Ponekad je život čudesniji (i stravičniji) nego li ikoja fikcija

Istina i život često su nevjerojatniji nego li što o njima čitamo u knjigama. Mašta je jedno, sjajno pisanje je drugo, no koliko puta su vas neki događaji očarali, zgrozili, oduševili, začudili – a možda i više kad ste shvatili da se to doista dogodilo? Onako kako filmove i serije rade po knjigama, tako su neke knjige nastale po stvarnim događajima. I dok se pokušavate sjetiti koje su to osim "Moby Dicka", albino kita koji je u 19. st. smrvio više od 20 brodova i kojeg su mornari nazvali "Mocha Dick" - Mocha po južnoameričkom otoku kraj kojeg se kit prvi puta pojavio - pa je Melville, i sam iskusan kitolovac, napisao 1839. čak 700 stranica romana i malo "popravio" ime. No, evo našeg odabira knjiga koje su temelj pronašle u stvarnim događajima i ljudima. I sve od reda zaista zanimljive, a neke su i prava remek-djela.

Preživjeti zimu: Roman Sylvie Plath, Wintering: A Novel of Sylvia Plath, Kate Moses, 2003.

O Sylviji Plath mnogo se piše, već desetljećima. Kod nas je manje poznata, no u svijetu su njezina poezija i njezin jedini roman "Stakleno zvono" (Bell Jar) kultna djela. Tragedija ove mlade žene koja je svoj život okončala jednog zimskog jutra u Londonu, navela je Kate Moses da napiše roman "Wintering". Sylvijina junakinja iz "Zvona" Esther Greenwood i sama Sylvia Plath kao da su obavijene nekom misterijom. U romanu opisuje posljednja dva tjedna života Sylvije Plath. 

Psycho, Robert Bloch, 1959.

Kultni crno-bijeli film Alfreda Hitchcocka o usamljenom zgodnom mladiću Normanu Batesu koji s majkom vodi motel nije samo plod mašte. Roman koji je napisao Robert Bloch temelji se na stvarnom ubojici i nekrofilu Edu Geinu koji je isprva krao tijela u Wisconsinu pa prešao na ubijanje i nadahnuo stvaranje filmskog Normana Batesa (ali i ubojicu iz "Kad jaganjci utihnu". Ubio je najmanje 40 ljudi. Film je jeziv, knjiga je jeziva, a sad znamo i da se sve to dogodilo. Brrr.

Ubojstvo u Orient Expressu, Murder on the Orient Express, Agatha Christie, 1934.

Agatha Christie je kraljica krimića, tu nema dvojbe. Jedno od njezinih najpopularnijih djela je svakako uz "Mišolovku" ili "Ne osta ni jedan" i "Ubojstvo u Orient Expressu". Jedan od razloga je i prvo pojavljivanje Belgijanca Herculea Poirota. Vlak koji je vozio od Europe na Orijent ima mnogo putnika, i nisu svi bez "putra na glavi". Inspiraciju je Agatha dobila kad je odjeknula vijest o najslavnijoj otmici u to vrijeme – malenoga je 20 mjesečnog sina slavnog Charlesa Lindberga, prvog čovjeka koji je preletio Atlantik 1932., netko oteo iz njegovog krevetića. Novine su otmicu nazvale "Zločinom stoljeća", a optužen je i smaknut na električnoj stolici Bruno Hauptmann. Taj je događaj potaknuo Agathu da napiše krimić koji se događa u vlaku, kao i mećava koju je "posudila" od turskog grada Çerkezköya koja je zarobila kompoziciju šest dana u veljači 1929. (a u romanu su to Vinkovci) i njezino prvo putovanje Orient Expressom kasne 1928.

Ralje; The Jaws, Peter Benchley, 1974.

Peter Benchley nije izmislio "Ralje" tek tako. Svi se sjećamo onog "param – param" i djevojke koja pliva noću kroz more… a onda je nešto povuče u dubinu… Benchley je roman napisao nakon napada morskoga psa u Jersey Shoreu između 1. i 12. srpnja 1916. Jedna velika bijela psina, pet žrtava i plaže s tisućama ljudi koji su tog ljeta došli na more jer je bjesnila vrućina plus epidemija polia, da, to je bila dobra priča koju je Peter razradio. A onda Spielberg snimio film kojeg ne gledamo prije ljeta. Za svaki slučaj… Kod nas je roman izašao u izdanju legendarnog HIT-a.  

