Košarica
Izbornik

Moja kišna djevojčica – priča o ljubavi, jednoj posebnoj djevojčici i sretnoj obitelji. Priča koja je ganula Hrvatsku.

Moja kišna djevojčica – priča o ljubavi, jednoj posebnoj djevojčici i sretnoj obitelji. Priča koja je ganula Hrvatsku.
Ganula je i mene. Ovo je knjiga koja se čita u jednom dahu, ne ispuštate je iz ruku, potpuno vas zarobi i obuzme. Ali ne prestajete razmišljati danima poslije o Princezi, o Davini i o obitelji o kojoj je riječ u ovoj knjizi. Takva knjiga ureže vam se u pamćenje za čitav život.  Nakon čitanja mi se činilo kao da sam bila kod te obitelji u posjeti, kao da smo se družili i dobro ispričali. Volim ovakva istinita svjedočanstva, volim kada ljudi u knjizi ispričaju svoje doživljaje i živote. Iz takvih knjiga se da puno toga naučiti, spoznati i prenijeti u vlastiti život. To su knjige i priče koje vas mijenjaju. Koje vam otvore oči. Naravno da su svi akteri u ovoj knjizi pod pseudonimima i nema ni imena osoba ni imena gradova. To na kraju nije ni važno. Njihova privatnost je samo njihova i neka tako i ostane. Ova knjiga je nastala na neobičan način. "Mama" koja je prije 14 godina posvojila Princezu ispričala je svoju  priču na forumu udruge "Roda" na kojem je ona, velikom brzinom, podijeljena i postala je pravi hit. Iako je Mama pisala na potforumu o posvojenju djece a koji posjećuje relativno malen broj ljudi, mahom potencijalnih posvojitelja, te iako živi u Njemačkoj a hrvatski rijetko piše uz ponekad neobične  pravopisne greške, na tom je "topicu" pod naslovom "posvojiti dijete s teškoćama u razvoju" do sada zabilježeno više od 45.000 klikova. Od lanjskog Božića do sredine rujna Mama je ispričala u 34 poglavlja petnaest godina Princezina života, života djevojčice s Aspergerovim sindromom. Tako je nastala na kraju i ova knjiga. U trenutku posvojenja Mama nije znala da je njezina 18-mjesečna djevojčica posebna i trebalo im je deset godina da saznaju zašto je to tako. Međutim, Princezino odrastanje pretvorilo se u avanturu za cijelu obitelj - avanturu punu ljubavi. Knjiga je puna topline, optimizma i životne radosti. Ni u jednom retku nema očaja, tuge ni zapitkivanja zašto ili "zašto baš nama." Mlada je žena iz Bosne otišla u Njemačku silom prilika i tamo je ubrzo pronašla ljubav svog života, udala se i vrlo brzo su ona i suprug saznali da nikada neće moći biti biološki roditelji. Odlučili su se na izazov posvojenja. Kako je to u Njemačkoj bio kompliciran proces  i predugo bi morali čekati da dobiju željeno dijete odlučili su bebu pronaći upravo u Bosni otkuda je Mama. Od početka nisu postavljali nikave uvjete. Nisu uvjetovali ni spol, ni zdravlje ni izgled bebe. Tako ih je sudbina spojila s 18-mjesečnom djevojčicom koja je bila rahitična, bolesna i slabo razvijena. Nisu ni časa dvojili. Čim su je ugledali osjetili su leptiriće u trbuhu, zaljubili su se u nju na prvi pogled.  Odmah su postali njeni roditelji u punom smislu te riječi. Ali s druge strane djevojčica nije baš odmah prihvatila njih. Za to je trebalo malo više vremena: "Jednog jutra probudila sam se malo prije nje i otišla u kupaonicu. Malo poslije začula sam plač. Moja mama je pohitala uzeti je, ali ona je i dalje plakala. Ja sam onako napola mokra izjurila iz kupaonice i krenula k njoj. Kad me je ugledala, bacila se iz ruku moje mame prema meni i, kad sam je primila, u istom trenutku prestala plakati. Tada je ona mene posvojila..."  "Ja sam je samo ljubila i govorila "hvala ti što si mi dozvolila da ti ja budem mama". Od toga dana se nije više micala od mene.