Svjetski hit napokon na hrvatskom - Moja obitelj i druge životinje - Gerard Durrell

Gotovo je nevjerojatno da na hrvatski do sada nije prevedena knjiga "Moja obitelj i druge životinje", a onda i druge Geralda Durrella (tzv. Krfska trilogija), poznatog, popularnog i voljenog pisca i prirodoslovaca, čovjeka koji je za očuvanje divljih životinja učinio nevjerojatno mnogo i bio daleko ispod svog vremena. Nepravda je ispravljena i u biblioteci Čitaj knjigu objavili smo pravi dragulj. Tko je bio Gerard Durrell, zašto je i danas voljen i cijenjen i sve o njegovoj luckastoj obitelji saznajte u nastavku prije nego što  kupite ovu šarmantnu, čarobnu i duhovitu knjigu...

Britanska Indija

Gerald Durrell je rođen u Jamshedpuru u Britanskoj Indiji, 7. siječnja 1925. kao peto i najmlađe dijete (starija sestra Margery umrla je 1916. s godinu dana od difterije) Louise Florence Dixie i Lawrencea Samuela Durrella, Engleza rođenih u Indiji. Durrellov otac bio je inženjer na željeznici i, kao što je bilo uobičajeno za obitelj njihovog statusa, beba Gerald provodio je većinu vremena u društvu ayah, dadilje. Navodno se prisjetio svog prvog posjeta zoološkom vrtu u Indiji i tome pripisao svoju životnu ljubav prema životinjama. No obitelj je zadesila tragedija – otac je umro s 43 godine. Razbolio se 1928. no uzrok nije medicinski dijagnosticiran, a bolest je pripisana prekomjernom radu. Obitelj je preselila u Dalhousie zbog klime no tata Durrell je umro 16. travnja 1928. od sumnje na cerebralno krvarenje i pokopan je na engleskom groblju u Dalhousieju. Bolest, a onda i smrt su naprosto pripisali napornom radu. Tragedija je bila tim veća što nije bio kolonijalističkih uvjerenja, već omiljen, nježan muž i otac, radio je i družio se s Indijcima svih vjeroispovijesti i kasta, a jednom prilikom je odustao od članstva u klubu kada je odbijen njegov prijedlog da prime indijskog liječnika školovanog na Oxfordu koji je njegovom sinu spasio život.

Nakon smrti muža Louisa Durrell i njezino troje mlađe djece preselili su u Englesku, gdje je najstariji Lawrence već bio poslan na školovanje. Gerald je izgleda od malena bio predodređen za prirodoslovca, a onda je iz nužde postao, pisac bestselera, televizijski voditelj i zaštitar prirode. Nevjerojatno je koliko se ljudi počelo baviti zaštitom prirode i životinjska vrsta ili poželjelo biti prirodoslovcima zbog Durrella i njegovih knjiga. On je zaslužan za redefiniranje modernog zoološkog vrta i uopće očuvanju ugroženih vrsta, spašavanju i vraćanju u prirodu. 

Zapitajmo se koliko godišnje izgubimo tj. uništimo životinjskih vrsta?

Danas kad se njegova ideja napokon ostvaruje, bio bi sretan jer je postalo jasno da životinje ne mogu živjeti u skučenim, prljavim nastambama. Zoološki vrt nije za zabavu ljudi već za očuvanje vrsta koje nestaju – danas više nego ikada. Ako je 100 milijuna različitih vrsta životinja na Zemlji, a postotak istrebljenja je "samo" 0.01 posto godišnje to znači da će najmanje 10 000 vrsta svake godine – nestati. Ali, ako je procjena viša –  po njoj godišnje nestaje između deset i sto tisuća vrsta godišnje! Jedna od izumrlih vrsta je simpatična ptica dodo koja je bila endem Mauricijusa. Visoka oko metar, teška 20ak kilograma živjela je od voća i gnijezdila se na zemlji. Mornarima je bila zgodan ulov i ubrzo je potpuno nestala. Zato je Gerald za svoj logo uzeo pticu dodo i svoj život posvetio spašavanju životinja

