TURSKA – mediteranska zemlja puna iznenađenja

Putovanje antičkom Likijom čije je drevno ustrojstvo kasnije utjecalo na odredbe američkog Ustava

Čovjek živi cijelog života i s obmanama o sebi, i s predrasudama o drugima, pa priznajem, o Turskoj sam imala gomilu  predrasuda.  Mislila sam da je zaostala i prljava zemlja u koju se nerado vraćaju turski gastarbeiteri iz Njemačke. Zamišljala sam osrednje hotele, loše ceste i kakvo takvo more. Jedino sam mislila da je hrana dobra. Kako li sam se samo prevarila!! I drago mi je da jesam.  

Naše su pretpostavke prozori kroz koje gledamo u i na svijet. Dobro ih je ponekad oprati inače svijetlo nikad neće ući. 

Još u ranu jesen prošle godine odučili smo kao grupa prijatelja koja voli putovati, napraviti izlet u tu nama nepoznatu zemlju koja se nalazi na dva kontinenta. Ako niste znali samo dva posto Turske pripada Europi, ostalih 98 % prostire se na azijskom kontinentu. Preko turističke agencije "Nikal putovanja" (https://www.nikal.hr/) rezervirali smo sedmodnevno putovanje kroz Likiju, zemlju izgubljenog naroda na južnoj obali Turske. Želite li s tom agencijom putovati u Tursku morate toliko unaprijed rezervirati putovanje jer se svi aranžmani u kratkom roku rasprodaju. Povoljni su, dobro organizirani i praktično se putuje. Od ožujka do kraja travnja cijene u Turskoj više su nego povoljne, a putuje se charterima za Antalyu gdje vas čekaju dobri autobusi koji vas dalje voze po odabranim destinacijama. Turska vlada sufinancira dovođenje turista u tom razdoblju kad hoteli nisu još dovoljno popunjeni. Osim hotela, poticaje dobivaju i razni obrti i proizvodnje u čije vas  pogone i trgovine organizirano vode. Prvo, kako biste se upoznali s turskom manufakturom, a drugo kako biste tamo kupili njihove proizvode koji su rađeni ručno, tradicionalnim metodama uz sve potrebne garancije. Sigurno pogađate da su to tepisi, čilimi nakit od zlata, srebra i ostalih plemenitih metala i koža. Tako pomažete turskim obrtima, proizvodnji, a tradicija ne nestaje. Pošteno i lukavo, zar ne? Pitam se zašto se to kod nas ne događa. Ali, nećemo sada o politici.

No krenimo redom. Iz Zagreba smo poletjeli charterom i za dva i pol sata sletjeli u Antalyu. Dočekao nas je iznenađujuće moderan aerodrom. Autobusi su nas čekali na samom izlazu i kad su se svi putnici u grupi od nas četrdesetak udobno smjestili krenuli smo prema prvom hotelu na tom kružnom putovanju Likijom, najzagonetnijom drevnom republikom o čijim se stanovnicima malo zna, ali je sigurno da su ostavili upečatljiv trag (geografski je to jugozapadni  dio  turske obale).  Na našem putovanju promijenili smo pet hotela i prešli 1700 km u udobnom autobusu koji je imao super dobrog i pažljivog vozača i ono najvažnije, imali smo super vodičku Dory bez koje bi doživljaj ove zemlje bio sigurno manje impresivan.

Koja mjesta su me oduševila?: 

Zagonetna Myra prvi je drevni grad koji smo posjetili.

