Dosta - Bruno Šantek

Lakše je čitati američke i švedske krimiće. Već kad ih uzimamo u ruku, znamo da je zlo koje će se dogoditi u toj knjizi daleko i da će netko tamo pobrinuti da dobri budu nagrađeni, a zli kažnjeni. No, domaći krimić izaziva mnogo više nelagode. Zlo koje se događa je tu, oko nas. Vidjet ćemo ga čim se malo bolje zagledamo u likove oko nas, a onda o nama ovisi hoćemo li nešto učiniti da bismo ga spriječili. Krimić Brune Šanteka "Dosta!" zato izaziva laganu grižnju savjesti koju ni približno ne možemo osjetiti dok čitamo Nesba ili Larsona. Kao i u svom prvom romanu "Tajkunovi nasljednici", Šantek nije daleko išao da bi pronašao priču za svoj roman - krimić počinje u vlaku između Zagreba i Dugog Sela, kojim glavni junak Saša svaki dan putuje. Bez herojske namjere i patetike, Saša pomogne pijanoj djevojci u vlaku, odvede svojoj kući, nahrani i smjesti na spavanje. Dok joj priprema sendvič da se otrijezni, ni ne sluti na koje sve načine može biti upleten u njezinu priču - djevojka je trudna i u bijegu od kuće. Od tada, u vlaku pronalazi još sudbina koje može popraviti i spretno ih uklapa u svoj usamljenički život. Bruno Šantek u svojim zapletima ostaje u okviru svakodnevnog života, nema ljubavnih  ni bondovskih afera, Saša nije prijetvorni psihopat, njegovi motivi za pomoć drugima su jednostavni i ljudski, tako da se roman "Dosta!" neće pretvoriti u sadomazohističke orgije ili patološka ubojstva i skrivanje leševa. Ne, "Dosta!" je doista - dosta. Saša pokušava spriječiti nasilje, sve dok obračun s nasilnicima ne postane neizbježan. I tu se pokazuju njegovi herojski motivi.  Saša ostaje u priči do kraja, odlučan da zaštiti slabije, iako svojoj namjeri može i stradati. Bruno Šantek voli dinamične scene i ima brz, aktivan stil čitatelja brzo i sigurno vodi kroz roman i svjestan je koliko su njegovi opisi zorni i uvjerljivi. Upravo zato, je izbliza  prikazao mučne scene nasilja - silovanje kojom nasilni suprug okončava svoj brak, a zatim i grupno silovanje na tulumu. Tim scenama precizno pogađa čitateljevu savjest - ovo što čitate je literatura, to se nije dogodilo, ali takve scene odigravaju se u našem susjedstvu i o njima čitamo u crnim kronikama nakon što se dogode. Osjećate li grižnju savjesti što od nasilja okrećete glavu? Krimići su žanr koji takvu reakciju namjerno izaziva, a Bruno Šantek taj je njihov adut prebacio sa stranog na domaći teren. Izdavač: Profil