Okrutna škola

A sve je počelo selidbom na Krf, otok nepoznat turistima. Durrellovi nisu na Krf otišli na ljetovanje, već da bi se- spasili. Sedam godina nakon tragične smrti oca nitko nije bio sretan.- Prvo su se smjestili u Upper Norwoodu, Crystal Palace, području južnog Londona i maleni je Gerald krenuo u školu Wickwood, ali je često ostajao kod kuće jer je bio boležljiv. Kad se usprotivio nasilnikukaznili su ga sa šest udaraca štapom. Louisa je umarširala u školu i nakon što je "oprala" ravnatelja, primila je Gerryja za ruku i odvela ga - nikad se više nije vratio u školske klupe. Lawrence "Larry" je navijao da se maknu iz Engleske – želio je postati piscem i kišna mu je nova domovina išla na živce, a i prijatelji su mu javljali da je mediteranski grčki otok raj na zemlji. Otišao je prvi, sa ženom Nancy (koja se u knjizi, pa ni u TV seriji ne spominje), a za njim su za tjedan dana stigli mama Louisa, brat Leslie, sestra Margo, mali Gerry koji je taman prebolio žuticu i njegov pas Roger. Louisa je prodala kuću, a uz taj novac imala je i mirovinu kao udovica. Nije to bilo mnogo, ali su mogli početi negdje drugdje sa životima.

Krf – rajski otok

Na Krfu je Gerry počeo skupljati i držati lokalne životinje kao kućne ljubimce. Živjeli su na Krfu do 1939., a taj je interval postao osnova Durrellovih knjiga "Moja obitelj i druge životinje"; "Ptice, zvijeri i rođaci"; i "Vrt bogova"; plus nekoliko kratkih priča kao što je "My Donkey Sally". Krfske su godine postavile i pozadinu za dvije TV serije i TV film. Gerryja su školovali kod kuće razni privatni učitelji, uglavnom Larryjevi prijatelji i Theodore Stephanides, grčko-britanski liječnik, znanstvenik, pjesnik, prevoditelj i prijatelj Georgea Wilkinsona, jednog od učitelja. Theo će postati Durrellov najveći prijatelj i mentor, a njegove su ideje ostavile trajan dojam na dječaka. Zajedno su ispitivali faunu Krfa, koju je Gerry donosio doma i smjestio u razne predmete, kutije, epruvete i kade, a onda i kaveze i krletke pa je kuća više sličila na bestijarij nego li dom – a otud i urnebesne zgode u knjigama. Stephanidesova kći Alexia Mercouri pratila ih je na izletima i kasnije izjavila kako su se obje obitelji nadale da će se ona i Gerry jednog dana vjenčati, ali je ta ideja pala u vodu kad je počeo Drugi svjetski rat 1939.

Dječak koji nije volio englesku školu odjednom je zaronio u knjige Charlesa Darwina, Alfreda Russela Wallacea, Jean-Henrija Fabrea i Gilberta Whitea. Na Krfu su Durrellovi stekli osim Thea i druge prijatelje, za cijeli život. Svakako jednog važnog, a u obliku punašnog Grka Spirosa Halikiopoulosa koji je neko vrijeme živio u Americi i vratio se na Krf s američkim automobilom Dodge. Spiros "Americanos" će im pomoći da se smjeste u sve tri vile u kojima će živjeti, neprestano na usluzi Louisi i djeci. Bio je prva osoba koja je imala automobil na Krfu - tako je naišao na tek pristigle Durrellove i počeo svoju karijeru taksista. Dobronamjeran, pragmatičan i genijalan čovjek, poznat po sjajnom smislu za humor, postao je njihov žestoki zaštitnik i osobni vodič. "Spiros je ušao u naše živote po našem dolasku na Krf kao taksist i za nekoliko sati se transformirao u našeg vodiča, mentora i prijatelja" (Marrying Off Mother, 1991.) To što je šepavo govorio engleski pokazalo se neprocjenjivim u uklapanju Durrellovih u ritam krfskog načina života. Gostoljubiv, beskrajno ljubazan i odan Louisi i njezinoj obitelji vjerojatno je i razlog zašto je njihov boravak bio tako čaroban. Spiro je umro 1940. od upale pluća, ali su Durrellovi bili do smrti priijateljii s njegovim sinom. A tu je i Maria Kondos koja je kod njih radila kao sluškinja i postala obiteljskom prijateljicom.

London i zoološki vrt Whipsnade

Kad se rat približio Krfu, Gerry, Leslie, Louisa i Maria u Englesku stižu 1939. Larry je sa ženom i djetetom, kao i Margo ostao. Bilo je teško pronaći posao, pogotovo za mladež školovanu kod kuće pa je Gerry radio kao pomoćni radnik u akvariju i u trgovini kućnim ljubimcima. Dobio je poziv za regrutaciju 1943., ali su ga odbili zbog lošeg zdravlja i zamolili da odsluži ratne obveze na farmi. Nakon rata počeo je raditi u zoološkom vrtu Whipsnade kao pripravnik i ispunio mu se životni san - tvrdio da je prva riječ koju je jasno izgovorio bila "zoološki vrt", a ne "mama" ili "tata".

