Psovka i književnost - Književna Groupie
Do devedestih u hrvatskoj književnosti skoro uopće nije bilo psovki, čak ni u takozvanoj prozi u trapericama pisanoj slengom. A onda je krenula provala psovki u pričama i romanima stvarnosne proze. Prenijelo se psovanje i u kazalište i na film. U početku je to bilo zanimljivo. Bilo je dovoljno čuti da se u nekoj predstavi, filmu psuje i to je bila dovoljna preporuka da se ode pogledat. Svo to psovanje dovelo je do toga da se ljudima smučilo od psovki. Uvriježilo se mišljenje da se psovkama u pisanju služe teški netalenti koji glasnim psovanjem pokušavaju privući pažnju kao rastrojeno dijete u parku koje ponavlja: „kurac, sise, pička, kurac, sise, pička...“ Uplašeni urednici počeli su primoravat pisce da počnu trebit psovke iz svojih rukopisa kao što je Kamov trebio stjenice iz svog vonjavog madraca u svratištu u Barceloni.
Sjećam se da sam i sam podlegao tom trendu, počeo sam prezirat svoje rane priče koje sam nakucavao pod utjecajem Bukowskog i u kojima se svako malo spominjala pička. Što sam joj bio dalje u stvarnom životu, to sam joj bio bliže u svojoj fikciji. Bukowski je bio prvi pisac koji je nama adolescentima otkrio da se u književnosti može prostačit koliko ti god duša želi. Za nas je to bilo poput objave s neba. Ili iz pakla. Toliko me okuražilo da sam u gimnaziji u školskoj zadaćnici na temu „Što je za mene život“, upotrijebio riječ kurac. Uživao sam u sablažnjenom licu profesorice dok me prekoravala pred čitavim razredom da sam degenerik i prostačina i da ću završit na ulici. Donekle je imala i pravo jer sam te godine po drugi put pao isti razred i stvarno završio na ulici, nisam imao šta raditi, povlačio sam se po Đakovu i pio ogavna vina na klupama kao mladi Bukowski.
Poslije, u fazi kad sam se odrekao svog mladenačkog uzora i psovki, pisanje mi je pak otišlo u drugu krajnost, postalo je ogavno sterilno, poput usidjeličine ve-ce školjke. Dugo mi je trebalo da se otresem te sterilnosti i počnem pisat onako kako mi teku misli, onako kako se i uživo izražavam. A što sam stariji to sam i ogorčeniji, pa sve više i psujem, gubim sve obzire. Smatram komplimentom kad mi ljudi kažu da se uživo izražavam kao lik iz mojih knjiga. Što je zapravo i normalno, jer sam ionako većinom glavni lik, pokretač radnje u svim svojim tekstovima. Do kurca i sve.
