Razumijemo li danas bolje i jesmo li pronašli Franza Kafku? - sjajna TV serija možda daje odgovore
Prije stotinu godina umro je Franz Kafka, doktor prava koji nije mogao ni pomisliti da će ga smatrati jednim od najvećih i najpoznatijih pisaca 20. i 21. stoljeća, ni da će njegov rodni grad zvati Kafkinim Pragom. Kako bi i mogao? Perfekcionist kakav je bio nije želio da se išta objavi a da nije savršeno uređeno, pa je umirući zamolio prijatelja da sve njegove neobjavljene spise spali, što je objavljeno je objavljeno. Ali, Max Brod ga nije poslušao i bježeći pred nacistima ponio je kofere pune Kafkinih spisa, dnevnika, crteža, bilješki...
Kafka je za života malo objavljivao: "Preobražaj" mu je donio umjerenu slavu, zbirku priča "Kontemplacija", a romani "Proces", "Amerika" i nedovršeni "Zamak" objavljeni su posthumno. Ostavio je i mnogo kratkih priča, dnevnike i pisma ljubavima i prijateljima, i ono strašno pismo ocu koje reže i sječe. Ali i niz pravnih spisa - o obveznom osiguranju za građevinske obrte, kamenolome, mlinove, privatne automobilske "tvrtke", mjere za sprječavanje nesreća, nalaze inspekcija, o osiguranju radnika i poslodavaca, o prevenciji nesreća i prvoj pomoći u Beču, klasifikacije rizika i sprječavanje nesreća u ratu, apele za pomoć vojnim invalidima koji su u kafkomaniji objavljeni u jednoj knjizi... No zašto nam je Kafka i danas važan? zašto se i danas toliko piše i priča o njemu? Materijala ima: objavljeni su njegovi necenzurirani dnevnici, ponovo se tiskaju zbirke pisama Felice i Milena. Kako je sada obljetnica smrti najavljeni su i novi prijevodi i revidiranja djela koje je Brod vrlo nespretno uredio. A tu su i vječne kontroverze - nestanak nekih rukopisa, bitka za Kafkine rukopise, je li on češki, njemački ili židovski pisac... i gdje su do vraga dnevnici koje je dao Dori?
NOVA TV SERIJA Njegove su alegorijske priče o otuđenju, tjeskobi i nepravdi bile prve, došle su i zadržale se. Po mnogima su toliko jedinstvene i proganjajuće da čak i danas kad netko književnost opisuje kao avangardnu, eksperimentalnu ili originalnu, kažu, morate se zapitati je li Kafka stvarao djela koja su prije više od stotinu godina bila daleko zanimljivija i hrabrija. Odgovor je, kažu, gotovo uvijek potvrdan, a mnogo toga što se danas smatra književnom inovacijom jednostavno je bljutavija verzija Kafkinih djela. U novoj seriji "Kafka" vidimo kako su se kod njega život i književnost stopili, a u šest epizoda (Max, Felice, Obitelj, Bureau, Milena i Dora) otkrivamo Franza i njegova prijateljstva, ljubavi, boli, kolege s posla, njegovo pisanje, bolest...
Kad je umro, 40 godišnji Franz nije bio ni mračan ni nesretan. Zapravo, uopće nije bio nesretan. Zgodan, visok (183 cm) muškarac tamnih očiju, imao je uspjeha kod žena, imao je odlično društvo, a znajući da ima tuberkulozu nije se htio oženiti. Bio je kozer, zabavljao bi prijatelje, recitirao na glas, bavio se sportovima, vježbao. Prihvatio je neke moderne trendove poput nejedenja mesa, Fletcherovog žvakanja svakog zalogaja 12 puta... Ali, kako su sada tiskani njegovi dnevnici, krenule su rasprave da je bio mračan jer, eto, nijednom nije zabilježio proslavu svog rođendana. Istina, nije bio sretan s poslom kojeg je odabrao da bi mogao živjeti bez očeve apanaže, nije želio raditi s ocem jer mu je strast bila književnost. No nije Kafka bio onaj mršavi, ispijeni tuberan kakvog pokazuje posljednja fotografija. Išao je u duge šetnje i planinarenja koje je planirao za cijelo društvo, veslao je na Vltavi i igrao tenis. Svakodnevno je godinama vježbao po metodi "Müller" za trening cijelog tijela, a ta je "sportska disciplina" početkom 20. stoljeća nazvana po svom izumitelju, danskom sportašu i učitelju gimnastike Jørgenu Peteru Mülleru koji je napisao bestseler "Moj sustav". Knjiga gimnastike i vježbe disanja obećavala je da: "radite li ovaj 15-minutni trening svaki dan postat ćete fit i zdravi!" Franz je od 1910. svake večeri strastveno vježbao, preporučio metodu najbližima pa i u pismima zaručnicu Felice Bauer nagovara: “Za nekoliko dana poslat ću ti 'Sustav za žene', i kreni polako, sustavno, pažljivo, temeljito i svakodnevno (jer ipak si obećala, zar ne ?). Počet ćeš raditi Müllerove vježbe, neprestano me izvještavati o njima i tako mi pričiniti veliko zadovoljstvo.” Njegove uporne preporuke bile su beskorisne. Felice nije povjerovala. Franz nije mogao lagati, nikada se nije opio, promatrao je sve ljudske postupke i nije ih mogao shvatiti. Imao je ogromnu potrebu da dostigne savršenstvo i čistoću.
