Žene velikih pisaca (i poneki muž)

Za sada, napisala je jedna novinarka u članku o ženama pisaca, ne postoji dobar roman o Véri Nabokov, a ako tako i ostane, ona će, tvrdi, biti jako nesretna. Bila je uvjerena da je samo pitanje vremena kad će osvanuti roman o gospođi Nabokov koja je bila jedna izuzetna žena. Naravno, treba zaroniti u arhive, a što god da napišu o Véri jedno je sigurno – intimne detalje neće pronaći. Ona je naime spalila sva svoja pisma koja je pisala svom Vladimiru, uništila sve gdje joj se spominje ime, a kad su se pojavila pisma koja je on pisao svojoj ljubavnici Irini Guadanini (jedinoj od svih njegovih afera koja je zaista ugrozila brak Nabokovih 1937.) zanijekala je da se to ikada dogodilo. Dokaza o preljubu više nema, ali postoji mašta. Naravno, postoji knjiga o njoj: Véra: "Mrs Vladimir Nabokov" autorice Stacy Schiff, ali nije to - to. Véra zaslužuje "poštenu knjigu". Véra Slonim bila je sramežljiva djevojka, perfekcionistica, vrijedna i obrazovana, poliglotkinja i onda najvažnija karika u životu Vladimira Nabokova. Bili su izrazito predani jedan drugome, a odnos im je bio jako intenzivan. Véra je bila ta koja je razgovarala i dogovarala poslove s izdavačima, brinula o piscu i njegovim poslovima i djelima, odgovarala na telefon, vozila ga, vodila računa o ugovorima i uvijek se uz njega pojavljivala u javnosti. Kad je Nabokov predavao na Cornellu na primjer, Véra je dolazila na sva njegova predavanja. Navodno je u torbici uvijek nosila pištolj jer je Nabokov u potrazi za leptirima lunjao šumama, a ona ga je uvijek tako mogla obraniti.

Čak se pričalo da je ona zapravo ta koja piše, no ona je "samo" natipkala sva Vladimirova djela na pisaćoj mašini jer je on pisao svugdje, samo ne za stolom: u krevetu, na trosjedu, na malenim žutim karticama, čak i na zadnjem sjedištu auta kojim je upravljala - Véra. Ona je zaslužna i za "Lolitu" jer ga je spriječila da roman spali, a izdavače da rukopis bace u smeće. "Bez moje žene ja nikada ne bih napisao nijednu knjigu", rekao je Vladimir. Véra je bila i muza i žena, čitateljica, tajnica, tipkačica, urednica, korektorica, vozačica, savjetnica, poslovna menadžerica, asistentica u istraživanju, asistentica za pripremu predavanja, prevoditeljica, bibliograf, agentica, body guard… i – rezala mu je jelo na sitne komade svaki dan. Nije ona jedina. Svaki je pisac imao svoju muzu, ženu ili ljubavnicu, a ljubav prema njoj bila mu je pogonsko gorivo, ali i sigurnost. Zato ne čudi fascinacija ženama pisaca. Dio leži u fantaziranju o glamuru koji stoji iza mukotrpnog pisanja, a kad o stvaranju djela piše žena ili djevojka koja je tome svjedočila, nadamo se priči koja te velikane pera čini sasvim običnim ljudima, krvavima ispod kože. Perspektiva žena i ljubavnica ne daje uvijek biografske detalje ni fakte, ponekad je manje studioznosti, a više spavaće sobe i kuhinje, recimo to tako. Daju nam takve knjige i osjećaj intimnosti da možemo, ili barem mislimo da možemo, ući u glave naših književnih idola, ljubimaca... A žene? One su prijateljice, pomoćnice, prepisivačice, kuharice, domaćice, ljubavnice, tajnice, majke, sestre, povjerenice, čuvarice tajni, odgajateljice, rame za plakanje, njegovateljice, one vode poslove, imanja, organiziraju kućanstva, kuhaju, peku, krpaju, šivaju, pregovaraju s izdavačima, vode poslovne knjige, naplaćuju i dogovaraju honorare  - one su stijene koje stoje iza pisaca koji prolaze svoje krize i nedoumice i koje nerijetko treba vratiti na pravi put ili za – pisaći stol. Za velika djela zaslužno je more žena, sestara i ljubavnica. Zapadni kanon je izgrađen u velikoj mjeri na neplaćenom radu žena koje su radile sve i ne samo na Véri Nabokov. Evo nekih:

