MALE ŽENE – PONOVO MEĐU NAMA

Upozorenje: za one koji nisu nikada pročitali knjige Lousie May Alcott  – pišemo o zapletima u knjigama. Serijal "Male žene" jedan su od najomiljenijih na svijetu – mnogi će to potvrditi. Bezvremenski klasik više od 150 godina, čak i u doba kojim vlada Internet, pronalazi svoje čitatelje i to svih generacija. Priča o četiri sestre March koje žive u mjestašcu u Massachusettsu 1860-ih osvojit će vas od prve stranice. Zato je sasvim normalno da svakih nekoliko godina filmska industrija posegne za ovim klasikom, pa je pred nama najnoviji filmski, svi tvrde, hit. Taman pred Božić jer ova je knjiga, a i to treba reći, jedan od omiljenih darova pod borom. Upravo je na Inteliberu 2019 izašao novi prijevod serijala "Male žene", i možemo vam samo reći – ovo su jako sretni i dobri dani – "Male žene", osvojit će vas – oni koji su ih davno čitali ponovo će se zaljubiti, a one koji nisu čitali– ah pred vama je jedno lijepo iskustvo. O čemu je riječ i tko su glavne junakinje? Ovo je obiteljska priča o jednoj američkoj obitelji koju upoznajemo u zimsko vrijeme: majka je stup obitelj jer je tata na fronti, traje Američki civilni rat, pa je kod kuće sa svojim kćerima. Najstarija kćer Meg lijepa je i blaga, pravi majčinski tip i ima 16 godina. Godinu dana mlađa Jo o svemu ima snažno mišljenje, ne mari za haljine,   a nos joj je stalno u knjigama. Piše komade koje onda sa sestrama i izvodi pa je i režiser i pisac i …ah Jo, ona ne miruje ni trena, svojeglava, iskrena i bez dlake na jeziku. Beth ima 13 godina i tiha je mirna, nepokolebljivo ljubazna prema svima. Krhka je i nježna, a bolest će oslabiti ionako slabo tijelo. Sakuplja podbačene lutke bez ruku i nogu, čije punjenje ispada – popravlja ih i spaja u svojoj bolnici za lutke. Na kraju je tu dvanaestogodišnja Amy - razmažena, tašta, slatka i sebična. Djevojčice žive s majkom koju od milja zovu Marmee, jer je otac, kapelan, daleko je od kuće i komunicira pismima sa svojim kćerima i ženom koje se moraju snalaziti bez glave obitelji kako god umiju. Marmee je snažna žena koja uvijek prvo misli na druge, neumorno pomaže siromašnima, bolesnima i uči djevojke da budu dobre, ljubazne i velikodušne. Nije im lako. Često oskudijevaju. Susjed im je bogati starac kojem će tek unuk koji je ostao siroče otopiti srce – Laurie je zgodan mladić koji dolazi djedu ravno iz švicarskog internata. Neodoljivo ga privlači susjedna kuća u kojoj je uvijek tako živo… Jo će ga uloviti kako ih špijunira i tako će početi  veliko prijateljstvo… A evo nekih manje poznatih priča o tim sjajnim malim ženama i Louise May Alcott, autorici.

1. SAMO 10 TJEDANA

Louise May Alcott roman je počela pisati u svibnju 1868. Radila je dan i noć i toliko je bila obuzeta pisanjem da bi zaboravila jesti i spavati. Svih je 402 stranice poslala uredniku 15. srpnja. U rujnu, samo četiri mjeseca nakon što je napisala prve riječi, roman "Male žene", Little Women je objavljen. I – postao je trenutni bestseller što je Louise, koja nije imala lagan život, učinilo i bogatom i slavnom ženom. Problem je nastao kad je prvo izdanje od 2000 komada planulo i kad je izdavač morao što prije dotisnuti novo izdanje, pa još jedno, pa još jedno…

