Češljugar - Donna Tartt

Kažu da je ovo jedan od najvažnijih romana desetljeća. Moram priznati da sam ga nestrpljivo čekala pune dvije godine, to jest počela sam ga čitati na njemačkom, ali evo, ipak sam dočekala i hrvatsku verziju. Odmah izjavljujem, „Češljugar“ je ispunio moja očekivanja u potpunosti. U originalu “The Goldfinch” knjiga „Češljugar“ bila je na listi najprodavanijih čak sedam mjeseci (na New York Timesovoj listi 39 tjedana). Prodano je do sada milijun i pol tiskanih i digitalnih primjeraka, a za sobom je povukao obilje  najdivnijih kritika, uključujući i onu u The New York Timesu i onu drugu u nedjeljnom The New York Times Book Review  (prema autoru bestselera Stephena Kinga koji je pisao recenziju za The New York Times Book Review, “The Goldfinch” je “raritet koji otprilike dolazi šest puta u deset godina.. to je pametno napisan roman koji spaja srce i um“). Dakle, u travnju 2014. Donna Tartt  je za „Češljugara“ dobila Pulitzerovu nagradu za fikciju, a promotori su je proglasili knjigom koja stimulira um i dira srce. Istovremeno je Tartova dobila i  neke od najgorih zapamćenih pogrda od najvažnijih kritičara u zemlji, i zapalila pregršt debata o pravoj vrijednosti ovog romana. Kako to već biva. Impresivno zar ne? Stalno se pitam kakav bi Theo Decker  bio čovjek, kako bi mu se život odvijao da se tog kobnog dana nije zaputio s majkom u Metropolitan muzej u rodnom New Yorku,  da vidi remek dijela nizozemskih slikara posebice omiljenu sliku svoje majke „The Goldfinch“ (Češljugar). Dok su on i majka uživali u prekrasnoj umjetnosti dogodio se teroristički napad u kojem mu pogiba majka s kojom je bio blizak i povezan. U cijeloj toj panici i strci, pod ruševinama dijela muzeja, susreće tajanstvenog starca čija crvenokosa šticenica bude ranjena i u koju se Theo zaljubljuje, a starac mu u ruke gura nekakav prsten i izgovara tajanstvene riječi. Tada Theo nagonski grabi i vrlo vrijednu umjetničku sliku „The Goldfinch“ (ona je vrlo malih dimenzija a istovremeno jedna od najvrednijih umjetnina na svijetu) i bježi sa slikom iz muzeja u svoj prazni dom. Theo tada ima nepunih četrnaest godina. Otac, alkoholičar i kockar  napustio je njega i majku nekoliko godina prije ovog događaja, a djedova i baka nije bilo tj. nisu bili povezani ni zainteresirani za svog unuka. Theo u jednom jedinom trenutku ostaje sam na svijetu i potone u duboku žalost i paniku. Jedino ga slika „Češljugar“, koju je uzeo iz muzeja podsjeća na brižnu majku i pruža mu koliku toliku utjehu. No, to je samo trenutan osjećaj. Upravo će ga ta slika povući u svijet laži i lažnih odluka te ga, kao vrtlog, odvući prema kriminalnom dnu društva.  Umjesto utjehe postat će mu najgori životni teret i teško će se od nje moći rastati. Socijalna služba ga privremeno smješta u obitelj njegovog školskog prijatelja Andya Barboura čija obitelj Barbour živi u srcu Manhattana (57. ulica) i imaju sve skupa četvero djece – tri sina i kćer. Odnosi u toj bogatoj i otmjenoj obitelji prilično su poremećeni i teški. Theo to osjeća, ali nema izbora. Gospođa Barbour je odgovorna, ali hladna i distancirana. Jedino mu je Andy blizak. S njim je uostalom u tajnosti razasuo majčin pepeo po omiljenom dijelu Central Parka (iako je to strogo zabranjeno). Ostala Barbourova djeca ga mrze i boje se da će Theo zauvijek ostati  u obitelji. Theo opetovano proživljava udare straha, primjećuje usiljenu srdačnost kao i ledene poglede Barbourovih. Ali, jednog dana se pojavljuje Theov otac. Theo je u šoku jer tata godinama nije pitao za njega a sad se pojavio, s novom djevojkom koja više sliči na prostitutku nego li „normalnu“ ženu i ne misli da bi mu ona mogla zamijeniti njegovu majku.  