Plivanje je bila jedna od Franzovih najvećih strasti. Ronjenje i kretanje po vodi davalo mu je osjećaj slobode. Kako je često poslovno putovao, raspitivao se ima li grad u kojem će voditi parnicu i gdje bazeni, imao je godišnje članstvo u praškoj školi plivanja na Sophieninselu – i kad je obolio. Kao dječaka otac ga je redovito vodio u "Građansku školu plivanja" na rivi Kleinseitner i naučio ga plivati. Ali štrkljav kakav je bio, bilo mu je muka skinuti se u kostim uz svog velikog oca. Plivanje mu je postalo životna potreba i malo prije smrti je čežnjivo razmišljao o toj školi plivanja, a kad mu je liječnik preporučio da se odmori od vodenih sportova nakon srčanih problema, napisao je Felice: "... ne plivati, to je nemoguće".
Franz Kafka nije imao neki uzbudljiv život, kao Jack London ili Hemingway. Kao da su svi drugi putovali više od njega, ljubovali više (imao je četiri stalne veze u životu), radio je danju ne baš uzbudljiv posao, ali radio ga je odlično i bio je cijenjeni stručnjak. Voljeli su ga kolege i šefovi, bio je brz, učinkovit i donosio sa sporova uvijek pobjedu. Kao da je to radio s lijevom rukom, bez muke. Ali njegov otac koji je imao galanterijsku trgovinu, mislio je da je to bezvezan posao, pa ga je uvalio u vođenje šogorove tvornice azbesta. Franz ocu nije mogao reći "ne". Otac, ga je urlanjem prisilio. Ah, taj njegov otac. Grub i nagle ćudi Hermann Kafka je počeo od nule, stvorio je posao, relativno bogatstvo, ali je bio težak, bučan, agresivan i prijek čovjek. Franz je imao više razumijevanja za oca, nego li ovaj za svog sina. Franz je podnosio očeve ispade bijesa, prijekore, negodovanja i zabrane, donekle tolerirao očevu zabrinutost za posao i Franzove bolesti. Njihov je odnos bio doživotna napetost zbog različitih karaktera i stavova prema životu, obitelji, braku, zapošljavanju... ukratko, o svemu. Kako to već biva, sinovljeva ljubav i divljenje miješali s antipatijom koja je graničila s mržnjom. Hermann nikada nije razumio Franza. Nije pomoglo ni što je majka, Julie, živjela kao 'predana robinja' u sjeni svoga muža, bila mu desna ruka u poslu i partnerica u večernjim kartaškim igrama, a u konfliktima s djecom, najčešće Franza i Ottle, pokušavala bi ublažiti Hermannove ispade. Od djetinjstva se Franz natjecao s ocem za majčinu pozornost i izgleda da joj nikada nije oprostio što je uvijek stala na stranu oca koji je beskrajno ponižavao Franza. Julie je bila samo publika i svjedok. Franz je donekle shvaćao njezinu situaciju i njezinu nesposobnost da razumije njegove brige, no to nje moglo umanjiti napetosti. Otac je stalno držao lekcije i omalovažavao sina, pa je Franz, da bi se zaštitio, razvio sposobnost da "nestane" i sakrije se iza staklenog zida u koji su svi koji su ga poznavali prije ili kasnije naletjeli. Bio je to njegov obrambeni mehanizma, ali ta neprekidna deranja, napadi bijesa i omalovažavanje doveli su do urušavanja Franzovog zdravlja. Odgoj ga je zarobio u čahuru krivnje i bijesa u svijetu u kojem je jedva disao, ali se nije usuđivao pokazati osjećaje, pa je od ranog djetinjstva radio što mu je rečeno, slušao roditelje i učitelje i bio tiho i poslušno dijete. Od djetinjstva je na sebe gledao očima fizički impozantnog oca, počeo se je doživljavati kao da je tipičan nedostojan, mršav, krhak i preplašen mladić.
