Košarica
Izbornik

Pinocchio - ovog će ljeta napuniti 134 godine

Pinocchio - ovog će ljeta napuniti 134 godine

Pinocchio - maleni drveni lutak čiji je nos jedan od najslavnijih u književnosti

Znate li koliko je star Pinocchio? Ovoga ljeta napunit će 134 godine! Najpoznatiji zločesti dječak na svijetu "rođen" je iste godine kada i Pablo Picasso, 1881. Književni "otac" Carlo Lorenzini, jer tako se pisac zvao, prvu je priču o drvenoj marioneti, Pinocchiju, napisao za talijanske dječje novine "Il giornale per i bambini", "Dječje novine" i do danas oduševljava djecu. Ali, i plaši. Jer tko danas ne kaže za nekog lašca da je Pinocchio? Koliko roditelja i danas kaže djeci da će im, lažu li, narasti nos? Kažu da je Carlo imao opsesiju s ljudskim nosom, a kakvu, nismo uspjeli saznati. Ali, dao nam je Pinocchija, jednog od najpoznatijih likova dječje književnosti. Postoji u logici i Paradoks Pinocchija. A sve to možemo zahvaliti novinaru i književniku koji je pod pseudonimom Carlo Collodi izmislio priču.  

Carlo Collodi i Pinocchio

"Jednom davno bio je jedan komad drveta. Nije to bio skup komad drveta. Daleko od toga. Bio je to običan komad drva za potpalu, jedna od onih debelih, čvrstih klada koje stavljaju u kamin zimi kako bi hladne sobe učinile ugodnima i toplima..."

Tako počinje "Pinocchio" i odmah imamo pitanje za vas -  znate li gdje je rođen?

Prvo je bio  junak priča koje su izlazile u nastavcima u novinama pune dvije godine, od 1881. do 1882. a godinu kasnije su sve priče sakupili u knjigu koja je izašla u veljači 1883. Osim što je odmah postao slavan i čitan, Pinocchio je postao klasik dječje, ali i svjetske književnosti, završio je i na kazališnim daskama i u i na filmovima. Današnja Fondazia Nazionale Carlo Collodi u kasnim je 1990. a po UNESCO-vim izvorima pobrojala 240 jezika kojima u svijetu danas priča Pinocchio. I vjerovali ili ne, to je jedna od najprevođenijih knjiga u svijetu. Carlo Lorenzini, poznatiji kao Collodi, za života je bio poznat pisac i društveni komentator. Pinocchio mu je odmah donio slavu u domovini. Onu svjetsku nije doživio jer je dvije godine poslije smrti prvi prijevod na engleski napravila Mary Alice Murray. Njezin je prijevod dodan u "Everyman's Library" 1911. - ediciju koja je iz svih područja (putopisi, znanost, fikcija, teologija i filozofija, povijest, klasici, za mladež, eseji, oratoriji, poezija i drama, biografije, romantični..) objavila preko tisuću djela. To je bio pun pogodak jer je knjiga bila razgrabljena i u Americi. Prijevod iz 1926. do danas je jako cijenjen kao i dvojezično izdanje iz 1986. Collodi je bio veliki domoljub, borac za ujedinjenje Italije i društveni kritičar, no slavu je stekao s pričom o drevnoj marioneti (ne, nije lutak) koja se na kraju dugog i ponekad stravičnog puta, pretvori u živog dječaka.