Oboje su zainteresirani samo za novac od prodaje majčinog stana i za eventualnu Theovu ušteđevinu koju je majka godinama štedjela za njegovo školovanje. Barbourovi Thea brzo spakiraju sretni što će ga se riješiti. Theo se s ocem seli u Las Vegas, u dio Amerike koja nema nikakve veze s njegovim rodnim New Yorkom. Post traumatski šok se nastavlja. Dalje vam neću prepričavati, ali vjerujte mi, Theo proživljava tolike bizarne situacije i susreće tolike poremećene likove da vam ponekad zastaje dah. Osobito je upečatljiv lik njegovog prijatelja Borisa (porijeklom Ukrajinca) koji je kao i Theo, od malena lišen majke, ima nestabilnog oca alkoholičara koji se konstantno seli po svim kontinentima i čiji je život nepredvidljiv  i nasilan. Jedini istinski dobar i topao lik je Hobie, restaurator antiknog namještaja koji postaje Theovim skrbnikom a kasnije i  partnerom u poslu. To mu je jedini iskreni i pravi prijatelj koji mu pruža ruku u pravom trenutku. Samo se u sjaju Hobijeve pažnje Theo nikad nije osjećao usamljeno. Hobie je, baš poput Theove majke suosjećajan, svjestan i prisutan. Ali, ponovo nam se nameće pitanje je li Hobie zaista mario za Thea kada nije primjetio njegovu ovisnost o drogama i prevarama. „Češljugar“ je vrlo napeti roman pun obrata i šokantnih scena koji se na kraju pretvara u pravi triler. Pazite, stvara ovisnost. Priču nam priča Theo u prvom licu, kao monolog. Tempo je na trenutke usporen ali Donna Tartt voli neke momente dočarati slikovito i do posljednjeg detalja po čemu je već poznata. Knjiga vrvi i dirljivim trenucima - i u tome je Donna pravi majstor.  Emocije poput tuge, straha, očaja, panike jednostavno osjećate. Trbuh vam reagira. „Češljugar“  je roman o odrastanju i sazrijevanju jednog dječaka kojeg život nije mazio. Pitala sam se stalno bi li Theo bio drugačiji i bolji da mu sve to nije dogodilo? Što ga je to napravilo nesposobnim za najosnovnije ljudske odnose? Možda post traumatski sindrom nakon gubitka voljene majke? Neuravnoteženi otac alkoholičar kojemu je jedno piće previše a tisuću nedovojno i koji je uz to probisvijet koji za Thea nije nikada mario? Hladna i suzdržana gospođa Barbour? Boris koji ga je uvukao u svijet droga i ovisnosti? Neispunjena ljubav i zaljubljenost u crvenokosu djevojčicu iz muzeja, Pippu? Površna i varljiva Kitsey Barbour? Ili je za sve odgovoran isključivo sam Theo? Po meni je ovo Donnina najveća uspješnica do sada koja nam priča o gubitku, preživljavanju, ulozi sudbine i odgovornosti za vlastiti život, ovo je inteligentno napisan roman koji dira u srce i dušu. Istovremeno, odgovara na pitanje kako se ljudska bića s neprestanom tugom bore za život i opstanak.  