Jutro je bilo kišovito, ali kako smo se približavali čudesnom antičkom mjestu "kuće mrtvih"  jedinstvenom čudu arhitekture koje je dio zanimljive prošlosti, sve se više pojavljivalo plavo nebo i sunce. Tako je bilo i kad smo stigli i ostali bez daha pred nekropoloma i živopisnim grobnicama uklesanim u stijenama uz pripadajući amfiteatar. Sreća je da smo na ovom lokalitetu bili gotovi jedini turisti. Ne volim kada dođem pred neku divotu, a oko mene na stotine turista koji mi se guraju pred kameru. Ovako smo stvarno uživali u pogledu i uživali u čaroliji amfiteatra. Amfiteatri u meni uvijek izazivaju posebno divljenje i zamišljam kako su tu nekad dolazili, navijali i klicali ljudi. Ne moram reći da smo opalili na stotine fotki, jer to i je jedno od najfotogeničnijih mjesta na ovoj turi.

Blizu Myre nalazi se  crkva Svetog Nikole u oblasti Demre u kojoj je grobnica sveca. Ovaj svetac iz 4. stoljeća, poštovan zbog svoje darežljivosti i spremnosti da pomogne siromašnima, potaknuo  je legendu o svetom Nikoli, Santa Clausu, Djedu Mrazu. Crkva odiše posebnim mirom, puna je predivnih i vrijednih freski, a kraj grobnice Sv. Nikole se obavezno trebate fotkati. I tu smo bili jedini turisti pa je dojam bio veličanstven, a mi smo se osjećali privilegiranima.

Nakon Myre vozili smo se uz tursku rivijeru koja je poznata po najboljim narančama na svijetu. Turska je jedan od najvećih uzgajivača i proizvođača agruma – limuna, naranči i grejpa na svijetu i to je važan izvozni proizvod. Putem smo uživali u tirkiznoj boji mora i neba koja je zaštitna boja Turske. Ime kamena Tirkiz  potiče od francuske riječi koja znači turski kamen, a tako je nazvan jer je u Europu došao preko turskih trgovaca. Diljem svijeta je cijenjen već tisućama godina zbog svoje prekrasne boje i snažnih pozitivnih kvaliteta te ga mnogi narodi smatraju svetim. Značenje njegovog imena je "očarati" , a taj dan putovanja nas je zaista očarao.

Plaža Iztuzu

Plaža Iztuzu je zaštićena jer se na njoj gnijezde kornjače. Dugačka 4,5 kilometara nedaleko je rijeke Dalyan kojom smo netom prije posjeta plaže plovili. Taj dan je baš padala kiša tako da se nismo kupali, ali nam je ostala u prelijepom sjećanju. Na plaži je i mala bolnica u kojoj liječe ranjene i bolesne kornjače svih veličina. Inače, plaža Iztuzu izabrana je među prvih pet plaža u Europi koje se trebaju posjetiti i vidjeti, a 20-ta je po ljepoti  u svijetu.

Usnuli grad Efez  jedna je od najvećih turskih turističkih atrakcija, a mi smo imali tu sreću da smo u njega došli dosta rano ujutro i ponovo bili jedini turisti. To nam je omogućilo da istinski uživamo u njegovim blistavim hramovima s impozantnim mramornim stupovima, koloniranim ulicama uz tirkizno plavo nebo. Ovaj ogroman grčkorimski grad nekad je bio dom 250.000 ljudi. To smo svo vrijeme probali zamišljati. Fantazija vam jednostavno proradi. Kako su se tu kretali, kako su se družili, išli u kazalište, na vježbalište, kako su se opskrbljivali vodom i kako im je funkcionirala kanalizacija. Očuvani su njihovi zahodi (toaleti za gospodu) koji su se nalazili na ulicama u obliku otvorenih rupa, na kojima su sjedili kad ih je uhvatila potreba i na kojima su se  trebali puno smijati. Zašto smijati? Zato je se vjerovalo da smijeh tjera zle duhove, a zli duhovi su bile raznorazne boleštine koje su se tim činom pražnjenja mogle razmnožiti.  Efez nije bio samo središte trgovine već i hodočasnički centar. U središtu grada nalazi se impozantna biblioteka Celsus, treća po veličini u drevnom svijetu, koja oduzima dah. Tu je dobro očuvano kazalište i Hadrianov hram. Grad je najveću slavu dosegao za vladavine Rimskog carstva i bio je drugi najvažniji grad nakon Rima.

