Košarica
Izbornik

Godina pijetla – Tereza Boučková– idealiziramo li često posvojenja i udomljavanja napuštene djece

Godina pijetla – Tereza  Boučková– idealiziramo li često posvojenja i udomljavanja napuštene djece
“Godina pijetla” autobiografska je priča žene koja je željela postati nečija mama… Tereza Boučková je kći uglednog češkog dramatičara, pjesnika i pisca Pavela Kohouta. Njezina je životna priča sama po sebi pravi roman a onda joj se ispunila želja – da postane mama. Tereza je studirala engleski jezik godinu dana sa željom da upiše glumu. No kako je otac jedan od autora i potpisnika Povelje 77 (kojom su čehoslovački intelektualci tražili poštivanje ljudskih prava zagarantiranih ustavom koja su kršena) njegova je kći dobila  zabranu studiranja. Otac je 1970-ih protjeran pa se skrasio u Austriji. Odnosi u obitelji su bili itakako poremećeni, a Terezin otac je prekinuo svu komunikaciju s njom. Kako nije mogla studirati, Tereza je radila kao čistačica i kućepaziteljica, poštarica i recepcionerka, a onda je odjednom postala majka trojici sinova. Ništa nije mogla raditi osim kuhati, brinuti o djeci, kući, prolaziti dječje bolesti što je, naravno, tražilo od nje i svakodnevna odricanja i razbacivanja emocija. Sve je bilo podređeno djeci. Na leđima joj je bio svakodnevni ozbiljan kućni pogon. Poznato je to nama ženama, zar ne? “Godina pijetla” dirljiv je i šokantan roman, nadahnut životom autorice a govori o ženi čiji je život nevjerojatna borba i savladavanje niza kriznih situacija u kojima se našla posvojivši dva romska dječaka starih godinu dana, nakon što je njoj i mužu dijagnosticirana neplodnost. O čemu je riječ? Tereza je žarko  željela imati obitelj punu djece, ali nikako nije mogla zatrudnijeti. S mužem Marekom, odlučila je pružiti dom i ljubav zanemarenoj, napuštenoj djeci. Par je usvojio dvojicu romskih dječaka, a ubrzo su dobili vlastito biološko dijete -  sina Mateja. Kad su romski dječaci, Patrick i Lukas,  ušli u pubertet odbacili su ljubav svojih posvojitelja i sva njihova nastojanja da dječacima pruže dom, ljubav, da im pruže dobar život su propala. Dečki nisu htjeli slijediti pravila ni imati obveze, počeli su krasti, lagati i bježati, izostajali su iz škole da bi na kraju od školovanja potpuno odustali. Pušili su i drogirali se, a maloljetni je Lukas zaveo vršnjakinju Evu koja je ostala s njim trudna i rodila mu dijete. Koliko je samo komplikacija Tereza imala dajući se bezrezervno i punog srca... Istovremeno je u tom kaosu i borbi zakidala svog biološkog sina Mateja za ljubav i sigurnost. Čitajući sve Terezine nevolje i strahove počinjete i sami osjećati tjeskobu i strah. Nakon nekoliko godina svakodnevnih ispada Tereza  gubi  tlo pod nogama i zapada  u duboku životnu krizu, a  “klima” joj se  i brak. Ona pod teretom svakodnevnih iskušenja postaje nesređena, histerična i tjeskobna. Nije ni čudo. Tereza istovremeno pokušava graditi svoju karijeru autorice i scenaristice, ali joj to baš ne polazi za rukom. Željela je da se njezine  priče, romani  i tekstovi pretvore u kazališne predstave i filmove, ali - nitko ne želi njene tekstove. Sav taj stres loše utječe na njezino zdravlje. U stalnom je grču i strahu što će joj dečki toga dana prirediti, pa konstantno trpi jake bolove u leđima koje liječnici pripisuju njenom grčevitom strahu i osjećaju krivnje. Tereza ima osjećaj uzaludnosti. Njezin muž stalno ponavlja kako “zahvaljujući dečkima imamo našega Mateja”, kao da želi reći da moraju biti zahvalni jer su zbog posvojenja dobili priliku (i malo čudo) postati i biološkim roditeljima. Roman “Godina pijetla” podigao je mnogo bure u Češkoj. On svakako otvara vruću temu i vječnu dilemu: kolika je uspješnost posvajanja   romske djece,  treba li njima kao i svoj ostaloj djeci dati jednaku priliku, kako premostiti razlike, kako odbačene integrirati u društvo. Tereza je to učinila, bez zadrške, odgovorno i s mnogo ljubavi, a mi čitamo i s njom proživljavamo sve ono što je na toj plemenitoj misiji doživjela. Fascinira me kako Tereza o svim svojim krizama i tjeskobama tako otvoreno govori. Čini se da ipak nije potpuno slomljena. Čini se i da iz nekih neotkrivenih izvora crpi uvijek novu snagu i volju za borbom. Patrick i Lukas napuštaju njihov dom, što milom, što silom, ali stalna briga i financijska, i duševna ne prestaje. Nema mira za ovu obitelj….. Tereza me svojom otvorenošću i stilom pisanja podsjeća na Knausgaarda i njegovu iskrenost u opisivanju obiteljskog i svakodnevnog. Svaki dan Tereza bilježi što osjeća, što trpi, što je ubija, a da pritom to nije dosadno niti monotono štivo. To su prepoznali I čitatelji i kritika, no knjiga je izazvala veliko zanimanje pa se o ovoj temi raspravljalo na televiziji, u javnosti, po novinama. Osim priče o dječacima kroz knjigu se na zanimljiv i pomalo crnohumorni način spominje Terezin bunt protiv komunizma i totalitarizma koji je 1970-ih i 1980-ih vladao Čehoslovačkom.  Iako je Terezi bilo  odbijeno pravo na studiranje, ona je  uspjela pronaći svoj put te je danas uspješna autorica te poznata kao osoba koja nikada ne odustaje i ne gubi nadu. Takva je i ova knjiga. Crnohumorna, ali brutalno iskrena, otvorena i jednostavno napisana, ne mistificira problematiku već opisuje vlastitu borbu. Tereza je hrabra i beskompromisna u otvaranju teških i zataškavanih tema kao što su:  posvojenje, kako taj čin utječe na “novu mamu”, depresija i tjeskobnost. Isto tako  progovara o predrasudama prema Romima, manjinama  i svima onima koji su teže prilagodljivi i koji se ne uklapaju u (većinsko ili dominantno) društvo. Sigurno se pitate zbog čega se knjiga zove “Godina pijetla”? To morate otkriti sami. I tu je Tereza puna ideja i zaista je originalna. Tereza Boučkova  je do danas objavila pet knjiga proze i zbirku feljtona. Radi kao scenaristica i prevoditeljica.                  

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-01 00:27:38