Male žene - klasik ponovo među nama

Upozorenje: za one koji nisu nikada pročitali knjige Lousie May Alcott – pišemo o zapletima u knjigama.
Serijal "Male žene" jedan su od najomiljenijih na svijetu – mnogi će to potvrditi. Bezvremenski klasik više od 150 godina, čak i u doba kojim vlada Internet, pronalazi svoje čitatelje i to svih generacija. Priča o četiri sestre March koje žive u mjestašcu u Massachusettsu 1860-ih osvojit će vas od prve stranice. Zato je sasvim normalno da svakih nekoliko godina filmska industrija posegne za ovim klasikom, pa je pred nama najnoviji filmski, svi tvrde, hit. Taman pred Božić jer ova je knjiga, a i to treba reći, jedan od omiljenih darova pod borom. Upravo je na Inteliberu 2019 izašao novi prijevod serijala "Male žene", i možemo vam samo reći – ovo su jako sretni i dobri dani – "Male žene", osvojit će vas – oni koji su ih davno čitali ponovo će se zaljubiti, a one koji nisu čitali– ah pred vama je jedno lijepo iskustvo. O čemu je riječ i tko su glavne junakinje? Ovo je obiteljska priča o jednoj američkoj obitelji koju upoznajemo u zimsko vrijeme: majka je stup obitelj jer je tata na fronti, traje Američki civilni rat, pa je kod kuće sa svojim kćerima.
Najstarija kći Meg lijepa je i blaga, pravi majčinski tip i ima 16 godina. Godinu dana mlađa Jo o svemu ima snažno mišljenje, ne mari za haljine, a nos joj je stalno u knjigama. Piše komade koje onda sa sestrama i izvodi pa je i režiser i pisac i …ah Jo, ona ne miruje ni trena, svojeglava, iskrena i bez dlake na jeziku. Beth ima 13 godina i tiha je mirna, nepokolebljivo ljubazna prema svima. Krhka je i nježna, a bolest će oslabiti ionako slabo tijelo. Sakuplja podbačene lutke bez ruku i nogu, čije punjenje ispada – popravlja ih i spaja u svojoj bolnici za lutke. Na kraju je tu dvanaestogodišnja Amy - razmažena, tašta, slatka i sebična. Djevojčice žive s majkom koju od milja zovu Marmee, jer je otac, kapelan, daleko je od kuće i komunicira pismima sa svojim kćerima i ženom koje se moraju snalaziti bez glave obitelji kako god umiju. Marmee je snažna žena koja uvijek prvo misli na druge, neumorno pomaže siromašnima, bolesnima i uči djevojke da budu dobre, ljubazne i velikodušne. Nije im lako. Često oskudijevaju. Susjed im je bogati starac kojem će tek unuk koji je ostao siroče otopiti srce – Laurie je zgodan mladić koji dolazi djedu ravno iz švicarskog internata. Neodoljivo ga privlači susjedna kuća u kojoj je uvijek tako živo… Jo će ga uloviti kako ih špijunira i tako će početi veliko prijateljstvo… A evo nekih manje poznatih priča o tim sjajnim malim ženama i Louise May Alcott, autorici.
- SAMO 10 TJEDANA
- A NIJE HTJELA PISATI O DJEVOJČICAMA…
- DVA DIJELA
- TKO SU ZAPRAVO MEG, BETH I AMY?
- TKO JE LAURIE?
- JO SE MOŽDA MOGLA UDATI ZA LAURIEJA…
- MALE ŽENE NIKADA NISU IZAŠLE IZ TISKA
- JESU LI PRVA POGLAVLJA – DOSADNA?
Tako su, naime, mislili i Louisa May i njezin izdavač. Ali, ne i nećakinja izdavača koja je smatrala da su fenomenalna i prva i srednja, ma, sva poglavlja! Rukopis su dali još nekim djevojčicama i sve su rekle isto – knjiga je sjajna, od prvog do zadnjeg poglavlja.
- OTKUD SU MALE ŽENE?