Roman "Mary Shelley" Mirande Seymour proglašen je najznačajnijom knjigom 2001. To je sjajna biografija, priča o mučnom životu žene koja je prvo bila poznata kao kćer Mary Wollstonecraft, autorice smjelog pamfleta i radikalnog filozofa Williama Godwina. Mary je odrasla usred književne i političke avangarde Engleske i Londona ranog 19. stoljeća. Izazvala je veliki skandal kad je sa 17 godina pobjegla u Europu s oženjenim pjesnikom Percyjem Byssheom Shelleyem. Kasnije su se vjenčali, a u noći jezivih grmljavinskih oluja, u vili na ženevskom jezeru, u kući lorda Byrona rodila joj se ideja o Frankensteinu, čudovištu koje nas progoni gotovo 200 godina. Mary je u ovom djelu, a Seymourova ju je sjajno oživjela iz do sada neistraženih izvora, hrabra, velikodušna i nagla žena. Kad su se nanizale tragedije, a izgubila je troje od četvero djece do svoje 24. godine, doživjela je još jednu: njezin se ljubljeni Shelley utopio. No priča ne završava smrću muža, već se nastavlja Marynim životom. Svakako pročitajte roman "Fatalna bliskost" i upoznajte sav taj kaos oko Mary i Shelleya, njezine polusestre opsjednute Byronom i cijelog tog košmara, a iz pera Lynn Shepherd koja je "zaronila" u arhive i dala nam zanimljiv pogled na tu intenzivnu vezu. Vrijedan je vaše pažnje. Na kraju, važno je istaknuti da je Mary od Shelleya napravila ono što je on danas – priznat, slavljen i voljen, pravi "brand", jer je svoj život posvetila njegovim djelima koje je objavljivala i uređivala, a usput i sama pisala. I to sjajno.

Sofija Tolstoj je preuzela stvari u svoje ruke kad je Lev prestao pisati, pa time i zarađivati. Posudila je novac od svoje mame i  osnovala izdavačku kuću kako bi mogla izdavati muževljeva djela. Otputovala je u Sankt Petersburg da bi sredila papirologiju i sastala se s Annom Dostojevski koja je radila isto zadnjih 14 godina za svoga muža - uređivala, ispravljala, oglašavala djela, svađala se s cenzorima i ukratko – da nije bilo Anne ne bismo danas čitali Dostojevskog. O njihovoj smo ljubavi već pisali, a od stenografkinje do družice trebalo je samo mjesec dana – jer za njih dvoje to je bilo - to. Pomogla mu je da za 25 dana završi dogovoreni rukopis "Kockara", brinula apsolutno o svemu, prepisivala njegove rukopise, uređivala ih, počela pisati dnevnik, rodila mu četvero djece i od njega napravila prvog ruskog pisca koji je sam izdavao svoja djela. S 35 godina je ostala udovica pa sakupila je sve njegove rukopise, pisma, dokumente i fotografije, a u Državnom povijesnom muzeju osmislila sobu posvećenu Fjodoru Dostojevskom. Sofija Andrejevna Behrs udana Tolstoj napravila je istu stvar i "usput" rodila 13 djece od kojih je osmero preživjelo rano djetinjstvo. Često se navodi kako je rukom prepisivala Levove rukopise pa tako i "Rat i mir" koji je imao 3000 stranica. Prepisala je rukopis sedam (negdje navode osam) puta, ispravljala gramatičke i pravopisne greške i uredila velike dijelove zapleta, zatoplila romantični dio priče koji Lev nije mislio napisati i smanjila zamorne dijelove o vojnoj strategiji. Ukratko - napravila je roman čitljivijim. Naravno da je dobila i "svoju" knjigu: "Sofija Tolstoj: Biografija" iz pera Alexandre Popoff u kojoj je prikazuje kao žrtvu velikog pisca koji je želio biti njezinim gospodarom. Pisma i dnevnici Leva Tolstoja pokazuju da je bio okrutan te nesvjestan učinka svojih riječi i djela na svoju ženu. Kad se udala za njega on nije bio baš "dobra partija" - njegovo je imanje bilo u neredu, nije imao posteljinu, a suđe je bilo staro i polomljeno. Prva bračna noć bila je zapravo silovanje, a on je u brak donio i spolnu bolest i sina što je otkrio mladoj Sofiji tek nakon vjenčanja. Nepriznate djece, šuškalo se, bilo je mnogo. Prije braka Tolstoj nije mogao kontrolirati napade žudnje, skakao je na žene, bančio je po bordelima i imao tone ljubavnica. Uz to, on slabo uzima u obzir rizike rađanja u to doba i da ne bi "razgnjevio boga", ne čeka da se Sofija oporavi od porođaja pa ona rađa jedno za drugim. Zdravo za gotovo uzima i djecu. Ne cijeni sve što je potrebno za odgajanje i podizanje djece, vođenje kućanstva i upravljanje poslovima oko imanja, a kamo li samostalno izdavanje njegovih djela.