Prve ekspedicije

Željan putovanja i upoznavanja svijeta, napustio je Whipsnade u svibnju 1946. kako bi se pridružio ekspedicijama sakupljanja divljih životinja, ali nisu ga i poveli sa sobom jer nije imao iskustva. Jednom je rekao kako uvijek trebamo slijediti svoj san i ne dozvoliti nikome da nas ometaju u tome – pa je ipak otišao na svoje prvo putovanje 1947., u Britanski Kamerun (danas dio Kameruna) s ornitologom Johnom Yeallandom, a financirao ga je sam, nasljedstvom od 3000 funta od oca kada je napunio 21 godinu. Životinje koje je donio prodali su Londonskom zoološkom vrtu, Chester ZOO-u , zoološkim vrtovima Paignton, Bristol i Belle Vue. Otišao je na još dvije s kolegom iz Whipsnadea, Kenom Smithom - u Britanski Kamerun 1949. i u Britansku Gvajanu (danas Gvajana) 1950. Na prvom od tih putovanja upoznao je Fona Bafuta Achirimbija II., autokratskog zapadnoafričkog poglavicu koji mu je pomogao organizirati buduće misije.

No odmah se vidjela razlika u pristupu - pažljivo je smjestio životinje i hranio ih s najboljim dostupnim zalihama, nije hvatao one imaju samo "izložbenu vrijednost" ili koje bi postigle visoke cijene kod kolekcionara. To ga je razlikovalo od onih drugih tadašnjih ekspedicija sakupljača životinja, pa je do kraja svoje treće ekspedicije bio u financijskim poteškoćama. No najvažnije, zgadio mu se odnos prema životinjama drugih ekspedicija. Posvađao se s Georgeom Cansdaleom, upraviteljem londonskog zoološkog vrta, ocrnili su ga i zoološki vrtovi i nije mogao pronaći posao. Na kraju je dobio posao u akvariju u zoološkom vrtu Belle Vue u Manchesteru. Oženio se s Jacquie i želio imati vlastiti zoološki vrt, mjesto koje će biti utočište ugroženim vrstama. Tada je to bilo ismijano. Pa to ne nosi zaradu! Ali, Gerry se nije dao smesti.

Pisanje iz nužde

Počeo je pisati duhovite autobiografske izvještaje kako bi prikupio novac uz poticaj i pomoć Jacquie i Larryjevih savjeta. U početku, jer su on i Jacquie nakon vjenčanja trebali novac, a  nije imao izvor prihoda, a kasnije je pisao kako bi financirao ekspedicije i za očuvanje životinja akroz projekte. Njegova prva knjiga "The Overloaded Ark" bila je veliki uspjeh što ga je "natjeralo" da nastavi pisati. Zaradio je samo 50 funti od britanskih prava (Faber i Faber), ali je dobio 500 funti od prava Sjedinjenih Država (Viking Press) za knjigu i tako prikupitoi novac za četvrtu ekspediciju u Južnu Ameriku 1954. Međutim, u Paragvaju se dogodio državni udar pa je ekspedicija bila neuspješna.

Moja obitelj i druge životinje – očaravajuće djetinjstvo

Kad je objavio "Moja obitelj i druge životinje" 1956. dogodilo se nešto što nitko nije očekivao - postao je slavan, voljen od kritike, obožavan od čitatelja, a dobio je i javno priznanje kao prirodoslovac. Autorski honorari, a roman je poharao ljestvice najprodavanijih a u Velikoj Britaniji, pomogli su financiranju njegovih ekspedicija. Uspjeh je bio nevjerojatan – nešto poput fenomena Harryja Pottera u to vrijeme. Knjiga je ušla u školske curriculume, i postala svetim pismom za sve – djecu i odrasle – rado čitana, darovana za razne prilike, jer svi koji su jen pročitali željeli su da je pročitaju i njihova obitelji prijatelji. Prodana je u više od pet milijuna primjeraka prije prikazivanja serije – od tada je prodano još - a sada je stigla i kod nas!