Franz je rođen 1883. u Pragu, glavnom gradu Češke tada pod Habsburškom krunom, u obitelji čeških Židova. Prezime dolazi od češke riječ za čavku, 'kavka', a češki je i bio originalan jezik obitelji. Roditelji su, misli se, govorili varijantom jidiškog dijalekta, pogrdno zvanog Mauscheldeutsch, "Mojsijev njemački" , ali su djecu zbog potencijalnog uspjeha i uspona u društvu poticali da govore književnim njemačkim jezikom. Bio je tako Franz Židov unutar njemačke zajednice koji je živio u manjini unutar manjine. Nije odgajan u vjeri, rijetko bi išao kao dijete u sinagogu iako je njegov djed još u shtetlu bio košer mesar. Ali, druga je generacija prestala je "biti poslušna". Kafka se doduše kasnije počeo zanimati za židovstvo, prvo kroz jidiš kazalište, pa je sam učio hebrejski i mislio da će, kad ozdravi, otići u Izrael s Dorom i imati farmu krumpira ili restoran. San oca da će jedini sin, (imao je tri kćeri) raditi s njim je srušen jer Franz, mladi sanjar, to nije želio. Nakon dugog razmišljanja roditelji su došli do mogućeg rješenja: sviđalo se to njemu ili ne, mladić će upisati fakultet i naučiti zanimanje. Upisao se Franz na praško sveučilište s 23 godine, prvo na kemiju, ali se nakon dva tjedna prebacio na pravo koje će mu dati veći izbor zanimanja. Ali, pohađao je predavanja koja su ga zanimala - njemačke studije, arhitekture, filozofije i povijest umjetnosti. Shvatio je i da ima talent za crtanje – otud njegove skice i crteži koji su danas i u prekrasnom praškom muzeju. Nakon pet godina "žvakanja piljevine" (kako je zvao studiranje) je diplomirao, pa stažirao kao sudski vježbenik na građanskom i kaznenom sudu i onda se zaposlio u talijanskoj osiguravajućoj kući Assicurazioni Generali, i radio svaki dan od 08:00 do 18:00. Radno vrijeme ga je ubijalo, jer nije imao vremena za pisanje pa je dao otkaz i odmah našao posao u Institutu za radničko osiguranje od ozljeda Kraljevine Češke. Rješavao je zakučaste pravne bitke s lakoćom, a onda i zahtjeve za osiguranje radnika od nezgode i isplaćivanju odšeta ozlijeđenim radnicima ili prekvalifikacijama ratnih vojnih invalida. Zato u "Procesu", "Pred zakonom" i "U kaznenoj koloniji", nezavršenom "Zamku" vidimo fiksaciju pravdom i zakonima. Nije ga zanimala socijalna pravda, a kad je posjećivao tvornice, obavljao poslove inspekcije zdravlja i sigurnosti, nije agitirao za bolja prava radnika što mu marksisti nikada nisu oprostili. Zašto i bi. Bilo u je to nametnuto, što poslom, što sa šogorovom tvornicom. Bio je opsjednut književnošću, unutarnjim borbama, ali ne i neosjetljiv: posjete tvornici azbesta obavljao je jer je morao, ali kako pokazuje minuciozno napravljena serija "Kafka" pomagao je radnicima. To je na kraju krajeva bio njegov posao. No više je volio - pisati.
Nema nikakve potvrde da je izmislio prvu civilnu zaštitnu kacigu za radnike što svako toliko iskrsne na internetu. Po noći bi pisao i pisao je dobro. Njegov prijatelj Franz Werfel, tvrdio je da izvan Čehoslovačke Kafka neće biti shvaćen. Kafka je, rekao je, "lokalni autor s praškim okusom". Kako se prevario!
U svojim srednjim dvadesetima, Kafka je počeo pisati dnevnike čega se držao do smrti. Sada su, na stogodišnjicu smrti objavljeni neočišćeni, u "iskrenom novom prijevodu", a ne onom kojeg je nadgledala filozofkinja Hannah Arendt na gotovo 600 stranica. Pogled u njegov um i dalje plijeni pažnju i teoretičara, i istraživača, i književnika i čitatelja. Vraćeni su i dijelovi dnevnika u kojima opisuje i svoj seksualni život.
METAMORFOZA Svoje je danas najslavnije, ili najprepoznatljivije djelo "Preobrazba " objavio 1915. Novela o čovjeku koji se pretvorio u kukca, (ne u žohara već u kukca na čemu je inzistirao, a ipak je nerijetko na naslovnicama žohar...) čak i u lektiri nalazi poklonike. Transformacija između ljudskog i životinjskog stanja bila je jedna od Kafkinih omiljenih tema. Napisao je on i Izvještaj akademiji, ironično remek-djelo u kojem majmun ponosno priča o svojim naporima da postane čovjek, ali nema iskupljenja jer to je samo prokletstvo, antibajka za naše razočarano, sekularno doba. "Razumijem pad čovjeka bolje od ikoga", napisat će Mileni. Mislio je da su, nakon Božje smrti, ljestve koje vode u nebo bile izbačene. Ljudskost je smatrao pokvarenom, a rekao je i kako je "puno ogovaranja, a bez ljubavnih priznanja, ljudi se promatraju, a ne vole". Jedini ljudi o kojima lijepo piše su ili mrtvi ili imaginarni: pisci, poput Goethea i izmišljeni likovi koje priprema za svoje priče. Naravno da su ga mučile sve stvari koje muče mlade ljude, ali nije bio zatvoren u mraku sobe i mahnito pisao. Poput ostalih mladića 'tulumario' bi, odlazio je u bordele, imao ljubavnice, bio je zaručen. Volio je i bio voljen.