The Shining, Isijavanje, Stephen King, 1977. 

Hotel na vrhu planine kojeg zimi zavije snijeg pa je zatvoren za goste, sporedni je junak romana "The Shining" ili kako su ga u nas preveli "Isijavanje". "Overlook Hotel" nije potpuno plod mašte pisca poznatog po hororima već postoji za ozbiljno. To je "The Stanley Hotel" u Colorado Rockiesima u kojem su 1974. odsjeli Stephen King i njegova žena Tabitha. Hotel je bio slavan manje po udobnosti, dobrom smještaju, pogledu ili hrani, a više po duhovima koji su u njima obitavali. King je imao noćnu moru dok je boravio u tom hotelu u kojem su on i žena bili jedini gosti. Večerali su sami u ogromnoj dvorani. Glazba je odjekivala dvoranama i hodnicima, pomalo zlokobno. King je polako u glavi oblikovao roman, a poslije večere je popio piće za barom. Poslužio ga je barmen, izvjesni Grady. Kingovi su spavali u sobi broj 217 koja je bila navodno opsjednuta duhovima.. No, ovo je dvoje spavalo mirne duše, sve dok se King nije probudio iz noćne more. Sanjao je kako njihov trogodišnji sin trči kroz hodnike, osvrće se, očiju širom otvorenih i vrišti dok ga slijedi vatrogasno crijevo... Od te jedne more koju je preživio, dao je tisućama i tisućama ljudi, velikodušno i majstorski, noćne more kojih se svi nerado sjećaju. A bio mu je to tek treći roman koji je objavio. I tako nas "Isijavanje" već desetljećima plaši… Mirnom snu nije pomogao ni Kubrickov film.

Ubiti pticu rugalicu, To Kill a Mocking Bird, Harper Lee, 1960.

Harper Nellie Lee živjela je u Monroevilleu, u Alabami. Otac joj je bio odvjetnik i 1926. je - kad je Harper imala deset godina - dva crnca koji su bili osumnjičeni za ubojstvo bijelca… Suđenje i događaji koji su protezali iz ljeta u ljeto bili su inspiracija za roman koji će je proslaviti i koji je obavezan u američkim školama, a trebao bi biti i u svim školama na svijetu. U knjizi je otac, Atticus, udovac, a u stvarnosti je Harperina majka bila psihički bolesna, (vjeruje se da je bila bipolarna) i vrijeme je provodila u svojoj sobi. Harper je jako voljela oca, odvjetnika Amasa Colemana Leeja koji je 1919. branio dvojicu crnaca optuženih za ubojstvo koji su osuđeni, obješeni i osakaćeni i nakon toga više se nije bavio branjenjem optuženih, s godinama postao liberalniji što se segregacije tiče. Harper se sjećala rasnih nemira koji su izbili i na ulice Alabame, a dječak koji je došao teti na ljetovanje i upoznao Scout i Jema, jedinog brata bio je Dill odnosno Truman Capote. U stvarnosti je Harper bila najmlađe od četvero djece, no knjiškog brata Jema nadahnuo je njezin stariji brat Edwin. Što se Radleya tiče, malo dolje niz ulicu u kojoj su Leejevi živjeli bila je obitelj čiji je sin upao u neke nevolje sa zakonom pa ga je otac držao zatvorenog u kući 24 sata – zbog srama – ovaj je doslovno bio sakrivan dok svi nisu zaboravili na njega. Naravno da je i to Harper nadahnulo. Negativci su šetali Harperinim djetinjstvom pa ih je objedinila u jedan lik…  

Greška u našim zvijezdama (The Fault in Our Stars); John Green, 2012.

John Green napisao je teenage roman "Greška u našim zvijezdama" koja je zasjeo na best seller liste gotovo odmah, povećao potrošnju papirnatih maramica jer ta se knjiga ne čita bez barem nekoliko paketa. Koliko god je lijepa, nježna, pozitivna priča bila, slomi nam srce. Hazel ima 16 godina i zaljubi se u godinu dana starijeg Augustusa, a oboje imaju rak. Ako ste mislili da je Green napisao knjigu po iskustvu koje je stekao radeći s bolesnom djecom, donekle ste u pravu. On je naime sreo na konferenciji o Harryju Potteru djevojku po imenu Esther Earl, veselu i pozitivnu djevojku koja je bolovala od raka štitnjače, a proslavila kao Internet vloggerica na Twitteru, You Tubeu i Tumblru, bila jedna od prvih neardfightera. Umrla je 2010., sa 16 godina i nakon njene smrti objavljena je knjiga 2014. "This Star Won't Go" (Ova zvijezda neće ugasnuti) i iako je Greenova fikcija, možda je dobro znati da je ta dirljiva, lijepa i topla priča inspirirana stvarnom, nevjerojatnom djevojkom koja ima i svoj dan 3. kolovoza. Ako vam to dodatno ne slomi srce, sjetite se Esther.