Krf je zbog njegovih knjjiga postao meka turista pa je danas niz aranžmana u kojima se posjećuju mjesta iz knjiga, a niz je spomenika na otoku u čast Durrellovih. Prvo izdanje s potpisom prodaje se za 3000 funta! Larry, Lawrence, koji će postati veliki i priznati književnik rekao je: "Ovo je vrlo opaka, vrlo smiješna i bojim se prilično istinita knjiga – najbolji argument koji znam za držanje trinaestogodišnjaka u internatima i da im se ne dozvoli da se motaju po kući i slušaju razgovore svojih starijih i bolji."

No u njemu je sve više raslo razočaranje kako su zoološki vrtovi tog vremena vođeni i bio je uvjeren da bi oni prvenstveno trebali djelovati kao rezervati i regeneratori ugroženih vrsta. To ga je nagnalo da razmišlja o osnivanju vlastitog zoološkog vrta. Njegovo putovanje u Kamerun 1957. godine, po treći i posljednji put, prvenstveno je bilo radi prikupljanja životinja koje će činiti temeljnu zbirku njegova zoološkog vrta - i to malenih, neuglednijih kojima nitko nije želio pomoći.

Volite dokumentarce o životinjama? Zahvalite Geraldu Durrellu

Neki pamte Davida Bellamyja, neki "opstanak", a zalijepljeni smo pred ekranima kad gledamo Davida Attenborouha. A to je poteklo od Durrella. Ekspediciju je snimio kamerom - to je bio Durrellov prvi eksperiment sa snimanjem kinematografskog zapisa njegovog rada sa životinjama. Uspjeh filma "To Bafut with Beagles", s njegovim autobiografskim radijskim programom "Encounters with Animals", učinio je Durrella stalnim članom BBC-jeve jedinice za prirodoslovlje u narednim desetljećima, što mu je donijelo novac za njegove projekte očuvanja.

Po povratku iz Bafuta, Gerry i Jacquie su neko vrijeme živjeli kod Margaret u njezinom pansionu u ljetovalištu Bournemouth. Njegove životinje bile su privremeno smještene u i oko pansiona – reptili su bili u garaži, majmuni u kući, a Margoin muž je s Gerryjem gradio kaveze i krletke: u garaži su bili reptili, u pasnsionu majmuni koji su pobjegli - o čemu se i danas priča - i životinje su stizale mamii ii sestrii na adresu. A on je on tražio mjesta za "pravi" zoološki vrt. Općine Bournemouth i Poole odbile su ga – a po onoj "nemoj se zamjeriti piscu jer ćeš završiti u knjizi" – on je dobio materijal za novu knjigu "Zoološki vrt u mojoj prtljagi".

Napokon – zoološki vrt za rijetke vrste

Zoološki park Jersey osnovao je 1959. kako bi smjestio svoju rastuću zbirku životinja. Na dvorac iz 17. stoljeća, Les Augres Manor, slučajno je "naletio" nakon duge i neuspješne, zakupio ga i postavio zoološki vrt u preuređenom dvorcu. Iste godine je otišao na uspješniju ekspediciju u Južnu Ameriku kako bi skupio ugrožene vrste. Zoološki je vrt otvoren za javnost 26. ožujka 1959.. Kako je zoološki vrt rastao, tako je rastao i broj projekata poduzetih za spašavanje ugroženih divljih životinja u drugim dijelovima svijeta. Durrell je bio ključan u osnivanju Jersey Wildlife Preservation Trust (danas Durrell Wildlife Conservation Trust), 6. srpnja 1963. kako bi se nosio sa sve težim izazovima upravljanja zoološkim vrtovima, divljim životinjama i staništima. Zaklada je 1971. otvorila međunarodni ogranak, Wildlife Preservation Trust International, u SAD-u 1971. kako bi pomogla međunarodnim naporima za očuvanje, a fond je otkupio Les Augres Manor od njegova vlasnika, bojnika Hugha Frasera, dajući zoološkom vrtu stalni dom.

Durrellova inicijativa potaknula je Društvo za očuvanje faune i flore da pokrene Svjetsku konferenciju o uzgoju ugroženih vrsta u zatočeništvu kao pomoć njihovom preživljavanju 1972. u Jerseyu, danas jednu od najprestižnijih konferencija na tom području. Princeza Anne postala je 1972. pokroviteljicom zaklade, a akcija koja je dovela zakladu u središte medijske pozornosti i pomogla prikupiti sredstva.