Nedavno preminuli Christopher Plummer prekrasno je odglumio posljednje Tolstojeve dane u filmu "Posljednja stanica" gdje vidimo da pisac svoja djela dva tjedna prije smrti daruje prijatelju radije nego svojoj ženi koja se s njim "baktala" od svoje 19 godine i odano ga i duboko voljela. On bježi od kuće i umire i ponovo Sofiji ostavlja nered. "Sad sam odbačena kao da od mene nema nikakve koristi iako se, ipak, očekuje da radim nemoguće stvari" zapisala je u dnevnik. Recimo i da je Tolstoj čitao njen dnevnik jer je ona imala talenta i lako je mogla postati žena od pera. Kad je imala 17 godina pokazala mu je jednu svoju priču. Rekao joj je da je samo "bacio pogled", a onda je mrtav-hladan njenu priču utkao u "Rat i mir" –  centralna obitelj u romanu iz priče je koju je napisala Sophie.

U ženine je dnevnike uredno zavirivao i F. Scott Fitzgerald. Bez sumnje bio je veliki pisac, ali… osim svijeta oko sebe ideje je crpio iz Zeldinih dnevnika, a jako se potrudio da joj se ne dozvoli da ikada više izda knjigu pod izlikom da je psihički bolesna i da je zato u ludnici. Objavila je samo jednu. Zabranio je, baš on, Zeldi da prihvati ponudu za objavljivanje rukopisa iz svog dnevnika iz jednostavnog razloga -  želio ih je i dalje koristiti u vlastitim djelima. Danas Zelda Fitzgerald ima gomilu obožavatelja - nadahnula je mnoge, a kako se otkrivala njezina tragedija, ali i vrijednost kao književnice  i slikarice, dobili smo roman "Zovite me Zelda" Erike Robuck u kojem je naratorica Zeldina medicinska sestra u "ludnici". Priča o kratkom susretu Zelde i njezinog muža F. Scotta u njihovim srednjim godinama, kad je Zelda više u bolnici nego li van nje, tema je romana R. Cliftona Sparga "Lijepe budalice", "Beautiful Fools", naslov koji će poklonici "Velikog Gatsbyja" prepoznati kao Daisynu rečenicu iz romana. Therese Anne Fowler napisala je roman "Z: A Novel of Zelda Fitzgerald" koji je poslužio kao predložak za seriju. Godinama istražujući Zeldin život Nancy Milford pokušala je saznati tko je zapravo bila Zelda koju su godinama opisivali kao lijepu, bezbrižnu, površnu i - ludu. Tako je nastao roman koji opisuje što je dotuklo Zeldu –  ambiciozan muž kojem je karijera bila važnija od svega pa i vlastite žene koju je nesumnjivo volio. Ali, strašna je činjenica da je krao Zeldine misli i orobio je za sasvim normalan život koji je mogla imati. Rekao joj je da je ona trećerazredni pisac, ali je svejedno krao njene dnevnike i pisma i utkao ih u "S ovu stranu raja", a nakon je uredno čitao njene dnevnike i "posuđivao" njezine misli. Krivio je nju za svoj alkoholizam, ali je nikada nije napustio. Njegova je ljubav jedna od onih idealnih za mučne TV serije.