2. A NIJE HTJELA PISATI O DJEVOJČICAMA…

Louisa May Alcott pisala je i književnost i pulp fiction kad joj je Thomas Niles, urednik u izdavačkoj kući Roberts Brothers Publishing, predložio da napiše knjigu za djevojčice. Alcott je rekla da će pokušati, ali da nije baš zainteresirana -  takve je knjige zvala "moralni šund  za mlade." Odugovlačila je i odugovlačila sve dok Niles nije ponudio ugovor njezinom ocu Bronsonu Alcottu - poznati mislilac prijateljevao je s Ralphom Waldom Emersonom i Henryjem Davidom Thoreauom, no njegov rad nikad nije dobio priznanja. Kad je postalo jasno da će Bronson dobiti priliku objaviti knjigu ako Louisa ne počne pisati, počela je pisati.

3. DVA DIJELA

Male žene su objavljene u dvije knjige, dva djela. Prvi je bio objavljen 1868. pod naslovom "Male žene: Meg, Jo, Beth i Amy - Priča o njihovim životima. Knjiga za djevojke", a posljednja je scena kad John Brook zaprosi Meg. Alcott je 1869. objavila "Dobre žene", drugi dio danas jedne knjige. I za tu joj je trebalo samo nekoliko mjeseci.

4. TKO SU ZAPRAVO MEG, BETH I AMY?

To su zapravo, Louisine sestre: Meg je u knjigama sestra Anna koja se zaljubila u svog budućeg muža Johna Bridgea Pratta dok je s njim glumila u nekoj predstavi. Opis Meginog zapravo je opis Anneinog vjenčanja. Beth je osmislila po Lizzie, sestri koja je 1856. oboljela od šarlaha njegujući bolesnu obitelj. Iako se oporavila ostale su posljedice – Lizzie je bila krhkoga zdravlja; umrla je u snu zbog "trošnog zdravlja" 14. ožujka 1858., ne napunivši ni 23 godine. Amy je zapravo May (anagram), najmlađa sestra koja će postati slikarica, živjet će u Europi. Njezine slike izložit će i na slavnom Pariškom salonu. Netko nedostaje? Jo! Jo je, jasna stvar, Louisa.

5. TKO JE LAURIE?

Ne znam kako vi, ali ja sam navijala da se Jo uda za Laurieja. Barem kad sam kao djevojčica čitala prvi puta ovaj serijal. I nisam u tome usamljena – mnogi su navijali. Ali, tko je Laurie bio zapravo – je li lik uopće stvoren po pravom čovjeku? Mnogo je teorija. Od toga da je lik nadahnuo Henry David Thoreau, ili Julian, sin Nathaniel (Grimizno slovo) Hawthornea… no, po svemu sudeći, inspiracija je bila skroz – europska. Kad je Louisa boravila 1865. u Europi upoznala je poljskog glazbenika Ladislasa Wisniewskog. Sprijatelji su se, ona ga je prozvala Laddie, a vrhunac je bio kad su dva tjedna proveli sami – u Parizu. Alcottičina biografkinja Harriet Reisen tvrdi da je po Laddieju stvoren Laurie. Malo ste zastali na dva tjedna u Parizu? Da, ne može se sa sigurnošću tvrditi jesu li i koliko daleko otišli  - u svom je dnevniku odlomak koji se odnosio na romantiku precrtala, a na margini napisala "neostvarivo".