Kako je rođen Pinocchio i tko mu je otac? Carlo je rođen u Firenzi, 24. studenog 1826. i bio je prvo od desetoro djece obitelji Lorenzini no sedmoro ih je umrlo u djetinjstvu. Carlova je majka odrasla u prekrasnom, brežuljkastom toskanskom selu Collodi. U tom je mjestašcu danas Park Pinocchio zbog kojeg mnogi turisti i obožavatelji dolaze svake godine, a mještani su ponosni na pisca koji je za pseudonim uzeo ime njihovog gradića i učinio ga svjetski poznatim. Sada odgovaramo na pitanje gdje je Pinocchio rođen. Dakle, rođen je u Firenzi i na njega su i te kako ponosni u gradu koji je poznatiji po Michelangelu ili Medicima, ali samo za one koji ne znaju da je tu rođen, živio i pokopan i Collodi. Slična je stvar i s Veronom - svi hrle zbog Romea i Julije a Talijani će vam rado reći kako je to rodni grad i Emilia Salgarija (kod nas poznatog po "Sandokanu") kojeg čitaju više nego Dantea! Prije nego što  je Carlu sinula priča o lutku živio je kao i svako siromašno dijete, igrao se na prljavim ulicama Firenze, išao u školu, preživio djetinjstvo i nije bilo izgledno da će se uzdići u društvu. Kažu da je Carlo preživio i grad i školu i da je u tim okrutnim vremenima stekao snagu koja mu je kasnije dobro došla. Mama Angela bila je učiteljica, no radila je kao sobarica, a tata Domenico bio je kuhar kod bogatog plemića markiza Ginorija. Kako su radili dan i noć sina su poslali kod bake i djeda u Collodi. Idilu sela zamijenio je mali Carlo ponovo za bučnu Firenzu kada su ga roditelji, kao desetogodišnjaka, doveli natrag. Markiz je odmah vidio da je Carlo pametna glavica pa je ponudio da će mu platiti školovanje u samostanu Colle Val d’Elsa gdje će studirati i na kraju postati svećenik. Vrlo je brzo Carlo shvatio da ne želi biti svećenik. Sa 16 godina prebacio se na studij filozofije i retorike (na Scolopiju u Firenzi). Diplomirao je i radio kao prodavač u knjižari Piatti gdje su zalazili mnogi novinari i književnici koje je sve upoznao i koji su ga zarazili - pisanjem.

Novinarska karijera
Ubrzo je Carlo radio kao novinar za razne novine i magazine u politički turbulentnom vremenu jer je započela borba za ujedinjenje Italije koja je bila razdijeljena u mnogo malih država. Za vrijeme "Rata za neovisnost" Carlo se prijavio kao dobrovoljac u toskansku vojsku 1848., u ratu protiv Habsburgovaca a 1859. bio je vojnik u Drugom ratu za neovisnost između Austrije i Italije. Ali taj su ga put mobilizirali. Carlo je napisao knjigu "Il signor Alberi ha ragione! Dialogo apologetico" ili "Gospodin Alberi ima pravo! Apologetički dijalog" kao odgovor profesoru Eugeniu Alberiju koji se nije slagao s ujedinjenjem Italije. Tada se prvi puta potpisao kao Collodi. Slavan je postao na početku 1856. kada je napisao "In vapore" jer se knjiga dopala i kritici i čitateljima. Gotovo odmah Carlo se počeo baviti politikom i pisao je za mnoge političke novine. Posao je dobio kod Komisije za cenzuru kazališta i tada napisao satiričke skečeve i priče "Macchiette" (Mrlje), "Occhi e nasi" (Oči i nos), Storie allegre (Vesele priče)... U to je vrijeme pokrenuo satiričke novine "Il Lampione" (Lampion), ali je pretjerao sa satirom na koju vlast, oplete li se po njoj, nikada ne gleda s razumijevanjem. Novine je zabranio Veliki vojvoda od Toskane 1849. Ipak, izlazio je "Lampion" i kasnije, od svibnja 1860. Poslije toga je Collodi opreznije radio kao dramatičar, pisac romana, političkih skečeva i kratkih priča, a potom i kao državni službenik. Zaposlio se pri Ministarstvu obrazovanja i pokušavao progurati  te kako potrebe reforme u obrazovanju. Napisao je seriju o Giannettinu. A onda se, kako to već biva, dogodio preokret. Pokrenuo je još jedan časopis, "Scaramuccia" koji se bavio kazalištem i objavio nekoliko komedija. Pisao je, bio urednik u nekim novinama, u drugima objavljivao kazališne kritike, ali pod pseudonimima. Najveću je slavu stekao s pričama za djecu, a imao je nevjerojatan talent. Carlo je počeo pisati knjige 1850-ih a 1876. je s francuskog preveo bajke Charlesa Perraulta (Pepeljuga) i još dvoje Francuza koje su objavljene kao "Priče o vilama." Preveo je to tako dobro da su ga zamolili - bi li probao sam napisati nešto?
Giannettino, mali Ivica
Osmislio je lik dječaka koji će biti junak  bajke, ali obrazovne bajke! Djeca su obožavala te edukativne bajke, roditelji su ih voljeli, učitelji su ih obožavali ... sve znate. Njegov je Giannettino, Ivica bio junak knjižica koje su ušle i u školski program -  L'Abbacio di Giannettino ili Prva aritmetika, La Grammatica di Giannettino (gramatika) i Il Viaggio per l'Italia di Giannettino (Putovanje po Italiji). Carlo kao da se odjednom probudio i bilo mu je jasno što je njegov životni poziv - pisati za djecu i to samo za djecu jer je "odrasle tako teško zadovoljiti." Zapravo, čudna izjava jer su upravo djeca najveći kritičari i ne može im se podvaliti loša knjiga ili loša pjesma. U svakom slučaju, Collodi se nakon osnivanja Kraljevine Italije 1861. potpuno posvetio pisanju za djecu, a vojničke i novinarske kapute objesio je - o klin. Seriju o Giannettinu napisao je dok je radio od  1860. do 1881. kao službenik. Pisao je i druge stvari; pa je tu roman "Prijatelji kuće", duhoviti putopisni roman "Un romanzo in vapore", "Romasna na parobrodu" koji mu je donio uspjeh. Ali, još to nije to.

