Erich Maria Remarque - Na zapadu ništa novo - ponovo na listama najprodavanijih knjiga - najveći (anti)ratni roman svih vremena
Ponekad su iza "velikih" romana ili veliki talent, ili miran život ili bujna mašta ili nevjerojatan život ili kombinacija svega ili nečega od toga. Sve osim mirnog života i (samo) bujne mašte imao je Erich Maria Remarque o kojem se sada naveliko piše. Njegovi su romani bili u svakoj pristojnoj kućnoj biblioteci, za života je bio slavljen i hvaljen i nikada ga nije pregazilo vrijeme. Naprotiv! Njegov današnji status je i dalje neupitan – do danas je prodano 50 milijuna primjeraka njegovih romana koji su prevedeni na barem 50 jezika. Razlog pojačanog zanimanja za život ovog pisca i njegova djela je film snimljen po njegovom romanu "Na zapadu ništa novo". To je treća filmska adaptacija, ali- prva njemačka. Niže nagradu za nagradom, hvalospjevi pljušte sa svih strana, a oni koji znaju koliko je gorkih trenutaka doživio od svoje domovine kimaju glavom – je li sada sve ispravljeno? Je li to moguće? Neki misle da u "slučaju Remarque" ni sve spomen-ploče na kućama koje su poslije u njegovoj domovini postavljene, ni tiskanje njegovih romana, pa ni ovaj film ne mogu izbrisati nepravdu i zla koje su njegov život - kao i toliko drugih - obilježila.
Roman "Na zapadu ništa novo" (Westen nichts Neues ) je, možemo to mirne duše reći – klasik i najpoznatiji roman s tematikom Prvog svjetsko rata i teško da će ga s tog trona ijedan "skinuti". Remarque je taj roman opisao kao nepolitičan, no odmah su ga svrstali u proturatnu prozu. Kako su Njemačkom počeli vladati nacisti, roman je odmah zabranjen u Trećem Reichu. Nacisti su naime smatrali da Remarque ružno i neistinito opisuje rat i vojnike, a osobito njemačkog vojnika. Roman je sjajan - po žanru i povijesni, i s biografskim elementima, i antiratni, no svrstavaju ga i u Bildungsromane, jer junak kroz priču sazrijeva i stari - teže je reći da raste jer rat zaustavi sve nijanse mirnodopskog odrastanja, ali se "razviju" druge karakteristike: kako se nositi s panikom, sa strahom, smrću, ranjavanjem, kako prihvatiti užas oko sebe, kako - na kraju krajeva - ne poludjeti i kako preživjeti.
PRVI INSTANT SVJETSKI HIT
Roman je izlazio u nastavcima u studenom i prosincu 1928. u njemačkim novinama "Vossische Zeitung", a kao knjiga je objavljen krajem siječnja 1929. Iako tematika nije "lagana" dogodilo se nešto nevjerojatno - u prvih 18 mjeseci preveden je na 22 jezika i prodan u 2,5 milijuna primjeraka. Zanimanje ne jenjava do danas, a kad nove generacije pogledaju (novi) film, sigurno će posegnuti za knjigom. I trebaju. Jer roman je sjajan! Remarque je napisao i svojevrsni nastavak (iako je samo jedan lik iz prvog romana) "Put natrag" ili "Povratak", objavio je 1930. i bio je sjajno primljen. Možda je suvišno ponoviti da je i taj završio na lomačama knjiga u nacističkoj Njemačkoj. Što je toliko iritiralo naciste? Zapadno bojište Prvog svjetskog rata mučno je mjesto - vojnici su već tri godine izloženi ratnim užasima – doba je "modernog ratovanja" i osim teških ranjavanja, sakaćenja i nepreglednih polja smrti, psihološke su traume stravične. Paul Bäumer je samo je jedan od gomile mladića koji su dobrovoljno otišli u rat. Njih je "zapalio" njihov profesor Kantorel koji je u razredu održao strastveni govor o slavi i važnosti odlaska u njemačku vojsku, o tome kako će upravo oni spasiti domovinu... Čim postanu punoljetni dječaci iz razreda, Paul, Albert, Leer, Kropp, Kemmerich i Müller dobrovoljno krenu u rat, kao regruti 2. čete. Osjećaj mladenačkog domoljublja, ideja da će to biti velika avantura rasplinu se nakon treninga, a onda i odlaska na front gdje vlada kaos, a ljudi padaju šapatom ili krikom kojeg je teško zaboraviti, pod udarom su granata, kiša neprekidno pada, sve je blatnjavo i sivo, nema dovoljno hrane, a kolega iz razreda odmah pogine pred još uvijek nevinim očima tih dječaka-mladića... Ništa Paula nije moglo pripremiti na ono što će vidjeti i doživjeti. Glad, hladnoća, ranjavanja, vrištanja, krikovi umirućih, strah, užas, panika i smrt, neumoljiva koja je svugdje oko njega. Iz dana u dan gleda kako mu pred očima ginu školski drugovi i uviđa koliko je sve besmisleno. Paul se mijenja – gubi vjeru u ideale s kojima je krenuo u rat, nestaje vjera u načela, a i ljubav prema domovini. Ranjen je, preživi, vraća se kući pa ponovo na front, sada bez ijedne iluzije, a kad službeni bilten njemačkog vrhovnog zapovjedništva objavi kako "nema značajnih događaja na zapadnom bojištu" susreće svoju sudbinu.
