Rruski pisci koji su bili (i jesu) važni i zašto
Ruski klasici velik su komad svjetske književnosti. Odabrati deset pisaca koji će predstaviti najbolje od neke književnosti nije lako. Pokušat ćemo. Rusija je dala veliki broj najvećih europskih pisaca: od pjesnika Puškina, kojeg nerijetko zovu ruskim Shakespeareom, majstora kratke priče Čehova, velikog Tolstoja, fenomenalnog Dostojevskog... Ruska književnost vrvi genijalcima. Ovo je, recimo, prvih deset na dugom popisu najboljih. Ali zašto su toliko fascinantni? Opisuju sve ljudske emocije i sva stanja u životu nekog junaka: od rođenja, djetinjstva, odrastanja, smrti, dobrog, zla, preljuba, lijenosti, hrabrosti, prvih ljubavi, braka, izdaje, siromaštva, bogatstva, rata i mira...
Aleksandar Sergejevič Puškin
Prvi je ruski pisac svjetske veličine i prvi čija je djela ruski narod mogao čitati. Pripisuju mu razvoj ruske književnosti, smatraju ga utemeljiteljem suvremenog književnog ruskog jezika, podigao je razinu jezika koja će karakterizirati rusku književnost nakon njega, a pripisuju mu i značajno povećanje ruskog leksikona. Utjecao je na i promijenio rusku prozu, dao joj točnost, jasnoću misli i jednostavnu strukturu. Među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od književnosti romantizma popularne u Zapadnoj Europi. Puškin ukratko zauzima jedinstveno mjesto u ruskoj književnosti. Ne samo da ga Rusi smatraju svojim najvećim pjesnikom - on je gotovo pa simbol ruske kulture. I njegov život i njegovo djelo stekli su status mita. Kritizirati Puškina, ili čak jednog od njegovih likova - na primjer, Tatjanu, junakinju romana "Evgenij Onjegin" (napisanog 1823–31) - shvaća se kao bogohuljenje. Puškinov kvazi-sveti status parodirali su ruski autori, npr.i satiričar Mihail Zoščenko i apsurdist Daniil Harms.
Najpoznatija djela s - Evgenij Onjegin, Boris Godunov, Pikova dama i Bajka o ribaru i ribici.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna & Braća Karamazovi
Njegovi su romani secirali nizove utilitarističke, radikalne i utopijske socijalističke misli koja je 'zarazila' Rusiju, kao i sve što je izgledalo kao da oponaša ili potječe od Zapada. Četiri velika remek-djela Dostojevskog, svi romani o ubojstvu, napisao je od 1866. do 1880..
Zločin i kazna (1866.) općenito se smatra njegovim najznačajnijim djelom, a roman se fokusira na duševnu tjeskobu i moralne dileme osiromašenog čovjeka koji ubija beskrupuloznu lihvaricu. Dostojevski istražuje ljudsko stanje u problematičnoj političkoj, društvenoj i duhovnoj atmosferi Rusije 19. stoljeća, a među najhvaljenijima su i romani "Idiot" (1869), "Demoni" (1872) i "Braća Karamazovi" (1880). Njegova novela "Bilješke iz podzemlja" iz 1864. smatra se jednim od prvih djela egzistencijalističke književnosti. Kroz život se mučio s financijama jer je kockao, no pred kraj života bio je priznat i cijenjen. Očuvanju njegova imena posvetila se njegova žena Ana. Realističko-modernistički roman Zločin i kazna mnogima je najpamtljiviji iz lektire: mladi Raskoljnikov nakon zločina kojeg je počinio pokazuje sve nijanse zločina i kazne, grijeha i pravde, muke siromašnih, plemstvo koje propada i Petrograd koji iza bulevara punih svjetlosti ima mnogo mraka. Nakon početka koji je krimić-triler, postaje roman ideje a s unutarnjim monologon junaka zakoračio je u modernizam.
Braća Karamazovi - U svom posljednjem romanu Dostojevski raspravlja o moralu, vjeri, iskupljenju, nesavršenosti ljudskog bića, obiteljskim odnosima, ocoubojstvu, zapadnjačkim idejama koje, misli, narušavaju ruski bitak. Braća Karamazovi su proglašen jednim od stotinu najboljih romana svih vremena. Inspiraciju je pronašao u životnoj priči zatvorenika kojeg je upoznao kad je i sam bio s onu strane brave: navodno je i njegov otac bio ubijen, a ubojica nikada pronađen. Ono što bi u svakoj obitelji bila trauma, za Dostojevskog nije pa je, misle, potajno priželjkivao smrt oca koji je fizički i psihički zlostavljao obitelj. Kad je skupio sve priče od "cimera" iz zatvora i svoja iskustva, likovi Ivana, Dmitrija i Aljoše, trojice potpuno različite braće kojima je otac jedina zajednička crta gotovo pa su se sami napisali.
