Razglednica – Anne Berest - prekrasan roman rijetke milosti i važnosti

Roman Razglednica je najbolja knjiga koju sam pročitala u 2024. godini! Nakon samo nekoliko par stranica potpuno me obuzela, nisam spavala, nisam jela, nisam je mogla ispustiti iz ruke. A kad sam je pročitala, ostala sam zamišljenom i šokiranom i zaprepaštenom nad ljudima koji ništa nisu naučili iz prošlosti. Naprotiv, kao da je baš žele ponoviti.

U siječnju 2003. Lélia Berest s uobičajenim prazničnim čestitkama poštom dobije razglednicu (La carte postale). Nema potpisa i nema povratnu adresu. Na prednjoj strani je fotografija Opéra Garnier u Parizu, a na poleđini su samo četiri imena: Ephraïm Emma Noémie Jacques. Ta imena imaju poveznicu: svih je četvero iz obitelji Rabinovitch, preci su Lelie, majke Anne Berest koja je napisala ovaj divan roman.To su prabaka i pradjed Anne Berest po majci, Ephraïm i Emma i njihova djeca, Noémie i Jacquesa. I svih je četvero ubijeno u koncentracijskom logoru Auschwitz 1943. i 1944. godine. Ali tko joj je poslao ovu razglednicu? Imena su napisana kemijskom olovkom klimavim slovima. Lélia si skoro svaki dan postavlja to pitanje koje se malo po malo pretvara u pravu policijsku istragu. Anne tada ima 24 godine. No vrijeme čini svoje i zanimanje za razglednicu presuši i majka je sprema u ladicu. Mnogo godina kasnije razglednica je ponovo van ladice Anne zamoli majku da joj kaže sve što zna, pa priča kćeri o Ephraïmovom i Emminom bijegu iz Rusije 1919., njihovim boravcima u Latviji i Palestini, neodgovarajućem povratku u Europu 1929. i, konačno, njihovim ratnim iskustvima u Francuskoj, razornom nizu zlostavljanja i brutalnosti koje završava deportacijom u Auschwitz 1942.
Anne rađa svoje prvo dijete samo nekoliko dana nakon što njezina majka završi s pričom. Ali tek nakon antisemitskog incidenta u školi njezine kćeri šest godina kasnije, odlučila se ponovno osvrnuti na povijest svoje obitelji – zapravo vlastite povijesti – i oživjeti pitanja koja je potaknula razglednica: Tko ju je poslao i zašto?
Traži vanjsku pomoć, zapošljava privatnog detektiva i grafologa, a za vrijeme svog istraživanja otkriva strašne obiteljske događaje i najmračniju obiteljsku prošlost. U četiri dijela saznajemo priče Anneine bake Myriam Rabinovitch i njezine braće i sestara koji su prošli kroz pravu odiseju i na kraju umrli u Auschwitzu.

Anne Berest je s romanom, biografskom fikcijom, kojeg naziva "istinitim romanom" postigla nešto vrlo izvanredno: govori o tragičnoj sudbini svoje židovske obitelji, kopa duboko po vlastitoj obiteljskoj povijesti i kroz detektivske potrage za tragovima rasvjetljava najmračniju prošlost. A ni u jednom jedinom trenutku nemate dojam da dobivate neprimjerene, intimne uvide - kao što je to nažalost često slučaj s drugim aktualnim autobiografskim djelima. To govori da se priča temelji na dubokom razumijevanju i poštovanju prema likovima u romanu.