FRANZOVE LJUBAVI Bio je privlačan ženama. S Felice Bauer bio je dva put zaručen, a druge je zaruke prekinuo jer je obolio od tuberkuloze. To je, znao je, bila njegova smrtna presuda. Upoznao je Felice kod Maxa čija je sestra bila udata za Feliceinog rođaka, a bila je proputovanju. Kafka je zapisao u svoj dnevnik: "Kad sam 13. kolovoza stigao kod Brodovih, sjedila je za stolom. Uopće me nije zanimalo tko je ona, odmah sam je prihvatio zdravo za gotovo. Koščato, prazno lice koje je otvoreno nosilo svoju prazninu. Golo grlo. Nabačena bluza. U haljini je izgledala vrlo domaće iako, kako se pokazalo, to nikako nije bila. ... Skoro slomljen nos. Plava, donekle ravna, neugledna kose, jaka brada. Dok sam sjedao, prvi put sam je pomno pogledao, a dok sam sjeo već sam imao nepokolebljivo mišljenje." Počeo joj je slati gotovo svakodnevna pisma, izražavajući razočaranje što nije često odgovarala. Ponovno su se sreli za Uskrs 1913., on je predložio brak i u svibnju 1914. su bili zaručeni, a u kolovozu su ih raskinuli. Nakon rasprava u pismima i deset zajedničkih dana u Marienbadu opet su se zaručili 1917., planirajući vjenčanje i zajednički život u Pragu. Ali kako je počeo "pljuvati krv", Kafka je raskinuo zaruke u prosincu. Felice je sačuvala više od 500 Kafkinih pisama koje joj je napisao od 1912. do 1917. Prodala ih je 1955. kad je već bila udovica koja je nakon smrti muža upala u financijske nevolje, a objavljena su 1967. Brzo nakon njihovog prvog susreta, Kafka je u jednoj noći napisao priču "Sud" ("Das Urteil") koju joj je posvetio, radio je na novelama "Čovjek koji je nestao" i "Metamorfoza" i napisao prvi nacrt romana "Proces". Kafka i Felice su komunicirali uglavnom pismima pet godina, a objavljena su kao "Briefe an Felice" (Pisma Felice). Njena pisma Franzu nisu sačuvana. Spalio ih je. Kad je pisao njezinom ocu tražeći ruku, zapisao je u dnevnik: "Moj mi je posao nepodnošljiv jer se kosi s mojom jedinom željom i mojim jedinim pozivom, a to je književnost... Ja nisam ništa drugo nego književnost i ne mogu i ne želim biti ništa drugo... Nervozna stanja najgore vrste vladaju mnome bez pauza ... brak me nije mogao promijeniti, kao što me moj posao ne može promijeniti..."
Kad je u ljeto 1917, 34 godišnji Franz počeo "pljuvati krv", prvo se hrabro liječio se, dali su mu plaćeno bolovanje, čak ga unaprijedili. Kad se 1918. zarazio španjolskom groznicom od koje je oboljela trećina ljudi na zemlji, a umrlo oko 50 milijuna, Franz je nekim čudom preživo. Imao je i često glavobolje, bio je osjetljiv na buku, imao je vrtoglavice i patio od nesanice. On je vjerovao da je to bitka između dobra i zla unutar njega. Po svemu sudeći, bila je to reakcija na narcisoidnog oca tiranina. Negdje 1920. zaručio se s Julie Wohryzek, siromašnom i neobrazovanom hotelskom sobaricom. Kafkin otac prigovarao je Julie zbog njezinih cionističkih uvjerenja, a iako su Kafka i Julie iznajmili stan i dogovorili datum vjenčanja, do braka nikada nije došlo.
Novu je intenzivnu vezu imao kad je 1919. upoznao prevoditeljicu svoje pripovijetke "Ložač". Milena Jesenská bila je udata, u lošem braku, ali nije željela napustiti muža, a on je o njoj govorio kao o ljubavi svoga života. Kafka je molio da se prestanu dopisivati, a kad je umro Milena je napisala "Spomen". Kad su se upoznalii on je imao 37, a ona 23 godine. Zbirka pisama "Briefe an Milena" koje su nedavno postala Tik Tok senzacija, Franz je pisao Mileni od 1920. do 1923. Objavljena su 1952. u Njemačkoj, a urednik Willy Haas izbacio je dijelove za koje je mislio da bi mogli povrijediti tada još živuće ljude. Njemačko izdanje bez cenzure objavljeno je 1986. Na kraju se razvela, postala poznata književnica, ponovo se udala i rodila kćer, a nakon osvajanja Čehoslovačke uhitio ju je Gestapo, deportirao u logor Ravensbrück gdje je umrla. Najbolje ga je poznavala, u dušu, a njegove su rečenice i danas dirljive: "Zašto mi govoriš Milena, o zajedničkoj budućnosti koje nikada neće biti? Govoriš li to zato što je neće biti? ... Malo je izvjesnih stvari, ali jedna od njih jeste da nikada nećemo živjeti zajedno, u istoj kući, rame uz rame, za istim stolom, nikada, čak ni u istom gradu. Umalo da nisam rekao da mi se to čini jednako izvjesno koliko i da sutra neću ustati." Posljednji su se put vidjeli u sanatoriju kad joj je Franz dao sva svoja pisma. Bilo je to tri sata prije nego je umro.
