Žena koja je spojila svijet – Eva Tind – epohalni život danske istraživačice

Od srca vam preporučujem priču o nevjerojatnoj ženi, o jedinstvenoj i fantastičnoj povezanosti danske zoologinje s prirodom i njezinoj žudnji da ostavi trag u svjetskoj povijesti. Roman je to o ljudskim ambicijama, obitelji, ljubavi, odricanju i pomirenju – svijeta i među ljudima.

Ako vam kažem Marie Hammer, što ćete reći? Da je mene to netko pitao prije nego što sam pročitala knjigu Žena koja je spojila svijet ne bih imala pojma što odgovoriti. Nikad za tu ženu nisam čula, i sada se mogu samo čuditi zašto je tako. Jer Marie Hammer jedna je od najznačajnijih znanstvenica 20. stoljeća. U dobro zaokruženom romanu danske spisateljice Eve Tind život i rad danske znanstvenice čitatelju se otkrivaju razrogačenih očiju. Već nakon nekoliko stranica nisam mogla prestati čitati i svima sada imam potrebu prepričavati njezin život i otkrića, njezin rad, viziju, upornost i dosljednost. Potresan je ovo roman, pun života i govori o beskompromisnosti, o životu izvan društvenih normi, o sjajnoj, tvrdoglavoj ženi koja je između dva svjetska rata postigla velike stvari i to bez novaca, bez potpore zajednice, bez ikakvih uvjeta. Dapače, pred njom su stajale samo mnoge, mnoge prepreke.

S biografskim romanom o danskoj zoologinji i entomologinji čije bismo ime svi trebali znati, o Marie Hammer danska spisateljica Eva Tind ponovno se istaknula kao esteta i sjajna stilistica. Jednostavno sam impresionirana kako se veličanstvena i dojmljiva priča, kao što je život i djelo Marie Hammer, može servirati tako savršeno "na jednostavan način" i smireno. Svojim se stilom pisanja nama, čitateljima, začas uvuče pod kožu.

A sada malo više o toj nevjerojatnoj ženi koja je odrasla u ruralnom i siromašnom dijelu Danske. Marie Jørgensen i njezina sestra blizanka Aase, rođene su 1907. u obitelji koja nije bila imućna. Djeca su radila da se obitelj može prehraniti, a nakon razvoda djevojčice je majka odgajala na farmi u mjestu Nivå na otoku Zealand (Sjællan) pa su odmalena teško radile. Nakon mature na državnoj školi Rungsted 1926. Marie je upisala studij uz stipendiju i studirala je zoologiju na Sveučilištu u Kopenhagenu, i magistrirala 1932. zoologiju što je bilo neobično za ženu u to vrijeme.Ideju za svoje istraživanje je dobila od C. H. Bornebuscha 1930. koji je objavio rad o fauni šumskog tla. Mlada je Marie počela istraživati novo polje mikrofaune u tlima što je i dovelo do njenog prvog putovanja na Island 1931. sa sestrom Aase, o čemu je izvijestio njihov "Island rundt" 1935. S idejom da proširi istraživanje i na Grenland Marie je, kao prva žena, 1933. pridružila se Knudu Rasmussenu na njegovoj posljednjoj (muškoj) Sedmoj ekspediciji Thule (koja je trebala nastaviti rad Šeste, ali je Rasmussen dobio upalu pluća nakon trovanja hranom i umro je nekoliko tjedana kasnije u Kopenhagenu s 54 godine). Proučavala je mikrofaunu, posebno proljetne repove (Collembola) i mahovine (Oribatida), a svoja je otkrića objavila kasnije. U dugogodišnjem bogatom istraživačkom i znanstvenom radu posvetila se vrlo specifičnom cilju: željela je dokazati da su kontinenti nekada bili povezani, a to dokazuje postojanje grinja mahovine, sićušnih i golom oku nevidljivih koje je izvlačila iz uzoraka tla prikupljenih diljem svijeta i koje je mogla proučavati samo mikroskopski. Željela je i obitelj, udala se 1936. za kolegu studenta, zoologa Olea Gregersa Hammera koji je kasnije vodio dansko pčelarsko istraživanje. Marie je 1930-ih i 1940-ih surađivala sa Statens Vildtbiologiske Undersøgelser (danska institucija za istraživanja divljih životinja) i proučavala vrapce. Imali su četvero djece: Karen, Ingu, Birgitte i Pedera. Ali, ponovo je krenula na putovanja.

