Zulejha otvara oči – Guzel Jahina - Ljubav u Sibiru

Ovo je prava književna poslastica! Izgleda da će ovo za mene biti roman godine, iako je tek siječanj 2018. Pročitala sam, ali i proživjela fenomenalnu knjigu koja me potpuno zaokupila ovih nekoliko  dana. To je jedna od onih knjiga koje jednostavno ne možete ispustiti iz ruku. Priča, iako je beskrajno tužna, šokantna i puna smrti, puna je nade ljubavi i života. Osjećala  sam sve te ljude  koji su jednostavno iščupani iz svojih života, odvojeni od svojih obitelji a kako bi služili tadašnjem okrutnom i besmislenom režimu. Jahina piše tečno, riječima dočarava vizualno, ona piše impresivno. Iako je većina romana usredotočena na glavnu junakinju Zulejhu, ni ostali likovi nisu blijedi. Što je najvažnije, ostavljaju nam nadu u bolji život usprkos velikoj neizvjesnosti i nepravdi. Priča nas vodi u Tatariju  tridesetih godina prošlog stoljeća gdje živi Zulejha, tridesetogodišnja Tatarka, nepismena žena sa sela, čvrsto ukorijenjena u svoj svijet. Svog starijeg autoritativnog muža i njegovu zločestu majku, koju zove Vampirica, uzima kao bogom dane, sve svoje kućanske poslove obavlja bez pogovora i stalno smiruje duhove, baš kako je naučila od svoje majke. Žene su bile pokorne u ono doba. Njezin život nije lak, a sve što zarade ona i muž daju državi. Njima skoro ništa ne ostaje, ali ne bune se. Tugu i bol zbog gubitka četiriju kćeri odmah nakon poroda Zulejha je također duboko zakopala u srce. Tako je moralo biti. Ali kada iznenada, ljudi tzv. Crvene Horde zarobe nju i cijelo selo, Zulejha otvara oči. Slijedi prisilna deportacija u nenastanjenu tajgu, u ledeni Sibir čije putovanje traje mjesecima što pješice, što vlakovima ili čamcima. Osim raskulačenih seljaka deportaciji se pridružuju i sovjetski intelektualci, visokoobrazovani stručnjaci i raznorazni umjetnici iz Lenjingrada. Tako upoznajemo liječnika Voljfa Karloviča, bračni par Konstantina Arnoljdoviča koji sa ženom govori francuski jer je nekada živio u Parizu, slikara Ikonjikova koji usred sibirske džungle oslikava agitaciju i otmjenog šefa kuhinje Ačkenazija. Svi oni trebaju naučiti kako funkcionira istinska socijalistička zajednica kroz radne logore. Vojska i sovjetsko stanovništvo, znanost i ratarstvo u jednom su pokretu usmjereni prema simbolu revolucije – crvenoj zastavi. Posebno je upečatljiv lik čestitog komandanta Ignatova na kojeg ni Zulejha ne ostaje ravnodušna. Ima li u ledenom Sibiru mjesta za ljubav i nježnost? Kako će se u tom paklu snaći Zulejha koja se umorila od svojih misli, od gladi, od neprestanog putovanja, od gubljenja bliskih ljudi, od stalnog iščekivanja brze djetetove i svoje smrti kao i od života? Okolo nje ljudi su gubili razum i umirali – netko od bolesti, netko od gladi, a Zulejha je živjela. Roman Guzel Jahine otvorio mi je jedan sasvim novi svijet o kojem ništa ne znam, ali želim saznati. U logorima su živote proveli milijuni Rusa od čega su petina bile žene. Ova priča temelji se na iskustvu autoričine bake Tatarke koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima. Nakon čitanja ovakve knjige odmah ćete osjetiti nevjerojatan val zahvalnosti i poniznosti. Zar je moguće preživjeti takve strahote? Ruska autorica Guzel Jahina piše savršeno. Toliko dobro da bi se pred nju trebalo kleknuti. S ovom knjigom se nećete prestati čuditi, plakati i smijati, zajedno sa Zulejhom. Knjiga je prevedena na 28 jezika i osvojila je brojne važne nagrade. Po romanu je napravljena predstava, a snimati će se  i film. Jedva čekam i zamišljam sve likove iz knjige.