Fantastična vizija

Čudna je priča i nevjerojatna i čarobna Geralda Durrella. Prvo je skupljao životinje, uvijek ih proučavao i stekao ogromno znanje iako nije stekao kvalifikacije – kao ni Diane Fossey . Vodila ga jedna ideja i misao - želio je vidjeti svijet i životinje u njemu. Nije mislio da će vidjeti uništavanje vrsti i tada se počela rađati ideja. Zoološki vrt treba biti dom životinja za istraživanje, očuvanje i spašavanje, životinje moraju imati sjajne uvjete. Njegov je vrt otvorio David Niven kojeg je Gerry zarazio svojom brigom pa je ovaj postao gorljivi promotor očuvanja osobito kad je šokiran saznao da je bjeloglavi orao pred izumiranjem. James Stewart bio je drugi slavni glumac koji je podržao Gerryjevu ideju svjestan da su životinje u opasnosti. Pokroviteljica je bila i princeza Anne koja ej 1976. svečano otvorila kuću za reptile – životinjama je trebala pomoć jer su o njima uvijek ružno pisali, a držali ih u malenim kavezima. Uključio se i John Cleese. Gerryjeva je vizija bila fantastična – imao je strast, šarm, i najvažnije, integritet i iskrenost. Od ljudi koji su radili u njegovom utočištu tražio je sjajne manire, poštovanje, visoku motivaciju, entuzijazam misleći kako bez svega toga teško mogu ostvariti njegove ideje i ući u bitku spašavanja životinja. Gerald je bio strastven, ponekad kratkog fitilja ako se netko nije ponašao u skladu, ali nije vikao već napisao pismo i uvijek objasnio gdje su pogriješili. Ljudi koji su, ponekad ravno iz škole, došli raditi kod njega i s njim, ostali su po 30 ak i više godina što govori samo za sebe.

Yamboo – nježni div

Shvaćao je i važnost publiciteta – kad je petogodišnji dječak 1986. pao preko ograde u jarak otvorene nastambe za gorile, pri padu teško ozlijedio lubanju i ruku i ležao u nesvijesti 25godišnji Yamboo, gorila čuvao ga je sve dok nije stigla "ljudska" pomoć. Yamboo je s minutom amaterskog videa svijetu pokazao kako gorile nisu čudovišta, kako nemaju veze s King Kongom ni opisima dotadašnjih istražiivača. Dječak se opravio, a svijet se preko noći gorilama, jedinoj vrsti koja je bila privlačna publici, počeo diviti i za njih zanimati. pogledajte video ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=48kJYvKaTIo

Durrellu je bilovažno samo jedno -  da se životinje – ozlijeđene, ranjene oporave i vrate u divljinu, ugrožene vrste spase i krenuo je u borbu. Uspostavio je i suradnju sa zoološkim vrtovima pa su "razmjenjivali" životinje, ali nije ih pokazivao kao egzotična stvorenja, već kao dio svijeta, našeg. Držati ih u zatočeništvu, tvrdio je, teško je – moraju imati i dobre nastambe, hranu i objekte kako bi se "zaljubili" i stvarali potomstvo, da se vrate u prirodu, naučene da se ponašaju kao divlje životinje. Danas se čini da je to samo sebi razumljivo, ali u doba kad je o tome govorio, ljudi su tek počinjali shvaćati koliko je važno očuvati, uzgajati i vratiti životinje. Životinje iz Jerseya pri povratku nisu padale s grana – znale su se ponašati u divljini.

Projekt Mauricijus

U 1970-ima, Gerry je silnu energiju usmjerio na spašavanje ugroženih vrsta Mauricijusa. Putovao je kako bi zatražio potporu od vlade Mauricijusa, a vozeći se između polja šećerne trske sa svojim pomoćnikom, njihov je automobil izravno pogođen rotirajućim raspršivačem za navodnjavanje. "Gazilijun galona vode ušao je kroz jedan prozor i bili smo potpuno mokri. Morali smo stajati na državnom parkiralištu s podignutim rukama da se osušimo. Pokušavali smo biti ozbiljni znanstvenici, ali izgledali smo kao otrcani štakori,prisjetiio se njegov prijatelj ii kolega. "Prije sastanka s vladom Mauricijusa rekao je da će ministru ponuditi stipendiju za njegovu novu akademiju. Bije riznica ideja koje su bile daleko ispred svog vremena."