Pamučna palača  ili Pamukkale čudo je prirode.

Nigdje ne dolazi do ovakvog prirodnog  fenomena kao na brdu u oblasti Denizli, a nešto slično događa se na našim Plitvičkim jezerima. Izdaleka,  prizor  koji se pruža podsjeća na brdo sa snijegom. Ali, to je bijeli kompleks jedinstvenih mineralnih izvora od toplih izvora i vapnenca travertina koji tvori neobičan oblik plitkih terasastih bazena koji su nastali prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala. Kad smo se popeli na te bijele terase, zasjalo je jako sunce a noge smo mogli namakati u nestvarno tirkiznim bazenčićima i raditi nestvarno lijepe fotografije. Prema legendi, dovoljno je provesti deset minuta u ovoj vodi čija temperatura doseže i do 35°C, kako biste se pomladili za čak pet godina!  Sada mi je jasno zašto sam se par dana nakon namakanja nogu tako dobro osjećala. Svi povremeni bolovi u križima i kukovima su nestali. Pamukkale nisu samo prirodni fenomen. Tu je i veličanstveni sveti drevni grad Hierapolis koji je bio odmorište za bogate i odabrane koji su ovdje uživali u ljekovitoj termalnoj vodi. Grad je postao dijelom velikog Rimskog carstva, a posjećivali su ga brojni carevi, pili ljekovitu vodu i kupali se u termalnim bazenima. Danas su tu ostaci termi, hramova i spomenika, originalne ranokršćanske građevine zbog čega je 1988. godine ovo područje stavljeno pod zaštitu UNESCO-a. U njegovom amfiteatru su često uživali Marko Antonije i njegova Kleopatra koja je tu imala i svoj bazen. U njemu se danas možete namakati i pomlađivati.

Izmir, treći turski grad po veličini nakon Istanbula i Ankare, s 4,5 milijuna stanovnika smatraju najljepšim turskim gradom koji se smjestio u obliku polumjeseca na obali Egejskog mora. Izmir je nalik princezi s najljepšim šeširom rekao je o ovom gradu Viktor Hugo. Nažalost, mi smo imali samo par sati vremena, a da ga stvarno malo bolje upoznate treba vam najmanje nekoliko dana. U centralnom dijelu grada u antičko vrijeme živio je i pisao čuveni pjesnik Homer. Danas je popularna promenada Izmira sa starim i modernim spomenicima, kočijama,  trgovima, mnoštvom caffea i restorana. Još jedna zanimljivost je ta da su Izmir (ili kako se prije zvao Smirna) osnovale Amazonke, ratnice s Dalekog Istoka. U taj grad se definitivno želim vratiti i upoznati ga detaljnije. Vrvi zanimljivim mjestima, kojekakvim fenomenima i bogatom poviješću.

Antalya je bila ljubav na prvi pogled. Rijetko koji grad me u ovim mojim godinama može ostaviti bez daha. Upravo to se dogodilo s Antalyom, draguljem turske rivijere koji je bio domaćin EXPO-a 2016. godine. Zanimljiv podatak je da je Antalya jedan od najposjećenijih gradova na svijetu, nakon Londona i Pariza. Ima 1, 7 milijuna stanovnika i nevjerojatno je zelen i okružen impozantnim planinskim lancem Taurus. Osim ležanja na toplom pijesku i kupanja u tirkiznom moru, jer Antalya obiluje takvim plažama, i u ovom gradu se čovjek može nauživati antičkih spomenika kao što su Hadrijanova vrata u čast poznatog rimskog cara. Ispred vrata je sačuvan i originalni pod po kojem su hodali Rimljani. Baš egzotično. Antalya ima i jedno jedinstveno prirodno čudo a to su veličanstveni slapovi Duden. Slatkovodni slap ponire direktno u more nevjerojatnom silinom i prizor je više nego čudesan. Tamo je obavezan "foto stop". Grad ima i šarmantnu staru luku, lukobran, šaroliki stari grad s bazarom iz kojeg ne želite otići i široke elegantne avenije.