Lev Nikolajevič Tolstoj, Anna Karenjina & Rat i mir
Grof Lev Nikolajevič Tolstoj vjerojatno je uvijek na vrhu popisa najvećih romanopisaca svih vremena, uz Charlesa Dickensa, Jane Austen i Cervantesa. Pisao je i kratke priče a kad bi završio velike romane, pisao bi drame. Besmrtni Rat i mir i Ana Karenjina uvijek su na vrhu popisa knjiga koje trebate pročitati. U "Anni Karenjini" prikazuje rusko društvo 1870-ih kroz slike ljubavi kao pokretača sudbina, kroz tri braka i jednu izvanbračnu vezu. Raspravlja o religiji, položaju ruskog seljaka u društvu i traženju smisla života, a sve kroz lik Levina kao protuteže Anni. To je i ljubavni, psihološki, obiteljski, društveni pa i filozofski roman. Tolstoj je napisao likove koji su od krvi i mesa. No Anna nije izmišljena. Tolstoja je jako pogodila sudbina djevojke koju je njezin oženjen ljubavnik ostavio i koja je danima sluđena od boli lutala poljanama, sve do tragičnog kraja.
Rat i mir Prije "Anne", Tolstoj je završio epski roman o ruskom društvu pa upoznajte, niste li, aristokratske obitelji Bezuhov, Bolkonski i Rostov u vrijeme Napoleonove invazije na Rusiju. U posljednjoj trećini bavi se stvarnim političkim i povijesnim situacijama.
Mihail Jurjevič Ljermontov, Junak našeg doba
Ljermontov je "vlasnik" prvog psihološkog romana ruske književnosti, još za romantizma."Junak našeg doba" imao je dubok utjecaj na ruske pisce, a psihološki portret razočaranog aristokrata iz 19. stoljeća utjecali su i na Dostojevskog, i na Tolstoja i druge pisce. Ljermontov je navijestio antijunake i antiromane zapadne fikcije 20. stoljeća.
U "Junaku" u Kavkazu 1820-ih živi Grigorij Pečorin dosadni, egocentričan i ciničan mladi vojni časnik koji ne vjeruje ni u što. Poigrava se s ljubavlju žena i dobronamjernošću muškaraca, impulzivno se upušta u opasne pustolovine, riskira život i uništava žene koje se brinu za njega. Iako je može duboko osjećati, Pečorin ne može pokazati svoje osjećaje. Tu je i dvoboj Pečorina i Grušnickog koji završava mrtvim Grušnickim i ravnodušnim slijeganjem ramena Pečorina. Pečorin je hrabar, odlučan i samovoljan, ali njegova energija i potencijal su potrošeni.
Ljermontov je bio briljantan i nadaren pjesnik-mislilac, prozaik i dramatičar, Puškinov nasljednik, pjevao je o ljudima snažnih strasti, o junacima i ruskoj prošlost, osuđuje društvo kakvo poznaje, a slavi poštenje i snažne karaktere. U "Junaku" pokazuje zatvoren krug plemićkog društva, junaka čiji je "portret sastavljen od poroka sveg našeg pokoljenja", on pjeva o žudnji za slobodom, sanja o herojskim djelima. Ali bio je usijana glava. Kao dječak je bolovao, zbog rahitisa je imao 'okserice', mama nije dozvoljavala da se vidi s ocem, postao je povučen, tužan, a onda i zločest. Sam je sebe opisao kao dječaka podložnog dojmu, strastveno zaljubljenog u sve herojske stvari, ali emocionalno hladnog i povremeno sadističkog. Bio je strašljiv i arogantan, izgazio bi bakin vrt, zgnječio muhu, kamenom gađao kokoš... U red ga je stjerala njemačka guvernanta koja ga je upoznala s idejom da svaki muškarac, pa makar taj čovjek bio i kmet, zaslužuje poštovanje. Ljermontovo je loše zdravlje bilo zapravo spas, misli njegov biograf, jer je spriječilo dječaka da istražuje mračne strane svog karaktera i, "naučilo ga je razmišljati o stvarima i tražiti užitke u sebi. No kad je napokon bio s ocem, i školovao se počeo je pokazivati talente. No, uz pjesništvo je, razvio otrovnu duhovitost i okrutan humor. Karikature koje je crtao bile su po jačini mjerljive samo s dobro naciljanim epigramom. Natprosječno inteligentan, učen završio je u vojsci, a kad je pao s konja i bio prisiljen liječiti se, opet se pojavila zloba. Bio je brzog jezika, pun okrutnih šala, dobio je nekoliko egzila, zatvor... divili su mu se zbog pisanja, plašili da mu "ne podlete" pod jezik.