Posebno me je oduševilo i inspiriralo što je priča o Marie prije svega priča o hrabroj, vještoj i upornoj ženi koja je željela istraživati iako je imala obitelj. Putovanja oko svijeta, brojne stipendije, donacije i sredstva za istraživanja koja je morala pravdati i dokazivati uspijevala je uskladiti s obitelji i četvero djece. No vrlo često djeca su djeca ispaštala i bila zanemarena. Kad Marie dobije jednu stipendiju kao priznanje za svoje posebno postignuće, sinčić Peder pita je li majka učinila nešto posebno, na što 15-godišnja starija sestra brzo odgovara: "Da, ona stalno putuje. Skuplja nevidljive životinje. Nijedna druga majka to ne radi...". Je li djevojka bila ponosna ili jako kritična, prepustit ću da procijenite sami... Jer ona je jedna od prirodoslovaca koji su najviše putovali, uvijek s niskim budžetom, sama ili s mužem ili jednom od kćeri.

Najupečatljiviji dio knjige bio mi je kad Marie dok živi svoju svakodnevicu, 1948. dobila stipendiju s kojom treba ići u Kanadu istraživati grinje. Mariein sinčić tada je još beba, a Marie se boji da je maleni Peder neće, kad se vrati nakon šest mjeseci, prepoznati. Tako je i bilo, a i za to treba hrabrosti. Ali ona mora ići na napornu ekspediciju i pronaći dokaze za svoju tezu da su kontinenti bili povezani. Pangea je njezina životna svrha i ne dopušta da je bilo što ili bilo tko ograničava. Doktorski rad piše za kuhinjskim stolom, s djecom oko sebe - obiteljski život jednako je velika avantura kao i njezine ekspedicije. Ponekad žudnja za obitelji bude pretjerana, ali Marie tvrdoglavo slijedi svoj cilj. A ne istražuje najdojmljivija stvorenja iz životinjskog svijeta, već sićušne grinje mahovine, nevidljive golim okom. Krajem 1940-ih krenula je na duge ekspedicije i nastavila svoje istraživanje mahovinskih grinja, pa putuje u Kanadu, Aljasku i Stjenjak, nakon toga u Meksiko, Argentinu, Čile i Boliviju, potom u Panamu, Ekvador, Peru, Čile i Argentinu, pa na Havaje Fidži, Novi Zeland i Novu Gvineju, onda u Zapadni Pakistan, Indoneziju, Tongo, Zapadnu Samou i Tahite i konačno na Javu i Bali.
Te su ekspedicije iznjedrile više od 40 radova koje je sama ilustrirala s oko 5000 detaljnih crteža i opisala 1000 novih vrsta i 150 novih rodova. Rezultat istraživanja uvjerio ju je da je disperzija životinja rezultat pomicanja kontinenata, i prvi put je prezentirala svoja otkrića u radu o Mucronothrus nasalis 1965. s Johnom A. Wallworkom, i opisala razvoj 696 generala u kontekstu kretanja kontinenata u proteklih 200 milijuna godina u "Pregledu svjetske distribucije oribatidnih grinja u odnosu na pomicanje kontinenata (1979)". Dobila je i književnu nagradu Weekendavisen 1982. u za svoju knjigu "Forsker i fem verdensdele" (Istraživačica na pet kontinenata) u kojoj opisuje putovanja, rad na grinjama i ljude koje je upoznala. Komentirajući koliko je malo zaradila od svog životnog rada, rekla je: "Unatoč ovom mizernom financijskom rezultatu, ne bih mijenjala svoj život ni s kim - dobila sam ono što sam htjela i živjela svoj život na svoj način ."