Što me je još oduševilo na ovom putovanju?

Let balonom sam oduvijek priželjkivala i eto, u Pamukkalama se za to ukazala prilika.

Rano ujutro smo trebali biti spremni kako bi nas kombi ih hotela dovezao na livadu gdje nas je čekala posada balona. Ukrcalo se nas šesnaest putnika (nas 6 prijatelja, a ostalo je bila jedna velika tajlandska obitelj zajedno s bakicom koja je jedva hodala) u veliku košaru i let je mogao početi. Kad letite balonom sve ovisi o pilotu i prirodi. Naime, jako su važni dobri vremenski uvjeti što znači povoljan vjetar, bez jakih udara. Oko nas je već bilo balona. Predivan prizor. Nije baš bilo posve vedro jer su se navlačili neki oblaci, ali je to bila prava avantura s dovoljnom dozom adrenalina i tek malo straha. Tek kad si u zraku shvatiš kako je priroda moćna i kako mali čovjek nema velike šanse odluči li ona uzeti stvar u svoje ruke. Sve je dobro što se dobro svrši, pa je i naše ateriranje bilo malo silovito, ali uspješno. Da nije ja ne bih pisala ove retke.

Hamam je turska kupelj u kojoj se čisti i tijelo i duša na turski način. Skinete se do kraja i obično se prvo otpustite u sauni, nekih 15 minuta. Nakon toga vas uvedu u prostor hamama gdje je sve obloženo mozaicima i  mramorom  i gdje je toplo kao u mokroj sauni. Tu vas polegnu na topli kamen i počnu vas zalijevati toplom vodom, po glavi, po vratu, po tijelu, po licu. Zatim vas dobro ispilingiraju (izribaju) s obje strane, zatim prekriju mirisnom sapunicom i istrljaju vam tijelo uz laganu masažu. Masiraju vam i glavu, i skalp, i lice i noge i poprsje. Ma sve. Onda vas opet posipaju toplom vodom i na taj način svu sapunicu speru s vas. Na kraju vas ostave da malo ležite i na kraju vas nježno obrišu. Nakon toga dobijete masku za lice. koja opušta i hrani kožu lica. Nakon kupelji može se ići na masažu toplim uljima ili toplim kamenjem. Ma divota.
Cjenjkanje je nacionalni sport u Turskoj. Mi u ovom dijelu svijeta nismo navikli na takav način kupnje i pregovaranja. A tamo je to ritual koji ne možete izbjeći. Dakle gdje god dođete, bilo trgovinu, bilo manufakturu, bazar pa čak i usluge u njihovim otvorenim ugostiteljskim objektima ili hamamima  podložni su  cjenjkanju. Osim ako cijena nije napisana - tada nema pregovaranja ali to je slučaj samo u velikim shopping centrima u međuarodnim prodajnim lancima. Zato je dobro nositi sa sobom  mali notes, jer  ljudi često slabo govore strani jezik. Na papiru možete zapisivati cijene i vašu ponudu. Turci sve što prodaju precjenjuju, ponekad i do čak 80 %. To znači otprilike ovako: ako vam ponude kožnu jaknu za 300 eura ona realno vrijedi 60 eura pa je možete spustiti na 50 eura. Ako vam nude neki suvenir za 3 eura vi ga možete dobiti za 60 centi. Dakle za 20 % vrijednosti koji su oni prvo istaknuli. Ali za to trebate imati strpljenja, upornosti i umješnosti. Moram priznati to nije moj stil kupovanja i vrlo često prerano izgubim živce. To jest počnem se pitati koliko zapravo ta stvar vrijedi. Od silnih cifri koje se vrtoglavo spuštaju zaboli vas glava i imate osjećaj da kupujete nešto totalno bezvrijedno kad cijena može toliko pasti. Ako ste ipak umješni u cjenkanju onda se igrajte do beskraja a konačnu vašu cijenu koju ste spremni platiti za željeni predmet ili uslugu napišite na papir i zaokružite jednim srcem. Tako će znati da je to za vas zadnja cijena koju ste spremni platiti.