Pinocchio - kako je pisac umorio lutka

Prijatelju koji je živio u Rimu i radio kao urednik u jednim novinama poslao je 1881. kratku priču i pitao bi li ga možda zanimalo objaviti "ovo malo ludosti"  u dječjoj rubrici. Ovom se strašno dopala priča o komadu drveta iz kojeg usamljeni starac i vrstan drvodjelja napravi drvenu marionetu, lutku s koncima koji ga pokreću. Pinocchio je u javnost izašao u srpnju 1881. u priči koja se zvala "Priča o marioneti" (Storia di un burattino). Djeca su zavoljela Pinocchija o čijim su zgodama i nezgodama čitali u nastavcima. Nazvali su serijal "Le avventure di Pinocchio", "Pinocchijeve pustolovine" i dvije je godine u novinama uveseljavao djecu, ali i stekao široku i vjernu publiku. No, s pauzom. Poslije nekoliko mjeseci, kad je Pinocchio stekao brojne čitatelje, serijal je prekinut. Carlo je priču zamislio kao tragediju i posljednje je poglavlje kobno za Pinocchija jer su ga dva pljačkaša ostavila na hrastu, obješenog. Strašno, zar ne? Pa Pinocchio je ubijen! Nitko nije mogao ni zamisliti kako će reagirati publika. Italijom je zavladala tuga, prava, pravcata tuga i stizale su vreće pisama. Tražili su da Collodi promjeni, doda, napiše, sve, samo da ne ubije Pinocchija. Nije bilo druge - tiskali su knjigu 1883. i ona je postala bestseller, prevedena je na mnoge jezike, a prvo englesko izdanje izašlo je 1892. u Europi, Sjevernoj Americi i nekim drugim zemljama. Prvi je prijevod na engleski izašao 1892. i odmah postao bestsellerom. Vrlo brzo počele su razne dramatizacije, kazališne i lutkarske predstave i, naravno, crtanih filmova. Najpoznatija je verzija Walta Disneya iz davne 1940. a stari je maher Walt ublažio mnogo, mnogo toga i "Pinocchija" pretvorio u obiteljski film. Dodao je neke likove koji ne postoje u knjizi. U Italiji je Pinocchio u novinama izlazio do 1883., objavljen kao knjiga i evo, do danas je neprestano u tisku, a mala je marioneta postala ikona moderne kulture.

Mračna strana Pinocchija
Mračan je? Da. Kao i svaka bajka i svaka knjiga za djecu. S Pinocchijem je još jedna stvar - knjiga je detaljnija nego li je, naravno crtić i kada kažemo crtić priznajemo samo Disneyevu verziju, za manju djecu. Knjiga je mračna, komična, prepuna alegorija, a socijalna i politička zbivanja u Italiji opisuje kroz starca Geppetta koji napravi marionetu, nestašnog i zločestog drvenog dječaka čiji nos naraste svaki puta kada slaže. Tu je i brbljavi Cvrčak, Plava vila i niz likova koji mu pomažu da se pokaje i postane dobar i "pravi" dječak. Kod nas je Pinocchio ponekad preveden i kao Pinokio, a Geppetto je Đepeto. Imamo i Zrikavca, zlikovci su Mačka i Lisica (zapravo su Mačak i Lisac), a Pinocchijev prijatelj Romeo, s nadimkom u originalu Lucignolo preveden je kao Žižak (fitilj, stijenj). Najvažnije, Pinocchio nije lutak već marioneta i to se uvijek nekako pomiješa. U originalu Pinocchija ne proguta kit već "pso-riba" tj. morski pas.Pisati za djecu odgovoran je i ozbiljan posao i Collodi je djecu prikazivao realno, i kada su zločesta i kada su dobra jer s takvim se likovima klinci najlakše poistovjećuju. Kao i o svakom junaku i knjizi koja postane klasik, horda je ljudi koja traži smisao, objašnjava i tumači. Po nekima Pinocchio je zapadnjački književni junak, poput Odiseja ili Gilgameša, ide ravno prema propasti, ali doživi preobražaj, ponovo rođenje što je čest motiv u umjetnosti. Pinocchio nije čvrst ni moralan dječak, on bi se zabavljao, igrao i nemao odgovornosti. Na kraju, mora odrasti pa je po nekima Pinocchio mračna priča o djetinjstvu iz kojeg moramo izaći.