Loving Frank, Voljeti Franka, Nancy Horan, 2007.

Prvijenac Nancy Horan govori o jednoj nedopuštenoj ljubavi. Često najbolje ljubavne priče završavaju s knjigom, pa je tako i u slučaju romana "Voljeti Franka", stvarne priče o ljubavi Mamah Borthwick i Franka Lloyda Wrighta, slavnog američkog arhitekta. Kad je Frank dizajnirao kuću za susjeda u Oak Parku, Edwina Cheneya dopala mu se i njegova žena Martha Borthwick zvana "Mamah". Zaljubili su se i koliko god se opirali ljubavi, Wright je imao šestoro djece, Mamah dvoje, ljubav je bila jača od straha od skandala. Iako je Frank zatražio razvod od Kitty, žene koja mu je, uvjerena da će zaljubljenost proći, odbila potpisati papire. Zato su Frank i Mamah otputovali u Europu i izazvali takav skandal da su novine javno tražile da ih uhite zbog nemorala. No šerif je tvrdio da nisu napravili ništa lošega… Na kraju su i Mamah i Frank napustili familije da bi bili zajedno, živjeli su godinu dana u Firenzi i Fiesolu, Mamah je dobila razvod dok se Frankova žena i dalje opirala. Izgradio je imanje Taliesin u Wisconsinu i tu su živjeli da bi prvenstveno nju zaštitili od agresivnih novinara tračerskih listova koji su osuđivali prekid brakova i razvlačili ih dan za danom… Izgledalo je da se stvari smiruju kad je uslijedila tragedija. Dok je Frank radio u Chicagu, a Mamah prevodila djela švedske feministkinje, sluga kojeg su par mjeseci prije zaposlili, Julian Carlton porijeklom s Barbadosa i navodno mentalno nestabilan, zapalio je 1914. kuće u Taliesinu i sjekirom sasjekao ljude koji su bježali od vatre: Mamah i njeno dvoje djece, Johna i Marthu, vrtlara, radnika, crtača i sina stolara. Pokušao se ubiti klorovodičnom kiselinom, ali su ga ulovili, skoro linčovali na mjestu no ipak je odveden u zatvor gdje je umro sedam tjedana kasnije od gladovanja. Smrt Mamah opisana je u dva romana i  jednoj – operi. Kitty je Franku dala razvod 1922., ali uvjetovala da mora čekati godinu dana prije nego se ponovo oženi. Ni idući brak s Maude "Miriam" Noel s kojom je do tada ljubovao nije bio sretan jer je ova bila ovisnica o morfiju, pa su se razveli nakon manje od godinu dana. Upoznao je plesačicu Olgu, po rođenju Crnogorku koja se udala za Rusa Vlademara Hinzenberga i - zaljubio. Inače je Olga (zapravo Olgivanna) Lazovich Hizenburg bila ona koju je Wright trebao jer je, tvrde mnogi, bila ne samo snažnog karaktera, odlična organizatorica već i podrška arhitektu koju do tada s prijašnjim ženama nije imao. On je bio divlje kreativan, kaotičnog temperamenta pa je njezin uzemljenost bila za njega mana s neba. Živjeli su u Taliesinu koji će izrastao u školu, danas je fondacija i nezaobilazno svetište svakog arhitekta, a pod krovovima ovog isprva ljetnog doma Wright nastale su mnoge slavne građevine, na primjer Guggenheim muzej u New Yorku. Wrightovi su dobili kćer Iovannu, a kćer iz prvog braka Svetlana uzela je prezime poočima. Inače, Olgaivannina majka bila je kćer pisca, crnogorskog plemića Marka Miljanova. Brakovi Wrighta iz kojih je došlo i sedmoro djece imaju dosta materijala -  taman za još koji roman. I da, njegova je unuka bila Anne Baxter (za one koji znaju filmove ove zlatne hollywoodske zvijezde).  