Na putu za svoju pukovniju Ljermontov je svratio u lječilište Pjatigorsk, upoznao mnoge mondene mlade ljude iz Sankt Peterburga, među kojima je bilo i zlonamjernika, neki su se mladi bojali njegova jezika, a drugi mu zavidjeli na slavi.
Ljermontov i njegov stari prijatelj Nikolaj Martinov bili su u na jednom druženju, a onda su došli Lav Sergejevič Puškin, poznat po svojoj zlobi, krenule su teške šale, a Ljermontov je Martynu rekao da je on "montagnard au grand poignard", "gorštak s velikim bodežom". Martynov se naljutio i otišao sa zabave, ali znao je da je to samo još jedna šala njegovog prijatelja. Zato se mnogi pitaju, što se dogodilo i kako je došlo da njih dvojica završe na dvoboju.
Dvoboj je zakazan u podnožju planine. Ljermontov je pokopan dva dana kasnije na općinskom groblju... Ubrzo su počela govorkanja da službena verzija nije točna. Car je učinio je sve kako bi olakšao sudbinu pjesnikova ubojice: ublažio je sudski nalog, odredio tri mjeseca pritvora i smanjio razdoblje crkvenog pokajanja. Postoje mišljenja da je do sukoba došlo zbog žene, a također da u pjesnika uopće nije pucao Nikolaj Martinov, već netko drugi, koji se skrivao u blizini. Ljermontov je imao 26 godina. U rusku je poeziju uveo intonacije "željeznog stiha", poznatog po svom herojskom zvuku i energiji intelektualnog izražavanja. Njegov entuzijazam za budućnost odgovarao je duhovnim potrebama ruskog društva. Ljermontovo naslijeđe ogledalo se kod ruskih umjetnika, a i njegov je život poslužio kao materijal za mnoge romane, pjesme, drame i filmove.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše & Kabanica
Utemeljitelj je modernog ruskog realizma i među najznačajnijim je književnicima u svijetu.
Zahvaljujući Gogolju došlo je do prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti pa ga zovu "ocem ruske prozne književnosti". Za Gogolja je bitno i njegovo ukrajinsko porijeklo zbog čega ga Ukrajinci smatraju svojim književnikom. Stvorio je likove koji su postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju. Mrtve duše je zamislio kao poemu u tri dijela, po uzoru na Danteovu "Božanstvenu komediju" ali napisao samo jednu, objavljenu 1842., i pet ulomaka drugoga dijela. Kada je 1852. pao u depresiju, zapalio je sva svoja neobjavljena djela, između ostalih i drugi dio "duša". Glavni junak je Pavel Ivanovič Čičikov dolazi na ideju da bi od vlastele mogao kupovati popis umrlih seljaka, na koji su ovi plaćali poreze i tako bi on kupovao "mrtve duše". U feudalnoj Rusiji vlastela je naime plaćala porez na svu pokretnu i nepokretnu imovinu, uključujući i kmetove, , duše. Popis imovine radio se svakih pet godina, pa je u toj "rupi" vlastelin plaćao porez i na one seljake koji su u međuvremenu umrli. Tu rupu u zakonu koristi Čičikov: otkupljuje mrtve seljake, tj njihova imena, koje namjerava staviti pod hipoteku kao svoju imovinu i tako podići veliki novac iz državne kase.
Roman je od početka izazvao buru - kako ga tumačiti? Satirični prikaz tadašnje Rusije, feudalnog sistema i korumpiranog birokratskog aparata? Ili nešto drugo? Nabokov je rekao da je "apsurd bio Gogoljeva najdraža muza". No, i "duše" koje su najbolji prikaz ruske vlastele, i "Revizor" će vas i danas nasmijati, ali i podsjetiti kako se čovjek u nekim situacijama ne mijenja, i gdje god da živimo, lakomih, korumpiranih i ulizica ima. Mnogo.