Naravno da me fascinira i Donnina vještina da pripovjeda kao Theo, da je prvo dječak koji ostaje bez majke i svake vrste ljubavi i nježnosti, pa mladić koji nikada nema nikakvo čvrsto uporište ni sigurnost, i na kraju mladi muškarac koji ni sa ženama nema previše sreće. Treba se moći tako dobro transformirati u muško i trebalo je ovu priču ispričati u prvom licu - muškarca. Volite li romane pune  lukavih zapažanja zapakiranih u uzbudljivu priču, onda je ovo knjiga za vas. Zbog svoje duljine i složenosti, moram napomenuti da ovo nije jednostavna knjiga. No, još je uvijek jednostavna za čitanje. Književno djelo, od kojih će svatko od nas izvući drugačije iskustvo. Ja jesam. I baš sam zadovoljna. I da,  opet sam se s ovom knjigom našla u Amsterdamu na kanalu Herrengracht. Sada me ti sinkroniciteti oko Amsterdama počinju zabavljati. Donnu Tartt svrstavam uz bok ostalih američkih suvremenih književnika – Johna Irvinga, Jonathana Franzena i T.C.Boyla.   Ono što je još važno znati kod čitanja ove knjige: Slika „Het puttertje“ jedna je od 12 slika koje su ostale iza Carela Pietersz Fabritiusa, slavnog nizozemskog slikara, najtalentiranijeg Rembrandtovog učenika i jednog od sedam majstora nizozemskog slikarstva. Slika je nastala je davne 1654. godine. Većina Fabritiusovih djela izgubljena u požaru izazvanom eksplozijom tvornice baruta u Delftu u koji se preselio oko 1650. U eksploziji i požaru poginuo je 32-godišnji Fabritius, iste godine kada je naslikan „Češljugar“. Original malene slike (ulje, dimenzija 33.5 puta 22.8 cm) danas se čuva u galeriji kraljevskoj galeriji „Mauritshuis“ u Haggu u Nizozemskoj. Radi se jedinstvenom i neprocjenjivom umjetničkom djelu jer je Carel napustio Rembrandtov stil s tamnom pozadinom i svoje motive „obasjao“ diskretnim svjetlom. Iza Carela je ostalo možda tucet slika i pouzdano je da je utjecao na Vermeera, ali ne i da mu je, kako se često navodi bio učiteljem. Osim „Češljugara“ poznate su mu slike „Pogled na Delft“ i „Stražar,“ Stariji brat, Barent bio je također slikar, ali nije dosegao kvalitetu svog brata i slikao je uglavnom portrete i religijska djela. Donna Tartt postala je poznata još 1992. objavom romana „Tajna povijest“, koji govori o devetnaestogodišnjem studentu Richardu Papenu koji je uvučen u zatvoreni elitistički studentski krug i tajne koje krije, strukturno i narativno vrlo sličnog „Češljugaru.“ Donna je rođena  23.12.1963. u Greenwoodu, u državi Mississippi. Danas živi povremeno na tri različite američke lokacije -  Charlottesvilleu, Virginiji, i Manhattanu. Ušla je među sto najutjecajnjijih ljudi na svijetu u 2014.   Češljugar ili štiglic (štiglić), grdelin, karnjolac ili ciganče kako ga zovu kod nas, malena je ptica koja teži između 14 do 19 grama.  U vrijeme razmnožavanja ima bijeli kljun. Ljudi ga često drže u kavezima jer je lijepog, šarenog perja i jer lijepo pjeva, a znaju ga pariti sa ženkama kanarinca kako bi dobili još bolju pjevicu. I doista, „djeca“, ptičice rođene iz te veze, muški mladunci često nasljede najbolje pjevove obaju roditelja. Iako je zaštićena vrsta ove, udomaćene i uzgojene ptice moguće je kupiti na ornitološkim izložbama. Bile su, u doba Fabritiusa, popularne i zato što je u 17. stoljeću češljugar bio popularan kućni ljubimac jer ih se moglo istrenirati da iz zdjele izvuku vodu s minijaturnim vjedrom!!! Zato originalno ime slike ima riječ „puttertje“; to je nizozemski nadimak češljugara – mali vodonoša.