Sjajan je roman "Alabama Song" pa svakako čitajte želiite li upoznati Zeldu.

Alice, sestra Henryja Jamesa je navike svog brata objasnila jednim zapisom: "U svoje je stranice ugradio mnogo bisera koji su pali s mojih usana, a koje on krade na najbestidniji način, govoreći jednostavno da se tako govorilo u našoj obitelji pa to (što je ukrao moje misli) onda nije bilo važno." Alice je umrla s 43 godine od raka ali ima dugu povijest bolovanja od "histerije". Nikad se nije udavala, a s bratom je imala neobično blizak odnos, po nekima i preblizak. "Alice James, njezina braća, njezin dnevnik" prva je knjiga objavljena o njoj još 1934., a 1980. Jean Strouse je objavila "Alice James: a Biography" u kojoj prikazuje Alice i kao žrtvu i ikonu. Posljednji je roman objavljen 2012, "The Sister" iz pera Lynne Alexander koja s puno suosjećanja piše o Alice.

Tu su i romani "Pariška žena" u nas prevedena kao "Gospođa Hemingway" Paule McLain, te "Hemingwayeva djevojka" – prva je o prvoj Hemingwayovoj ženi Hadley, druga o piščevim godinama na Key Westu. Hemingway je zahvalna tema za takve romane jer je imao četiri žene i bezbroj ljubavnica, živio je burno i brzo. Roman "Love and Ruin"  priča je o Hemingwayu i njegovoj trećoj ženi, novinarki Marthi Gellhorn čije se zajedničko vrijeme i ljubav protezalo po pola svijeta, od ratnog Madrida u kojem su se upoznali, preko Finske, Kine, Key Westa i Kube gdje su savili dom. A onda se sve raspalo jer je nakon izdavanja romana "Kome zvono zvoni" Martha po njemu trebala biti samo žena pisca čime bi izgubila svoj put sjajne novinarke na što nije pristala. U "Beautiful Exiles" Meg Waite Clayton piše o Hemingwayu i Gellhornovoj i njihovoj velikoj ljubavi. Ljubav, strast, rivalstvo, sve je tu - i krah. Hemingway je naime trebao žene koje će ga obožavati i podržavati. Nakon medicinske sestre Agnes koja je bila starija i nije se htjela udati za njega, Hemingwayu je "stara cura" Hadley bila sve što je želio – lijepa, mirna, imala je novaca nakon smrti majke koja ju je držala zarobljenom uz sebe, neiskvarena, a na kraju krajeva živjeli su u Europi i upoznali Izgubljenu generaciju i ljude kojima se Hem divio. Hadley mu je bila nevjerojatno posvećena, dobili su sina Jacka "Bumbyja" i napokon je, uz njezine žrtve, završio prvi roman. Ali naišla je Pauline Pfeiffer, a osim slomljenog srca i alimentacije Hem je Hadley darovao i prava na svoj prvi roman "Sunce se ponovo rađa" bez ideje da bi to mogao postati hit. Nakon razvoda vidjeli su se samo jednom, ali su bili u kontaktu zbog sina. I dok se Hadley ponovo udala – ovaj puta sretno za novinara koji će dobiti Pulitzerovu nagradu – Hemingway se nakon Pauline zaljubio u Marthu Gellhorn kojoj nije oprostio neovisnost i dobro novinarstvo, a na kraju je neku utjehu pronašao u dosta servilnoj Mary.