Akademija i projekti

Akademija je propisno osnovana kako bi obrazovala ljude za spašavanje ugroženih vrsta. Gerry, koji nikada nije išao na sveučilište, vjerovao je da je poučavanje praktičnih vještina očuvanja koje ljudi mogu koristiti u svojim zemljama ključno za trajno očuvanje. Njegova akademija obučila je više od 4000 ljudi iz 141 zemlje – zovu ih u šali Durrellova vojska. Jersey Wildlife Preservation Trust je 1970-ih postao je vodeći zoološki vrt u području uzgoja u zatočeništvu, zalažući se za cilj među vrstama poput gorila i životinja s Mauricijusa. Nekoliko je puta posjetio Mauricijus i koordinirao očuvanje na Mauricijusu s konzervatorom Carlom Jonesom - programe uzgoja domaćih ptica i gmazova u zatočeništvu, ekološki oporavak Round Islanda, obuku lokalnog osoblja i postavljanje objekata za očuvanje, a to je pak dovelo do osnivanja Zaklade Mauricijus Wildlife Foundation 1984.

U Jerseyu je 1978. pokrenuo centar za obuku stručnjaka za zaštitu prirode, ili kako je to zvao "mini-sveučilište". Od 2005. više od tisuću biologa, prirodoslovaca, veterinara i arhitekata zooloških vrtova iz 104 zemlje pohađalo je Međunarodni centar za obuku. Durrell je bio ključan u formiranju Grupe stručnjaka za uzgoj u zatočeništvu Svjetske unije za zaštitu prirode 1982. godine.

Utemeljio je 1985. Zakladu za očuvanje divljih životinja Kanada, danas Wildlife Preservation Canada. Službeni apel, Spašavanje životinja od izumiranja, pokrenut je 1991. u vrijeme kad britanski zoološki vrtovi nisu dovoljno zarađivali, pa je i Londonski zoološki vrt bio je u opasnosti od zatvaranja. Gerryjeva ljubav prema prirodi živi u njegovim učenicima i u njegovim milijunima čitatelja – godinama su se njegove knjige koristile za podučavanje engleskog jezika studentima u inozemstvu – ali možda su njegovo najveće nasljeđe vrste koje možda ne bi postojale na ovom planetu da nije bilo njegove dalekovidnosti i ustrajnosti.

Zaklada

Durrell i Jacquie, s mladim BBC-jevim novinarom Davidom Attenboroughom i igračem kriketa Davidom Gowerom 1989. pomažu u pokretanju World Land Trusta (tada World Wide Land Conservation Trust). Početni cilj zaklade bio je kupnja prašumskog zemljišta u Belizeu kao dio Programa za Belize. Otprilike u to vrijeme Gerald se sprijateljio s Charlesom Rycroftom, koji je postao važan donator sredstava za građevinske radove u Jerseyu (Harcroft Lecture Theatre) i za konzervatorske radove u istočnoj Africi, na Madagaskaru i drugdje. Zaklada je 1990. uspostavila program očuvanja na Madagaskaru po uzoru na onaj na Mauricijusu. Durrell je posjetio Madagaskar 1990. kako bi započeo uzgoj u zatočeništvu brojnih endemskih vrsta poput aye-aye.

Za logotip Zoološkog vrta Jersey i zaklade odabrao je pticu dodo, neletačicu s Mauricijusa koja je lovljena do istrebljenja u 17. stoljeću, a dječji dio zaklade zove se Dodo klub. Nakon njegove smrti, Jersey Wildlife Preservation Trust preimenovan je u Durrell Wildlife Conservation Trust na 40. obljetnici zoološkog vrta 26. ožujka 1999. Wildlife Preservation Trust International promijenio je ime u Wildlife Trust 2000. i usvojio logo crnog tamarina. Danas je to dom 120 vrsta sisavaca, ptica i reptila, više od pola kojih je ugroženo i na rubu istrebljenja.

U "Zoološkom vrtu u mojoj prtljazi" (1957.), Durrell je napisao:

"Za mene je istrebljenje životinjske vrste kazneno djelo, kao što bi bilo uništenje nečeg drugog što ne možemo ponovno stvoriti ili zamijeniti, poput Rembrandta ili Akropole." Jer ne može se ponovo stvoriti nešto što je uništeno...