6. JO SE MOŽDA MOGLA UDATI ZA LAURIEA…

…ali Louisa  o tome nije htjela ni čuti. Dapače, nije uopće "namjeravala" udati Jo. Jer, Louisa May je bila "stara cura", a Jo je lik koji je napisala po sebi i – udaje nema. Dok je pisala drugu polovicu "Malih žena" fanovi su tražili kako se Jo mora udati za Laurieja jer je lijep, dobar, očito voli Jo, i uz to je bogat.  "Djevojke pišu i pitaju za koga će se Male žene udati , kao da je brak jedini cilj svake žene i kraj njezina života," Alcott je napisala u svom dnevniku. "Neću Jo udati za Laurieja samo zato da bi bilo kome ugodila." Svi su navijali za njih dvoje, čak je i kraj prvog djela, u veselju zbog Meg i Joihna djelovao kao da je možemo očekivati da su Jo i Laurie slijedeći.. ali, Louisa je napisala u pismu prijatelju– Laurie je blesavko – da, zgodan je, bogat, ali je neozbiljna osoba, uz to, ne razmišlja, a Jo promišlja o svemu i svačemu. A onda je tu i Beth koja je, Jo je uvjerena, potajno zaljubljena u Laurieja – a Beth je njezina najnajdraža sestra i ne može je povrijediti. Jo zato odlazi u New York raditi kao guvernanta.. a tamo je sustanar i profesor nekada uvažen u rodnoj Njemačkoj, a sada u Americi počinje ispočetka – i blizu je 40om rođendanu. Ono što Jo nije shvatila je da Beth doista ima tajnu – ali nema veze s ljubavlju već s time da osjeća da je njezin život pri kraju. Na kraju Louise je napravila kompromis. U inat fanovima udala je Jo, ali za krajnje neromantičnog junaka profesora Bhaera. A Laurie? Ah, Laurie je završio s razmaženom Amy – čije je ime zapravo – Amalia.

7. MALE ŽENE NIKADA NISU IZAŠLE IZ TISKA

Roman nikad nije izašao iz tiska. Mjesečno se u Americi proda otprilike 1000 primjeraka. To znači da je u 149 godina prodano oko 1,78 milijuna primjeraka. A prošlo je više, i prodano je više. Izdavač je nagovorio Louisu da po primjerku knjige uzme 6,6 posto od prodaje, radije nego honorar. Pristala je i dobro da jest – jer od zarade je cijela obitelj Alcott dobro živjela i svi njihovi rođaci.

8. JESU LI PRVA POGLAVLJA – DOSADNA?

Tako su, naime, mislili i Louisa May i njezin izdavač. Ali, ne i nećakinja izdavača koja je smatrala da su fenomenalna i prva i srednja, ma, sva poglavlja! Rukopis su dali još nekim djevojčicama i sve su rekle isto – knjiga je sjajna, od prvog do zadnjeg poglavlja.

9. OTKUD SU MALE ŽENE?

Iako junakinje i junaci putuju po Sjedinjenim Državama, a gospodin March, kapelan u Američkom građanskom ratu, dugo izbiva od kuće, mnogi čitatelji pogrešno pretpostavljaju da je priča engleska. Mnogi su se gledatelji posljednje televizijske adaptacije uznemirili zbog glumaca koji su se poslužili američkim naglascima – ali da, ovo je američki roman.  Marchovi žive u Plumfieldu, što je stvarni grad Concord u državi Massachusetts, povijesni grad u kojem je Louisa May Alcott odrasla.

10. POPUT OBITELJI MARCH, I ALCOTTOVI SU BILI SIROMAŠNI

Filozofske ideje tate Bronsona Alcotta nisu bile dobre za pronalaženje dobrog, zapravo, ikakvog posla.  Na primjer, bio je romantični socijalist -  borio se za ravnopravnost, i neće raditi za plaću. To je dovelo Marcheve/Alcottove na rub gladi – preživljavali su od novca koji su im davali prijatelji i susjedi i jedva krpali kraj s krajem. Dok je Louisa bila malena nije u kući bilo ničega osim kruha, vode, a tek tu i tamo i pokoja jabuka. Kad je porasla, Louisa je radila kao plaćena pratilja i guvernanta, baš poput Jo, i prodavala "senzacionalističke" priče kako bi zaradila novac. Radila je i kao švelja, pralja i sluškinja. Čak i kao malena djevojčica željela je pomoći obitelji da pobjegne ili se uzdigne od siromaštva – a to će joj omogućiti "Male žene".

11. POSJETITE ORCHARD HOUSE, TU JE L. M. ALCOTT NAPISALA "MALE ŽENE".

Orchard House je u gradu Concord, Massachusetts – to je obiteljski dom Marchovih. Kad je Louisa odlučno napustila stan u Bostonu 1868., vratila se kući čvrsto riješena da će knjigu napisati – kod kuće. Danas možete posjetiti kuću Orhideja, vidjeti Mayine crteže po zidovima kao i maleni pisaći stol koji je za Louisu napravio tata Bronson.