Likovi

A kakvi su likovi i zašto su baš takvi? Geppetto je "Maestro Geppetto", majstor, a Geppetto je od milja jer mu je ime Giuseppe. Osiromašen je drvodjelja, nosi žutu periku koja sliči na žgance (palenta, kukuruzna krupica) što je na talijanskom polendina i zbog toga mu se susjedi rugaju i zovu ga Polendina. Pinocchio ima odjeću od presavijenog papira, cipele od drveta, a kapica je napravljena od - kruha. Nije dobar dječak jer odmah ukrade "ocu" periku, udari ga nogom, ruga mu se, i njegovo je ponašanje upozorenje čitateljima. Nije ovo "samo" bajka. Maleni nosić raste mu od trećeg poglavlja kada slaže i svega se par puta nos produži - kad se rasplače jer mu je nos narastao Plava vila "sredi" da mu djetlić "skrati" nos. Tek ga je Disney odjenuo u "lederhosen", tirolske kratke kožnate hlače i stavio mu na glavu šeširić s perom. Pinocchio nema morala, nema karaktera i često dobiva batina jer usprkos kažnjavanjima želi samo zabavu, a nikakvu odgovornost. Kako je Collodi stalno pisao o dobrobiti talijanskog ujedinjenja i zagovarao i podržavao novu republiku koja je iz ujedinjenja nastala, ova knjiga pokazuje njegova nastojanja i borbu, ali i političku situaciju u Italiji tog vremena. On i ovdje gradi naciju - kroz dječju priču.
Pinocchio je po strukturi narodna priča o provincijalcu koji odlazi u svijet, naivan i nepripremljen pa upada u niz smiješnih, ali i pogibeljnih situacija. U to je vrijeme u Italiji to bio ozbiljan problem - velik je dio talijanskog seljaštva doseljavao u gradove ili odselio u SAD. Industrijalizacijom Italije u gradovima je nedostajalo radne snage pa je počela migracija iz sela u grad. Ono što se tražilo od radnika jest da su dobri, radišni pa se i od Pinocchija očekuje da bude dobar, vrijedan i uči. Isprva on to nije. Nije čak ni mio dječak - on je derište, propalica, sramota, musavac, dokazana skitnica, a i otac ga zove "jadnim dječakom" u smislu, da mu nema pomoći. Okrutno, zar ne? Na kraju, nakon životne škole, iskustva i jada Pinocchio postaje pravi dječak koji ne samo da želi pomoći svom starom ocu i olakšati mu život, već sam postaje moderni, novi Talijan koji će uživati u tekovinama novog doba.

Cvrčak je zapravo Brbljavi cvrčakIl Grillo Parlante, a Disney ga je pretvorio u Jimynija. Prepun je savjeta i dobronamjeran je, ali ga Pinocchio ubije jer mu ide na živce pa se Cvrčak vraća kao duh - i dalje prepun savjeta, naravno. Plava vila punim je imenom "Prekrasna vila s kosom boje neba", La Fata dai Capelli Turchini, šumska je vila zapravo "duhica" šume koja se pojavi kada je Pinocchio u nevolji. Posvoji ga prvo kao malog brata a potom sina. Lisac i Mačak, (Il Gatto e la Volpe) su negativci. Oni labilnog Pinocchija skrenu s puta i žele ga opljačkati i ubiti. Lisac se pretvara da je hrom, a Mačak glumi slijepca i tako love žrtve na  suosjećanje. Lisac je pametniji, a Pinocchija obrlate za čas s tvrdnjom da su Gepettovi prijatelji. Predlažu mu da posjeti s njima Pease dei barbagianni, Sovine kolibe, a od tamo i Polje čuda, Il campo dei Miracoli gdje novčići rastu na drvetu. Kočijaš, Il Conduttore del Carro poznat je i kao Mali čovjek, ili L'Omino. "Lakše ga je preskočiti nego li ga zaobići", piše Carlo, "mastan je kao loptica maslaca", ružičastog lica, malen, ustiju uvijek iscerenih i ima tanak, ali prekrasan glas nakon kojeg, kad ga čuje, "svaka mačka želi svom gospodaru biti dobra." Vlasnik je Zemlje igračaka. Njegovu kočiju vuče dvadeset magaraca.

