Mara Majstorović, Svjetlosna godina
Ovo nije prvi put da pišem o ovoj knjizi, već samo jedna od prigoda da se ponovno osvrnem na težinu riječi koje ona krije između svojih korica. Slušajući predstavljanje same autorice prošle jeseni u Zagrebu, već sam polako stekla dojam o kakvom se djelu radi; naizgled nevelikom, ali moćnijem od enciklopedije. Zašto? Zato što su knjige za mene poput ljudi, neovisno radi li se o niskim ili visokima, crnima ili bijelima, mršavima ili onim malo punijima – svatko od nas u sebi krije čudesan svijet osobnosti s kojima vanjština ili ono što vidimo na prvi pogled često i nema previše veze.
Na prvoj stranici dočekala me posveta autorice koja kaže: put osvijetli sama i ostani svoja! Već mi je tada uzdrmala temelje gađajući točno u sridu! Znači, nije ključ u pomoći drugih ljudi, ne čekaj u životu podršku prijatelja već sam donesi odluku i hrabro kreni! Stići ćeš već negdje, samo ne staj i ne obaziri se, koračaj u susret životu kojeg želiš živjeti. Ostani svoja! Ili u prijevodu, upijaj znanja, uči na tuđim iskustvima, poslušaj pokoji savjet ali u konačnici sama se moraš izboriti za vlastiti komadić Svemira krojen baš po tvojoj mjeri. Stvarnost kreiraš sama, autentična ili tuđa – ovisi samo o tebi. O tvojim mislima i riječima.
„U životu je sve zapravo vrlo jednostavno. Ili je ljubav ili strah.“ Često sam kroz raznu literaturu nailazila upravo na ovu rečenicu ali joj u početku nisam pridavala puno važnosti. Sad shvaćam da je istinita. Isto kao i poruka da je sve moguće onima koji vjeruju. Uostalom, da nije bilo temeljne parole našeg festivala, što zna želja što je nemoguće, ne bi se ni mi družili sad već dvije godine za redom! Kad život preplave neke hladnije boje, kad se dogode najteži trenutci – tada čovjek zapravo najviše raste, osobito oni koji život shvaćaju kao dar. Koji se prepuste i vjeruju da će sve biti u redu. Jer svrha života i jest radovati se snovima na kraju puta. A privilegija svakoga od nas je sanjati svoje snove. Osobito onda kada jedino oružje u ratu protiv stvarnosti postane mašta.
Mladost ne poznaje granice i strahove, a ljubav i sloboda hrabro stvaraju nova iskustva, piše autorica. Zato se Vukovar i imao snage izdignuti iz pepela. Jer svaki grad živi i umire među ljudima. A mogućnosti i perspektive koje ima, zapisane su joj duboko u kostima. I ne daju joj mira. Ovaj grad i dalje živi u njoj. Njegove posljednje otkucaje osjećala je duboko u sebi. Zato danas s toliko radosti i životne energije svakim svojim postupkom stvara neku novu budućnost – za sebe i svoju djecu, ali i sve ljude dobra srca. Vukovar kakvim ga Mara vidi, grad je svjetla i bezbroj mogućnosti, a pišući o njemu riječima vješto otapa zaleđena srca. Bog i sudbina nisu odgovorni za strahote njezina Grada i sudbinu njezinih roditelja. Ljudi su ti koji odabiru. Nekad i sad. I ona je morala odabrati isprosivši živu vjeru i žarku ljubav. Zna Mara da ljubav nema naciju, vjeru ni rasu. Bezvremena je i vječna. I ljubav uvijek pobjeđuje. Strah razara, ljubav stvara. Izbor je na nama.
„Kakva god bila naša iskušenja i kakve god bile teškoće kroz koje moramo prolaziti, nikada se ne smijemo smatrati žrtvom. Sve u ovom beskrajnom svemiru ispunjeno je smislom i svrhom. Jedino s takvim stavom možemo preživjeti i u svoj punini zasjati.
Reakcijom na događaje mijenjamo ishode, a da toga nismo niti svjesni. Jer posljedice uvijek stignu sve naše odluke i izbore.“
Zato budimo mudri, birajmo ljubav. Jer kraj svake priče stvaramo sami. Lijepe uspomene su moćne jer su zaogrnute s radošću, ljubavlju i svjetlom. I dok knjiga progovara o ratu i jednom gradu koji je usprkos svemu ostao živ, poruke iz ove knjige možemo primijeniti i na priču o jednom virusu koji je preokrenuo svijet.
„Mi odlučujemo, izbor je uvijek na nama.
Mrak je svoje rekao. Vrijeme je za svjetlo.“ Sad smo mi na redu.
Za Čitaj knjigu napisala: Tamara Jurković
