Košarica
Izbornik

Sretan rođendan dragi Šenoa!

Sretan rođendan dragi Šenoa!
Ljubavna priča našeg Šenoe jedna je od onih zbog koje se raznježite i da, vjerujete u ljubav. Možda znate a možda ne znate, ali Zagreb ima svoje velike ljubavne priče. Nadamo se pobrojati ih jednom ali danas ćemo vam darovati zapis druge žene novinarke na svijetu (poslije George Sand), često osporavane, a danas napokon priznate Marije Jurić Zagorke. Ona je opisala ženu kojoj se divi i koju štuje. To je bila plemenitašica s titulom, turopoljska ljepotica koja kao da je čekala samo jednog muškarca. Slava, tako se zvala, umrla je 63 godine nakon svog muža i bila u Zagrebu cijenjena i poštovana. Čuvala je i sjećanje na svog muža i njegov opus te njoj možemo zahvaliti na upornosti jer bez njenog predanog rada ne bismo imali toliko toga. A evo što o njoj piše Zagorka u članku u "Ženskom listu", objavljenom u siječnju 1932. a iz kojeg možete vidjeti nježnu i prekrasnu stranu jednog od naših najvećih književnika. "Bilo je to davno, pred šezdeset šest godina. U starodrevnom Turopolju živjela je mlađahna ljepotica. Svakog bi dana tražila po novinama članke slavnog spisatelja Augusta Šenoe. Upijala bi svaku njegovu izreku, svaku misao u svoju mlađahnu dušu, kao što cvijet upija sunčevu toplinu. Ali taj spisatelj činio joj se daleko kao i sunce. Nikad ga nije vidjela. A duša je njena stvarala njegov lik u obliku nekog ozbiljnog starog gospodina. Jednog dana pročulo se u Velikoj Gorici da će na ples na Silvesterovo doći on – miljenik hrvatskih duša. Sve je pohitalo u dvoranu teško očekujući njegov dolazak. I pojavio se. Mlad i lijep, plemenitih crta, s očima u kojima je ležala božanska iskra njegovog duha. Mlada je djevojka zapanjeno zurila u preobraženi lik svoje mašte. I tko bi znao kako je njegov pogled između tolikih cvjetova pao upravo na nju. Nije ni slutila one večeri da je taj prvi pogled pokrenuo kucanje njegovog srca. Čitavu se večer prepuštao svojem osjećaju, neprestano tražeći samo nju, između tolikih. A kad se vratio u Zagreb ostalo je njegovo srce s njome. Ona je bila ona odabrana među svima kojoj je veliki pisac svojim perom odao osjećaje srca pjesnika bogoduha stvoritelja. A jednoga dana kad je opet došao, povede je u tihu prirodu i pred raspelom na rubu ceste on joj prisegne vjernost… Dvije godine iza toga povede August Šenoa svoju obožavanu Slavicu pred oltar. Taj brak ljubavi bio je vrelo njegovih najjačih, najslavnijih i najljepših djela. Kad bi noću sjedio uz pisaći stol da perom slijedi vječnu pjesmu svoje duše da perom ovjekovječi stvaranje svoga duha, on bi sutradan dolazio k njoj da bude prva kojoj predaje svoje djelo da bude prvi njegov kritičar, da njeno srce prvo zakuca, da njene oči prve proliju suzu ganuća i radosti nad ljepotama njegova stvaranja. Bila je njegov prvi čitatelj, njegova ljubav, njegova žena i majka njegove djece. A ona je pregarala čežnju za njegovom blizinom. Rad otimao joj je njenog muža. I kad se on žalio što ona toliko samuje, ona – žena tek se nježno smiješila i sama ga tješila toplim riječima ženskog srca. Jer žena velikana znala je da njegovi dani pripadaju narodu, kojemu stvara i znala je da svoju ličnost diskretno podredi velikom pozivu svojega muža. A on je čitav svoj život u svojim najintimnijim osjećajima podredio njoj i djeci, za koju je radio do posljednjeg daha brinući se da im bude dobro. A opet u danima odmora, znala je ona da mu pripremi jedan divan sklad i sreću u njenoj blizini i u blizini djece. Tada su došli strahovito bolni dani, dani bez nade, kad je njeno mlado srce osjetilo da se on dijeli sa životom, koji je njoj bio najveća dragocjenost, a narodu uzdanica. Sa četrdeset i tri godine on je umro – ostavivši udovicu s troje djece – udovicu kojoj je bila trideset jedna godina. U naponu mladosti i ljepote herojski je snosila tu bol i posvetila se samo svojoj djeci. Kao da je Šenoa one prve večeri na plesu osjetio koga odabire družicom svojem životu i majkom svoje djece. Proživjela je punih pedeset godina kao udovica, čuvajući svoju vjernu ljubav i preko groba. Vjernost, koju je on prisegnuo pred drvenim raspelom u Turopolju, pružila mu je ona za uzdravlje njegove prisege. Kakav prekrasni duboki sujet za roman kojeg je dao život, kojeg je skladala sudbina, kojeg je napisala ljubav po istinitom toku događaja života velikog romanopisca. Taj roman, koji je on započeo pred onim drvenim raspelom, nastavila je ona u svom samotnom udovičkom životu, nad njegovim grobom, u koji je odronio dragocjeni dio njenog srca. Nad tim grobom kao da njegov duh pjeva pismu vjernoj vječnoj ljubavi… Danas joj je osamdeset i prva godina! Jedan joj je sin profesor i književnik (Milan Šenoa), a drugi umjetnik slikar (Branko Šenoa), a udata kći uvažena gospođa i uzorita majka svoje djece. Danas starica udovica sjedi u maloj vili na periferiji grada. Iza nje je daleka prošlost vezana tako usko sa slavljenikom čitavog naroda. Taj vez nije samo rezultat ljubavi i prisege pred oltarom. Djela njenog muža vezana su s njenom toplom dušom, koja je znala da tom velikanu stvara skladnu atmosferu kuće, da mu pruži toplinu sunčanih dana na kojoj se ogrijevala njegova stvaralačka snaga. Ona je sudionikom jedne velike stvaralačke epohe, živi dah, koji je nadahnjivao velikog pjesnika. I kad su je jedan zapitali kako je se dojmljuju sve te slave, kojima se narod odužuje njegovoj uspomeni, ona sa suzama izreče riječi koje su svjetlo utjelovljenje neobičnog ženskog duha:" Da sam barem onda umrla - ja. Da je on ostao svojem narodu!"…

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-01 00:56:58