Faruk Gulluoglu slastičarna koja se nalazi u Istanbulu i u Antalyi mjesto je koje ne biste trebali zaobići. Turci su poznati po slatkim specijalitetima kao što su – baklave, urmašice, lokumi, halva, pudingli, kajmakli i još mnogim drugima. Uglavnom to su  slatki kolači nakon kojih ćete satima morati piti vodu i koji će vas za sekundu zasititi. U Faruku su najbolji koje sam ikad probala. Osim toga tamo možete kupiti sve te slatkiše kao dar jer će vam ih spakirati u prekrasne metalne kutije koje ćete mirne duše moći unijeti u avion, čak staviti u kofer i time razveseliti svoje prijatelje ili obitelj. Što je lokum ili turkish delight? Oni koji vole Kronike iz Narnije ili vole rahatlokum kako ga zovu u susjednoj Bosni znaju da je riječ o poslastici i pol. Nekada je bila rezervirana samo za višu klasu, a danas se uglavnom servira uz tursku kavu pa stavi na zube i na to se srkne kava. Glavni sastojci su orasi, šećer, brašno, badem, pistacije, maslac i na kraju šećer u prahu kojim se uglavnom lokum posipa. Rahat lokum ili lokum ima mnogo okusa i boja i drugačiji je od onog na kojeg smo navikli.  Definitivno jedan od najpopularnijih slatkiša iz turske kuhinje je baklava. Kod nas se tradicionalno radi s orasima, ali je u Turskoj zaista raznovrsna pa se ovi "zalogajčići" mogu naći i s ukusom pistacija i čokolade na primjer. Manje su nego li kod nas, a jedu se tako da ih okrenete naopačke kako bi osjetili sve slojeve. Kajmakli su jedinstven slatkiš od suhih marelica koje kuhaju u sirupu od šećera dok ne omekšaju, a zatim pune kravljim mlijekom ili mascarpone sirom i uvaljaju u pistacije ili lješnjake.

Za vrijeme mog kratkog boravka u Izmiru poželjela sam uči u jednu od knjižara. Knjiga se na turski kaže KITAB. Uspjela sam u jednoj od gužvovitih shopping ulica naći knjižaru u kojoj sam malo proučila koji su strani pisci tamo omiljeni i koji su turski pisci trenutno hit. Tako sam vidjela da je i tamo velika pomama za knjigama serijala Harry Potter, zatim za Japancem Harukijem Murakamijem i Jo Nesboom. Turci imaju puno važnih i svjetski poznatih književnika. Naravno najvažniji je nobelovac Orhan Pamuk, ali tu su i Elif Safak,  Ayfer Tunç, Ece Temelkuran, Nedim Gürsel i Murat Uyurkulak i mnogi drugi. Nažalost, u turskoj knjižari zbog nepoznavanja jezika nisam imala baš puno razloga ostati duže. Osim imena književnika i prelijepih naslovnica nisam imala što proučavati. To je jezik koji zaista ne razumijem, iako se u hrvatskom jeziku može naći i do skoro 18 000 turcizama. Možda niste znali, ali i ove riječi nam dolaze iz Turske: šećer, bakar, badem, alat, bubreg, čarapa, džep, jastuk, jogurt, krevet, kat, kutija, majmun, pamuk, rakija, tava, sat, top, boja, limun, badem, sapun, tambura, barjak, ekser, pare, ćufte, komšija, sokak, papuče, zanat, dugme, šegrt, ortakluk, mušterija, kapara te dućan. Ma, možemo ih nabrajati mjesecima.     