Dostojevski je rekao "Svi smo mi izišli iz Gogoljeve Kabanice". A riječ je o pripovijetci iz 1842. koja spada u najznačajnija djela ranog ruskog realizma. Njezinoj velikoj popularnosti pripomogao je tom izjavom Dostojevski, a život nižeg činovnika, Akakija Akakijeviča i njegovi događaji s kabanicom (kaputom) su, tvrdio je Gogolj, istiniti. Gogoljev utjecaj priznavali su Dostojevski, Franz Kafka, Bulgakov, Nabokov, Flannery O'Connor ....
Ivan Sergejevič Turgenjev, Očevi i djeca
Romanopisac, pjesnik i dramatičar poznat je po svojim realističnim, nježnim prikazima ruskog seljaštva i prodornim studijama ruske inteligencije koja je pokušavala pokrenuti zemlju u novo doba. Mnogo godina je proveo u zapadnoj Europi što je pridonijelo njegovom stavu liberala između reakcionarne carističke vladavine i revolucionarnog radikalizma. Bio je impresioniran njemačkim društvom i vjerovao je da se Rusija može poboljšati ako uključi ideje iz prosvjetiteljstva. Kao i mnogi njegovi obrazovani suvremenici, bio je protiv kmetstva. Svađe s Tolstojem i Dostojevskim i njegova otuđenost od ruske književne scene učinile su ga svojevoljnim izgnanikom pa je živio u Parizu i Baden-Badenu.
Pisao je o temama o kojima su pisali i Tolstoj i Dostojevski, ali nije odobravao vjerske i moralne preokupacije koje su ovi unosili.Turgenjev je po temperamentu bio bliži svojim prijateljima Gustaveu Flaubertu i Theodoru Stormu, njemačkom pjesniku.
U romanu Očevi i djeca (1862), ilustrirao je, s izvanrednom ravnotežom i dubinom, pitanja koja su dijelila generacije. Bazarov je najmoćnija njegova tvorevina: nihilist koji poriče sve zakone osim prirodnih znanosti, neotesan je i glasan u svojim mišljenjima, a ipak podložan ljubavi i time osuđen na nesreću. Predstavlja pobjedu neplemićke revolucionarne inteligencije nad plemićkom kojoj je Turgenjev pripadao, no i trijumfalan primjer objektivnog portretiranja. Kad je objavljen, roman je radikalna mlađa generacija ogorčeno napala kao klevetu, a konzervativci ga osudili kao preblagog u razotkrivanju nihilizma. Romani su "mjeseci na selu" s uravnoteženim kontrastima između mladosti i starosti, pokazuje tragične prolaznosti ljubavi i komične prolaznosti ideja, a konstruirao je romane prema jednostavnoj formuli: rasvijetliti karakter i teškoće junaka ili junakinje. Glavno sredstvo je ispitivanje učinka dolaska pridošlice na uski društveni krug koji stranca podvrgava ispitivanju kroz odnos koji se razvija između junakinje, koja uvijek pripada "mjestu" fikcije, i pridošlice-junaka. Obećanje sreće je tu, ali kraj je uvijek katastrofalan. Roman je u Europi doživio ogroman uspjeh i od Turgenjeva napravio književnu zvijezdu. Bio je prvi mega popularan ruski pisac u Europi.
Jednoglasno neprijateljski prijem "Očeva i djece" naveo ga je da napusti Rusiju. Živio je u Baden-Badenu, a kad je izbio Francusko-njemački rat 1870. – 71. otišao je za prijateljima u London, pa u Pariz i postao počasni ambasador ruske kulture u Parizu 1870-ih. Pisci George Sand, Gustave Flaubert, braća Goncourt, mladi Émile Zola i Henry James bili su samo neki od suvremenika s kojima se dopisivao i koji su tražili njegovo društvo. Izabran je za potpredsjednika Pariškog međunarodnog književnog kongresa 1878., a 1879. dobio je počasnu diplomu Sveučilišta u Oxfordu. U Rusiji su ga slavili kad je jednom godišnje došao "doma". Da je ostao kod kuće, ne bi bilo tako, ali njegova popularnost u Europi i ugledni prijatelji te ponovna valorizacija "Očeva" donijela je svoje.
