Najljepša ljubavna pisma

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: Noć je puna zvijezda, Trepere modre zvijezde u daljini.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ovoj, držao bih je u svom naručju. Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio. Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove. Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju. I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati. Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla. Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio. Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca. Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim. 
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja,
koje iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu? 'Ko nas satka? I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka. 

Sada, kada ništa na svijetu na može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati, već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava, zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i da smo bili krivi...
Požurimo s danima i danima što će doći požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove koje smo zajedno mirisali i gazili ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš ... bit će kasno.
Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne, htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci. Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati.
Zaboravit ću oči i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti, al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam! Život je borba - nastoj pobijediti, ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati. Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve...
Bio si moje veliko proljeće, uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti, koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela, bit će to ironija tuge ...
Nestat će sjaja u travi, nestat će veličanstvenost svijeta. Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.