Carica orhideja (Empress Orchid), Anchee Min, 2005.

Prevedena i kod nas, "Carica orhideja" istinita je priča o udovi carici Cixi, Tsu Hai, ledi Jehonale, djevojci koja je u Zabranjeni grad ušla kao jedna od konkubina kineskog cara sa samo 17 godina i uzdigla se do vlasti kasne Ch’ing dinastije i vladala Kinom 47 godina… O porijeklu carice mnogo je teorija, no dosta je pouzdano da je 1851. kao dijete mandžurijskog službenika Huizhenga došla u Zabranjeni grad i postala jedna od službenih priležnica cara Xianfenga. Onda je 1861. izvela dvorski puč i postala de facto vladaricom Kine. Za vrijeme vladavine Kina je poražena u ratu s Japanom 1894-95., izgubila je nominalni suverenitet nad Korejom i bila prisiljena na niz ponižavajućih ugovora koji su izazvali - bokserski ustanak. Cixi je bila konzervativna i do posljednjeg daha se opirala reformatorima koje su htjeli modernizirati Kinu i učiniti je sposobnom da se suprotstavi zapadnom pritisku. Tri godine nakon smrti carice Kina je postala republika.  

Beautiful Exiles, Meg Waite Clayton, 2018.

Legendarna spisateljica, novelistica, putopiskinja i jedna od najvećih ratnih reportera ( i reporterki) 20. stoljeća Martha Gellhorn zaljubila se u Ernesta Hemingwaya dok je "pokrivala" Španjolski građanski rat. Madrid je bio poprište njihove ljubavi. Putovali su svijetom, voljeli se i razdvajali, Hema je malo mučila njezina slava, bacio joj je pokoju kajlu pod noge i na kraju su se razveli. Živjeli su skupa s prekidima četiri godine i onda se vjenčali u prosincu 1940. Hemingway je do 1939. živio s Pauline Pfeiffer koja je bila pokorna žena, ali ne i Martha. Zato joj je, ogorčen njenim putovanjima,  Hemingway napisao kad je 1943. iz njihova imanja Finca Vigía blizu Havane otputovala na front u Italiju: "Jesi li ti ratna reporterka ili žena u mom krevetu?" Hemingway će kasnije i sam otići na front, malo prije iskrcavanja u Normandiji  a muž joj je spuštao gdje je mogao – pokušavajući joj blokirati put. Kad je stigla oceanom u ratom razoren London, rekla mu je da joj je dosta: otkrila je, kao i prijašnje žene, da je nevjeran. Danas znamo da je Hemingway imao psihičkih problema, no ta neprestana potjera za adrenalinom, taj nemir koji će na kraju i rezultirati tragičnom smrću nije bio nešto s čim se dalo lako živjeti. Njemu je ženidba i život mirnog mužića ispočetka uvijek pasao jer je na to gledao kao na vrhunac romantične ljubavi, ali bi mu brzo dojadilo  - onda bi postao nemiran, pa počeo prigovarati, neugodno kritizirati, a na kraju je bio i nasilan. Hemingwayeva žena nije mogla raditi jer je njezin jedini posao trebao biti on. A to kod Marthe, vrhunske novinarke nikako nije moglo proći. Nakon četiri godine braka razveli su se 1945. Ovo je prikaz, s mnogo mašte, njihovog turbulentnog odnosa. Martha je inače sjajan lik – ratna reporterka koju je upoznao nedaleko španjolskih fronta i jedina žena koja je pokrivala D-day iako se Hemingway jako potrudio da ona ostane daleko na obali i to iz čistog jala, a ne straha za nju, da bi ona završila na prvom bolničkom bodru, zasukala rukave, prala i pojavila ranjenike i bila jedina na moru – ostalih je stotinjak novinara gledalo iskrcavanje s dalekozorom - dobila posredno priču godine. Jer na pijesku je bilo 160 000 muškaraca i samo jedna žena – Martha Gellhorn. Vidjela je i sve užase 20. stoljeća poput oslobađanja logora Dachaua. Pokrivala japansku invaziju na Kinu, zbivanja u Češkoj, Zimski rat između SSSR-a i Finske, Šestodnevni rat, Vijetnam, Nikaragvi, rat za ratom u 53 zemlje – ukratko, svaki veliki rat 20. stoljeća u karijeri dugoj 60 godina pa ne čudi da svako malo objave neku knjigu o njoj.