- POPUT OBITELJI MARCH, I ALCOTTOVI SU BILI SIROMAŠNI
Filozofske ideje tate Bronsona Alcotta nisu bile dobre za pronalaženje dobrog, zapravo, ikakvog posla. Na primjer, bio je romantični socijalist - borio se za ravnopravnost, i neće raditi za plaću. To je dovelo Marcheve/Alcottove na rub gladi – preživljavali su od novca koji su im davali prijatelji i susjedi i jedva krpali kraj s krajem. Dok je Louisa bila malena nije u kući bilo ničega osim kruha, vode, a tek tu i tamo i pokoja jabuka. Kad je porasla, Louisa je radila kao plaćena pratilja i guvernanta, baš poput Jo, i prodavala "senzacionalističke" priče kako bi zaradila novac. Radila je i kao švelja, pralja i sluškinja. Čak i kao malena djevojčica željela je pomoći obitelji da pobjegne ili se uzdigne od siromaštva – a to će joj omogućiti "Male žene".
- POSJETITE ORCHARD HOUSE, TU JE L. M. ALCOTT NAPISALA "MALE ŽENE".
- MALE ŽENE PREVEDENE SU NA MNOGO JEZIKA
- DVA SU SLUŽBENA NASTAVKA PRIČE O MALIM ŽENAMA
Louisa May napisala je dva nastavka "Male žene" ("Dobre žene", Good Wives je drugi dio, a ne nastavak). "Mali muškarci" (Little Men, kod nas prevođeni i kao "Dječaci") objavljeni su 1871., a "Djeca gospođe Jo" (Jo's Boys) 1886. godine. U oba romana i dalje su junakinje sestre March i – njihovi potomci. Louisa je pisala danonoćno, takav je ritam utjecao na njezino zdravlje, no ponovo je uspjela. Kad dođete do nastavka o školi gospođe Jo pripremite se i na smijeh, i na suze. Jer tako je u životu obitelj March, tako je bilo u životima obitelji Alcott, a tako je i u našim životima, zar ne? I NA KRAJU… U čemu je tajna ovih knjiga? Likovi nisu glamurozni. Nema velikih događaja. To su samo djevojčice koje rastu u djevojke, pa u žene… to je samo običan život. Hm, da, a je li? Je li život kad njime vladaju veliki trenuci i događaji – i koji su to? Nekima je nešto veliko i važno, drugima nije. Obitelj March je američka građanska obitelj - nisu s dna, nisu s vrha, oni su sredina koja češće zagrebe po dnu jer siromaštvo je čest gost za njihovim stolom. Ali, knjige nisu tužne. Dobro, jedna je smrt, potresna do boli. Ali nema ogromnih tragedija. Knjige su o svakodnevnim životima i saznat ćemo kako se mačka omacila, tko ide na klizanje i kako tko padne… I koliko nekome ide na živce teta March koja je bogata, ali naporna. Ali ovo je knjiga o - životu. Zato ne čudi da su je (po nekoliko puta) pročitali milijuni ljudi. U stvarnosti ovo je dosta dobra slika Alcottovih, no tata je ovdje gotovo pa junak, a ne mislilac koji je napravio utopijski projekt Fruitlands i upropastio obitelj. (jeli su samo povrće koje je raslo prema gore, nisu pili alkohol, ali ni mlijeko jer ono pripada samo – kravama. Kupali su se samo u hladnoj vodi, zemlju obrađivali sami, bez pomoći životinja, učili bi na svježem zraku jer tata nije vjerovao u klupe - cijeli je taj pokušaj stvaranja novoga Raja trajao sedam mjeseci. Ideje su bile zanimljive, ali ne u praksi). Nakon neuspjeha Bronson je digao ruke – ne može zaraditi novac, pa dobro, i to je u redu. Znao je da će, dok ne nađe svoje zvanje, energična Abba voditi računa o njihovih četiri kćeri. Nigdje nisu mogli ostati dulje – kad je Louisa bila u svojim srednjim 20ima, preselili su više od 30 puta. Louisi je palo na pamet da bi kućanstvu mogla pomoći ako proda priče – prvo napete priče koje su imale dobru prođu – sve dok Thomas Niles nije predložio da napiše knjigu za djevojčice. Osjetio je da se u ovoj mladoj dami nešto krije, nešto veliko. A zašto za djevojčice? Jer čitaju više od dječaka – dobro – ali, zapisala je u svoj dnevnik Louisa, "ja ne znam djevojčice. Osim svojih sestara". Ali jako je dobro ocrtala psihologiju djevojčica, stvorila nezaboravne likove i ne samo to – dala nam vječni klasik koji u nama budi nježnost. Sretno vam i veselo čitanje!
Sandra Veić Sukreški