Košarica
Izbornik

“J..e li vas ego?” – priča koja je morala biti ispričana (Lea Martinuš)

“J..e li vas ego?” – priča koja je morala biti ispričana (Lea Martinuš)
Ne očekujem da me svi shvatite. Ne, stvarno ne očekujem. Ni ja sebe često ne shvaćam. Ali opet, nema li ljepše stvari nego biti pomalo neshvaćen, da ne kažem lud? I nema li gore stvari nego biti svima i svakome, pročitana knjiga? Osloboditi se ega, slušati intuiciju, živjeti po pravilima srca – zbir je onoga o čemu ćete u ovoj knjizi čitati. Pa iako je naslov provokativan, Ingridina priča je iskrena, emotivna i ruši sve predrasude. Vrijedi li zbog ega uništiti život, odnose, živjeti u nekakvim okvirima, čahuri? Je li to život? Što znači zaista živjeti? Samo su neka od pitanja koja autorica postavlja sebi i kroz svoja nam iskustva daje odgovore, te vas tjera da se zapitate isto. Vjerujem da se treba davati. Bez fige u džepu. Bez kalkulacija i odricanja. Vjerujem da su zaista lijepi ljudi oni koji su zaista zahvalni. I vjerujem da za ono što volimo i što nas čini sretnima treba naći vremena. Uvijek. Živjeti po intuiciji. Osjećaju. Znate li zaista što to zaista znači? Napustiti onaj dobro poznati, logični način razmišljanja koji nas uvijek dovodi do toga da se vrtimo u krug a da ni sami ne shvaćamo zašto, i postati slobodan i živjeti onako kako ćemo biti sretni. Mnogi ljudi nikako da shvate, drže li se dobro zacrtanih okvira i žive onako kako bi “trebali” ili “morali”, sami sebi nanose štetu i nikada zaista ne počnu živjeti. Žive, ali kao da ne žive. Prepustiti se cijeli nečemu, bez ali, bez suzdržavanja, jedini je način da se oslobodimo, zgrabiti nešto iako se isprva ne čini kao da ima smisla, ako nam intuicija tako nalaže, i učiniti to cijelim bićem, možda je i jedini način da budemo ispunjeni. I sada će mnogi nevjernici reći: “Ali što ako se ne isplati? Ako ispadne pogreška, budemo povrijeđeni, požalimo?” Treba živjeti bez kajanja, ne bojati se pogrešaka, učiti iz njih, ići uzdignute glave. Ako se samo na pola dajemo, toliko ćemo i dobiti. Umjetnost je zaviriti u vlastitu dušu i priznati si da smo možda baš zbog sustezanja život napravili nezadovoljavajućim, ili pak nismo slušali vlastitu intuiciju te logikom birali stvari koje nam nisu suđene. Koja je sreća shvatiti, da smo kreatori vlastite sreće i ispunjenja! Lomovi su najveći blagoslovi. Lomovi uvijek vode probojima. Priznati si greške, možda je jedna od najtežih stvari koje moramo učiniti. Naučiti iz njih, još je teže. Bile one  vlastite, ili tuđe, mislim da ih s vremenom možemo shvatiti kao blagoslov. Jer sve nas mijenja, ako na to tako gledamo. Ako smo u svemu u stanju prepoznati lekciju i neminovno se nakon toga promijeniti, dobiti novi način viđenja stvari, počet ćemo uživati jednu sasvim novu slobodu – prepoznati svoju snagu, postati svjesni da ćemo uvijek i bez obzira na sve biti dobro, ohrabriti se živjeti kako želimo, a ne onako kako moramo. Ubrzo sam shvatila, život nam često podastire najveće darove ingeniozno upakirane u našu najgoru noćnu moru. Suočiti se s onim što nas zastrašuje, samo je još jedna od stepenica koje moramo prijeći, ali samo su ih jaki sposobni savladati. Prepustiti se nepoznatom. Često imamo planove, zacrtamo si određene ciljeve i desi se nešto ili netko zbog čega se naizgled sve sruši kao kula od karata. Uvijek je samo na nama možemo li i hoćemo li to ignorirati i nastaviti zacrtanim pravcem, ili shvatiti, da je put krivudav te da nas i takav neravan i dalje može odvesti do istog cilja, a možda i k nečem boljem. Netko će ostati spavati. Pusti ga da spava. Ne možeš čovjeka učiti onome što ne nosi u sebi. Pazite kome otkrivate svoje snove. Ti bi vas ljudi mogli najbrže probuditi iz njih. Susretat ćemo svakakve ljude. Ljude koje j**e ego. Ali onda, i ljude poput nas samih. Sanjara, onih koji daju bez zadrške, onih koji se smiju. Netko bi rekao, naivčina. Meni to nije bitno. Živim onako kako želim, liježem mirne savjesti jer dajem ono što imam