SLAVA, FILM I ZABRANE
Roman je osvojio svijet - nikada prije nitko nije opisao iz prve ruke rat kao Remarque. Na red je došla jako brzo i filmska adaptacija. "Na zapadu ništa novo" (All Quite on the Western Front) 1930. u režiji Lewisa Milestonea prvi je film koji je osvojio Oscara i za film i za režiju. Zvučna je verzija trajala 140 minuta, no Universal Studios ga je skratio za 35 minuta (da bi kasnije "vratili" minutažu). Od premijere je film bio apsolutni hit i najveći uspjeh studija. Prikazali su ga ponovo 1939. u skraćenoj verziji i – ponovo hit. No u Njemačkoj je, jasno, loše primljen i nakon dolaska Hitlera na vlast odmah je bio zabranjen i roman i film – da ne demoralizira mladost koju su kanili poslati u rat. Pobunio se i jedan liječnik. Brinuo ga je prikaz njemačkih liječnika na frontu – u romanu ovi ne mare mnogo za ranjenike, nisu proveli ni dana na fronti, često ih je teško pronaći... Brinulo ga je što će svijet misliti o njemačkim liječnicima jer, ako se tako loše ophode prema svojim vojnicima, kako će se tek ponijeti prema civilima? Proročanski sjetimo li se što će uslijediti u Drugom svjetskom ratu. Roman je kao anti-ratna propaganda zabranjen u Austriji, a vojnicima strogo zabranjen do 1929. Zabranjen je i u Čehoslovačkoj i maknut iz vojnih biblioteka, a talijanski je prijevod zabranjen 1933. Nijemci su roman proglasili i neprijateljskim, i antiratnim i lošim... Pojavili su se i razni "osvetnici" kojima je smetao, kako to već bude, uspjeh jednog pisca. Delbert Mann snimio je novu verziju filma 1979., a 2022. režiju je primio u svoje ruke Nijemac Edward Berger. Do sada je film dobio niz nagrada, ceh režisera nagradio je i film i adaptirani scenarij Bergera, a dobio je 14 nominacija u glavnim kategorijama i potvrdio sedam nagrada Britanske filmske Akademije). Ima devet nominacija za Oscara – najbolji film, najbolji adaptirani scenarij, najbolji međunarodni film, originalna glazba, vizualni efekti, scenografija, šminka, fotografija i zvuk. Snimljen je u Pragu za 55 dana i koštao je 20 milijuna USD-a. Velik je to film, uznemiravajući, prekrasno snimljen, potresan i fascinantan. Kao i roman.
TKO JE BIO E. M. REMARQUE?
Ideju za roman Remarque je dobio jer je bio veteran Prvog svjetskog rata i - kako je rekao - htio je reći nešto o "generaciji uništenoj ratom, čak iako je izbjegla granate". Knjiga je danas, kao i kad je prvi put objavljena, jednako moćna, potresna, dirljiva, uznemirujuća – možda je nove generacije nakon iskustva ratova danas mogu shvatiti bolje – a prije su roman jako dobro razumjeli naši djedovi i bake, majke i očevi – svi koji su imali iskustvo rata. Uz "Tri ratna druga" i "Slavoluk pobjede" te "Noć u Lisabonu" u kućnim je bibliotekama roman "Na Zapadu ništa novo" imao svoje mjesto, a naslov je ušao u svakodnevni govor.
Rođen je kao Erich Paul Remark 22. lipnja 1898. u Osnabrücku, tadašnjoj istočnoj Prusiji, u radničkoj rimokatoličkoj ne baš dobrostojećoj obitelji – tata Peter Franz Remark bio je knjigoveža. Erich je bio treće dijete – Remarkovi su već imali Emu i Theodora Arthura (koji je umro s pet ili šest godina), a nakon Ericha stigla je i Elfriede. Smrću brata on je postao nasljednik "loze", no nije mislio nastaviti očev posao. S grubim se ocem nije slagao, majku je strašno volio, a sanjario je da će postati skladatelj. Volio je književnost i sa 16 je godina počeo pisati roman, no završit će ga tek kad se vrati iz rata.