12. MALE ŽENE PREVEDENE SU NA MNOGO JEZIKA

Točnije, na više od 50. Tu je nekoliko izdanja i prijevoda na japanskom jer je među japanskim djevojčicama "Male žene" jedna od najpopularnijih knjiga.

13. DVA SU SLUŽBENA NASTAVKA PRIČE O MALIM ŽENAMA

Louisa May napisala je dva nastavka "Male žene" ("Dobre žene", Good Wives  su drugi dio, a ne nastavak). "Mali muškarci" (Little Men, kod nas prevođeni i kao "Dječaci") objavljeni su 1871., a "Djeca gospođe Jo" (Jo's Boys) 1886. godine. U oba romana i dalje su junakinje sestre March i – njihovi potomci. Louisa je pisala danonoćno, takav je ritam utjecao na njezino zdravlje, no ponovo je uspjela. Kad dođete do nastavka o školi gospođe Jo pripremite se i na smijeh, i na suze. Jer tako je u životu obitelj March, tako je bilo u životima obitelji Alcott, a tako je i u našim životima, zar ne? I NA KRAJU… U čemu je tajna ovih knjiga? Likovi nisu glamurozni. Nema velikih događaja. To su samo djevojčice koje rastu u djevojke, pa u žene… to je samo običan život. Hm, da, a je li? Je li život kad njime vladaju veliki trenuci i događaji – i koji su to? Nekima je nešto veliko i važno, drugima nije. Obitelj March je američka građanska obitelj - nisu s dna, nisu s vrha, oni su sredina koja češće zagrebe po dnu jer siromaštvo je čest gost za njihovim stolom. Ali, knjige nisu tužne. Dobro, jedna je smrt, potresna do boli. Ali nema ogromnih tragedija. Knjige su o svakodnevnim životima i  saznat ćemo kako se mačka omacila, tko ide na klizanje i kako tko padne… I koliko nekome ide na živce teta March koja je bogata, ali naporna. Ali ovo je knjiga o - životu. Zato ne čudi da su je (po nekoliko puta) pročitali milijuni ljudi. U stvarnosti ovo je dosta dobra slika Alcottovih, no tata je ovdje gotovo pa junak, a ne mislilac koji je napravio utopijski projekt Fruitlands i upropastio obitelj. (jeli su samo povrće koje je raslo prema gore, nisu pili alkohol, ali ni mlijeko jer ono pripada samo – kravama. Kupali su se samo u hladnoj vodi, zemlju obrađivali sami, bez pomoći životinja, učili bi na svježem zraku jer tata nije vjerovao u klupe -  cijeli je taj pokušaj stvaranja novoga Raja trajao sedam mjeseci. Ideje su bile zanimljive, ali ne u praksi). Nakon neuspjeha Bronson je digao ruke – ne može zaraditi novac, pa dobro, i to je u redu. Znao je da će, dok ne nađe svoje zvanje, energična Abba voditi računa o njihovih četiri kćeri. Nigdje nisu mogli ostati dulje – kad je Louisa bila u svojim srednjim 20ima, preselili su više od 30 puta. Louisi je palo na pamet da bi kućanstvu mogla pomoći ako proda priče – prvo napete priče koje su imale dobru prođu – sve dok Thomas Niles nije predložio da napiše knjigu za djevojčice. Osjetio je da se u ovoj mladoj dami nešto krije, nešto veliko. A zašto za djevojčice? Jer čitaju više od dječaka – dobro – ali, zapisala je u svoj dnevnik Louisa, "ja ne znam djevojčice. Osim svojih sestara". Ali jako je dobro ocrtala psihologiju djevojčica, stvorila nezaboravne likove i ne samo to – dala nam vječni klasik koji u nama budi nježnost. Sretno vam i veselo čitanje! Za Čitaj knjigu napisala: Sandra Veić Sukreški