Posljednje zaruke s Dorom koje bi, romantično je misliti, završile brakom prekinula je njegova smrt 1924. U srpnju 1923. u Graal-Müritzu na Baltičkom moru, Kafka je upoznao Doru Diamant, 25-godišnju odgojiteljicu iz ortodoksne židovske obitelji. Već teško bolestan s Dorom je preselio u Berlin (rujan 1923. - ožujak 1924.) da se može posvetiti pisanju i maknuti od oca. Radio je na četiri priče, uključujući "Umjetnik u gladovanju" koju je uspio urediti za objavljivanje. Tiskana je ubrzo nakon njegove smrti. Franz je molio Dorinog oca da mu da ruku svoje kćeri, ali je ovaj to odbio na savjet rabina jer je Dora bila 20 godina mlađa od prosca. Franz je umro na njenim rukama, napisala je u pismu Kafkinoj obitelji, "usred rečenice..." Dora je zadržala neke dnevnike i 36 Franzovih pisama i koliko god ju je Max proganjao, nije posustala. Uostalom, ni Max ni drugi koji su imali pisma i materijale, nisu udovoljili želji umirućeg. Čuvala je i nepoznati broj Kafkinih bilježnica koje su nestale u raciji Gestapoa 1933. Kasnije je Dora studirala je na Akademiji, radila kao profesionalna glumica i doživjela "veliki trijumf i svoju prvu pohvalnu kritiku" 1928. za glavnu ulogu u filmu "Kralj Nicolo, ili takav je život Franka Wedekinda". Udala se i rodila kćer Franzisku Marianne Lask, nazvanu po Kafki. S kćerkom je pobjegla iz Njemačke u Sovjetskoj Rusiji, a na kraju je stigla u Englesku tjedan dana prije nego što je Njemačka napala Poljsku 1939. S kćeri je 1940., internirana kao neprijatelj u ženski zatočenički logor na otoku Man, a puštene su 1941. Vratila se u London 1942. , držala predavanja i čitala priče na jidišu za prijatelje, radila kao dizajnerica haljina i otvorila restoran i počela pisati kazališne kritike, članke i eseje. Umrla je, kao i Milena, od zatajenja bubrega 1952. s nekih 50-ak godina i pokopana je u neoznačenom grobu u East Ham. Godine 1999. njezini su rođaci na grob postavili kamen na kojem piše "Tko poznaje Doru, zna što ljubav znači".
KAFKA JE IN Kafka je umro desetljeće prije Hitlerova uspona. Njegove tri sestre bit će ubijene u logoru, tako sličnom kaznenoj koloniji kakvu je zamišljao još 1919. Da su poživjeli i roditelje i Franza bi nacisti deportirali u logore. "Metamorfoza" govori o ljudskom životu kao o štetočinama, kao da predskazuje nacističku retoriku, a u "Procesu" junak K. ne zna zašto ga sude. "Proces" je priča o proizvoljnom pritvaranju i birokratiziranom ubijanju, i totalitarna je noćna mora 20. stoljeća. Sve su to, kažu danas, proročanske vizije. Franz je ubrzo nakon smrti hvaljen kao glas 20. stoljeća, i danas je aktualan, nakon 100 godina neviđenog tehnološkog napretka, najviše viralnog. Kafka i Orwell su - in. Kritičar Walter Benjamin primijetio je, na desetu godišnjicu Kafkine smrti, da čitajući ga, "čovjek uplašeno podigne pogled i shvati da je već daleko od kontinenta čovjeka". A stoljeće nakon smrti Franz Kafka još uvijek je u zeitgeistu. Nije se mnogo promijenilo ni u 21. stoljeću. Kafka i dalje inspirira - od nove sjajne TV serije do TikToka, novih izdanja knjiga, sada i dnevnika, i dalje nas privlači. Na društvenim mrežama #Kafka samo na TikToku ima oko 2 milijarde pregleda. Mlade žene padaju u nesvijest nad njegovim pismima Mileni, Kafka je "dečko-ljubavnik" piše ispod videa djevojke s majicom na kojoj piše "Čitanje je seksi". Tu su i postovi o Kafkinoj lutki, o odnosu s ocem, danas tema o kojoj se mnogo piše: emocionalno zlostavljanje u obitelji, kako na djecu utječu njihovi toksični, bezobzirni roditelji i koje su posljedice emocionalnog zlostavljanja. Franz je umjetnik-outsider, otuđen od roditelja, odvjetnik danju, noću pisac, rastrgan željom za brakom i djecom i uvjerenja da je njegov poziv književnost, a opet, ne juri s objavljivanjem jer je perfekcionist. Zato je napisao Maxu: "Moj je posljednji zahtjev da sve što ostavim iza sebe... poput dnevnika, rukopisa, pisama (mojih i tuđih), skica i tako dalje, treba spaliti nepročitano." Ali, Max to obećanje nije ispunio.
