Knjižara na vodi u Presvijetloj Veneciji u kojoj su živjeli, ljubovali i umirali brojni književnici i umjetnici

Venecija je jedna od putničkih destinacija koja vas prvo ostavi bez riječi, a onda vas pretvori u pripovjedača. Tako je i mene nakon što sam se par dana oporavljala od dojmova. "Dominantna" (La Dominante), "Presvijetla" (Serenissima), "Kraljica Jadrana", "Grad vode", "Grad mostova", ili "Grad svjetlosti" ima i jedinstvenu knjižaru. To je bio naš cilj - #putujicitaj Ostvario se još jedan moj san - uspješno sam spojila ljubav prema knjigama i književnosti s putovanjem. Kao blogerica, influencerica i zaljubljenica u knjige radim na toj ideji već dvije godine, a da bih ovoga puta jedan obični radni ponedjeljak u mjesecu ožujku, u suradnji s mojim partnerom za putovanja - mladim autobusnim operaterom Flixbusom( https://www.flixbus.hr/bus-hrvatska) , uspjela pretvoriti u književno blic putovanje za pamćenje. U čarobni i jedinstveni grad na vodi – Veneciju odvela sam svoje vjerne pratiteljice i kolegice blogerice (@Sovin kutak; @Čitateljica; @Books & Sweets @Literarna lekarna). Svi smo uživali na najjače i brzo se složile da je Venecija, poznata i kao Grad mostova, mjesto nepresušne inspiracije i posebne elegancije. Ali, krenimo od početka.

U ranu zoru, točnije u šest sati Ana, Alenka, Andrea, Dijana, Dory, Nikolina, Kristina, Renata i ja krenule smo sa zagrebačkog autobusnog kolodvora pune entuzijazma i dobre volje u posjetu jednoj od najljepših i najposebnijih knjižara na svijetu – Acqua Altu (https://www.atlasobscura.com/places/libreria-acqua-alta)Plan je bio razrađen u minutu, a svojom točnošću i udobnošću  u prijevozu u ostvarenju preciznog plana pomogao nam je Flixbus. Hvala im  na tome. Oko podneva stigli smo u Veneciju, grad koji svake godine posjeti 20 milijuna turista, više od  50 tisuća dnevno. Na autobusnoj stanici Tronchetto gdje je i stajalište brodskog tramvaja ukrcale smo se u slavni vaporetto koji nas je preko Canala Grande odveo u samo srce grada na vodi koji se prostire na 118 otoka koji su spojeni s 417 mostova i mostića (od kojih su 72 privatna). Mostovi nemaju stepenice jer su njima do 16. st. prolazili konji. Uživali smo u toj divnoj vožnji prilikom koje smo se divile pogledu na najljepše palače i kuće izgrađene u gotičkom, renesansnom i raskošnom baroknom stilu jer Venecija osvaja i svojom arhitekturom. Izašli smo na stanici Ponte Rialto od kuda nas je naša draga i dobro informirana vodičkinja Dory, kroz labirint malih uličica, dovela ravno pred jedinstvenu i originalnu knjižaru na vodi.

"Libreria Acqua Alta" nedaleko je Trga svetog Marka, u maloj uličici koja se otvara u prostrano dvorište iz kojeg se jedva može naslutiti što se sve krije u toj posebnoj knjižari. Unutrašnjost knjižare je zapravo ono što ostavlja posjetitelje bez daha - redovi i gomile knjiga poredanih u čamcima, gondolama, kadama, koritima, gajbama... u svim predmetima koji mogu plutati kad u knjižaru prodru vode. To se naime događa između proljeća i jeseni a Venecijanci je zovu "visoka voda", acqua alta, kad je i "Libreria Acqua Alta" poplavljena. To međutim ne remeti rad knjižare jer se tada knjige ne potope, ne namoče i ne oštećuju već samo sigurne plutaju u svojim gondolama, čamcima i kadama.

U knjižaru se može ući i direktno s jednog od glavnih venecijanskih kanala i na tom mjestu se nalazi mali stolić s klupicom gdje se posjetitelji mogu odmoriti i na miru prelistati knjigu koja ih zanima. Tu je i raskošna stara fotelja koja je obavezno "instagram-foto mjesto", iako takvih u knjižari ima nekoliko. Na svima se čeka u redu za fotkanje jer svi žele imati selfije i fotke u pozi kad sjede na starim i po nekoliko puta namočenim i osušenim knjigama (enciklopedijama) koje su dio „arhitekture“ u dva dvorišta ove knjižare.