Jevgenij Vasiljič Bazarov ne vjeruje u tradicionalne ruske vrijednosti, mračan i odmah bi sve promijenio. S prijateljem s fakulteta Arkadijem odlazi na selo kod Arkadijevog oca udovca i ništa mu ne valja. Upoznaje ljupku Anu u koju se obojica zaljubljuju, ali ona neće dati svoje srce nijednom. Uostalom, Arkadij je zabavljen sa situacijom kod kuće i nekako se mora pomiriti da je njegov otac divan čovjek koji pokušava shvatiti da se svijet mijenja i razumije da se očevi moraju povući s pozornice da na nju stanu - djeca. Prijateljstvo dva mladića je poljuljano, pa Bazarov odlazi kući gdje pokušava pronaći samoga sebe i smisao života. Arkadij pak ima daleko više mira.
Anton Pavlovič Čehov, priče i drame
Iako je najpoznatiji po svojim vrlo popularnim dramama, često se natječe se za titulu najvećeg pisca kratkih priča na bilo kojem jeziku. Počeo je pisati dok je studirao medicinu jer je uzdržavao svoju obitelj. Naslovi njegovih drama jednako su poznati u zapadnoj kulturi kao i Shakespeareovi: Galeb, Višnjik, Ujak Vanja, Tri sestre.... Napisao je 18 drama, a sve se danas smatraju klasicima. Njegov je život roman za sebe. Odani liječnik, sjajan pisac, čovjek visokih vrijednosti po kojima je živio i to njegovo bajkovito imanje... Jedan od najvećih književnika svih vremena, uz Ibsena i Strindberga je "kriv" za rađanje ranog modernizma u kazalištu, a utjecao je na razvoj moderne dramske književnosti ne samo u Rusiji. Ukinuo je dominaciju zbivanja na sceni, nema melodramatskih sukoba, a junaci stvaraju kazalište u kojem je ugođaj bitniji od fabule, a šutnja važnija od riječi. Čehovljev pištolj pripovjedačko je pravilo - svaki element u priči mora biti nužan, a nevažne treba ukloniti. Na primjer, ako pisac prikazuje pištolj u priči, mora biti razlog za to, kasnije pištolj mora opaliti. Svi elementi na kraju moraju imati ulogu u nekom dijelu radnje (priče).
Mikhail Bulgakov, Majstor i Margarita
Romanopisac, dramatičar i liječnik istaknuo se u opasnom području, gotovo pa minskom polju književnosti u vrijeme SSSR-a: satiri. Njegovo najpoznatije djelo je roman "Majstor i Margarita". Da vrag od svih mjesta dođe baš u Moskvu, to se Sovjetima ne može dopasti (iako ne vjeruju ni u boga ni u vraga). Veći je problem što kirurški reže društvo...Bulgakov jedan je od najistaknutijih satiričara postrevolucionarne Rusije, čiji je roman "Majstor i Margarita" priznat kao jedan od najvećih ruskih romana stoljeća. Zato što kombinira nadnaravne elemente sa satiričnom crnom komedijom i kršćanskom filozofijom, roman prkosi kategorizaciji unutar jednog žanra pa ga mnogi kritičari smatraju jednim od najboljih romana 20. stoljeća, i, jasno, najistaknutijom sovjetskom satirom.
Vladimir Nabokov, Lolita
Daniil Harms
U Rusiji, odnosno SSSR-u bio je, kad je napokon objavljen, poznatiji kao dječji pisac što je bio iz nužde - zabranili su mu objavljivanje priča. Trebalo je proći mnogo, mnogo vremena da svijet upozna genijalnog Harma. Zato njegova "odrasla" djela nisu objavljena za njegova života osim dvije pjesme. Nestao bi u vihoru rata da njegove bilježnice nisu spasili su od uništenja odani prijatelji i sakrili do 1960-ih, kada su slikovnice za djecu objavljena, a znanstvenici započeli misiju vraćanja njegovih rukopisa, pa onda ii objavljivanja Harmsa na zapadu.
Harmsov se ugled u 20. stoljeću u Rusiji uglavnom temeljio na pričama za djecu koje su bile popularne, ali ostalo, priče, minijature, drame, pjesme i pseudo-znanstvena, filozofska istraživanja bila su nepoznata sve do 1970-ih. Službeno su objavljeni u Rusiji tek u "glasnosti". Mi smo kao gimnazijalci mogli uživati u tim suludim pričama i dobro smo se zabavljali. Otkrili smo - Harmsa. Danas ga mogu otkriti, kroz slikovnicu "Prvo i drugo" djeca i uživati u šašavoj harmsovska zavrzlami čija je poruka da zajednički uspjeh uvijek počiva na međusobnoj različitosti.