MAX BROD Mnogo se i već desetljećima raspravlja o ulozi Maxa Broda. Bio je bio pisac uspješniji od Franza, bogat, ali ne i sebičan. Gurao je tekstove prijatelja svojim izdavačima, iskreno volio Franza, ali kao da ga je taj megatalent pomalo i plašio. Jer nakon bijega iz Češke, Max nije imao uspjeha kao pisac, ili je pravednije reći, povezivali bi ga samo s Kafkom. Pitanje je koliko se Brod danas čita, što ne znači da je loš. Naprosto je Franz s njim povezan, ili obrnuto, i uvijek pobijedi Franz kad je interes čitateljstva u pitanju. No Max je dvaput je spasio rukopise od uništenja – prvi put kad je pogazio obećanje, i drugi put kad je kofere pune rukopisa odnio doslovno zadnjim vlakom iz Praga na čiju su povijesnu scenu Češke umarširali nacisti. Možda je bilo frustrirajuće za Maxa znati da je Franz svoju revolucionarnu "Presudu" napisao u jednoj noći u rujnu 1912. nakon razdoblja intenzivnog čitanja, kao rezultat "potpunog otvaranja tijela i duše", u kojem se "priča razvila kao istinsko rođenje, prekriven prljavštinom i muljem". Ali, odlučio je život posvetiti umrlom prijatelju i predstaviti tu genijalnost svijetu.
PRIJEVODI I ZAVRZLAME Britanski učenjak Sir Malcolm Pasley objavio je 1990 "Proces" kako se spada - poredao je poglavlja, vratio mnoge izvorne Franzove namjere. Roland Reuss je potom objavio faksimilno izdanje vjerno slijedeći rukom pisani rukopis i dao čitateljima da sami vide priču onako kako ju je Kafka napisao, s izgrebanim, prebrisanim, izbrisanim i poništenim riječima. Odustao je od bilo kakvog pokušaja sređivanja poglavlja i predstavio roman u purističkom obliku kao "rad u tijeku" umjesto Maxove linearne priče s početkom i krajem. I sada - novo izdanje "Procesa" Reinera Stacha, prvo u planiranoj seriji od pet tomova Kafkinih djela. On samo jednom odstupa od prethodnih izdanja: zadržava zapanjujuću jednu rečenicu u prvom licu tijekom posljednjih jadnih trenutaka Josefa K. ("Podigao sam ruke i raširio sve svoje prste") jer su urednici prije mislili da je greška i vratili se na treće lice ostatka romana. Kažu da je prava snaga ovog izdanja gotovo 150 stranica konteksta koji vodi naše čitanje. Stach zna posao - autor je monumentalne Kafkine biografije u tri sveska koju je nobelovac Imre Kertész nazvao "romanom za sebe" i s tim autoritetom nastoji "osloboditi" tekst iz beskrajnog kruga interpretacija koji se nakupio oko romana. Tu je i humor koji se često gubi u noćnoj mori, kao kad Josef K. bespomoćno nudi svoju dozvolu za vožnju bicikla koja je bila tada potrebna kao dokaz identiteta policajcima koji ga uhićuju. Kao da daje ZET-ov pokaz umjesto osobne, što i nije bio u nas rijedak slučaj. Ali, svi su složni da je sada još vidljiviji genij pisca koji je obožavao knjige, književnost, pisanje, koji za kolege kaže da su njegovi "pravi krvni rođaci", poput Heinricha von Kleista, Dostojevskog i Flauberta.
ŠTO JE ČITAO FRANZ? Velika je bila vijest da su pronašli Franzovu osobnu biblioteku koja je nestala u mračnim godinama Trećeg Reicha i koju su znanstvenici dugo tražili. Pronađena je u Zapadnoj Njemačkoj 1983. Putovala je od ratne Čehoslovačke do poslijeratne Zapadne Njemačke, ne baš jasnim kanalima, a neke su knjige odnesene iz stanove sestara. Institut za proučavanje praške njemačke književnosti na Sveučilištu Wuppertal kupio je zbirku od münchenskog knjižara po nepoznatoj cijeni. Trideset od 200-tinjak knjiga imaju posvete, neke dirljive i nježne bliskih prijatelja i obožavatelja. Goethe i Schiller, romani prijatelja i suvremenika Maxa Broda i Franza Werfela, devet tomova Shakespearea na njemačkom, njemački prijevodi Dostojevskog, nešto političke literature, serije o židovskom folkloru, dva toma memoara Lilly Braun, socijalistice i rane feministice, te opskurna mala dječja knjiga ''Svibanjska buba''. Tu je i putopis ''Amerika, danas i sutra'' Arthura Holitschera, a neke je knjige dobio od prijatelja s posvetama za brzo ozdravljenje. Na naslovnoj stranici svog biografskog romana ''Verdi. Roman o operi,'' Franz Werfel mu je 1924., samo nekoliko mjeseci prije smrti napisao: ''Franzu Kafki, duboko štovanom pjesniku i prijatelju, s tisuću želja za brzim oporavkom, Werfel.'' U "Testamentu", memoarima Anselma Feuerbacha, romantičarskog slikara je posveta Felice Bauer "U spomen na 31. svibnja 1914., Felice." Datum je to njihovih prvih zaruka. U primjerku "Braće Karamazovi", Felice je sjetno napisala 1914., "Možda ćemo ga uskoro zajedno čitati." U jednom od dva toma koje je Kafka posvetio sestri Ottli, maloj knjižici pjesama i slika seoskog života Ludwiga Richtera, svojevrsnog njemačkog Normana Rockwella iz 19. stoljeća, Kafka je napisao: ''Za djevojku koja živi na Maloj Strani u Pragu" ('Malá Strana je dio Praga).
