Košarica
Izbornik

Raskoš života - Michael Kumpfmueller (Dora i Franz Kafka - jedna od najljepših ljubavnih priča 20. stoljeća)

Raskoš života - Michael Kumpfmueller (Dora i Franz Kafka - jedna od najljepših ljubavnih priča 20. stoljeća)
Dora Dymant često je bježala od kuće, iz poljskog gradića Pabiace u kojem je rođena 1898. O petoro svojih braće i sestara brinula je nakon majčine smrti a kad se odbila udati otac je šalje u Krakow na školovanje za "tetu" u vrtiću. I od tamo je pobjegla jer je željela živjeti u Berlinu, u velikom gradu. Dora je samosvjesna i hrabra, radi u Berlinskom židovskom centru i podučava djecu koja će otići u Palestinu, brine o siročadi koja je dolazila iz Šleske i Galicije, a čiji su roditelji poginuli u Prvom svjetskom ratu ili pogromu. Prezime mijenja u Diamant. U ljeti 1923. centar seli na baltičku obalu, u ljetovalište Graal-Müritz pa i Dora ide s njima. Volontira i radi u kuhinji. Gabriela Hermannova "Elli" i Ottilia Davidova "Ottla", dvije sestre sa svojom djecom Felixom, Gerti i Hanne te Verom i Helene ljetuju u  Graal-Müritzu i vesele se što im u posjet dolazi jedini i voljeni brat, mlad, ali zbog tuberkuloze već umirovljeni doktor prava Franz – on više ne radi u osiguravajućem društvu. Pisac je, ali malo objavljuje, nesiguran je u vrijednost svojih djela, ali ima nezaustavljiv poriv da piše. Pisao je najčešće noću nakon dosadnog rada u osiguranju, samac je i često ga more mračne misli. S ocem se ne slaže, sestre voli, osobito najmlađu Ottlu. Toga je ljeta odmarao, igrao se s nećakinjama i šetao plažom, u toplije dane plivao u moru. Franz je bio dobar sportaš, no zbog tuberkuloze manje se bavi sportom. Na plaži mu za oko zapne djevojka, no i on izazove pažnju druge, manje stidljive djevojke koja s njime razgovara, sanjari da su u vezi i pozove ga u ljetovalište u kojem radi. Sasvim slučajno Franz je ušao je u kuhinju i vidio Doru koja je čistila ribu i rekao: "Tako lijepe ruke a tako krvavo zanimanje. " To sve čitamo u "Raskoši života", zaista lijepoj priči o jednoj od najnježnijih ljubavi u književosti. Dora je skromna i mirna i Franz je očaran njezinom smirenošću, snagom i ljepotom. On je židov koji ne zna mnogo o običajima svoga naroda i želi naučiti hebrejski, a Dora mu u tome može pomoći jer dolazi iz pobožne i ortodoksne obitelji, sanja o Palestini u kojoj želi živjeti. Uskoro zajedno šeću, razgovaraju, zaljube se, vole se u njegovoj sobi i on po prvi puta poželi više. Iza njega su neuspjele ljubavi, raskinute zaruke i nesigurnost u to je li spreman za zajednički život s ikojom ženom. A onda ta mlada 25 godišnja djevojka potpuno osvoji 40 godišnjeg pravnika i pisca. Ona u njemu ne vidi mračnog ispijenog ili neurotičnog bolesnika već ozbiljnog čovjeka, elegantnog, gracioznog, prirodnog, smirenog i lijepog, uspravnog držanja, širokih ramena i prodornih lijepih očiju. Odluče zajedno živjeti u Berlinu i nakon što Franz kratko vrijeme živi kod Ottle na selu, napokon se sastaju u Berlinu. Dora je našla stančić u berlinskom predgrađu, dvije sobe u Grunenwaldstrasse i ona svaki dan dolazi kod voljenog, a onda i zajedno žive kako je njemu sve lošije. Posljednji dani Franza Kafke i njegove posljednje ljubavi prekrasno su opisani u knjizi "Raskoš života" Michaela Kumpfmüllera. Tragičan je taj naš Kafka. Od tuberkuloze se umiralo (kažu da je to drugi najučinkovitiji ubojica u povijesti) i svi njegovi bijegovi nisu uspjeli, bolest ga je sustigla iako je po prvi puta našao ljubav koju je, čini se, čekao cijeli svoj život. U Berlin je od straha da ga roditelji neće spriječiti došao s jedva jednim koferom. Žive izolirano, u mjehuru ljubavi i