Rukopise su sačuvali njegova sestra, prijatelj Jakov Druskin, ugledni glazbeni teoretičar, teolog i filozof, koji je za blokade Lenjingrada iz Harmsova stana izvukao kovčeg s djelima i Daniila i Aleksandra Vvedenskog i sakrivao ga, a djela za odrasle preuzeta su od ruskog samizdata od 1960-ih, i počela su utjecati na "neslužbenu" umjetničku scenu. Zbirka je objavljena je u Bremenu u četiri sveska, 1978.–1988, a u Rusiji tek od kasnih 1980-ih. Danas ima nekoliko izdanja sabranih djela i odabranih tomova u Rusiji, a prevedene su na engleski, francuski, njemački, talijanski, irski, finski i - hrvatski.
Harmsove priče su kratke vinjete, duge nekoliko odlomaka u kojima se prizori siromaštva i neimaštine izmjenjuju s fantastičnim, snovitim događajima i jetkom komedijom. Uključuju i neskladne pojave poznatih pisaca pa se Puškin i Gogolj spotiču jedan o drugoga, a grof Tolstoj pokazuje svijetu svoj komorni lonac a onda Puškin i njegovi sinovi padaju sa stolaca...
Daniil Harms je simbol umjetničkog integriteta i kulturnog otpora represivnim vlastima. Svijet ga je teže otkrio jer je lako odbaciti grandiozne tvrdnje o umjetnosti i prirodi stvarnosti kada dolaze od pisca koji je neko vrijeme proveo u duševnoj bolnici. Više su ga spominjali zbog ekscentričnosti i kako je uživao šetati Lenjingradom držeći mrežu za leptire, kako je pisao poeziju na izmišljenim jezicima.
Osebujna mješavina konzervativizma i radikalizma, revolucionar po temperamentu koji je želio šokirati, destabilizirati, ponovno izmisliti, vjerojatno apolitičan jer se revolucija dogodila dok je odrastao, mislio je da umjetnici njegova doba moraju preurediti i umjetnost iz temelja, kao što je Sovjetski Savez navodno prepravljao društvo.
Harms je bio najnesretniji veliki pisac ranog sovjetskog razdoblja, njegova životna priča gotovo harmsovska - apsurdna i brutalna s mračnim, jetkim humorom. Svojih je 36 godina živio u možda i najgorem 36-godišnjem razdoblje u povijesti Rusije. Rođen je 1905. u godini rata i revolucije, a umro je od gladi - poput svog idola Gogolja - u zimi 1942., na mentalnom odjelu lenjingradskog zatvora, kada su stanovnici tog opkoljenog zatvora-grada počeli jesti jedni druge. Godine između nisu bile blagonaklone: sovjetska ga je država progonila zbog pisanja, kao i mnoge druge, ali Harms je imao nesreću što nije bio proganjan zbog djela koja se herojski suprotstavljaju sovjetskoj vlasti, već zbog dječje književnosti koju je pisao kako bi preživio. Zadnjih dvanaest godina života nije ni pokušao objavljivati za odrasle kojih je danas u šest svezaka na ruskom i koja su konačno u cijelosti objavljena 2002. Zašto ga čitati? Jer je beskrajno zabavan. S pričama su sovjetske vlasti bile zbunjene - trebaju li ga tretirati kao klasnog neprijatelja ili luđaka - a nisu čitali "velike" već samo dječje. Zatvarali su ga jer nije pisao sovjetske knjige za djecu, Odležao je šest mjeseci u zatvoru, pridružio se prijatelju Vvedenskom u egzilu u Kursku, vratio se u Lenjingrad i počeo pisati dječju književnost, ali je opet uhićen 1938. zbog dječje pjesme u kojoj čovjek odlazi po cigarete i nestaje - to nije bilo vrijeme za pisanje o nestajanju ljudi. Harms je uspio uvjeriti svoje ispitivače da je lud pa je kratko vrijeme proveo u duševnoj bolnici. U jesen 1941., nakon nacističke invazije, uhićen je zbog kontra revolucionarnosti i defetizma, proglašen je nevinim zbog neuračunljivosti, ali su ga zatvorili u zatvorsku bolnicu, gdje je usred blokade, umro od gladi. "Ja sam sićušna ptičica koja je uletjela u kavez s velikim ljutim pticama", napisao je 1935.
SVS