Šest je mjeseci proučavala grinje u muzejima u Washingtonu i Harvardu pa "skočila" do Meksika, i onda, 1954. s teretnim brodom otplovila u Argentinu i tamo i u bolivijskim i peruanskim Andama na visini do 5500 metara skupljala uzorke. I baš je tamo, na udaljenoj livadi u argentinskim brdima došla do senzacionalnog otkrića - grinja mahovina potpuno je identična jedinkama iz hladnih izvora u npr. Laponiji i šume Rold. Vrsta je, dakle, preživjela nepromijenjena od dana cijelog prvobitnog kontinenta više od 200 milijuna godina! Krajem 1950ih je putovala opasnim planinskim cestama po Latinskoj Americi sve do Ognjene zemlje. Rezultat: otkriće 350 novih vrsta. Uzorci su pokazali da Novi Zeland ima 18 zajedničkih vrsta s dalekom Južnom Amerikom koja je u nekoć bila povezana s njime preko Antarktike.

Marie Hammer putovala je svijetom četrdeset i sedam godina, često sama, ponekad u pratnji svoje djece da bi unaprijedila znanost o grinjama, čije je karakteristike i rasprostranjenost proučavala. Na kraju je dokazala teoriju pomicanja kontinenata.

Impresivno je kako je, iako je odrasla u siromaštvu od prve upisala fakultet znajući točno što u životu želi raditi. Nije imala novaca ni za putovanja ni za svoja istraživanja, kao mlada žena pridružila muškoj ekspediciji, sama je financirala svoje istraživanje i prečesto bila metom nerazumijevanja i sarkazma sveučilišnih krugova, prije nego što njena istraživanja nisu prepoznata i naširoko raširena.

Marie i njezin muž bili su i stručnjaci za etnografiju i umjetnost, donosili su kući vrijedne predmete sa svojih putovanja, a 1976. poklonili su uglednu zbirku peruanske keramike Muzeju Holstebro. Kupili su 1961. trošnu farmu u blizini Fredensborga i stvorili veliki, rajski vrt s rijetkim drvećem i biljem. Tu su i proveli starost u staroj seoskoj kući. Ole je umro 1996., a Marie 2002. s 95 godina i počiva na groblju Asminderød u Fredensborgu.

U pogovoru romana Eva Tind ističe da Marie Hammer iz romana nije identična stvarnoj, ali dok sam čitala knjigu nije me zanimalo što je fikcija jer me je potpuno očarao lik Marie Hammer, a sigurna sam da će i vas. Fascinantna je ovo knjiga o ljudskim ambicijama, obitelji i svim njezinim napetostima, ljubavi, odricanju i znanosti. Trideset godina od njene prve ekspedicije, Marie Hammer je promijenila svjetsku povijest zahvaljujući upornosti, nevjerojatnim naporima i uspjela je spojiti svijet. Ali, istovremeno je morala priznati da se njezina obitelj u njezinoj odsutnosti - raspala.

Eve Tind, danska spisateljica, režiserka i umjetnica rođena je 1974. u Pusanu u Koreji i usvojena u Danskoj kad je imala godinu dana. Danas ima majke u obje zemlje. Školovala se na Kraljevskoj danskoj akademiji likovnih umjetnosti, odjelu arhitekture, pa često objavljuje romane, književne portrete i zbirke poezije u područjima filma i likovne umjetnosti.  Debitirala je 2009. zbirkom poezije DO (do) i dobila nagradu Klaus Rifbjerg za prvijenac. Objavila je tri romana, dvije zbirke poezije i portret Aste Nielsen, "Astina sjena", a roman "Baština" nominiran je za nagradu DR Romanprisen 2020. Roman o Marie Hammer objavila je 2021. i odmah privukla pozornost kritičara i publike. Godine 2014. dobila je trogodišnju potporu za rad Norveške umjetničke zaklade. Teme kojima se bavi su identitet, podrijetlo i otkrivanje ljudskih potencijala.