Alen Muhić - Ja sam Alen: "Ova knjiga je moj amanet djeci i budućim generacijama."

U vremenu u kom društvo rado gura potresne teme pod tepih, pojavi se glas koji odbija da ćuti. Taj glas pripada Alenu Muhiću, čoveku koji je rođen iz ratnog silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini, odrastao pod teretom tuđih zločina i tuđih predrasuda, ali je odlučio da svoj život pretvori u svedočanstvo, a ne u tišinu.

Njegova knjiga „Ja sam Alen“ nije klasična autobiografija niti pokušaj senzacije. To je priča o potrazi za identitetom, o odrastanju u svetu koji često nije znao šta da radi s njegovim postojanjem, i o odluci da progovori u ime onih koji i dalje traže svoj glas. Alen u knjizi ne traži sažaljenje, već razumevanje i društvenu odgovornost.

Kontekst njegovog svedočenja daleko je širi od lične boli. Reč je o deci rođenoj iz ratnih silovanja na prostoru bivše Jugoslavije, temi koju su institucije godinama gurale u stranu. Alenov izlazak u javnost i knjiga koja je iz toga nastala predstavljaju retku kombinaciju lične hrabrosti i nužnog suočavanja društva sa onim što bi najradije zaboravilo.

U ovom intervjuu čujemo glas čoveka koji je odlučio da raskine sa ćutnjom, knjigom koja otvara prostor za empatiju i pravdu, i kontekstom koji jasno pokazuje koliko je važno da se ovakve priče konačno čuju.

Nije bilo lako pisati općenito o ovoj temi, zato što se svaki put moraš vratiti dvadeset i kusur godina unazad, kada si saznao da si usvojen, i bilo koja pogrešna rečenica bila bi protumačena pogrešno. Zbog toga mi je trebalo puno vremena da izbacim to iz sebe. Nisam je pisao da bi bila bestseller ili neki senzacionalizam. Pisao sam jednostavno da imam neki trag svog postojanja i da ostavim amanet svojoj djeci. 

Zato sam se borio i išao u New York, Bruxelles, London, Birmingham, Ravennu, Barcelonu… Čitav sam svijet obišao pričajući na ovu temu i uvijek sam mislio da ništa nije dovoljno da se pokrene ovako teška tema na Balkanu. 

Ja sam ove godine odbio Nobelovu nagradu, nisam uopće htio ući u kvalifikacije, mada su postojale dobre indicije da bi se mogla osvojiti. Meni je veće zadovoljstvo da je ova knjiga izašla u javnost na nagovor Mladena Obrenovića i Slađane Lučić, zato što znam da će kad-tad ući u ruke nekoga kome je potrebna, i kako bi naišla na razumijevanje i empatiju. To mi je bio prioritet.

Mislim da ne postoje zaraćeni narodi nego zaraćena i prljava politika. To je neko moje uvjerenje, da je narod zaraćen, ne bi bilo ovih promocija. Ne bi mi bilo dozvoljeno da održim promociju ovdje ili 26.11. u Beogradu. Mislim da je to do politike. Svjedoci smo toga u Beogradu i u Podgorici, to se ne dešava bez razloga i bez uplitanja politike. Smatram da je to politika ratnih profitera i onih koji se boje da ostanu bez stolice. 

Ja vidim to iscjeljenje zato što sam redovno u kontaktu s udruženjima na Balkanu i to što je knjiga prihvaćena me oduševljava. Nisam bio optimističan da će biti prihvaćena igdje osim u Bosni i Hrvatskoj, ali da će u Srbiji i Crnoj Gori biti prihvaćena, to me je iznenadilo. Izazvala je veliku empatiju i podstakla nadu u iscjeljenje. Mislim da je ovo pravi put i istrajat ću u tome. 

Previše je šutnje, ja sam jedini koji priča o tome. Zamislite da ima barem petnaestoro djece koja su spremna izaći pred narod. Ali ne smiju ili ne žele podijeliti svoju priču s javnošću. Ne znam da li bih i ja bio spreman za to da sam saznao kasnije u životu, ali ja sam sa devet godina saznao i imao sam podršku svoje porodice i sestara koji su mi uvijek bile vjetar u leđa. 

Danas više uopće ne pričam s roditeljima o ovoj temi, ne želim potresati mamu i tatu. Mama mi uvijek kaže kad me vidi na TV-u: “Ja ustanem pa te ljubim.” Pazite, meni je 32 godine, ja sam otac troje djece, suprug sam, radim u ustanovi gdje sam ostavljen, s istim tim ljudima koji su porodili i poznavali moju majku. Kada pričam s njima, pitaju se kako stižem sve, jer jedan dan sam na poslu, a sutradan navečer u Beogradu. Iskreno bih volio da ovo i neko drugi preuzme. Nadam se da će doći vrijeme za to. Trenutno se u organizaciji borimo da se ova inicijativa prenese i u Republiku Srpsku, i volio bih da se prenese i u Hrvatsku.

Brojni počinitelji se slobodno kreću Hrvatskom i Srbijom. Nije točno poznat broj djece koja žive na ovim prostorima. Ali kada bi se taj zakon usvojio, sigurno bi se javio velik broj djece. Možda bi se osnovalo i neko udruženje koje bi, zajedno s našim udruženjem, radilo na tome, i sistem bi nas tada prepoznao i kategorizirao kao posebnu kategoriju društva. Bosna i Hercegovina je prva država u svijetu koja je prepoznala ovu kategoriju, djecu nastalu iz ratnog čina silovanja. Tišina je bolna, ali poznajem i neke ljude koji poriču da su djeca nastala iz ratnog čina silovanja.

Ponekad se pitam: “Što je meni trebalo da upoznam biološkog oca?” To mi je pomoglo da prevladam tu traumu. Nikada nisam bio kod psihologa niti tražio savjet, nekako sam naučio s tim živjeti. Za ovakvu traumu je najgore kad ostanete sami, a ja sam uvijek imao podršku porodice.

Najemotivnija reakcija mi je bila u Goraždu, zato što mi je tu bila porodica, supruga i svi ostali članovi porodice. Najveće iznenađenje bila je reakcija u Crnoj Gori, gdje se jako veliki broj ljudi odazvao na ovu temu, jer je tokom rata u istočnom dijelu Bosne jako veliki broj Crnogoraca učestvovao u ratu. Također i reakcija Srbije, da su spremni pričati na ovu temu, zato će baš u Beogradu, glavnom gradu, biti održana promocija. 

Zato ja kažem: zaraćena je politika i štite se lični interesi. Mi ne možemo, niti je moralno u redu, da zbog grupe pojedinaca i ratnih zločinaca osuđujemo čitavu naciju. Zato mi je apsurdno govoriti da je narod genocidan. Jer narod je priznao genocid, ali nije politika. To je ta velika razlika, oni ne znaju kako će reagirati ako pojedinac kaže da je bilo ratnog silovanja koje su činili Srbi tokom rata u Bosni i Hercegovini. Mislim da je upravo to taj strah kod ljudi koji bi prihvatili, priznali i pričali o tome, ali ne smiju zbog politike. Politika je ta koja zataškava ove teme.