IZGUBLJEN U PRIJEVODU Kafkine rečenice često koriste namjerno ponavljanje: gomila višestruke relativne rečenice, često koristi riječi koje preusmjeravaju ili pojačavaju argument, ali često nestaju u prijevodu. "Ostanite preblizu i gubite tečnost; opustite preciznost radi neposrednosti i riskirate gubitak osebujne napetosti Kafkine proze". Prevoditelj mora donositi odluke, no kažu u jednoj kritici da često žele dobiti modernu neutralnost pa učine tekst čudnijim od originala. Kafka je težio pozivanju na jednostavnost i da je što manje dinamike između običnosti pripovijedanja i prikazanih izvanrednih događaja. Da bi stekao povjerenje čitatelja, prevoditelj mora obaviti najveći dio posla u samom tekstu, a ne dodavati beskrajne bilješke i objašnjenja. Ta nova izdanja dio su kampanje vraćanja Kafke njegovim čitateljima što je odlično. Kafka je bio poznat i po tome što se glasno smijao dok je čitao svoje tekstove prijateljima i odbijao ih objasniti. Jedna od njegovih parabola, "Prometej", neobjavljena za života, priča o četiri verzije legende o Titanu, okovanom za stijenu jer je ljudima izdao tajne bogova. Osuđen je da mu se jetra ponovno vrati nakon što je svaki dan iskljuca orao i tako – zauvijek. U Kafkinoj verziji, nakon što su se bogovi umorili, orao se umorio, pa su čak i legende izblijedjele, a ipak ostaje “neobjašnjiva masa stijene”.
SUDSKE BITKE Gotovo stoljeće nakon smrti i više od pola stoljeća od smrti Maxa Broda, desetljećima duga saga o književnoj baštini je gotova. Stotine pisama, rukopisa, dnevnika, bilježnica, skica koje su rukom pisali Brod i Kafka prebačeno je u Nacionalnu knjižnicu Izraela nakon naloga izraelskih i švicarskih sudova da se otvore trezori u Zürichu. Do književne ostavštine Maxa Broda vraćen je u Izrael i po Maxovoj želji "stanuju" u Nacionalnoj knjižnici u Jeruzalemu. Dokumenti iz švicarskog trezora uključuju i tri radne verzije Kafkine priče “Pripreme za vjenčanje na selu”, bilježnicu u kojoj je vježbao hebrejski, stotine osobnih pisama Brodu i prijateljima, skice i crteže, putopisne dnevnike, misli koje je zapisivao ... Kraj pravne sage uključivala je suđenja na visokoj razini u tri zemlje: Izraelu, Njemačkoj i Švicarskoj. Max Brod je, naime, 1961. u oporuci naveo da će njegova tajnica, Esther Hoffe, upravljati imanjem nakon njegove smrti i organizirati da se sav pisani materijal prenese u Nacionalnu knjižnicu Izraela. Ali, Esther Hoffe se nije žurila i počela je prodavati predmete: 1971. je prodala nekoliko pisama koje su Brodu napisali Kafka i drugi, i tri originalna kratka Kafkina rukopisa. Prodavala je i prodavala. Rasprodaja predmeta iz zbirke kulminirala je 1988. prodajom rukopisa romana "Proces" za 1.98 milijuna USD-a. Njemački književni arhiv u Marbachu pokušao je preuzeti arhiv od obitelji Hoffe da djela prenese u Njemačku, no, zbog nedvosmislene presude tri izraelska suda u korist stava Nacionalne knjižnice kolekcija ostaje u Izraelu.
U gotovo 30 godina koliko je Max Brod živio u Izraelu, njegova je osobna arhiva rasla kako je pisao i skupljao mnogo materijala. Brod je 1940-ih predao Kafkine spise obitelji Schocken (poznati izdavač) na čuvanje, no spisi koje je dobio od Kafke na dar prebačeni su u bankovne trezore 1952. i 1957. Svi ostali koji nisu ni pripadali Brodu 1960-ih predani su Kafkinim nećakinjama i sada su u knjižnici Bodleian u Oxfordu. Nakon odluka Vrhovnog suda Izraela, ostali dijelovi Brodske arhive maknuti su iz trezora, arhiv je proglašen javnim i pedeset godina nakon smrti Broda materijale su mogli ispitati istraživači i znanstvenici. Toga je dosta. A 90 posto rukopisa Kafka je spalio...