i ne kajem se jer sam nešto trebala ili mogla. I dok će vas većina pokušavati uvjeriti da ne smijete tako, da ćete izgorjeti, ponekad ćete pognuti glavu. Znam, jer i ja sam. Ali onda shvatite, da su u pitanju tuđe nesigurnosti, kojima ne smijete dozvoliti da postanu i vaše. I naravno, kada se oslobodimo okova onoga što svijet, nebitni ljudi, misle o vama, pokušat ćete ljude do kojih vam je stalo uvjeriti da je vaš način razmišljanja za vas jedini ispravan, jedini za koji znate i po kojem možete živjeti. Oni će to prihvatiti ili ignorirati. Sreća je nezmjerna, tko se u jednom momentu uspije okrenuti s namjerom da nauči nešto, ali takvi su rijetki. Ljude treba poštivati, s razlogom uđu u naš život, neki ostanu, neki izađu. Neki su nama lekcija, a nekima smo mi lekcija. Bitno je prepoznati. Intuicija zna. Samo treba slušati. Danas živim. Slobodu. Jer znam da nisu lanci nikada u rukama drugih. U našim su rukama. Vidiš, ja ti se ne sramim. Toga što sam pogrešna, dok su oko mene u pravu. Nikada i nisam ciljala biti ispravna. Ciljala sam biti svoja.  Tko i što nas sputava? Jesu li to drugi, ili smo to ipak mi sami? Smatram da smo sami sebi najveći neprijatelji. Čak i kada nam mišljenja nebitnih ljudi prestanu biti bitna, čak i kada se toliko oslobodimo, najteže je sam sebe uzdići, shvatiti da smo dobri i dovoljni sami sebi. Na tom nas putu čekaju mnoge lekcije, one o kojima Ingrid piše a u kojima ćete se prepoznati. Ja znam da ja jesam. Lanci su zaista u našim rukama i naučiti vještinu kako ih pokidati, a kako ne kriviti druge jer smo se sami sputali, suočavanje je sa samim sobom koje si zaista rijetki priušte. Nisam ti ja rođena za sredine dušo. Sve i da su zlatne. Ja sam ti rođena za litice. Za hod po rubu. Danas se više ničega ne bojim. Što ne znači da prolazim kroz crveno na semaforu. Da nisam imala hrabrosti otpustiti ručnu znam, živjela bih sigurna, ali mrtva. Ne možete zaobići temu kako jedna zgodna, mlada i sposobna žena s ovakvim načinom razmišljanja prolazi u današnjem svijetu i raspravljati bi se moglo satima, danima. Znam, jer živim taj život. Biti slobodan, voljeti bez zadrške, davati se, a ostati skroman i ljubazan, jedini je način na koji znam i želim ikada živjeti. Uživati bez krivnje, a ne gaziti druge, pomagati, govoriti ono što misliš… Zaviriti u ljude… Naučiti ih čitati, iz osmjeha, pogleda, reakcija, prepustiti se intuiciji, tražiti dobro u svakom danu, tražiti nešto pozitivno u svakoj nedaći koju nam život nametne, analizirati, doći do odgovora i naučiti biti strpljiv jer ih ponekad čekamo i ne dolaze kada želimo i jer želimo. Znati gdje imati mjeru, a gdje se prepustiti. Biti zahvalan, iako se drugima možda činiš lud, znati se slomiti i prepustiti tugi jer bez toga nema ni dizanja s dna ni sreće. Prigrliti sve što nam život pruža, dobro i zlo, i samim time jačati, ali i pretočiti snagu u druge, davati, davati, davati, onima koji su nam dopustili da makar na trenutak zavirimo u najskrivenije kutke njihova uma…  Nešto je što nikada ne želim prestati. Pa koliko koštalo da koštalo. Makar svima koje navodi logika izgleda suludo. Makar mi se rugali, makar nikada ne shvatili, makar me pokušali poniziti. Na druge ne mogu niti želim utjecati ako sami ne progledaju, na njima je sami da shvate i uzmu kao blagoslov ili ne shvate i uzmu kao kaznu, u svakom slučaju, dobivam. Rastem. Hvala ti draga Ingrid, na vječnoj pozitivi. Na tvojoj priči koja ne samo da je ogolila tebe, nego i mene. Nije lako prepoznati svoj odraz u nečijem tekstu, pa ga komentirati, a da izuzmeš sebe. Možda je zato i trebalo toliko dugo da nešto napišem, jer teško je pričati o ovako nečemu a da ne uneseš sebe – mogla sam (i pokušala, no nije se činilo ispravnim) ali to bi bilo samo na pola, a mi ništa ne radimo tako! ;) Svima preporuka za ovu knjigu. I bitno je da znate – u njoj, neki će se prepoznati, a neki tek pronaći. Lea Martinuš za Čitaj knjigu

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 09:18:09