Knjige nisu jedini "stanovnici" ovog mjesta. Tu su se smjestile i prekrasne mace koje ili promatraju posjetitelje, ili ušuškano spavaju i predu među knjigama. U hipu smo se raštrkale po knjižari svaka s nekom svojom misijom. Prekapale smo po knjigama, fotkale se na svim tim fotogeničnim mjestima i na kraju kupile po nekoliko knjiških suvenira koji će nas još mjesecima podsjećati na ovo putovanje. Stigle smo i kratko prošetati okolnim ulicama i uličicama, ili kako ih zovu Calle i Calette i saznali da je najuža ulica u Veneciji Calletta Varasico široka samo 53 centimetra. Prozujale smo preko nekoliko mostića s kojih se pruža pogled na gondole koje stalno prolaze i kojih u gradu ima oko 400 koje plove po 177 kanala. Venecijanska tradicija nalaže da se par koji se vozi u gondoli mora poljubiti ispod svakog mosta kako bi vječno ostali zaljubljeni. Romantično zar ne?

Veneciju ionako možete istraživati samo pješice. Svako prometalo pa čak i bicikl je strogo zabranjeno. Ne smijem niti zamisliti kako je to teško i izazovno za stanovništvo. Grad inače podupire rešetkasta struktura balvana i drvenih stupova (Venecija već stotinama godina leži na velebitskim hrastovim deblima) fiksiranih u muljevito tlo što ga čini jednim od najugroženijih gradova na svijetu. "Serenissima" – stara otmjena dama zbog nestabilnih temelja svake godine tone u prosjeku dva centimetara zbog čega joj se, uz ekonomsku propast i migraciju kompletnog domicilnog stanovništva, predviđa najgori scenarij – potonuće. Tu su uskočili Hrvati u gradnji 63 čelične brane za morske prolaze Malamocco, Chioggia i San Nicolo koji kroz venecijansku lagunu vode prema Veneciji, a projekt nazvan "Mose", (Mojsije) napravio je splitski škver Brodosplit.

No mi o potonuću grada nismo ni najmanje razmišljale. Kako je taj ponedjeljak bio izrazito sunčan i ugodan odlučili smo sjesti i nešto prezalogajiti na trgu Santa Maria Formosa. Nije bilo dovoljno vremena za uživanje u mnogobrojnim venecijanskim specijalitetima na primjer jetricama na venecijanski ili rizi-biziju, ali smo zato popili najbolju limunadu, srknuli najbolji cappuccino, pojeli ukusne i sočne tramezzine i obaveznu salatu Caprese.

Za vrijeme ručka nam je naša sveznajuća vodičkinja Dory ispričala bezbroj zanimljivosti o ovom jedinstvenom gradu koje smo znatiželjno upijale i čudile se.