Romeo je pravo ime dječaka koji se u originalu zove Lucignolo, na engleskom Candlewick, Fitilj. On je najzločestiji dječak u školi i Pinocchijev najbolji prijatelj. Romeo je mangup na putu da postane bitanga -  ne želi biti dobar dječak već nagovara svog drvenog prijatelja da zajedno idu u Zemlju igračaka. Nakon pet mjeseci plandovanja i nepodopština za koje ih nitko ne kažnjava, obojica se probude s magarećim ušima koje sakrivaju visokim šeširima. Postaju svjesni da nešto ne valja, ali jedan od drugoga sakrivaju promjenu. Kad istovremeno uši iskoče ispod šešira obojici smiju se, ali smijeh ih pretvara u - magarce. Pinocchija prodaju šefu cirkusa, a Romea farmeru. Pinocchio je kasnije prodan bubnjaru kojem treba magareća koža za novi bubanj i mali jedva spasi kožu. Pinocchio sad shvaća da se mora promijeniti i kad napokon nađe prijatelja koji je i dalje magarac, vidi da je ovaj na rubu smrti od iscrpljenosti. Magarčić je premoren od okretanja vodenice pa Pinocchio preuzme njegov posao, pokuša ga osloboditi, ali seljak ne vjeruje kako je magarac zapravo dječak. Na kraju  Romeo umire.

Mangiafuoco, Žderač vatre vlasnik je marionetskog kazališta. Ružan je, "jedan pogled na njega budi strah", ima dugačku crnu bradu i usta su mu "velika poput pećnice, a oči poput dvije crvene lanterne." Ima bič koji je napravljen od zmija i repova lisica, isprepletenih u čudovišno oružje. Disney ga je prekrstio u  - Strombolija. Vlasnik kazališta nije zao iako izgleda zastrašujuće.
Cijeli je niz likova koji nisu "dobile" uloge u filmu - tu su Sova i Vrana (liječnici), Papagaj, Sudac-gorila, Zmija, Seljak, Svjetleći crv, Strašna riba-pas (morski pas), Golub, Dupin, Puž, mastif Aldoro, Zeleni ribolovac, zapravo Ogre (kao Shrek), Vjeverica, Ringmaster tj. vlasnik cirkusa, Tuna, Gianglo, seljak koji kupuje Romea koji se već pretvorio u magarca.
Razne su i zemlje i mjesta poput Otoka Vrijednih pčela, Isola delle Api Industriose i Zemlja igračaka, Il Paese dei Balocchi. Zato je divno uroniti u ovaj roman.

Pinocchio je čudesna i poučna knjiga

To je priče o moralu, kritika je društva, pustolovina s poukom i napet roman s mnogo prevrata, zapleta i tragedija. Zemlja igračaka zvuči djeci sjajno, ali ovdje je to prokleto mjesto. Dječake se namamilo obećanjima da neće morati ići u školu i svo će vrijeme provoditi u zabavi. I doista, igraju se skrivača, fućkaju koliko im srce želi, gledaju kazalište sjena, igraju badminton, skaču s loptama, igraju se s obručima, jašu drvene konjiće... Ne trebaju ništa raditi, šaraju po zidovima prije nego su grafiti postali umjetnost. Sve ih to pretvori u magarce jer je u talijanskoj kulturi magarac sinonim i simbol za glupost i neznanje. To je pouka. Kritika društva je također ovdje - napuštanje školovanja znači teško fizički raditi, a mnogo je ljudi koji će od toga pokušati izvući korist. Collodi koji se zalagao za obrazovanje, sasvim je jasno ovdje dao svoje mišljenje, ali i prognozu. Simpatični mačak Figaro nije lik iz knjige već ga je izmislio Disney, a zgodno je da je baš Figaro postao maskotom jedinice RAF-a, Hawker Hurricanesa zapovjednika Iana Gleeda za i poslije Bitke za Britaniju.