sreći iako Franz nije dobro – slab je, ima napadaje kašlja i uglavnom leži. Nemaju novaca, on ne može zarađivati, a inflacija proždire novac strelovitom brzinom. Ne izlaze ali igraju se sjenki koje prstima stvaraju na zidu, čitaju Goethea i Kleista, uče hebrejski i sanjare kako će otići u (tadašnju) Palestinu i u Tel Avivu otvoriti restoran. Ona će kuhati a Franz će biti – konobar. On je daleko od Praga kojeg mrzi, ona je s voljenim čovjekom, on je ljubljen i ljubi i u toj oazi njih dvoje imaju svoj komadić raja. Sele u drugi stan, Franzu je zima naškodila i na kraju i ne izlazi iz kreveta, ali se ipak svakoga jutra odjene, obrije i pokušava pred Dorom glumiti da normalno jede, radi, piše... Na samrtničkoj postelji Kafka ispravlja zbirku priča "Umjetnik u gladovanju" iako zna da nikada neće završenu zbirku priča držati u rukama. Dora je uz njega i on joj umire u naručju 3. lipnja.  Sahranjen je tek 11. lipnja na praškom židovskom groblju, poslijepodne. Na pogrebu će biti majka i otac, sestre s obiteljima, Max Brod i Klopstockie i naravno, Dora. Sve skupa stotinjak ljudi. Dora se srušila a Kafkin otac okrenuo joj je leđa. Dora nikada nije prežalila Kafku. Potpisivala se kao Dora Diamant-Kafka, i žalila što nisu imali djece. Njezin život nakon gubitka ljubavi nije bio lagan. Kako je i obećala, Franzove je rukpise spalila osim posljednjih Kafkinih bilježnica koje su kasnije, u raciji Gestapa 1933. , nestale. Iako se mnogi i dalje nadaju da će negdje iskrsnuti, još se nisu pojavile. Dora je studirala kasnih 1920-ih na dramskoj akademiji u Düsseldorfu i radila kao glumica, a u siječnju 1930. ušla u Komunističku partiju Njemačke Dvije godine kasnije udala se za pet godina mlađeg ekonomista Ludwiga Johanna Lasku. Dobili su 1934. kćer Franzisku Marianne - ime kćeri dala je po Franzu – no kako su u Njemačkoj progoni komunista sve učestaliji odlaze u SSSR. Ni tamo ne nalaze mir jer Lasku optužuju za izdaju pa Dora s kćerkom bježi u London tjedan dana prije napada na Poljsku. Laska je završio u nekom od Staljinovih logora. U Engleskoj Doru s Franziskom zatvaraju u ženski kamp za migrante i tu su godinu dana. Radila je kao švelja, otvorila uspješan restoran u istočnom Londonu pa ga se prestrašena sjajnom zaradom riješila, bila je uspješna jidiš glumica a na stolu je držala samo jednu fotografiju – Franzovu. Posjetila je i Izrael i jedine preživjele od 11 djece Dyamant, brata i sestru. Nećakinji je darovala Franzovu fotografiju... Dora je umrla  1952. s 54 godine od zatajenja bubrega i pokopana je u neoznačenom grobu. Tek su 1999. njemački i izraelski rođaci pronašli Dorine ostatke i ponovo ih sahranili u grobu, postavili nadgrobni spomenik na kojem piše – Tko je poznavao Doru, zna što ljubav znači. To je Robert napisao Kafkinim roditeljima u pismu 1924. opisujući kako je Kafka umro u Dorinom naručju... Lutz Łask je izašao iz logora,  postao istočnonjemačkim državljaninom i tek 1973. dobio vizu da bi mogao posjetiti kćer. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, a  Franziska je umrla s 48 godina, u Londonu 1982. Pred njom se Kafkino ime nije smjelo spomeuti jer je rasla u sjeni mamine najveće ljubavi koja je uvijek govorila kako žali što nema Franzovo dijete. Franziska je imala paranoidnu shizofreniju i izgladnila se do smrti. Našli su je nakon par dana kad su zabrinuti susjedi pozvali policiju... Na praškom groblju Žižkovu, na Kafkinom grobu  piše "Dr. Franz Kafka". Spomenik je sinu podignuo otac kojem je bila važnija titula pravnika nego li ono što je Franz volio – književnost. Pravo je Kafka kao i svoj posao prezirao. Otac Hermann pokopan je sedam, a majka deset