• Znamo da je krilati lav jedan od najprepoznatljivijih simbola Venecije. Prema legendi anđeo se evanđelistu Marku prikazao u obliku lava i najavio mu da će ga jednoga dana častiti i slaviti.
• Prošlo je više od stotinu godina od kad je Thomas Mann napisao slavnu novelu "Smrt u Veneciji". To genijalno književno djelo nastalo je godinu dana nakon boravka Mannovih u Veneciji. Poznata je priča da je Thomas Mann, ulazeći u grad na vodi, na ulaznom mostu bacio svoj slamnati šešir. Hotel "Des Baines" u kojem je 1911. godine boravio i djelomice smjestio radnju svoje novele danas nema  vlasnika. Čeka se njegova kupnja i preuređenje. Oko 450 palača i danas oduzimaju dah, a mnoge su pretvorene u muzeje.
• Kurtizane su posebno obilježile ovaj grad. Posljednjih nekoliko stoljeća viši su slojevi društva nakon završetka formalnog obrazovanja odlazili na edukativna putovanja u Rim, Atenu i na kraju Veneciju kako bi zaokružili svoje životno školovanje (tako su i nastala maturalna putovanja koja su danas vremenski puno kraća). U Veneciju su se svi došli zabaviti pa se tako, između ostalog, uživalo i u društvu profesionalnih prostitutki, ženskih, muških, ali i danas neshvatljivih dobnih kategorija u bordelima, a sve je zakonski regulirano još u 15. stoljeću – one za siromašniju klijentelu zvali su Lucciole, Krijesnice i "operirale" su na cesti. One koje su plaćale porez, a bilo ih je registriranih 11 654 odijevale su crveno-žutu odjeću, poput tulipana, a oko ruke imali knjižicu s cjenikom i uslugama.
• One slavne koje su često bile inspiracija umjetnicima  su bile ne samo lijepe već i poznate po obrazovanosti, ljubavnom umijeću pa su nerijetko bile inspiracija za slike i knjige. O jednoj od najslavnijih famoznu je knjigu "Anatom" napisao Argentinac Federico Andahazi. Uostalom, Veronica Franco i Gaspara Stampa bile su ne samo  vrhunske kurtizane, cortigiana onesta, već i – slavne pjesnikinje.
• Osim raskošne odjeću (krinolina i raskošnih haljina) ukrašavale su i lica: šminkale su se bjelilom što su mnoge platile životom (kao i kraljica Victoria). Naime to bjelilo za lice je bilo na bazi olova što je otrovno.
• Venecijanske su kurtizane izmislile ženske gaće ukrašene čipkom, ali i cipele sa 60 cm visokim potplatima, "chopines", koje su ih štitile od vode i prljavštine grada. Tako da danas dobar dio mode dugujemo Veneciji, a da toga uopće nismo svjesni.
• Popis umjetnika koji su tijekom svog života živjeli ili umrli u ovome gradu je zaista impresivan. Tako su Venecijom hodali, živjeli, umirali, ljubili i u nju se sakrili Wagner koji je pio  čaj na Piazzi San Marco svakoga dana od 17 do 18 sati (često s Franzom Lisztom), Vivaldi, Petrarca, Goethe, Lord Byron, Oscar Wilde, Dickens, Hemingway, Tizian, Giorgione, Bellini, Picasso, slavni pjesnik prijeke ćudi Ezra Pound. U njoj je rođen Casanova, slikar Giovanni Antonio Canal poznatiji kao Canaletto, a tu su sreću pronašli Elizabeth Barrett i Robert Browning, ljubovali su George Sand i Alfred de Musset (u hotelu "Danieli" nama imenom tako poznat iz "Glembajeviih"), a u Caffè Florian družili su se Carlo Goldoni, Goethe, Modigliani, Dickens i Proust, svaki u svoje doba, a Hemingway svoj omiljeni Harry’s Bar spominje nekoliko puta u jednom svom romanu...
• Mnogi su i pokopani na jednom od otočića, koji služi upravo toj svrsi – pogrebima i grobovima. Tako ćete na groblju San Michele pronaći grob Wagnera, Stravinskog i baletnog maga Djagiljeva, Josefa Brodskyja i Ezre Pounda. Ono što je zanimljivo je to da i danas mnogi teže živjeti u ovom gradu pa je tako Venecija i dalje dom velikog broja umjetnika, ali i glumaca s hollywoodske A liste. Među njima su George Clooney, Dakota Fanning, Nicholas Cage, Alec Baldwin i Sofia Coppola.
• Od 417 mostova najpoznatiji je Most uzdisaja (ili uzdaha), Ponte dei Sospiri. Otkud mu ime? Most je izgrađen da bi povezao stari zatvor u Duždevoj palači s novim, preko rijeke. Bio je to jedan od najokrutnijih zatvora. U zatvorskim ćelijama nije se moglo ni sjediti, ni ležati, a bilo je jedva mjesta za stajanje. Nije bilo danjeg svijetla, tako da su zatvorenici, kad bi ulazili u zatvor na mostu zadnji puta uzdahnuli pogledavši prema sunčevoj svjetlosti. Smatrali su ga najsigurnijim zatvorom dok jedan od zatvorenika nije uspio pobjeći. A taj zatvorenik je bio slavni ljubavnik Giacomo Casanova. Po ljepšoj legendi  ime je dobio po uzdasima zaljubljenih parova koji bi se, dok stoje na njemu, ljubili na zalasku sunca.
• Dvije ulice dalje od mosta Rialto (rivo Alto) nalazi se ulica koja nosi ime žene koja je prva diplomirala na svijetu. Elena Lucrezia Cornaro rođena je 5. lipnja 1646. u Veneciji, a umrla je u 38. godini života u Padovi. Studirala je filozofiju.
• Najslavniji i najskuplji  hotel u Veneciji je Danieli, tik do Duždeve palače i nekadašnjeg zatvora. Povijesna palača Dandolo na Rivi degli Schiavoni, kojoj je 1800. dodana Casa Nuova, a 1940. Danieli Excelsior, čini legendarni hotel s 210 soba. Najjeftinije noćenje u ovom hotelu stoji 800 Eura.  Osim ljubavnog susreta George i Musseta, tu su bili Proust i Balzac, odsjeli i Goethe i Wagner i Dickens, Byron, sve do Harrisona Forda i Spielberga, a 2010. sniman je film "The Tourist"  s Angelinom Jolie i Johnnyjem Deppom. U hotelu je stubište iz 1457., a hotel se sastoji od nekoliko palača povezanih nepreglednim hodnicima. Specifično za ovaj hotel je to da ima svoj poseban mirisni potpis. Sve u hotelu miriše po jednom posebnom parfemu kojeg špricaju svako jutro.
• Morate znati da Aperol Spritz nije tipično venecijansko već je zapravo austrougarsko piće. U Veneciji se tradicionalno pije Bellini – aperitiv izrazito roskasto mareličaste boje. Stoga ŽIVJELI i nemojte propustiti posjetiti Veneciju. Na sve nas je ostavila poseban dojam. A i mi smo se na putovanju posebno povezale. Tako da jedva čekamo sljedeću destinaciju.

 Link će biti aktivan do 15.4.2019., a kodovi s popustom vrijede do 31.5.2019. na sve linije FlixBusa.