Podstanarke – Majda Tometić - odličan prvijenac!

Nisam do sada nikada čula za Majdu Tometić, domaću autoricu. Sa svojim debitantskim romanom POodstanarke osvojila me je na prvu. Već nakon prvih stranica nisam knjigu mogla ispustiti roman iz ruku. Vuklo me je na čitanje. Odmah počinje žestoko - s ubojstvom. Femicid. Žena leži u lokvi krvi, a na vratima u stan tiska se pet glava, pet žena. Sve su imale iste preneražene oči, ali svaka je imala i ugušeni pogled koji je u sebi držao svoju sliku. Sliku koja se sudarala s lokvom krvi i odražavala se u njoj.
Pratimo živote pet žena koje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, osim zgrade u kojoj žive i muškarca kojem se dive, kojeg žele zavesti vrteći sočne seksualne maštarije u svojim glavama. Sve one pričaju nam svoje priče u prvom licu.

Sonja je umorna od sebe, ili ipak od njega? Njen zakoniti pije i tuče je. Sveukupna gorčina koju je godinama sadio među njih sa svojom nasilnošću prestala je biti gorka. Žena se navikne na svakakve gadarije. Sonji se ne sviđa strah koji osjeća i s kojim živi, ne voli svoju slabost i pita se hoće li pronaći izlaz?
Barbari su fetiš cipele i visoke potpetice. Radi u osiguranju i sa svojim najnovijim Toshiba laptopom dnevno svojoj tvrtki donosi dovoljno novaca da je svi gledaju sa strahopoštovanjem. Voli kada je muškarci gledaju. Kao objekt. Ima psa – labradora s kojim trči svako jutro.
Nora je postala čovjek onog dana kada je svog partnera izbacila iz stana. Do tada je 11 godina on bio njezin muž. Nikada se nisu voljeli, ali su zato varali svoju prozirnu ljubav. Muž joj je u braku uvijek naglašavao da je ona, od kad je rodila prvo majka, a tek onda supruga. Oblikovao ju je kao skulpturu, a Nora jedino to nije željela biti – nova. Sada je njezin život na četvrtom katu posložen, ima erotiku, seksualnost, šopingiranje, karijeru i stvarčice koje je, misli, čine ženom. Sve joj je posloženo.
Ema vjeruje da ju zgrada u kojoj živi promatra. Osim toga, u stalnoj je potrazi: za poslom kojeg ne želi pronaći, za završavanjem studija kojeg nije završila, da Davora gleda zaljubljenim očima. Ali joj to uvijek promakne. Traži smirenu mamu u sebi, ali puca na prvi djetetov odmak.
Ana je skučena u vlastitom staklenom zvonu. Želi drugačiju kosu - koja nije kovrčava, drugačije tijelo, pojačani tekući račun, više vremena za sebe, puno više stvari iz IKEA-e i da je nauči plesati. Ali ostaje kakva je. Očito nije borac. Na svijet je prvo donijela blizanke, a onda razmaženicu. Od tada je potpuno posvećena majčinstvu i kućanstvu.
Na kraju, tu je i Tena koja nema svoj glas već o njoj govori pripovjedač. O njoj se nema što puno reći. Ona je lutkica. Prekrasna djevojka. Ona je samo željela da je netko voli. Sa svojih dvadeset I šest godina živi sa sedamnaest godina starijim muškarcem, onim za kojim su žudjele sve gore navedene žene iz zgrade.
Ipak životi, sudbine, maštarije i snovi ovih žena povezuju se kroz priče o ostvarenim i neostvarenim ljubavima, njihovim ulogama i identitetima koje pokušavaju uskladiti. Kako istovremeno biti uspješne, biti majke, ljubavnice, udate žene, sestre i prijateljice. Kako istovremeno biti lijepe, privlačne, svoje, hrabre, poželjne, voljene, njegovane i smirene.

Ovo je uzbudljiv roman o ženskoj žudnji, o hrabrosti u otkrivanju samih sebe. Dominira emotivno proživljavanje junakinja kroz introspektivne radnje, a kriminalistička poprečna nit s početka romana služi kao mamac zbog kojeg žurimo s čitanjem, jurimo prema kraju da saznamo što se dogodilo.
Koliko god su sve ove žene različite, one su iste. Muče ih iste brige, imaju slične slabosti, željne su biti voljene, nedostaje im strasti i čeznu da budu poželjne i seksualno neodoljive.
Sviđaju mi se metafore koje se provlače kroz cijeli roman. Ne znam jeste li primijetili, ali sve žene imaju imena junakinja iz poznatih svjetskih klasičnih romana – Sonja iz romana Zločin i kazna; Ema iz Gospođe Bovary; Ana iz Tolstojeve Anne Karenjine, Nora iz Ibsenove Nore; Barbara iz Prévertove pjesme Barbara i Tena iz Kozarčeve pripovijetke.
Svako poglavlje posvećeno je jednoj od tih žena, a njihove misli i razmišljanja izmjenjuju se u poglavljima koja započinju citatima iz tih klasičnih djela .
Sve ih povezuje zgrada u kojoj žive (iako nisu podstanarke) I jedan muškarac za kojim sve žude. Metafora na metaforu.
Knjiga je ilustrirana i iznutra. Kruno Polondak ilustrirao je koloritnu naslovnicu jasno naglašavajući okosnicu romana – portrete žena koje se traže, njihovu bol, iscjeljenje, transformacije uz neizostavnu lokvicu krvi s početka i kraja romana. Krv može služiti kao simbol čišćenja, posvećenja, ali i onečišćenja. Krv predstavlja život, ali i smrt.
Od mene imate najveću preporuku za ovaj domaći roman koji je pravo, ugodno IZNENAĐENJE.