U prvom dijelu upoznajemo obitelj Rabinovitch, Židova porijeklom iz Rusije koja se raselila po svijetu, vidimo kako je išao bijeg obitelji iz Rusije nakon revolucije, preko Latvije Poljske i Rumunjske u Palestinu. Mama i tata Rabinovitch odselili su u ruralnu Palestinu gdje su obrađivali nasade naranči. Nakon što je njihov sin Ephraïm pokušao živjeti u Rigi gdje je trgovao kavijarom, njegov posao propada pa ubrzo sa ženom i djecom seli ocu u Palestinu gdje se nikako nije mogao asimilirati. Odluči da će živjeti u Francuskoj, na selu, gdje pokreće svoju proizvodnju, siguran da će mu Francuska pružiti mogućnost dobrog posla i sigurne budućnosti. Grdno se prevario. Došle su nesigurne i opasne godine za židove u Europi i počeo je progon. Na početku, malo po malo. Ephraïm je dobio brojna upozorenja - od oca i majke, od braće, rođaka i prijatelja. Ali nije vjerovao da će se ono najgore dogoditi. Svi su mu savjetovali da odseli u Ameriku, ali Ephraïm nije imao dovoljno hrabrosti, a kasnije više nije ni imao mogućnosti: Amerika je zatvorila svoje granice za politički progonjene Židove.
U prvom dijelu koji vrvi detaljima života Ephraïmove obitelji saznajemo kako je to bila obrazovana, dobro odgojena građanska obitelj u kojoj su se djeca školovala i govorila najmanje pet stranih jezika. Hvatala me jeza kada sam zamišljala kakav su život trebali i mogli imati ti divni ljudi. Bili su puni talenata, strasti i volje za životom.

Između svih tih tužnih priča iz prošlosti uvijek su zanimljivi razgovori koje Anne vodi sa svojom majkom Léliom koja je godinama istraživala, skupljala dokaze o svojoj obitelji, odlazila u sve moguće arhive kako bi pronašla dokaze i dokumente koji su kasnije poslužili da dobije punu i vjernu sliku života svoje divne obitelji. Na kraju svakog razgovora pričalo se, između ostalog, i o prijetećem porastu antisemitizma u Europi.
Anne Berest stvorila je nevjerojatno sveobuhvatno i pronicljivo djelo. Majstorski isprepliće svoje obiteljske priče iz vremena onda i sada, a da uspijeva izgraditi nevjerojatno visoku razinu napetosti i održati je do kraja.
Posebno mi se svidjelo što knjiga nije završila s oslobađanjem logoraša Auschwitza, nego nastavlja pratiti one koji su oslobođeni. Tako sam mogla doživjeti stvari koje su mi prije bile nepoznate. Roman je ovo koji ponire u povijest jedne židovske obitelji i u razornu povijest holokausta u Francuskoj. Jer, u Drugom svjetskom ratu je 1940. osnovan Francuski pokret otpora, Résistance protiv nacističke Njemačke, njemačke okupacije i kolaboracijske francuske vlade maršala Philippea Pétaina no, mržnja prema Židovima bila je snažna i organizacija židovskih deportacija provodila se nemilosrdno. Obitelji su razdvajane, djeca oduzimana roditeljima i to je jedan dio povijesti koji mi nije bio u ovoj mjeri poznat. Francuzi su tek nedavno prestali odbacivati odgovornosti za deportaciju 13 152 Židova koje su u racije jedne srpanjske noći dovukli u Zimski velodrom, Vel’ d’Hiv, pa deportirali u Auschwitz, među kojima je bilo 4115 djece. Problem je bio i u de Gaulleu koji je svom žestinom odbijao pomisao o francuskoj odgovornosti za vladu Vichyja i za Vel’ d’Hiv. Tada je u Francuskoj prvi puta francuska policija hapsila žene i djecu od 2 godine naviše, a 94 posto tih Židova je ubijeno. Osam tisuća su odmah poslali u logor... Mitterrand koji je radio u Vichyjevskoj vladi i po mnogima bio "u oba tabora", u Otporu i kolaboracionistima, još je 1994. kao predsjednik Francuske tvrdio da je hvatanje Židova koji su deportirani u logore smrti bilo isključivo djelo "Vichy Francuske", entiteta koji se razlikuje od Francuske: "Republika nije imala ništa s ovim .. ne vjerujem da je Francuska odgovorna." Tek je predsjednik Jacques Chirac 1995. odbacio taj stav izjavivši da je vrijeme da se Francuska suoči sa svojom prošlošću. Priznao je ulogu države ( "4500 policajaca i žandara, Francuza, pod autoritetom svojih vođa (koji) poslušali su zahtjeve nacista") u holokaustu i dodao da su "zločinačko ludilo okupatora podržavali Francuzi, i država Francuska. Sad se više manje s tim mračnim komadom povijesti pokušavaju pomiriti.