S 18 godina počinje se školovati za učitelja, a s 19 je dobio poziv za regrutaciju u Njemačku carsku vojsku. S prijateljima iz škole prolazi obuku, i iako nije bio dobrovoljac ponesu i njega velike riječi i želja za avanturom. Svi jedva čekaju otići u neku bitku, no pričekat će do lipnja 1917. Nevjerojatno je da je osim Ericha i jedan drugi vojnik bio uvijek nedaleko njega, na istim bojišnicama iako se nisu nikada upoznali – Erich je bio tek regrut, a iskusniji vojnik bio je Adolf Hitler... Kad su Nijemci saznali da se sprema nova saveznička ofenziva i jedinica u kojoj je Hitler, i pukovnija "friškog" vojnika Ericha odlaze kod Ypresa. Erich je poslan na zapadni front 2. lipnja 1917. na održavanje cesta i kopača rovova, a noću mora postavljati bodljikavu živu na ničijoj zemlji. Kad njegovog prijatelja Christiana Kranzbühlera pogodi granata, Erich ga vuče po polju do rova i spasi. Kasnije će ga u svom romanu nazvati Franz Kemmerich i pustiti ga da umre u bolnici. Ali, Christian je preživio i kasnije će Erichu zadati mnogo problema. Svi ideali nestaju na fronti kod Ypresa. Erich gleda kako granata pogađa prijatelja: "Vidio sam ga kako leži u blatu, s rasporenim trbuhom. Takav prizor je neshvatljiv. A neshvatljivo je i to da prođe toliko godina prije nego te doista uhvati puni užas", reći će kasnije. Jer u gotovo svim knjigama koje piše o ratu, postoje scene s vojnicima ili životinjama kojima iz trbuha viri utroba, kao da ga je mnogo godina kasnije, doista uhvatio puni užas preživljenog. Plin, tenkovi, glad, kiša, porazi, sulude zapovjedi i poraze brojke: nakon stotinu dana borbi u flamanskom blatu, saveznici su napredovali osam kilometara, a pola milijuna mladića s obje strane je ili mrtvo ili ranjeno.
RANJAVANJE I KRAJ RATA
U rovovima između Torhouta i Houthulsta 31. srpnja 1917. Erich je ranjen. Jedan mu je geler britanske granate probio desnu podlakticu i okončao san o glazbenoj karijeri. Drugi geler granate pogodio ga je u lijevu nogu, malo iznad koljena, a treći u vrat. Odvukli su ga s fronta, nekoliko dana kasnije prevezli u vojnu bolnicu St. Vincentius u Duisburgu u Njemačkoj gdje su kirurzi uspjeli izvaditi geler iz vrata. Prevezli su ga u oporavilište na planini Klosterberg u Osnabrücku gdje će ga liječiti dugih 14 mjeseci. Te 1918. umro je i njegov najbolji prijatelj Fritz Hörstermeier, a od raka je umrla njegova mama. U listopadu 1918. oporavljeni vojnik Erich Remark priprema se za povratak na front u Belgiju. Sve se, srećom po njega, raspada: nakon bitke u kojoj se koristi prvi puta bojni otrov (od tzv. musterdgas granata vojnici padaju ugušeni, slijepi) njemačka je carska vjska poražena, Kaiser bježi, kuća Hohenzollern pada, a carstvo postaje republika. Izgleda je ratu kraj. Tjedan dana nakon što je proglašen sposobnim za službu, rat završava. Remarque je dobio Željezni križ kojeg 15. studenog 1918. odbija primiti, no onda se dogodilo nešto neobično. Kada se vratio kući, odijeva uniformu potporučnika, na grudima ima željezni križ prvog i drugog razreda, šeta gradom, posjećuje stare drugove. Jednonogi Kranzbühler prijavljuje ga vojnoj policiji i optužuje da lažno nosi časničku uniformu i nezaslužena odlikovanja. Remark je uhićen, no izbjegao je sud jer je Njemačka u metežu i kaosu. U policijskoj postaji potpisuje izjavu u kojoj priznaje da ne smije nositi službenu uniformu, ali da "ima pravo na Željezne križeve jer ih mu je i dodijelilo Vojničko vijeće". No ta je povelja, koju je odbio nestala u metežu. Ili je, misle neki, imao PTSP? Zbog ratnih užasa i smrti majke i najboljeg prijatelja Erich je pokušao savladati i traumu i tugu radeći na romanu koji je završio i objavio 1920. "Soba iz snova", priča je puna nade o ljubavi i osobnom ispunjenju. Ali imao je nešto drugo za ispričati i u glavi mu se rodila ideja. Počeo je pisati novi roman. Promijenio je prezime u Remarque u čast precima i majci jer je originalno prezime obitelji francusko a promijenio ga je Erichov pradjed u Remark. U spomen na majku drugo ime Pavao mijenja u Maria.