Daktilografkinja Esmé Valerie Fletcher postala je asistenticom slavnog T. S. Eliota. Iako je između njih bila razlika skoro 40 godina, vjenčali su. Ona je imala 30, a on 68 godina. Nakon njegove smrti 1965. Valerie je bila urednica opusa svog muža. Ona je objavila "The Waste Land: Facsimile and Manuscripts of the Original Drafts and The Letters of T. S. Eliot: Volume 1, 1898–1922.", a zahvaljujući njoj imamo musical "Cats", "Mačke". Ona je naime dozvolila Andrewu Lloydu Weberu da slavne "Old Possum’s Book of Practical Cats" prilagodi za kazalište. Eliot je želio ženu i sretan brak jer je njegov prvi brak završio smrću žene Vivienne koja je umrla u umobolnici nakon godina i godina bolovanja od nesanice, migrena, kolitisa -  nakon što su se njih dvoje razdvojili 1922. Viviene je njen brat smjestio u psihijatarsku bolnicu. T. S. nije mislio da će nakon iscrpljujućeg braka ikada pronaći ljubav. No mlada daktilografkinja bila mu je prvo velika pomoć, a onda muza i ljubav. Naravno, i agentica i tajnica.

Samuel Clemmens sreo je Oliviu Langdon 1867. i zaljubio se u nju na prvi pogled. Prvo ga je odbila pa joj je udvarao preko pisama 17 mjeseci – napisao ih je više od 180. Napokon je uspio dogovoriti "čvenk" i otišli su na javno čitanje Charlesa Dickensa. Sam i Olivia su se zaručili pa vjenčali, a ona je odmah postala njegovom urednicom, pomoćnicom, uz klasičnu ulogu majke i žene. U početku su bili jednaki, a sva prava knjiga prepisana su na nju zbog dugova koje je muž, poznatiji kao Mark Twain nakupio. Svaki je rukopis čitala, uređivala i predlagala izmjene. Twain je neke izmjene usvojio, neke ne. Njihova bi djeca sjedila uz Oliviju dok bi čitala Twainove rukopise i označavala stranice za koje je smatrala da na njima treba još raditi. U autobiografiji je Twain naveo kako je znao namjerno pisati dijelove za koje je znao da ih Olivia neće odobravati samo da vidi kako će reagirati. Beskrajno joj je vjerovao. Ona je uređivala knjige, članke i predavanja, a on ju je prozvao "vjernom, razboritom i mukotrpnom urednicom". Imali su težak život prepun nesreća: prvorođeni je sin umro s godinu i pol dana od difterije, kćer Susy umrla je s 24 od meningitisa, a Jean se utopila u kadi jer je imala epileptičan napad – jedino ih je nadživjela treća kći, koncertna pjevačica Clara. Olivia je oslabila nakon tifusa, strašno je patila nakon smrti kćeri Susy pa su liječnici predložili da se ona i Mark razdvoje kako se ne bi previše uzbuđivala. Ljubljenoj je ženi Mark slao pisma, potajno je dolazio vidjeti i izmijeniti poljupce. Na kraju su zbog klime preselili u Firenzu u kojoj je njegova ljubljena Olivia umrla od srca šest mjeseci kasnije. Twain je umro šest godina kasnije slomljena srca. Nakon gubitka dvoje djece i žene, smrt kćeri ga je dotukla. Pokopan je uz Oliviu. Sigurno je pomoć i rad svoje žene cijenio John Stuart Mill. Ženi Harriet je zahvalio je posvetom u djelu "O slobodi" i to riječima kako je upravo ona bila odgovorna ta sve velike misli koje je ikada imao. Lijepo.

