Oprosti – Ida Hegazi Hoyer – postoji mnogo odaja u romantičnoj kući ljubavi

"Oprosti" je  knjiga koja me izula iz cipela. Nagrađivana norveška autorica, za mene pravo književno otkriće, napisala je veličanstven roman koji govori o prvim danima ljubavi, zaljubljivanju i ljubavnom razotkrivanju koje nas upozorava na to koliko malo poznajemo onoga za koga se brzo vežemo. Dvoje mladih ljudi susreću se i zaljubljuju  na prvi pogled. On je student filozofije koji svoju djevojku impresionira na prvu.  Čini se savršenim čovjekom. Useljavaju  u mali stan, te u danima, tjednima i mjesecima koji slijede s nikim ne komuniciraju i dovoljni su jedan drugome. Kuju planove. Zvuči poznato, zar ne? No ubrzo se između njih počinju  pojavljivati ​​osjećaji nelagode i napetosti. Laži i nepodudarnosti isplivavaju. Ona otkriva  da se on zapravo ne zove Sebastian, da je bio zlostavljan kao dječak, da nije bio na ispitu i da ne odlazi na posao svako jutro. Djevojka ubrzo shvaća da nešto nije u redu. Roman se malo po malo pretvara u neku vrstu psihološkog trilera i takav je do šokantnog kraja. "Koliko vremena trebamo?  Pitali smo se, koliko dugo treba dok život ne počne. Štedjet ćemo, vjenčati se, kupiti jedrilicu. Plovit ćemo, vidjeti svijet, živjeti, kako mi to zovemo, prije nego što se vratimo kući, dobijemo djecu, imati nešto više, nešto posebno, to je bio plan. Na nultoj točki života čovjek ima mnogo planova. S nulte točke možeš vidjeti prvu životnu postaju i drugu, ono što nas čeka, onog čemu stremimo. Na nultoj točki također misliš čega ćeš se zasititi, na dostojanstveno opraštanje, u dalekoj, dalekoj budućnosti." Ovaj roman istražuje tamnu  stranu svakodnevnog života, stvarnu granicu između istine i laži i koliko smo spremni gurati glavu u pijesak. Do kuda čovjek ne želi  preuzimati odgovornost za život i ne rješavati tako očite probleme.  Čitanjem ove knjige osjećate se kao  da ste usred razgovora koji vas vodi kroz iluziju početka jedne mladenačke  ljubavi za koju znate da neće dobro završiti. Fascinira ta iluzija koja nestaje zbog stalno vladajuće napetosti, uz konstantni  strah od neposredne sramote. Nije zlato sve što svjetluca. Tu su i usamljenost, raznorazni demoni i strašne tajne, jer svi smo mi ljudi s ožiljcima iz prošlosti. Koliko živimo laž, a koliko smo autentični? Koliko nas traume iz djetinjstva određuju i upravljaju nama? Kroz čitanje prepoznala sam se u mnogim situacijama. Kao da su bile moje. Naše. Ali bolje je ništa ne  znati o njihovoj svađi već samo uskočiti u čitanje. Priča je napisana nevjerojatnim tempom i načinom. I stoga velika preporuka. Prevela: Željka Černok