Kako se mora od nečeg živjeti, nastavio je školovanje za učitelja i od 1. kolovoza 1919. radi u osnovnoj školi u okrugu Lingen, (danas Bentheim), od svibnja 1920. radi u Klein Berssenu u tadašnjoj županiji Hümmling, a od kolovoza 1920. u Nahneu i cijelo vrijeme piše - glazbene i likovne kritike za lokalne novine, a objavio je i neke pjesme. A onda 20. studenog 1920., podnosi zahtjev za bolovanje, ubrzo skroz odustaje od učiteljevanja i radi kao prodavač, knjižničar, orguljaš i publicist (stvorio je popularan crtani lik o vojniku kapetanu Heinu). Bavio se kratko i nekim biznisom, bio novinar i urednik, a seli u Hannover gdje dobije prvi plaćeni "spisateljski" posao - pisanje reklama za Echo Continental, njemačkog proizvođača guma. Dobio je napokon posao urednika u Continentalovom magazinu, zaljubio se i oženio 1925. s glumicom i plesačicom Juttom Ilse Zambona, ali nije bilo sreće za njega. Gotovo od prvog dana brak je bio katastrofa – prepun oluja i nevjera prvo s njene, a onda i njegove strane. Razveli su se 1930. Za 500 maraka usvojio ga je Hugo von Buchwald, osiromašeni plemić, a u kolovozu 1928. Erich se zaposlio kao urednik u magazinu "Sport im Bild" i u nastavcima objavljuje 1927. roman "Stanica na horizontu" (Station am Horizont), pomalo romantičan, o bivšem vojniku i automobilistu koji se lomi između dviju djevojaka (koji je kao knjiga prvi put objavljen tek 1998). No Erich je u glavi je već imao ideju za novi roman – samo, kako uhvatiti stvarnost užasnih ratnih iskustava u izmišljenu priču?
ROMAN KOJI JE STVORIO NOVI ŽANR
Dvije godine kasnije, a deset godina nakon što je skinuo uniformu napisao je "Na zapadu ništa novo". Doduše, dugo je tražio izdavača jer takva knjiga nikada prije nije napisana. U prvih 18 mjeseci "Na zapadu ništa novo" iako nije bio lagan" roman preveden je na 22 jezika, prodan u 2,5 milijuna primjeraka... i to je bio tek početak.
Remarque je odmah bio dobar pisac, nije mu trebalo da sazrijeva pa je već 1929. "nominiran" za Nobela. Nominirat će ga i 1931. poljski profesor Cybichowski. No nije dobio prestižnu nagradu jer je Liga njemačkih oficira uložila prigovor. Njima je rat posao, karijera, a Remarque je u njihovim očima neprijatelj rata i Njemačke. Taj danas slavan i kultni roman je najbolji opis rata i ratnih strahota, psihološki portret vojnika, uz to i prvi romaneskni memoar i - mnogo više. Odmah je postao međunarodni bestseler i bio prekretnica u književnosti 20. stoljeća: inspirirao je novi žanr i "novu vrst" pisaca - veterana koji pišu o svojim ratnim iskustvima, razne ratne memoare (poput onih sjajnog Stephena Ambrosea), a inspirirao je i dramatične prikaze rata u kazalištu i filmu, i u Njemačkoj, i u zemljama koje su se borile u protiv Njemačkog Carstva, osobito u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u. Svi koji su ikada bili u rovovima Prvog svjetskog rata dobro su razumjeli o čemu piše. Roman "Put natrag" ili "Povratak" (Der Weg zurück) Erich je završio 1931. - u neku ruku nastavak "Na zapadu..." iako je samo jedan isti lik u oba romana. Tema? Povratak vojnika koji se pokušavaju uklopiti u civilni život, u društvu koje je prepuno trauma koje su zahvatile njemačko društvo nakon poraza i potpisivanja, po poraženu Njemačku, nepovoljnijih ugovora što će na kraju iznjedriti nacizam... Remarque za rat krivi Kaisera, generale, ratne huškače kod kuće. Tema nažalost, uvijek aktualna jer se uvijek negdje neki vojnici vraćaju iz nekog rata.
USPJEH, SLAVA, PROGON I BIJEG
Remarque je preko noći postao i slavan i bogat. Kupio je u kolovozu 1931. vilu Casa Monte Tabor u Roncou u Švicarskoj i planirao živjeti i tamo i u Francuskoj. Ali iskrenim opisom rata i mladih vojnika, kako i što su doživjeli i koliko je rat besmislen, navukao je bijes sve moćnijih nacista pa je 10. svibnja 1933., na inicijativu nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa, Remarqueovo pisanje javno proglašeno "nedomoljubnim" i zabranjeno u Njemačkoj. Knjige su maknute iz svih knjižnica, zabranjena je prodaja ili objavljivanje bilo gdje u zemlji. Nacisti su napadali Erichovo francusko podrijetlo i njegovu katoličku vjeru, i sve romane i mrtvi-hladni objasnili njemačkom narodu kako svatko tko promijeni način pisanja svog prezimena iz njemačkog "Remark" u francuski "Remarque" ne može biti pravi Nijemac. Nisu stali na tome. Nisu mogli "provariti" svjetski uspjeh pa su objavili kako Remarque nikada nije bio u aktivnoj službi u Prvom svjetskom ratu. Kako popularnost romana nije padala onda su tvrdili da je piščevo prezime zapravo Kramer i da je židovsko (samo su okrenuli slova, pa je sasvim razumljivo da je on napisao takav "nenjemački" roman. Otišli su još dalje i 1938. mu oduzeli njemačko državljanstvo. On je uspio pobjeći u Švicarsku. Ta hajka na Remarque bila je i osobne naravi, jer kako je Hitler došao na vlast, a u svojoj se knjizi rata sjećao "redigirano" ( i izostavio božićno primirje kad su se na Ničijoj zemlji sastali britanski i njemački vojnici, pokopali mrtve, pa svirali i pjevali božićne pjesme, zaigrali nogomet) ideja je bila da se sve njemačko veliča. Nije mu odgovarala ljudskost mladih vojnika jer je ulazio u sulude akcije, stekao nekakvu reputaciju neumornog ratnika. Ne treba mu defetizam, kao ni roman bivšeg suborca – kako je došao na vlast Hitler otvara "lov" na Remarquea, čovjeka koji je po njemu izdao domovinu. Srećom, Erich je s bivšom ženom Ilse 1930. pobjegao u Švicarsku - ponovo su se vjenčali kako nju ne bi prisilno deportirali u Njemačku. Svoju vilu otvara piscima i intelektualcima koji bježe od nacističkog ludila. S Ilse odlazi 1939. u SAD. Američko državljanstvo dobili su 1947. i onda se razveli, sada mirne duše, u svibnju 1957. Erich neumorno radi i objavljuje romane i svi su hitovi. U Americi je na sigurnom, gledaju ga kao heroja pacifističkog pokreta, a nakon snimanja filma on je i jako, jako bogat i daleko van Hitlerovog dohvata. Ali...