                                                                                                                  
Kakvi su turski hoteli? Hoteli u kojima smo odsjeli, a koje je izabrala agencije Nikal s kojom smo putovali imali su oznaku 5* ali to je po meni daleko od pravih 5* koje susrećemo u Europi ili van nje. Svi su hoteli bili čisti, korektno opremljeni, ali u svima njima je ipak puno toga nedostajalo. Ja bih im dodijelila najviše 4* a u nekima i samo 3*. Usluga nije bila na razini 5*. Vrlo često je problem komunikacije već na recepciji. Zaposlenici koji tamo rade govore samo turski. Ne daju vam po dva ključa/kartice za sobu nego samo jedan. Hoteli imaju Wi Fi ali je on slab i morate dati recepcioneru svoj mobitel ili lap top da vam on instalira wi fi. To zna potrajati i do pola sata, a na kraju vam ga i naplati. Internet je pod kontrolom države i ovih dana ne funkcionira nakon što je stranka aktualnog predsjednika izgubila izbore u svim gradovima pa se pripremite i na to.

Čistoća nije u svim hotelima bila na istoj razini i to mi nije baš bilo po volji.  U salama za jelo konobari također rijetko govore strani jezik pa je sporazumijevanje teško. Ono što me je posebno frustiralo sve dane je loša kava. Da, zvuči čudno, ali je tako. Dobru kavu ne možete popiti u Turskoj. Nemaju aparate za kavu, a ono što vam nude za doručak je kao crnački znoj. Crna, rijetka tekućina bez mirisa i okusa jer Turci više vole - čaj. Najveći su proizvođači čaja na svijetu i čak ga nemaju dovoljno za izvoz. Samo za sebe. Naročito je na cijeni bijeli čaj kojeg kila košta i do 300 eura jer je vrhunske kvalitete. Tursku kavu ne možete ujutro naručiti na baru jer on obično tada ne radi, a i ako uspijete naplate je 2 Eura. Bila sam uvjerena da je turska kava u Turskoj dostupna na svakom koraku. Za masaže i hamame se i u hotelima trebate cjenkati. Zato ne pristajte na prvu cijenu. Naravno da sam svjesna da u Turskoj ima pregršt vrlo luksuznih hotela koji nude vrhunsku uslugu, samo ti hoteli nisu nikada uključeni u aranžmane s turističkim agencijama. Njih morate bukirati sami i cijene su znatno više.

Još par stvari  koje su me fascinirale u Turskoj:

Turska je nevjerojatno plodna zemlja i bogata hranom. Svaki pedalj zemlje je obrađen i nema mjesta gdje nisu postavljeni staklenici u kojima se proizvodi povrće i voće. Isto tako se na svakom obronku mogu vidjeti stada koza, ovaca, krava ili konja. Ništa nije prepušteno slučaju. Turska svu svoju hranu proizvodi sama i sve turističke lokacije se opskrbljuju iz vlastitih izvora. Dakle kompletno je samoodrživa. Turska je prvi uzgajivač lješnjaka u svijetu, među prvih deset po proizvodnji maslina i maslinovog ulja. Na svakog stanovnika Turske ide tri stabla maslina. Dakle, lako je izračunati da imaju oko 240 milijuna stabala maslina. Poznati su i po proizvodnji duhana, meda i suhih marelica. Naravno da imaju  odličnu ribu i veliki izbor morskih plodova. 

Čistoća – svi gradovi, sela, mjesta i ceste su ekstremno čisti. Uz ceste je posađena trava, sve zelene površine su uređene i hortikultura je na visokoj razini. Puno se značenja pridaje tome i Turska zaista može biti primjer mnogim zemljama u Europi. Isto tako su pješčane plaže čiste i održavane, a more je jedno od najljepših na svijetu. 