Ted Hughes i Sylvia Plath bili su dvije najznačajnije figure poezije 20. stoljeća. U zadivljujućem novom romanskom iskazu o njihovom braku, Diane Wood Middlebrook crpi gomilu novo dostupnih informacija kako bi napravila lijepo napisani portret Hughesa kao muškarca, pjesnika i muža koji je cijeli svoj život hranio svojom vezomsa Silvyjom Plath. Roman "Her Husband: Ted Hughes and Sylvia Plath - A Marriage" pobrao je lovorike. Odnedavno imamo priliku čitati i njegove pjesme Rođendanska pisma (Birthday Letters) iz 1998. u kojima je sasvim jasno – iako ga svijet i danas proganja zbog njegove okrutnosti prema Sylviji koja se ubila s 30 godina potpuno slomljena – progovorio napokon o svojim osjećajima. U sedam godina braka sa Sylvijom rođeno je dvoje djece o kojima je Ted predano brinuo nakon Sylvijinog samoubojstva, no ovo je djelo zapravo svođenje računa sa samim sobom. Kad je pisao stihove već je bolovao od raka i znao je da mu se bliži kraj. Nakon njegovih ostalih brakova i niza strašnih tragedija, u godinama koje je doživio i kad je morao svesti račune sam sa sobom misli se da je shvatio koliko je bio okrutan. Hughes je uređivao Sylvijina djela, neke spalio, neke objavio. Umro je 1998. Njezino je Stakleno zvono danas - klasik.

Leonard Woolf je svoju ženu Virginiju odano podržavao, čuvao i pazio. Bio je to težak zadatak. Virginia je od djetinjstva, nakon smrti mame, doživljavala promjene raspoloženja, pa je iz teške depresije zapadala u manično uzbuđenje, a bilo je tu i psihotičnih epizoda uz nesanicu, migrene, navala tuge i tjeskobe. Danas se navodi kako su ona i njezina sestra bile seksualno zlostavljane od rođaka od čega se Virginia nikada nije oporavila, a smrt majke, kasnije oca i brata u njoj je izazvao valove tuge i psihoza. Tijekom 30godišnjeg braka Leonard je njegovao Virginiju za vrijeme nekoliko snažnih epizoda depresije i pokušaja samoubojstva. Kad se ona u ožujku 1941. utopila, ostavila je dirljivo pismo svom mužu: "Mislim da dvoje ljudi nije moglo biti sretnije nego što smo mi bili." I Leonard je radio i pisao, ali uvijek je Virginia bila na prvom mjestu: vodio ju je na izlete, na dugotrajna liječenja i bio joj nevjerojatno posvećen. Na žalost, nije uspio spasiti voljenu ženu. Umro je s 88 godina i pokopan je pokraj nje...

Helen Palmer bila je američka spisateljica i urednica. Napisala je kod nas malo poznate knjige (Znaš li kamo idem iduće subote? na primjer), a bila je udata za Theodora Geisela poznatijeg kao Dr. Seuss. Ona je savjetovala mužu da se baci na pisanje, radije nego da predaje na školi, a ubrzo su se vjenčali. Nisu imali djece jer je Helen od djetinjstva imala problema sa zdravljem. Velika podrška i tiha partnerica na kraju je umrla, nakon 40 godina braka, sa 68 godine namjerno se predozirajući lijekovima. Ostavila je voljenom mužu poruku. Neki misle da je ruku digla na sebe jer je on imao afere, no Helen je posljednjih 13 godina bolovala od autoimune bolesti koja oštećuje živce, trpjela strašne bolove i bila na pola paralizirana. On je ostao slomljena srca. Kažu da se mislio ubiti, spaliti kuću.. Ona je svoje samoubojstvo vidjela kao posljednji dar koji može dati svom obožavanom mužu. Kasnije se Geisel ponovo oženio sa 17 godina mlađom Audrey koja se zbog njega razvela, a kćeri iz prvog braka poslala u internat. U braku su bili do njegove smrti.

Napisala Sandra Veić Sukreški