OSVETA NACISTA
Ostatak Erichove obitelji nije uspio pobjeći. Nacisti su krenuli na Erichove sestre, i 1943. uhitili mlađu Elfriede Scholz koja je ostala u Njemačkoj s mužem i dvoje djece. Sudili su joj na ozloglašenom Volksgerichtshofu (Hitlerov izvanustavni "narodni sud"), proglašena je krivom za "potkopavanje morala" jer je izjavila kako je rat smatrala izgubljenim. Predsjednik suda Roland Freisler izjavio je: "Ihr Bruder ist uns leider entwischt—Sie aber werden uns nicht entwischen" ("Vaš brat je nažalost izvan našeg dosega - vi nam, međutim, nećete pobjeći.") Odrubili su joj glavu 16. prosinca 1943. po posebnom nalogu Hitlera. Remarque je kasnije rekao da je njegova sestra bila uključena u pokret otpora protiv nacista, ali u egzilu nije znao kakvu je sudbinu doživjela Elfriede i to sve do kraja rata! Još jedan strašan udarac! Njoj će posvetiti svoj roman "Iskra života" (Der Funke Leben) 1952., ali se nikada neće do kraja oporaviti od tih tuga koje su mu stalno dolazile u život. Kad je "Iskra života" objavljena u Njemačkoj, posvetu su maknuli navodno jer su ga "neki Nijemci još uvijek smatrali izdajnikom".
I PONOVO RAT
Remarque je i dalje pisao o njemačkom iskustvu nakon Prvog svjetskog rata. Roman "Tri ratna druga" (Drei Kameraden) iz 1937. obuhvaća godine Weimarske Republike, od hiperinflacije 1923. do kraja desetljeća i sve snažnijeg utjecaja nacizma za Velike gospodarske krize. Sjajno je opisao stanje društva, uspon nacizma, moralni integritet junaka... Njegov četvrti roman "Liebe deinen Nächsten" tj. "Voli bližnjega svoga"objavljen je kao serijal u engleskom prijevodu u časopisu "Collier's" 1939. Proveo je još godinu dana revidirajući tekst za objavljivanje knjige 1941. u engleskom i njemačkom prijevodu. Roman "Slavoluk pobjede" prvi je put objavljen 1945. na engleskom, a iduće i na njemačkom jeziku kao "Arc de Triomphe" o liječniku izbjeglici koji u predratnom Parizu 1939. sreće Rumunjku Joan i pod stalnom su prijetnjom deportacije. Još jedan bestseler – u svijetu je prodano gotovo pet milijuna primjeraka. Iskustvo izbjeglištva iz nacističke Njemačke i Austrije nadahnulo ga je za izvrstan roman "Noć u Lisabonu" o pokušajima bijega iz ratom zahvaćene Europe. Njegov posljednji roman bile su "Sjene u raju". Napisao ga je dok je živio u New Yorku, na adresi 320 East 57th Street, a zgrada je "imala istaknutu ulogu u njegovom romanu".
ERICHOVE LJUBAVI I PAULETTE
Remarque kojeg su prijatelji zvali Boni bio je zgodan, sada i bogat, inteligentan, obrazovan i jasno, miljenik žena. Poznata je njegova veza 1930-ih s prelijepom Hedy Lamarr, Austrijankom i Židovkom koja je snimila kontroverznu "Ekstazu" s našim Zvonimirom Rogozom, pa nakon niza peripetija u Londonu upoznala Louisa B. Mayera koji joj je ponudio karijeru u Hollywoodu. Postala je velika zvijezda "Zlatnog doba Hollywooda (i izmislila nacrt za daljinsko upravljanje torpedima tj tehnologiju zbog koje imamo GPS, mobitele i bežični internet ). Ljubovao je sa zanosnom Dolores del Río, prvom Meksikankom i Latinoamerikankom koja se probila u Hollywoodu, te njemačkom divom Marlene Dietrich. Afera je počela kad su se sreli na Lidu, za vrijeme Venecijanskog filmskog festivala, u rujnu 1937. i potrajala je do, misli se, 1940. ali najviše preko pisama, telegrama i razgovora telefonom. Doduše, pomogla je njemu i njegovoj bivšoj-sadašnjoj ženi da dobiju vizu za Ameriku, ali ljubav se otopila iako je Erich bio lud za Marlene. Ona za njim – mnogo manje. Pisma koja su si pisali objavljena su 2003. u knjizi "Reci mi da me voliš", ali nije to bila velika ljubavna priča.