“ Njihova "Princeza" je od prvog dana bila zahtjevno dijete. Od hranjenja, spavanja, igranja i socijalizacije sve je bilo teško i puno problema. Zaredale su se neprospavane noći, posjeti i boravak u bolnicama, kojekakva testiranja i procjene,  spremanje posebne hrane i stalni pregledi. Liječnici i psiholozi koji su im pomagali sve su to pripisivali posvojenju, promjeni okoline, novoj obitelji i klasičnim poteškoćama kroz koje posvojena djeca prolaze. Ali čitavo vrijeme i Mama i tata su znali da se tu ipak krije još nešto. Princeza nije pokazivala emocije. Nije se radovala, nije uzvraćala ljubav, nije mogla čekati, nije se plakala  na način na koji smo mi odrasli navikli i kako smo naučili to raditi. Istovremeno je bila vrlo inteligentna, vrlo brzo je usvajala strane jezike, znala je već s par godina sva slova, voljela je svoje rituale, tražila je red i točan raspored i nije podnosila izvanredne goste ili strance. Sve je ukazivalo na autizam iako se ta pomisao isto tako brzo i odbacivala. Tak nakon deset godina dobili su ozbiljnu preporuku da posjete jednu uvaženu kliniku koja se isključivo bavi tim sindromom i već nakon nekoliko dana imali su potvrdu da njihova Princeza ima Aspergerov sindrom. Laknulo im je jer konačno su saznali što je to neobično s njihovom curicom. Dirljivo je opisano odrastanje Princeze. Njeni vrtički i školski dani. Njen odnos s djedom i bakom, njena fiksiranost prvo na zvijezde a potom na životinje i pse.  Dirljiva je i  ta ogromna količina ljubavi, strpljivosti i mirnoće koju poklanjaju u svakom trenutku svojoj posebnoj djevojčici. Ne malo puta su mi za vrijeme čitanja suze ovlažile oči i prošli su me trnci. Pogotovo u dijelu kada Princeza konačno, nakon godina i godina promišljanja, dobiva toliko željenog psića na dar. Onda sam se baš rasplakala i suze su smočile stranice ove divne knjige. Tko kaže da autistična djeca ne mogu pokazati emocije. Princeza to opovrgava. Ovu knjigu svakako vrijedi pročitati. Naučit će vas da li u životu kad vas snađu problemi, nevolje, dileme, strahovi treba plakati ili isplaziti jezik sudbini? Kome se to od nas već nije dogodilo? A nekim se događa stalno. Osim toga ova knjiga je namijenjena prvenstveno svim onim potencijalnim posvojiteljima  koji su i dalje uskraćeni za roditeljstvo samo zato što traže zdravu, malu bebu. Upravo "Mama" u ovoj knjizi ne skida osmijeh s lica iako je njihova djevojčica imala itekako puno zdravstvenih problema. Pa zar ih i vlastita djeca ponekad nemaju?  Tko može tražiti i potpisati da će roditi i na ovaj svijet donijeti sto posto zdravo i veselo dijete i da će takvo ostati zauvijek. "Mama" želi ovom knjigom senzibilizirati javnost i pojasniti kako prilikom posvojenja ne treba toliko inzistirati na dobi djeteta i da djeca koja su bolesna i s posebnim potrebama trebaju jednako tako ljubav i obitelj. Usprkos svim tim teškoćama koje su ih pratile, i još ih uvijek prate, ovo je priča o sretnoj obitelji koja ovaj život živi punim plućima. I dalje se bore da ih nitko ne sažaljeva i da se na njih ne gleda kao na obitelj s poteškoćama. Oni žele poručiti da je sve to ŽIVOT a da je u njemu najvažnija LJUBAV. U svom čitalačkom stažu sam pročitala puno knjiga na temu autizma. Zanima me i fascinira ta tema. Uostalom, poznajem osobno nekoliko obitelji gdje je to ozbiljan problem. Pogotovo u Hrvatskoj gdje nema dovoljno institucija i ustanova gdje se takva djeca mogu školovati, kretati i gdje im se može pružiti dodatna pomoć i brži napredak. Princeza je imala veliku sreću da se sve to odigravalo u Njemačkoj koja to itekako ima rješeno i posloženo. Inače treba naglastiti da "Mama" od prodaje ove knjige ne želi uzeti ni novčića nego će sav novac od prodaje ići u dobrotvorne svrhe - za pomoć drugoj djeci koja tu pomoć itekako trebaju. Velika preporuka i svakako čitati što prije. Osim velike zahvalnosti i ljubavi osjetit ćete i veliku radost što ste imali priliku pročitati ovakvu prekrasnu priču ispričanu od jedne posebne žene i majke. Na kraju se mogu samo zahvaliti ovoj hrabroj i prekrasnoj ženi i mami. Hvala!      

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 10:02:00