Jacquie - 25 godina braka

Durrell je oženio djevojku iz Manchestera Jacqueline ('Jacquie') Sonie Wolfenden 26. veljače 1951. nakon dugog udvaranja. Pobjegli su kad je imala 21 godinu jer se braku protivio njezin otac. U početku su živjeli u maloj sobi u Margoinom pansionu. Jacquie ga je pratila na većini njegovih ekspedicija i pomogla mu je osnovati i upravljati zoološkim vrtom Jersey. Napisala je dva duhovita, best seller memoara na temelju Durrellovih knjiga, a kako bi prikupila novac za napore u očuvanju. Razdvojili su se, a zatim razveli 1979., navodeći kao uzroke njegov sve veći pritisak na poslu, njegov alkoholizam i sve veći stres.

Moj heroj, moj muž

Drugu ženu, Lee McGeorge Wilson, 1977. upoznao je kad je predavao na Sveučilištu Duke na kojem je ona pripremala doktorat iz komunikacije sa životinjama. On je imao 52, a ona 28 godina, a vjenčali su se 1979., godinu dana nakon što su se upoznali. S njim je koautorica niza knjiga, uključujući The Amateur Naturalist, a nakon njegove smrti postala je počasna direktorica zaklade. Kad su se upoznali, završili su na večeri na kojoj su pričali o očuvanju životinja i toliko se zapričali da su zakasnili na predavanje. "Ljudi u poslu sa zoološkim vrtovima su mislili da Gerald nije normalan jer ima samo ugrožene vrste. No ubrzo je mnogo vrtova usvojilo njegovu ideju. Mislim da bi danas bio jako ponosan kad bi mogao vidjeti da 60 godina nakon, njegova ideja i dalje raste", rekla je Lee u jednom interviewu..

"Prvo životinje, zatim čuvari, pa publika"

A ona ga voli i nakon njegove smrti – odana je očuvanja njegove ideje, projekta i uspomeni – a pristala je biti i konzultanticom na snimanju hit serije Durrellovi. "Sretna sam i nadam se da ljudi žele saznati više o Geraldovom djetinjstvu i poput mene dobiti želju za spašavanjem ugroženih vrsta. Stvarno me brine da ljudi ne čitaju knjige. U nekim školama djeca nikada nisu čula za njega, a njegova je ostavština toliko važna za budućnost svijeta i moja je misija da i nove generacije shvate važnost ideje i projekta." Njihov je brak bio sretan. "Kažu da nikada ne trebaš upoznati svoje heroje, ali otišla sam korak dalje i udala se za svog. Bio je moj heroj otkad sam posudila njegove knjige iz knjižnice misije na Madagaskaru gdje sam radila na istraživanju za doktorat. Nakon što je nekoliko godina kasnije posjetio moje sveučilište kako bi vidio program uzgoja lemura, telefonirao je i zamolio me da dođem u Jersey i postavim laboratorij za snimanje zvuka (proučavala sam komunikaciju sa životinjama). Kaže danas kroz smijeh kako je bila prilično naivna, jer nije shvatila da je to samo trik da me dovedu u Jersey. "Kad sam bila tamo, postalo je sasvim očito da ćemo biti zajedno. Za našeg braka uživao je govoriti ljudima da je on jedini čovjek na svijetu koji se oženio zbog svog zoološkog vrta." Zajedno su bili sjajan tim - koautori knjiga, predstavljali su televizijske programe o divljim životinjama i osnovali Durrell akademiju za obrazovanje mladih konzervatora budućnosti. Pokrenuli su misije spašavanja cijelih vrsta – poput sićušne Mauricijusove vjetruše – od izumiranja. Brak opsiuje kao čaroban: "Bilo je to čarobno vrijeme s Gerryjem. Nikada neću zaboraviti Rusiju 1980-ih (bili su prvi zapadnjaci koji su ondje snimali divlje životinje) - i gledati ljude kako čekaju u redu na ulici kako bi kupili primjerak "Moje obitelji..." Bilo je nadrealno i uzbudljivo."

On je volio baš svaku životinju, kao i ona pa je za desetogodišnjicu braka dobila dar - četiri tarantule, jer, njihova ljubav nije bila obična ljubav. Nakon njegove smrti 1995., Lee se posvetila ostavštini i očuvanju Gerryjevog zoološkog vrta, direktorica je Durrell Wildlife Conservation Trust, nadzire vođenje parka divljih životinja, vodi akademiju za obuku i programe uzgoja i oporavka životinja diljem svijeta - spašava Madagaskarsku kornjaču "ralicu" od izumiranja zbog krivolova na jaja te niz životinja. Ali, Durrell je shvaćao brzinu uništavanja. "Svijet se uništava brzinom rakete Exocet, a mi se vozimo biciklom. Osjećam očaj 24 sata dnevno". Možda je zbog toga puno pio i bio sklon depresiji, iako prijatelji kažu da ga je spasila Lee, ta briljantna američka zoologinja.