Marlene i Erich, koliko god je izgledalo na van sjajno, nisu bili dobar par. Na prvu, ona je bila filmska zvijezda, a on individualac i intelektualac, na drugu su imali mnogo zajedničkog: oboje su rano uspjeli u životu, financijski bili neovisni, oboje su javno iskazali gađenje prema nacistima "iako" su bili Nijemci, oboje su emigrirali u Ameriku i prije rata imali svoje krize. Remarque je u jednom pismu Marlene napisao: 'Imamo previše prošlosti, a budućnosti nema na vidiku.' Nešto od te afere završit će u romanu "Slavoluk pobjede". No ona je bila hladna i prevrtljiva, imala je uz njega ljubavnike, a jedino gdje je bio van njene kontrole bile su slike pa je i tu stavila šapu tražeći da joj daruje njemu najomiljenijeg slikara. Erich se godinama se oporavljao od te veze pune laži i zavaravanja da je ona "ta".
Remarque je na kraju pronašao ljubav – lijepu i sretnu – s glumicom koja je blistala u zlatnim danima Hollywooda Paulette Goddard koju je upoznao u New Yorku 1951. Vjenčali su se 1958. (njoj je to bio četvrti brak – sa 17 godina udala se za drvnog tajkuna Edgara Jamesa, od 19. je bila s Charliejem Chaplinom, a razveli su se nakon deset godina no ostali su prijatelji; a treći brak s Burgessom Meredithom raspao se nakon pet godina. Burgessa poznajete – prvi je "pingvin" iz Batmana 1960-ih; Rockyjev trener, otac Jacka Lemona u "Starim gunđalima" – sjajan glumac kojem je karijera stala kad je dospio na crnu listu). Nakon šest godina udvaranja i hodanja Erich i Paulette su se vjenčali Connecticutu – ona je imala 42 godine, on 54. Remarque se za stalno nastanio u Švicarsko 1948. pa su tu živjeli, na tom svom brežuljku sreće u vili u Ronco sopra Ascona. Ona je više-manje filmsku karijeru spremila u ladicu i tek se rijetko pojavljivala u malim ulogama.
Paulette je Erichu pomogla ponovno osjetiti radost života, njegova melankolija nije mogla odoljeti njenoj sunčanoj, veseloj naravi. Putovali su Europom, posjetili St. Moritz, Salzburg, Beč, London, Pariz, Cannes, Veneciju i Paulettein omiljeni Rim. Oboje su voljeli umjetnost - davno prije nego što je upoznala Remarquea, i Paulette je skupljala umjetnine, bavila se antiknim namještajem, staroegipatskom i azijskom primijenjenom umjetnošću i pretkolumbovskim kulturama pa je 1947. s Meredithom otvorila antikvarijat i galeriju u državi New York. Imala je vrhunsku kolekciju nakita Cartier, Van Cleef & Arpels, Trabert & Hoeffer-Mauboussin, i Paul Flato i ekskluzivnog nakita koje je dizajnirao Salvador Dalí. Nikada nije kupovala nakit, no svi su njezini muževi i obožavatelji dobro znali što će je oduševiti. Kad nije dobila ulogu Scarlett u "Zameo ih vjetar", dva su je dara utješila: dijamantni broš od Jocka Whitneyja, investitora filma, i set naušnica i narukvice od tadašnjeg muža Charlieja Chaplina. Imala je u kolekciju radova Diega Rivere kojeg je upoznala u Meksiku kad je snimala editorijal za magazin "Look". Živjela je u gostionici preko puta Diegovog studija i slučajno doznala da ga policija kani uhititi. Upozorila je Diega, pomogla mu da prijeđe granicu, pa je ovaj u Kaliforniji novinarima koji su ga dočekali rekao da mu je Paulette spasila život. Rivera je naslikao njen portret - počeo je u Meksiku, a završio ga u Americi.
