DESET najvećih ruskih klasika svih vremena koje trebate pročitati barem jednom

Ruski klasici kasnog romantizma i realizma smatraju se jednima od najboljih ostvarenja u povijesti književnosti. To su djela kojima se mnogi stalno vraćaju, koji neodoljivo privlače i kojima je teško naći zamjenu među suvremenim naslovima. Zagrebemo li ispod površine klasika od kojih su mnogi dio lektirnih popisa srednjih škola, naći ćemo neopisivu snagu riječi, opisivanje stvari onakvima kakve one i jesu. Ruski klasici bez pardona iznose sve ljudske emocije i sva stanja kroz koja oni prolaze: od rođenja, djetinjstva, odrastanja, prvih ljubavi, traženja sreće, braka, izdaje, siromaštva, bogatstva, ratnih zbivanja. Imate li negativno iskustvo s njima još od lektire, dajte im priliku. Čitanje jedne te iste knjige u tinejdžerskoj i u odrasloj dobi dva su potpuno različita doživljaja. Evo koje ruske književnike i njihove klasike svatko treba pročitati barem jednom u životu.

Ivan Gončarov, Oblomov

Tatjana Tolstoj jednom je napisala: "Tko želi razumjeti rusku dušu, za početak treba pročitati 'Oblomova'". Zato je prvi na ovoj listi. Gončarovljev junak Ilija Iljič Oblomov živi na imanju koje je naslijedio i za koje sam nije ništa napravio. Samim time, ono mu ne donosi nikakav prihod, a on osjeća neizmjernu letargiju. Ležanje mu je prirodno stanje, a zbog vlastitih strahova ne uspijeva se ostvariti niti na jednom životnom polju. On je tipični predstavnik tzv. suvišnog čovjeka, osobe koja je puna talenta i mogućnosti, ali ih ne iskorištava. No nije riječ o dosadnom opisu ruskog života na selu, nego jednom od najboljih društveno-psiholoških romana ikada napisanih.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna

Dostojevski je bio iznimno cijenjen za svog života čemu je mnogo pridonijela njegova žena Ana, a nakon smrti njegova su djela prepoznata kao svjetski klasici. Mnogima je najdraži njegov kultni realističko-modernistički roman Zločin i kazna u kojem kroz mladića Raskoljnikova progovara o problemima zločina i kazne, grijeha i traženja pravde, ispaštanju siromašnih, osiromašenom plemstvu i mračnoj petrogradskoj stvarnosti onog doba. Roman i počinje Raskoljnikovim ubojstvom stare lihvarice, čijim je novcem namjeravao pomoći svima koji ga nemaju – Marmeladovima, svojoj obitelji i sebi. Ostatak romana zamišljen je kao, prije svega, roman ideje čemu su podređeni i likovi i fabula, dok je elementima unutarnjih monologa Dostojevski već zakoračio u epohu modernizma.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi

U svom posljednjem romanu Dostojevski je otišao još korak dalje i iznio štivo jakog filozofskog naboja u kojem raspravlja o moralu, vjeri, iskupljenju, nesavršenosti ljudskog bića, obiteljskim narušenim odnosima, ocoubojstvu, zapadnjačkim idejama za koje smatra da narušavaju ruski bitak. Roman je proglašen jednim od stotinu najboljih svih vremena, a inspiraciju je pronašao u životnoj priči zatvorenika kojeg je upoznao za vlastitog robovanja. Navodno je i njegov otac bio ubijen, a ubojica nikada pronađen, te je Dostojevski čak potajno i priželjkivao njegovu smrt jer je otac fizički i psihički zlostavljao čitavu obitelj. Sve je te elemente prenio u svoj najvažniji roman u likove Ivana, Dmitrija i Aljoše, trojicu potpuno različite braće kojima je otac jedina zajednička crta.

Lev Nikolajevič Tolstoj, Anna Karenjina

Veliki Tolstoj u  nezaobilaznoj "Ani Karenjini" daje prikaz ruskog društva 1870-ih kroz slike ljubavi kao temeljnog pokretača ljudskih života, a kroz tri različita braka i jednu izvanbračnu vezu. Detaljno raspravlja o religiji, položaju ruskog seljaka u društvu i traženju smisla života, a sve kroz lik Levina kao protutežu Anni. Slojevitost djela potvrđuje što ga je žanrovski teško definirati kao jednu vrstu romana - u njemu isprepleću elementi filozofskog, psihološkog, ljubavnog i društvenog romana te romana karaktera. Tolstoj je uspio stvoriti likove koji kao da su zaista od krvi i mesa, svi redom u sebi imaju i dobre i loše osobine, potpuno suprotno postupcima karakterizacije likova u ranijim književnim epohama, što mi je bilo pravo osvježenje nakon dotadašnjih idealiziranih likova. Jer, na koncu, idealne osobe ne postoje.