Nađeni su i rukopisi brojnih romana koje je Brod napisao, a njegovi su dnevnici bacili novo svjetlo na njegov život i rad. Nekoliko dnevnika otkriveno je u trezorima, a ostale je maknula obitelj Hoffe 1980-ih i nikad se više nisu pojavili. U jednom iz 1925.-1928., Brod je zabilježio svoja razmišljanja i opisao napore da nakon Franzove smrti pomogne Dori Diamant pronaći posao, spominje cijelu mrežu Kafkinih prijatelja koji su joj pokušavali pomoći. Zapravo je htio od nje nešto drugo... Dora je nastavila živjeti u negrijanom stanu bez dovoljno hrane, a njezin jedini izvor prihoda bila je mjesečna naknada koju joj je davao. Maxa je navodno sluđivalo što mu ne želi predati ono što je čuvala.
To da Kafku neće shvatiti van Češke... naravno da nije držalo vodu. Kafka je postao zaštitnik tjeskobe i zaštitnik slomljena srca i nesretnih. Razumiju ga gnjevni tinejdžeri, introverti, odrasli, stari... Na njegovom praškom grobu često su poruke na engleskom, rumunjskom, talijanskom, češkom i francuskom. Zapisi položeni na grob su dio obrednog hodočašća, mjesto nade za one koji su se našli u njegovim knjigama i dijelili sumornu rodbinsku vezu i sudbinu. Radnici na groblju svakih nekoliko tjedana skupljaju bilješke s njegova groba i spaljuju ih, kažu.
KAFKA - "SVETAC KNJIŽEVNOSTI" Iako nije završio niti jedan od svojih romana. Spalio je većinu svog opusa, veći dio dok je živio u Berlinu u čemu mu je pomogla Dora koju i danas zbog toga osuđuju. Nije to presedan – Cassandra je spalila većinu pisama svoje sestre Jane Austen. Kafku za razliku od poznatih pisaca rijetko citiraju. Kafka je više poznat po svojim vizijama i perspektivi. Imao je snažan utjecaj na Márqueza, Kunderu i roman "Palača snova" Ismaila Kadarea, na Borgesa, Camusa, Ionescoa, Coetzeea i Sartrea, a José Saramago i J. D. Salinger voljeli su ga čitati. Rumunjski pisac Mircea Cărtărescu rekao je "Kafka je autor kojeg najviše volim i koji za mene znači vrata književnosti", i opisao ga kao "sveca književnosti". Kafka je utjecao na švedskog pisca Stiga Dagermana i japanskog pisca Murakamija, koji je i odao počast Kafki u svom romanu "Kafka na žalu" s istoimenim junakom.
Godine 1999. odbor od 99 autora, znanstvenika i književnih kritičara rangirao je "Proces" i "Zamak" kao drugi i deveti najznačajniji roman na njemačkom jeziku 20. stoljeća. Harold Bloom je rekao "kada je najsvojiji, Kafka nam daje kontinuirana inventivnost i originalnost koja parira Danteu i istinski izaziva Prousta i Joycea kao dominantnog zapadnog autora našeg stoljeća". "Unatoč Kafkinoj sveprisutnosti, njegov zagonetni stil tek treba oponašati". Kafkin utjecaj nadilazi književnost i književnu znanost, utječe na likovnu umjetnost, glazbu i popularnu kulturu, "imao je snažniji utjecaj na pismeno društvo nego bilo koji drugi pisac 20. stoljeća". Brod je rekao da će 20. stoljeće jednog dana biti poznato kao "stoljeće Kafke". Izgleda da je tako i u 21. Michel-André Bossy piše da je Kafka stvorio "kruto nefleksibilan i sterilan birokratski svemir", pišući distancirano i s mnogo pravnih i znanstvenih izraza. Ipak, njegov ozbiljni svijet imao je i humora, a svi su naglašavali "iracionalnost u korijenima navodno racionalnog svijeta" Njegovi likovi su zarobljeni, zbunjeni, puni krivnje, frustrirani i ne razumiju svoj nadrealni svijet. Velik dio post-kafkine fikcije, osobito znanstvene fantastike, slijedi teme i zapovijedi Kafkinog svemira što se vidi i kod Orwella i kod Bradburyja.
A ONI DNEVNICI? Dora je čuvala pisma voljenog Kafke. Nije ih uništila, ali nije ih ni objavila. U potragu se za notesima bacili i Max Brod i njemački proučavatelj Kafke Klaus Wagenbach 1950-ih, a od 1990-ih i Kafka Project sa Državnog sveučilišta San Diego u Kaliforniji. Svi su papiri Gestapoa u nepreglednom arhivu pa postoji nada da su u nekoj od kutija. Dori bi to bilo drago. Ona je Franzovu fotografiju imala na svom noćnom ormariću do smrti. Nikada ga nije preboljela, kažu.
Kafka je junak prekrasnog romana Michaela Kumpfmüllera "Raskoš života", a o prijateljstvu Broda i kafke Miro Gavran napisao je "Kafkin prijatelj".
Na linku možete vidjeti dio zbirke Franza Kafke: https://www.nli.org.il/en/discover/literature-and-poetry/authors/franz-kafka
Sandra Veić Sukreški