VRHUNSKI KOLEKCIONAR I BOGATSTVO
Ljubav prema umjetnosti bila je strast ovo dvoje ljudi koji su se prekasno upoznali da bi imali djecu. Kad se naime jednog dana, kažu, probudio strahovito bogat, Remarque je mudro odlučio novac uložiti u dionice, zlato i nekretnine. Tadašnja "cura" Ruth Albu, berlinska glumica i kći kolekcionara umjetnina savjetovala mu je kupnju umjetičkih djela pa mu je, kad je Remarque 1931. kupio vilu na jezeru Maggiore u Švicarskoj, pomogla oko uređenja. Uskoro je kuću napunio antikvitetima - brončanim kipićima, egipatskim, kineskim i grčkim vazama, rokoko namještajem, perzijskim tepisima iz 17. stoljeća, venecijanskim staklom - prekrasni komad ublažili su mu tjeskobu u srcu. Jedna od prvih slika koju je kupio bila je Degasov pastel "Tri plesačice". Zaronio u povijest umjetnosti kupujući na desetke knjiga, učio je, istraživao, susretao s trgovcima umjetnina, posjećivao muzeje i proučavao zbirke - Remarquea je postao izvrstan poznavatelj umjetnosti, ali i odličan kolekcionar i stručnjak. Naravno, nešto se "prelilo" i u njegove junake: novinar Robert Ross, izbjeglica iz Njemačke, u romanu "Sjene u raju" dvije se godine skriva od nacista u muzeju u Bruxellesu. Danju je zatvoren u malom spremištu, a noću šeta muzejem proučavajući impresionističke slike i zbirku kineske bronce po kojoj je muzej bio poznat. To će mu kasnije pomoći...
'Ljepota je savršenstvo koje, poput beskraja, pokušavamo upoznati, ali nikako ne uspijevamo. … Stavljam ono što obogaćuje moj život i daje mu čudesnost i značenje ovdje pokraj sebe u svom domu gdje je vidljivo kako bi mi svaki dan bio do vrha ispunjen ljepotom.'
Lijepa je priča o prijateljstvu s Walterom Feilchenfeldtom, vodećim ekspertom za modernističko slikarstvo Europe. Zbog njega je Remarque imao jednu od najboljih privatnih zbirki, naučio mnogo i uz to dobio odanog prijatelja. Walter je prošao svoju kalvariju i na raju izbjegao u Švicarsku, a Erich je kum njegovom sinu koji je danas poznati ekspert za Van Gogha i Cézannea. Najdraža slika? Van Goghov "Željeznički most preko avenije Montmajour" koju je kupio u prosincu 1933. od honorara za seriju kratkih priča u američkom "Collier’su". Gdje god je živio, nosio bi je sa sobom, uvijek objesio u dnevnoj sobi - tu sliku punu snažnog osjećaja očajničke usamljenosti koju je Eriich tako dobro i bolno poznavao. Fasciniran je bio s Cézanneom čije je akvarele smatrao najvišim umjetničkim dosegom - od 150 slika koje je imao u kolekciji, osamnaest je bilo Cézanneovih. I - Remarque je bio jedan od sponzora Cézanneovog Memorijalnog komiteta koji je kasnije otkupio studio Paula Cézannea u Aix-en-Provenceu, a od 1954. kuća je pretvorena u slikarev muzej, L’atelier Cézanne.
DUGA PIŠČEVA ŠUTNJA
Ali, nije ništa objavio sedam godina – jako duga šutnja za Remarquea – od romana "Slavoluk pobjede". Objavio je roman "Iskra života" (Der Funke Leben) koji je objavio 1952. i posvetio je Paulette. Priča je to o životu zatočenika u koncentracijskom logoru. Radio je i na romanu "Zeit zu leben und Zeit zu sterben" (Vrijeme za život i vrijeme za umiranje" ili "Doba života i doba smrti" o vojniku-povratniku s Istočne bojišnice i pokušaju snalaženja u ratom devastiranoj Njemačkoj. Prvo je objavljen u engleskom prijevodu 1954., a Douglas Sirk je 1958. snimio, i to u Njemačkoj, film "Vrijeme za ljubav i vrijeme za umiranje" prema romanu. Sam se pisac pojavio u epizodnoj ulozi Profesora. Remarque je napisao scenarij 1955. za austrijski film "Posljednji čin" (Der letzte Akt), o Hitlerovim posljednjim danima u bunkeru Ureda Reicha u Berlinu po knjizi "Ten Days to Die" (1950) Michaela Musmanna, ali film nije snimljen . Napisao je 1956. dramu "Puni krug" (Die letzte Station) koja se igrala u Njemačkoj i na Broadwayu. Engleski prijevod objavljen je 1974., a "Heaven Has No Favorites" je serijaliziran (kao "Posuđeni život") 1959. prije nego što se pojavio kao knjiga 1961. i pretvoren u film "Bobby Deerfield" 1977. "Noć u Lisabonu" (Die Nacht von Lisabon), objavljen 1962 i posljednje je djelo koje je Remarque završio - u Njemačkoj je prodan u oko 900.000 primjeraka. Ostavio je i jedan nedovršen, koji je postumno objavljen, o izbjeglicama u New Yorku.