Roman je poučniji od mnogih povijesnih knjiga, a istovremeno ima potencijal postati klasik. Jednom kada ga pročitate, nećete ga tako brzo zaboraviti. Mnogo je romana o nacionalsocijalizmu i antisemitizmu, ali rekla bih da je ovo jedan od stvarno najboljih, jer Anne Berest veličanstvenim, sofisticiranim stilom govori o istraživanju vlastite obitelji, počinje od predaka s majčine strane, ali nisu zanemareni ni ostali važni likovi koji su imali veze s obitelji. Ono što iz toga proizlazi često je okrutna i uznemirujuća, ali nažalost gorka stvarnost. S druge strane, govori i o lijepim trenucima, o obitelji punoj ljubavi, o životu svoje bake nakon što su svi ostali umrli. Divila sam se kako se Anne nosi sa židovstvom, ne djeluje ogorčeno već stalno preispituje stvari i ulaže sve snage da pronađe autora razglednice.

Opisi nehumanih postupaka u koncentracijskim logorima poznati su i iz drugih knjiga, ali ponovno sablažnjavaju.
Jako mi se svidio prvi dio u kojem Anne prepričava kakvi su kao ljudi bili Ephraim, Emma, Noemi (koja je na fotografiji na naslovnici knjige) i najmanji Jacques, kakve su snove i želje imali, kakvi su bili njihovi životi. Mogla sam zamisliti kakav bi život mogli imati da nisu ubijeni u Auschwitzu. Drugi dio knjige je jaki miks: istražuje vlastiti identitet izvorne Židovke i svoju povezanost s precima. Traži kako se nositi s trenutnim antisemitizmom u svijetu. Sviđa mi se koliko je zainteresirana za živote svojih predaka, jer uviđa koliko je to važno za njezinu budućnost i budućnost njezine kćeri. Istražuje i saznaje kako se nastavio život njezine bake nakon što joj je obitelj pogubljena. Susreće ljude koji su poznavali baku i provjerava što se dogodilo s imovinom ubijenih i deportiranih.

Roman je ušao u finale najprestižnije francuske književne nagrade Goncourt 2021. a osvojio je Prix Renaudot des Lycéens, nagradu koju dodjeljuju čitatelji srednjoškolskog uzrasta. Dobio je nagradu čitatelja Elle, a bio je i finalist za National Jewish Book Awards

"Razglednica" je jedan od najhvaljenijih i najomiljenijih francuskih romana posljednjih godina. "Svjetlosna i zadivljujuća do posljednje stranice ... zadivljujuća istraga o obiteljskim tajnama, dirljiva priča o majkama i kćerima i živopisan portret pariškog intelektualnog i umjetničkog života dvadesetog stoljeća".
A tko je poslao razglednicu? Morate pročitati i saznati. Kako Berest kaže, ovo je "stara priča, koja je također vrlo nova priča", potraga za porijeklom koja nas uranja u najmračnije sate europske povijesti. Knjiga rijetke milosti i važnosti. kako kaže Anne: "Moja baka Myriam nikada nije pričala o tome. Ratna trauma ušutkala je većinu žrtava – bojali su se da će se ponoviti."

Vrlo jasna preporuka s moje strane, jer ovdje je ispričan dio priče koji se više nikada ne smije ponoviti. Ne smije se zaboraviti ni Shoah ni ljude koji su pretrpjeli neizrecivu patnju.