Schindlerova arka/lista, Schindler's Ark, Thomas Keneally, 1994.

Drugi svjetski rat, Krakow i jedan čovjek. Oskar Schindler koji je do tada vodio bonvivanski život odlučio je pomoći progonjenima i spasiti ih od nacističkog progona i pogroma. Otvorio je tvornicu streljiva, "minglao" s nacistima, a zapravo spašavao živote više od 1200 židovskih Poljaka, te iz protektorata Moravije i Bohemije tako što ih je zaposlio u svojoj tvornici. Keneally je osvojio International Booker za svoje prepričavanje Schindlerovih ratnih godina, a Spielberg kasnije snimio film. I to kakav! Tko god spasi jedan život, spašava cijeli svijet – važna je to poruka.  

Vrijeme leptira, In The Time of Butterflies,/En el tiempo de las mariposas, Julia Alvarez, 1994.

Možda ste gledali film snimljen po knjizi Jule Alvarez. Patria, Minerva, Maria Teresa i Dedé Mirabal četiri su sestre koje su se krajem 1950-ih godina hrabro protivile diktatoru Dominikanske Republike Rafaelu Trujillu (El Jefe). Tri sestre su ubijene i postale su važni feministički simboli za Dominikance, ali i svijet. Ti krhki leptirići nadahnuli su Alvarezovu koja je posjetila Dominikansku Republiku tri mjeseca nakon tragedije sestara Mirabal, a njen je otac bio u zavjeri da se Trujilla svrgne s vlasti.  

Povratnik: roman o osveti, The Revenant: A Novel of Revenge, Michael Punke, 2002.

Film koji je Leu napokon donio Oscara pod režiserskom palicom Alejandra Gonzáleza Iñárritua temelji se na romanu koji je opisao istinitu priču. Utoliko su bile smješnije primjedbe kako je to fantazija i pretjerivanje. Traper, lovac, istraživač, graničar Hugh Glass je doista 1823. imao bliski susret s grizlijem – dok je tražio put za jednu traper ekspediciju naletio je na medvjedicu s dva mlada koja je, jasno, krenula u napad. Glass je bio teško ranjen, nije se očekivalo da će preživjeti, naređeno je da ga nose no vrli kolege Fitzgerald i Bridges ostavili su ga na milost i nemilost šumi, hladnoći i divljim životinjama. Trebali su pričekati da Glass umre i pokopati ga, ali otišli su i ostavili poluživog i bez hrane i bez oružja uvjereni da će umrijeti. Ali, Glass je preživio - sa slomljenom nogom vukao se po šumi, na leđima su mu se kroz posjekotine medvjeđih pandži vidjela rebra… Sam je namjestio nogu, omotao medvjeđim krznom koje su mu ostavili i puzao, preživio, ali i pronašao ljude koji su ga napustili. Onda im se osvetio. Iako je nakon osvete i oporavka vodio ekspedicije, skončao je u 1833. napadu Arikara na rijeci Yellowstone s 50ak godina.

Na putu, On the Road, Jack Kerouac, 1957.

Kad je Jack Kerouac krenuo na put nije ni sam mogao predvidjeti da će njegov roman koji je napisao na roli papira, definirati kontrakulturu, pokret bitnika i postati kultnim. Malo ceste, malo jazza, malo droge i malo poezije i rođen je najpoznatiji "putni" odnosno roman ceste. Osim Jacka s njim putuju i Carlo (Allen Ginsberg), Dean (Neal Cassidy) i Old Bull (William S. Burroughs). 

Bilježnica, The Notebook, Nicholas Sparks, 1996.

Roman koji je napisao Nicholas Spark mnogi će se opisati s par uzdaha. Jer Noah Calhoun i Allie i njihova ljubav, ah, znate već sve – i kako su se sreli, i 14 godina se ne vidjeli i kako on nakon rata obnavlja kuću, ima 31 godinu i sjeća se ljubavi s dvije godine mlađom Allie. Iako priča izgleda poput bajke ona se zaista odigrala u životu djeda i bake s majčine strane autora. Oni su se upoznali jednog davnog ljeta, zaljubili se, nju su roditelji odveli da ne bude s njim, a on joj je pisao svaki dan. Vrijeme je prolazilo, ona se zaručila i ipak shvatila da je njena prva ljubav osoba s kojom želi provesti život. I jesu, više od 60 godina.