NASLIJEĐE
Prvi je srčani udar imao 1963. Bio je priznat u svijetu, dobio je mnogo nagrada i priznanja, čak i u Njemačkoj, imao je sretan život, ali iscrpljeno srce nije izdržalo. Remarque je umro 1970. u Locarnu od srčanog udara. Imao je 72 godine. Pokopan je na groblju u Roncu. Paulette je nakon smrti voljenog muža objavila njegov posljednji roman "Sjene u raju". Nadživjela ga je 20 godina (umrla je 1990. sa 79 godina) i po njenoj su je želji pokopali kraj muža. Naslijedila je oko 68 milijuna USD-a, zemljišta i prekrasnu zbirku umjetnina (Van Gogh, Monet,Toulouse-Lautrec, Pissarro, Cézanne, Degas, Renoir...vaze, kipove i čuda). Neke je umjetnine prodala (preko Sothebyja 1979. prodala je 29 slika impresionista za tri milijuna USD), a ostavila je oporučno 20 milijuna dolara New York Universityju da osnuju Institut europskih studija. U čast piscu Institut nosi njegovo ime a bavi se, što je Erich želio, podržavanjem i promoviranjem veza između Europe i Amerike. Tu je i Goddard Hall, u campusu Greenwich Village u New Yorku. Prvi ravnatelj Instituta Remarque bio je profesor i pisac Tony Judt (njegove sjajne knjige nađite ovdje: "Poslije rata 1" i "Poslije rata 2", a spisi i rukopisi pohranjeni su u knjižnicu Fales na NYU. I vilu je Paulette ostavila sveučilištu no administracija je odbila platiti 18 milijuna švicarskih franaka poreza pa je vila prodana.
APEL ZA SPAS
Ime Remarquea pojavilo se u vijestima 2010. kad su željeli srušiti vilu u kojoj su živjeli Erich i Paulette, pa vijeće kantona Ticino pokušava skupiti 6.2 milijuna švicaraca kako bi se kuća otkupila i pretvorila u Casa Monte Tabor, muzej koji bi imao i smještaj za umjetnik.e Godine 2017. kuća je ponuđena na prodaju. Casa Monte Tabor, rustikalna je trokatnica na obali švicarskog jezera Maggiore sa zadivljujućim pogledom na jezero i otoke Brissago, okružena zelenilom, s tri velika balkona, prozorima duž zidova svakog kata i kamenim stubištem koje vodi iz prizemlja direktno u jezero prelijepo je mjesto. Ali nije važna zbog svoje ljepote. U godinama tik prije Drugog svjetskog rata Remarque je otvorio svoj dom mnogim kolegama piscima i intelektualcima koji su uspjeli pobjeći iz Njemačke. Kuća je postala sklonište za sve umjetnike pa su tu živjeli Hans Habe, Else Lasker-Schüler, Heinz Liepman, Emil Ludwig, Thomas Mann, Theodor Plievier, Curt Riess, Hans Sochaczewer i Ernst Toller, tada veliki izdavači npr. Kurt Desch, Joseph Caspar Witsch i Reinhold Neven DuMont, umjetnici, glumci i režiseri, npr. Marianne Breslauer, Georg Wilhelm Pabst, Natasha Paley, Remo Rossi, Annemarie Schwarzenbach i Andy Warhol, te brojne ličnosti iz kulture, biznisa i društva... Tih 1930-ih vila je organizirala i financirala bijeg progonjenih u nacističkoj Njemačkoj, i bila jedno od glavnih utočišta u vrijeme europskog barbarstva. A za romantičnije, tu je živio taj sjajan pisac i veliki pacifist sa svojom Paulette - to je bilo njegovo "brdo sreće".
TREBAMO ISPUNITI SVAKI DAN DO VRHA LJEPOTOM
Njegova je zbirka umjetnina bila nevjerojatna, no, kažu kako cijeniti svaki trenutak i imati poseban osjećaj za ljepotu mogu samo oni koji su doživjeli izniman emocionalni i psihički stres. A toga je bilo u Remarqueovom životu, svako desetljeće imao je ogroman stres.
S 20 godina vratio se s krvavog fronta Prvog svjetskog rata zgrožen besmislenim krvoprolićem i zanemarivanjem ljudskog života. Dugo nije mogao pronaći unutarnji mir i prilagoditi se građanskom životu. Kad su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, imao je 30 godina: njegove su knjige proglašene nedomoljubnima, zabranjene i spaljene, on optuživan i proganjan. S 40 godina bio je izbjeglica u Americi. Kao i njegovi junaci, prošao je put prepun tuge, preživio rat, patio od post traumatskog stresa, izdigao se iz stravičnih uspomena, postao glasan protivnik rata, među prvima je jasno i glasno ustao protiv nacizma, opisao je najužasnije lice rata ne bi li ljudi shvatili besmisao ratovanja. Godinama su ga dvije stvari uvijek inspirirale i tjerale dalje: njegovo pisanje i strast prema umjetnosti.
Za Remarquea je, kažu, umjetnost bila pokazatelj napretka čovječanstva i humanističkih vrijednosti. Umjetnost je oružje protiv zla i protuotrov za barbarstvo, progon, diktaturu i prijetnju ratom. Njegovi su romani vrijedni vaše pažnje, njegovi su romani umjetnost, glasan povik protiv rata i bezumlja. Zato je dobro da je i dalje popularan i čitan, a novi film će sigurno njegovoj vojsci obožavatelja pridružiti još novih. I, ne zaboravite, svaki dan treba pokušati do vrha ispuniti – ljepotom.
Sandra Veić Sukreški