Lav Nikolajevič Tolstoj, Rat i mir

Prije nego je napisao "Annu Karenjinu", Tolstoj je završio epskoi "Rat i mir" koje prikazuje rusko društvo tijekom Napoleonovog razdoblja. APredstavlja aristokratske obitelji Bezuhov, Bolkonski i Rostov, aktivne u vrijeme Napoleonove invazije na Rusiju. Kao i u "Anni Karenjini" predstavlja nam većinom fikciju, ali u posljednjoj trećini romana bavi se stvarnim političkim i povijesnim situacijama. Zato je ovo djelo idealan odabir za ljubitelje povijesti u hladne zimske večeri.

Mihail Jurjevič Ljermontov, Junak našeg doba

Ljermontov je napisao prvi psihološki roman ruske književnosti, još u epohi romantizma. Pet pripovijedaka povezano je protagonistom Pečorinom, carskim oficirom i plemićem koji je još jedan u nizu primjera suvišnog čovjeka. Za razliku od Tolstoja ili Dostojevskog, Ljermontov radnju smješta na rusko selo, Kavkaz, ali i mondena ljetovališta, no daleko od prave civilizacije. Njegov roman odiše i tzv. svjetskom boli koja se prvi put javila u njemačkom romantizmu. Svi postupci glavnog junaka povremeno nas mogu izbaciti iz takta, no jednako tako nas i dalje nevjerojatno privlače. Njegova poigravanja Belom i Mery, igranje ruskog ruleta sa smrću i izazovi koji postavlja sam sebi, prikovat će vas za stranice. 

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše

Kao svojevrsni nasljednik pikarskog romana" Mrtve duše" okarakterizirane kao prostorni roman, vode junaka Čičikova kroz nepregledna prostranstva ruske provincije. Nizom novela koje su povezane tako da tvore roman, Gogolj prikazuje Čičikova kao lutalicu čije namjere od početka nisu čiste. Ljudi s kojima se susreće su tašti, pokvareni, prepuni malograđanštine, oni su mrtve duše kojima je Nikolaj želio prikazati rusko društvo onakvim kakvim ga je vidio. Napidao je i nastavak, a onda ga u napadu ludila, spalio.

Ivan Sergejevič Turgenjev, Očevi i djeca

Turgenjev je mnogima poznatiji po zbirci novela "Lovčevi zapisi", a sav je svoj talent pokazao u romanu u kojem je želio izložiti nihilizam u Ruskom Carstvu. To je bio jedan od prvih romana koji je vrlo brzo postao popularan izvan ruskih granica, a nadahnuo je i Dostojevskog, iako je u svojoj kasnijoj stvaralačkoj fazi bio oštro protiv Turgenjevljevih svjetonazora. Pratimo mladog znanstvenika Jevgenija Vasiljiča Bazarova koji ne vjeruje u tradicionalne ruske vrijednosti nametane generacijama. U društvu prijatelja s fakulteta Arkadija upoznaje plemkinju Anu u koju se obojica zaljubljuju, ali je nijedan ne osvaja. Ipak, njihovo prijateljstvo je načeto, pa se Bazarov vraća u roditeljski dom gdje pokušava pronaći samoga sebe i smisao života, uvijek gledajući na život kao matematičku formulu.

Maksim Gorki, Mati

Maksim Gorki, ili pravim imenom Aleksej Maksimovič Peškov, imao je teško djetinjstvo te je već do punoljetnosti ostao bez svih članova svoje obitelji. Za knjige se nije zanimao sve do fakulteta, a upravo je tada u njima našao spas. Književnost i filozofija izvele su ga iz pakla depresije, krivice koju je osjećao zbog očeve smrti (jer ga je zarazio kolerom) i zlostavljanja koja mu je priuštio djed. S vremenom je otkrio svoj dar za pisanje, a potom mu se pružila prilika da uči od velikog Tolstoja. Tako je, između ostalih, nastao i roman „Mati“, djelo socijalističkog realizma u kojem se oslikavaju autorova razmišljanja o ruskoj revoluciji. Mati iz naslova je majka radnika koji se uključio u radnički pokret jer je tražio svoja prava. Iako u početku ne razumije sinove želje i smatra da se ljudi nemaju pravo buniti, kasnije mu pomaže dijeliti letke i aktivno sudjelovati u borbi za radnička prava, čime je postala jedna od najznačajnijih majčinskih figura ruske književnosti.

Nikolaj Gavrilovič Černiševski, Što da se radi?

Posljednji na našoj listi je mnogima manje poznat autor Černiševski koji je postao vrlo utjecajan među ruskim radikalima. Zbog toga je bio osuđen na zatvor i doživotno progonstvo u Sibir. Osim što je pisao filozofske oglede, bio je jedan od prvih ruskih književnika koji se zalagao za ravnopravnost žena. Upravo je to iznio u romanu pisanom u zatvoru „Što da se radi?“. U njemu je prikazao utopijsku sliku budućnosti u kojoj svi imaju jedinaka prava, a te su njegove ideje snažno odjeknule i izvan Rusije.

Tatjana Barat