Collodi je bio i književnik i novinar, politički aktivan i danas se njegova pisma upućena kolegama, prijateljima i suradnicima proučavaju, a slagalica života i dalje se popunjava. Zato i postoji niz knjiga o njemu i njegovu značaju. Prvu je biografiju napisao njegov nećak, Paolo Lorenzini. Dok će negova marioneta zauvijek ostati komadićem dječjih svjetova, Carlo Collodi je pred kraj života živio sa svojim bratom Paolom. Umro je mjesec dana prije svog 64 rođendana, 26. listopada 1890. u Firenzi, iznenada, od srca, na pragu svog doma. Pokopan je na groblju, Cimitero Monumentale Delle Porte Sante.

Nacionalna zaklada Carlo Collodi 

Od 1962. kada je osnovana zaklada radi s ciljem promoviranje obrazovanja i djela Carla Lorenzinija i dan danas su tome predani. Pinocchio je moćno edukacijsko "oružje" kojim se i djecu i odrasle uči o raznim temama. Osim promoviranja i edukacije, zaklada čuva djela Carla Collodija, istražuju njegov život, osmislili su projekte kulturnog turizma vezanog uz drvenog junaka. Danas brinu i o parku, tu je i Collodijeva kuća leptira, kupili su i uredili villu Arcangeli u kojoj je živio Carlo i smjestili knjižnicu Collodi. Eseji, radovi, sastanci, seminari, sve se stvara ovdje uz suradnju s cijelom Italijom. Od 1900. Italija je priznala i pedagošku i umjetničku vrijednost ovog remek-djela i do danas čine sve da se Pinocchio ne zaboravi. Danas Pinocchio vozi bicikl, stvara energiju, razmišlja o svijetu i niz je sličnih projekata.  

Vječna inspiracija

Osim 14 adaptacija na engleskom cijeli je popis gdje su i kako književni predložak prebacivali - na igrani i crtani film, televiziju, kazalište. Pinocchio "govori" i engleski, i ruski, njemački, japanski.. Još je 1911. snimljen nijemi film - igrani i prvi snimljen po nekom djelu. Lev Tolstoj je napisao rusku verziju, "Mali zlatni ključ i pustolovine Buratina", a prije Disneya su Talijani 1936. započeli raditi crtić koji nikada nije završen. Musical iz 1947. snimljen je za televiziju, a Pinocchija glumi Mickey Rooney. Najavljivan je igrani film u kojem bi Pinocchija glumio Robert Downey Jr., a režirao Ben Stiller. Posljednja je vijest da će Downey glumiti, ali - Geppetta.

Putujete li u Italiju, a volite ovog simpatičnog junaka posjetite park, Parco di Pinocchio u Pesci. U Firenzi je Villa Pinocchio, kuća u kojoj je Collodi proveo djetinjstvo. U TV musical verziji Pinocchija glumi 1976. Sandy Duncan; bio je u Ulici Sesame kao gost, kod Muppeta, čak i u horroru "Pinocchijeva osveta" gdje je marioneta-ubojica. Talijanski je slikar i graver napravio seriju slika "La morte di Pinocchio", "Smrt Pinocchija", a asteroid otkriven 1999. dobio je ime Pinocchio. U crtiću mu je glas dao Will Smith (Happily Ever After), glumi i sa Shrekom, a Roberto Benigni snimio je igrani film kojeg je kritika 2002. pokopala. Snimani su i filmovi poput "Geppetta", u mangama je, bio je maskota 2013.  U Rusiji je "prepjevan" kao Buratino, kod Nijemaca je Zäpfel Kern što je samo kopija s germaniziranim imenima, u "Avenegersima" je zlikovac Ultron...

Paradoks
Pinocchijev paradoks smislila je 11godišnja Veronique Eldridge-Smith čiji je otac specijalizirao logiku i filozofiju logike i predaje na Australskom Nacionalnom sveučilištu. Objasnio im je paradoks laži i rekao djeci neka smisle svoju verziju paradoksa, a mala je rekla "moj će nos narasti". To mu se dopalo, napisao je rad i.. U knjizi nos mu naraste kad laže, a logičari pitaju - je li lagao prije nego je rekao da će mu nos narasti (futur) ili će reći laž i koliko dugo treba da mu nos i naraste.

Napisala: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 12:53:53