je potjerao djecu u drugu sobu, sjeo za stol i stranicu po stranicu počeo ispisivati što je sve djevojčica Dorothy doživjela u zemlji Oz, koga je srela dok je pratila put od žute cigle... Lyman, jer to je iza onog "L" napisao je još 13 nastavaka serijala Oz. Osim toga i 55 romana, devet fantastičnih romana, 82 kratke priče, preko 200 pjesama a nepoznato je koliko je romana i scenarija te rukopisa zagubljeno, nadamo se i ne izgubljeno. Još nešto, kada kažete mobilni telefon, to vam je on predvidio - Tik-Tok of Oz; kao i televiziju, proširenu stvarnost, prijenosna računala... Uz to napisao je brdo priča, ali ne pod svojim imenom već sedam različitih, ženskih, imena. Charlotteina mreža E.B. White ili Elwyn Brooks odlučio je, nakon "Stuarta Malog", napisati roman o spašavanju života jednome praščiću na farmi. Imao je on praščića i o tome kako ga nije uspio spasiti od sjekire napisao je priču 1948. Četiri godine kasnije ništa se nije promijenilo - praščići su na farmama imali samo jednu sudbinu. Ali, tko će spasiti "pajceka"? Elwyn je šetao kroz voćnjak do svinjca i odjednom se sjetio. Onaj pauk u kutu sobe u njegovoj kući, a mislio je da je to u stvari paučica, mogla bi spasiti praščića. Elwynova je urednica bila oduševljena, no knjiga nije isprva postigla velik uspjeh ali je barem dobila dobre kritike. Na kraju je postala njegova najslavnija i najpoznatija knjiga, klasik koje svako dijete, ali i roditelj mora pročitati. Elwyn nikada nije dozvolio da mu gomile obožavatelja luta farmom na kojoj je živio - i štagalj i svinjac i voćnjak po njegovoj su želji bili zabranjeni za posjetitelje. Do 2006. "Charlotteina mreža"  prevedena je na 23 jezika i prodana u više od 45 milijuna primjerka. Na popisu je jedne od najomiljenijih 100 knjiga američkih učitelja, a kao knjiga je na 78 mjestu najprodavanijih knjiga (tu ne računamo i džepna izdanja). Lav, vještica i ormar Jednog sasvim običnog dana 16-godišnji C. S. Lewis je sanjario. Učinilo mu se da je projurilo jedno čudno biće - polučovjek, polukoza. I taj je stvor uz to imao kišobran, u rukama hrpu paketa a sve oko njega bilo je bijelo, prekriveno snijegom pa su iza bića ostajale čudne stope. Kuda je išao faun nije imao pojma ali ga je ta slika proganjala. Svako malo bi se sjetio tog prizora. S 40 godina napokon je odlučio tog fauna smjestiti u vrijeme i prostor. U zemlju. Čudesnu. U Narniju. Put oko svijeta u 80 dana Jules Verne bio je neobičan čovjek o kojem smo već pisali (https://citajknjigu.com/jules-verne-knjizevnik-koji-je-predvidio-u-buducnost/). Jednog je dana u pariškoj kavani prelistavao novine. Za oko mu je zapeo oglas neke turističke agencije koja nudi turistima da svijet obiđu u 80 dana. S ondašnjom tehnologijom putovanja to se činilo nemogućim i mali kotačići u Julesovom mozgu su se pokrenuli... Rip Van Winkle Washington Irving dobio je "spisateljsku bolest" - blokadu. Nije mogao iz sebe iscjediti ni riječ. Njegov šogor, Henry Van Wart pokušao je oraspoložiti brata svoje sestre pričajući mu o svom djetinjstvu i pustolovinama koje je imao u visočju Hudsona. Odjednom je, u pol riječi, Washington ustao, izjurio iz sobe. Slijdećeg je jutra, bunovan i raščupan slavodobitno u ruci držao napisanu priču. Rip Van Winkle ljubazan je seljak koji živi u ljupkom selu, sa ženom i djecom, podnožju Catskill planina u državi New York. Voli divljinu, voli sve u gradu osobito djecu kojoj priča priče i izrađuje im igračke. Žena uvijek prigovara i zato Rip često luta šumom sa svojim psom Wolfom i jednog dana sretne neobičnu priliku - čovjeka odjevenog u nizozemsku nošnju koji valja bačvu i zamoli ga za pomoć. Kad bačvu dotjeraju do vrha planine, utjeraju je u neku šupljinu i tu Rip vidi grupu isto odjevenih muškaraca koji kuglaju i iako mu je sve čudno, ne pita ništa, popije neku njihovu rakiju i zaspi. Probudi se i užasnut shvati da je njegova lovačka puška zahrđala i da on ima dugu bijelu bradu. Vjernog Wolfa nema nigdje. Vratio se u selo no nikoga ne prepoznaje. Njegova je žena umrla, a prijatelji su ili poginuli u ratu ili odselili. Nema pojma da je prošla revolucija pa upadne u nevolje jer ponosno kaže kako je odani podanik kralja Georgea III i da je sada na čelu zemlje George, ali Washington. Još je jedan Rip, njegov odrasli sin... Životinjska farma George Orwell ugledao je neobičan prizor na putu. Malen je dječak upravljao ogromnim kolima koja je strpljivo vukao konj. Put je bio uzak, dječak odlučan, a konj poslušan. Pomislio je, što bi bilo kad bi životinje bile svjesne svoje (enormne) snage? Od te misli kasnije je nastao alegorijski roman o životinjama kojima dojade ljudi i koje preuzmu farmu. Orwell je zanimljiv lik, njegov život tragičan i buran a o njemu smo već pisali na "Čitaj knjigu" (https://citajknjigu.com/sretan-rodendan-george-orwell-sretan-ti-111/). Ana Karenjina Ležeći na sofi poslije večere Lav Tolstoj je sanjario. Odjednom je vidio lakat, nježan, ženski, krasan. Ta mu se sličica proširila u sliku prekrasne žene u raskošnoj balskoj haljini koja je imala ogromnu tugu na licu. Zašto je tužna? Tako krasna i lijepa, očito i dobrostojeća žena? Tolstoja je ta slika proganjala i na kraju je odlučio naći joj priču, početak, sredinu i kraj. Nazvao je tu ljepoticu Ana. Sto godina samoće
Gabriel García Márquez vozio je svoju obitelj na ljetovanje u Acapulco. Kako je primio volan na pamet mu je pala jedna od najslavnijih rečenica književnosti: "Mnogo godina kasnije pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendía sjetio se onog dalekog popodneva kada ga je otac odveo da upozna led..." Gabo je stao na kočnicu, okrenuo automobil i vratio se u kućicu u kojoj su živjeli, sjeo za stol i napisao ostatak priče. I koje priče...
Pripremila i napisala: Sandra Veić Sukreški      

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-10 02:57:41