Hladnokrvno ubojstvo, In Cold Blood, Truman Capote, 1966.

Kad je 1959. u malom mjestu u američkoj državi Kansas ubijena obitelj Herberta Cluttera svi su bili šokirani. O tom je slučaju strašno okrutnog četverostrukog ubojstva čuo i Truman Capote i odlučio otputovati u Holcomb i pisati o zločinu iako se tada nije znalo tko stoji iza toga. S njim je išla i njegova prijateljica iz djetinjstva Harper Lee i zajedno su razgovarali sa susjedima i prijateljima ubijenih. Capote je bio u najmanju ruku ekstravagantan pa je odmjerena Harper i te kako pomogla da dobiju priče i na kraju je Truman imao 8000 stranica bilješki. Ubojice su bili Richard Hickock i Perry Smith koje su ulovili šest tjedana poslije zločina. Sve je bilo jasno, priznali su zločine u osuđeni su na smrt vješanjem. Ali. Capote je razgovarao s obojicom koja su pet godina čekali na smaknuće. Fascinirao ga je Smith kojeg je opisao kao osjećajnijeg. Na knjizi je Capote radio šest dugih godina pa je objavljena nakon smaknuća ubojica što nije utjecalo na prodaju – Capote je napisao remek-djelo i vjerojatno svoje najbolje. Clutterove, Herba, ženu Bonnie i dvoje mlađe djece Nancy (16) i Kenyona (15) ubili su hladnokrvno i okrutno s po metkom u glavu što je bilo potpuno neshvatljivo tada. Od tuda i naslov knjige. Do dana današnjeg "Hladnokrvno ubojstvo" je druga najprodavanija knjiga (poslije "Helter Skelter" Vincenta Bugliosija iz 1974. u kojoj opisuje ubojstva Charlesa Mansona) svih vremena, a da je zasnovana na istinitom događaju. Je li "Hladnokrvno ubojstvo" originalan i prvi non-fiction roman ili je to knjiga iz 1957. još se raspravlja. No, doživjela je uspjeh, smatraju je prvom iz žanra true crime, a Capote je bio ogorčen što za nju nije dobio Pulitzera. (ona je dobila 1961. za "Ubiti pticu rugalicu", Capote nikada nije rekao koliko mu je pomogla i nikada nije dobio Pulitzera). Clutterove, Herba, ženu Bonnie i dvoje mlađe djece Nancy (16) i Kenyona (15) ubili su hladnokrvno i okrutno s po metkom u glavu. Od tuda i naslov knjige. A i danas se raspravlja koliko mu je i je li napisala Harper, a ne (samo) Truman.

Crna dalija, The Black Dahlia, James Elroy, 1987.

Crna dalija je nadimak 22 godišnje Elizabeth Short, djevojke koju su našli mrtvu 1947. u Leimert Parku u Los Angelesu. Dva detektiva istraživala su ubojstvo koje im je postalo opsesija jer je zločin bio strašan: djevojka bila osakaćena i prerezana u struku, tijelo strašno unakaženo, ali i oprano, bez kapi krvi, a na licu joj je ubojica urezao tzv. "Glasgow smile", nešto poput Jokerovog. Istraga je dovela do otkrića velikog korupcijskog skandala u policiji. No ubojica nikada nije pronađen i ovo je jedan od najstarijih, nikada riješenih slučajeva u Los Angelesu, te jedan od najvećih zločina post ratne Amerike koja je zaokupila američku, ali i svjetsku pažnju.

Arthur i George, Arthur and George, Julian Barnes, 2005.

Krave, konji i ovce  bile su osakaćene 1903. Netko bi noću prilazio životinjama i nepoznatim ih predmetom ozljeđivao, dugačkim plitkim rezovima. Životinje su ili iskrvarile ili su morale biti ubijene a događaj je poznat pod imenom "Great Wyrley Outrages". Sumnja je pala na pravnika Georgea Edalija, mjesnog čovjeka porijeklom Parsija koji je osuđen na sedam godina. Odgulio je tri godine teškog rada u zatvoru prije nego je  Arthur Conan Doyle dokazao da je čovjek nevin. Da, onaj koji je napisao Sherlocka Holmesa. Kasnije se saznalo tko je kriv, a Julian Barnes je napisao sjajan roman.  

Za Čitaj knjigu napisala Sandra Veić Sukreški