godina kasnije. Na ploči imena su i triju Kafkinih sestara, Gabrielle, Valerie i Ottile koje su nestale u vihoru Holokausta – Ottla u Auschwitzu a Valeria i Gabriela u getu u  Łódźu. Da je Franz poživio i on bi završio u nekom od nacističkih logoora. Spomen ploča spominje sudbinu Kafkinih sestara, a nasuprot grobnici  je i spomen-ploča koju je Maxu Brodu postavila praška židovska kulturna zajednica: "Književniku i mislilocu, pioniru češke kulture u inozemstvu, prijatelju Franza Kafke i uredniku njegovih djela u čast. " Greta Bloch koja je, misli se, rodila Franzovog sina ubijena je a Milena Jesenska umrla je u Ravesbrücku. Vallyjin sin je ubijen u logoru. Ostala su djeca Franzovih sestara spašena. Ni Max Brod ni Dora nisu poslušali Kafku koji je izričito rekao kako sva njegova nezavršena djela, rukopise i bilježnice treba spaliti. Brod, priznati književnik uređivat će, lektorirati i redigirati Kafku, završavati nezavršene rečenice, mijenjati ulomke, slagati poglavlja. No nanio je veliku štetu. Dora je neke papire spalila, ali je neke iz sentimenta sačuvala neutješna zbog gubitka svoje najveće ljubavi. Kad je Gestapo upao u njezinu kuću Kafkine su stvari ili zaplijenili ili ih je netko ukrao – u svakom slučaju  gubi im se trag. Brod je sve što je sakupio odnio sa sobom u Palestinu. Zato je 1950-ih pokrenut "Kafka Project" koji se pokušavaju naći Kafkini rukopisi, a otvaranje arhiva Trećega Reicha u Berlinu prošle godine probudio je nadu da će nešto i naći. Traže 35 pisama koje je napisao Dori, 20 bilježnica, a do sada su pronađena njezina dva dnevnika, pisma, članci, tri Kafkina pisma i Kafkina – četka za kosu. To je jedini osobni Kafkin predmet koji je preživio. Brod je morao rukopise vratiti Franzovim nećakinjama, a ono što nije predao postalo je predmetom gorke sudske bitke Izraela i nasljednica, kćeri Brodove ljubavnice. Ništa od toga Kafka nije mogao predvidjeti – da će ga cijeniti i obožavati, da će na njegov grob dolaziti ljudi iz cijelog svijeta da mu se poklone. Paradoks je da je najteži dio života Franza Kafke napokon bio i najsretniji. Da je Dorin otac, dozvolio, vjenčali bi se, no kako je Franz bez posla, a o vjeri je tek učio, otac je odbio dati ruku svoje kćeri. Pa ipak, usprkos problemima – Franzovoj teškoj bolesti, lošoj klimi, sve lošijem stanju, roditeljima koji nemaju razumijevanja i koji su protiv njihove veze, siromaštvu, inflaciji, vremenima koja mirišu na rat i uz sasvim jasan kraj koji dolazi, njihova je  romansa na rubu života jedna od najljepših ljubavnih priča 20. stoljeća. Michael Kumpfmüller je pomoću dnevničkih zapisa, pisama i posljednjih (i spašenih) Kafkinih tekstova ispleo priču o velikoj ljubavi koju ne ocjenjuje, ne napada, ne kritizira već nam nudi priču, nježnu i bolnu o dvije duše koje su se našle. Priča o ljubavi i patnji, o nadi i strahu, intimni uvid u odnos zaljubljenih prikazuje jedan ljubavni par, a onom Kafki kojeg uvijek prikazuju kao mračnog i ispijenog muškarca  sada daju nove, nježnije i čovječnije boje. Čitajući "Raskoš života" mi razumijemo to dvoje izvanrednih ljudi i navijamo za njih iako unaprijed znamo kraj. Michael Kumpfmüller njemački autor i bivši novinar rođen je 1961. godine u Münchenu. Danas živi kao slobodni pisac u Berlinu. Proslavio ga je roman "Hampels Fluchten“ 2000., a napisao je i romane "Durst" (2003.) i "Nachricht an alle" (2008.) za kojega je dobio nagradu Alfred Döblin "Raskoš života" objavljen je 2011. a "Die Erziehung des Mannes" (2016.) Knjige su mu prevedene na 18 jezika. (Za Čitaj knjigu napisala: Sandra Veić Sukreški)          

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-07 08:43:43