Zanimljivo je i to da je tulipan turski cvijet kojeg je jedan od stranaca, austrijski poslanik u Turskoj, zaintrigiran ovim cvijećem nalik turbanu donio u Beč iz Carigrada. U Beču ih se posadilo  u vrtove habsburškog cara Ferdinanda I i  lukovice tulipana su procvale pod stručnom brigom Charlesa de L’ Éclusea, francuskog botaničara koji je poznatiji po svom latinskom imenu Carolus Clusius. Ubrzo je Clusiusova slava privukla pažnju Leidenskog sveučilišta u Nizozemskoj, koje ga je nagovorilo da postane upraviteljom botaničkog vrta sveučilišta. U listopadu 1593. Clusius je sa "zalihom lukovica tulipana" došao u Leiden. Nekoliko mjeseci kasnije, to jest u proljeće 1594, Clusiusov novi vrt postao je mjesto gdje je procvao prvi tulipan u Nizozemskoj. Turci su to cvijeće nazivali dülbend, što na turskom znači "turban" pa je ta riječ postala etimološko izvorište riječi ‘tulipan’. Danas je tulipan je od najvažnijih nizozemskih izvoznih proizvoda. 

Ljudi su izuzetno ljubazni, veseli i gostoljubivi. Osjeća je ta toplina i otvorenost na prvu.

Jedan od trenutno najpopularnijih Turčina u svijetu je dr. Oz – Mehmed Oz i možete ga vidjeti na reklami Turkish Airlinesa jednoj od trenutno najboljih avio kompanija na svijetu koja u avionu još uvije poslužuje toplo jelo. No, malo se poskliznuo sa svojim savjetima pa je izgubio popularnu seriju sa savjetima. 

Turci osim što piju tursku kavu koja se priprema u užarenom pijesku, piju uglavnom ČAJ što je jedan od najtipičnijih turcizama u hrvatskom jeziku. Poznat je čaj od jabuke, Elma, Sultanov čaj ili crni čaj. A o začinima da i ne govorimo. 

Turska hrana je meni jako ukusna. Temelji se na puno povrća (tikvice, patlidžani, paradajz, paprika, cikla, blitva, krastava, špinat), ribi, plodovima mora i mesu – janjetina, ovčetina, puretina. Nisam nikada jela bolju puretinu nego u Turskoj. Inače Amerikanci su uzeli riječ Turkey za puricu. Fora zar ne? 

U Turskoj iako je službena valuta turska lira, sve možete plaćati u eurima. Savjetujem da usitnite eure tako da možete lakše plaćati. Što se tiče cijena nije baš sve tako povoljno kako se govori. Tursku kavu ćete platiti 2 eura, čaj 1 euro. Bilo kakav i najmanji suvenir košta barem 1 euro.

Ono što se isplati kupovati je zlato (iako prati svjetsku burzu) jer je izrada jeftinija, turska koža jer je  zaista kvalitetna i povoljnija, a i  pamuk je odličan. Zato kupite ručnike, pokrivače, posteljinu. Isplati se. 

Turska ima 8333 km morske obale što je osam  puta više od Hrvatske. Ima i otoka ali daleko manje od Hrvatske a zanimljivo je da mnogi otoci blizu turske obale pripadaju Grčkoj s kojom Turska nikada nije bila u dobrim odnosima. Između te dvije zemlje su stalno prepiranja i prepucavanja.

U Turskoj se puno gradi, investira i zemlja je u stalnoj ekspanziji iako se dolaskom predsjednika Erdogana na vlast situacija mijenja. Rusi ne trebaju vizu za Tursku pa su tamo najbrojniji turisti. Osim što se odmaraju, ulažu u nekretnine i biznise. U mnogim hotelima ćete uz turski naići i na ruske natpise i informacije.

Zaključak je da ću ovo putovanje dugo pamtiti i da je na mene ostavilo dubok dojam. Želim se ponovno vratiti u tu divnu, toplu i šarenu zemlju. Kao prvo želim razgledati i uživati u Istanbulu prije svega kroz turske pisce i književnost. Zatim želim se vratiti u Izmir i posvetiti mu dovoljno vremena da ga bolje upoznam. Na listi želja su još Bodrum, Kapadokija, grad Konya, maleno mjesto Kaš. Dakle vraćam se, to je sigurno.