Mračna strana

No, ima i druga strana medalje. Larry je želio da presele na Krf, ali razlog je bio mnogo osobniji – Louisa se nikada nije oporavila od gubitka kćeri, uvijek je u sebi nosila velik komad tuge. Nakon smrti muža, a bio je to sretan brak, i mnogo kasnije priznala je kako je razmišljala o samoubojstvu, ali je nastavila živjeti jer je Gerald bio malen i trebao je majku. No, počela je piti. O tome Gerald ne piše, ali je ostavio neobjavljenu i nedovršenu autobiografiju i tada se otkrila "tajna": "Majka je zaista najiskrenije tugovala za našim ocem, ali uz pomoć "Denon Drka" ( cocktaila od whiskeya). Duhovit početak romana "Moja obitelj i druge životinje" počinje s Larryjevom rečenicom "ono što nam svima treba je sunce... i zemlja u kojoj možemo rasti" pokriva njegovu brigu za mamu – ponovo je počela piti i on je odlučio da se nešto mora promijeniti. Maknut će se iz Engleske, iz kuće natrpane uspomenama na oca i Indiju. Sve su spakirali, a Gerald je svojih ljubimca miša darovao pekaru, a kornjaču guvernanti (koja ga je 27 godina kasnije pitala želi li je natrag) i poveo vjernog psa Rogera. U ožujku 1935. iz Tilburyja otplovili su na SS Hakone Maru, japanskom cargo brodu za Krf. Ostat će tamo do izbijanja rata, ali će se svi oni vraćati na Krf.

Bolest i smrt

Težak život i naporne ekpedicije su ostavile traga na Geraldu – počeo je pobolijevati 1980-ih. Pokušao se riješiti artritisa pa je išao na operaciju, a patio od problema s jetrom povezanih s alkoholom. Zdravlje mu se naglo pogoršalo nakon putovanja na Madagaskar 1990. Išao je na transplantaciju jetre u bolnicuKing's College 28. ožujka 1994. i umro je od septikemije 30. siječnja 1995., nedugo nakon svog 70. rođendana u Općoj bolnici Jersey. Njegov pepeo pokopan je u zoološkom vrtu u Jerseyju, ispod spomen ploče s citatom Williama Beebea:

Ljepota i genij umjetničkog djela mogu se ponovno osmisliti, iako je njegov prvi materijalni izraz uništen; nestala harmonija može opet nadahnuti skladatelja; ali kada posljednja jedinka rase živih bića više ne diše, drugo nebo i druga zemlja moraju proći prije nego što takav može ponovno biti. (Ptica, 1906.)

Memorijal kojim se slavio Durrellov život i rad održan je u Prirodoslovnom muzeju u Londonu 28. lipnja 1995. Među sudionicima su bili i osobni prijatelji poput Davida Attenborougha i princeze Anne.

Pogledajte čime se bave u Jerseyu na https://www.durrell.org/conservation/ a možete se i uključiti u rad ove važne institucije https://www.durrell.org/get-involved/ ili usvojiti neku od životinja https://www.durrell.org/shop/animal-adoptions/

"Unutra imam 12 godina, no izvana sam malo dezintegriran, ne vjerujem u sebe i ne mislim da sam slavan ni da sam učinio ništa posebno pa mi je neugodno kad me hvale…", rekao je. Nije se shvaćao ozbiljno, a imao je nevjerojatnu energiju, ljubav i želju da očuva životinjski svijet. "Perje ptica, reptili, rekao je, kornjače, sve su to nevjerojatna bića, a ako ih izgubimo, uništimo, ne možemo ih "izgraditi". To moramo zapamtiti – ako ih uništimo, ne možemo ih ponovo stvoriti." Čovjek koji je sve stavio na kocku da osnuje utočište – zoološki vrt, pionir koji je počeo pisati da bi ostavio važan san brendirao je svoju obitelj koju i dan danas ljudi cijene i – preko knjiga – vole. A sve je to započeo jedan dječak koji je jednog ljeta stigao na mediteranski otok i imao čarobno djetinjstvo i upravo tamo pronašao svoj životni put.

Durrellovi - kasnije

Louisa je umrla 1964. sa 78 godina. Kad su preselili iz Indije u Englesku nakon očeve smrti, Leslie je išao u englesku školu, ali nije bio sretan tamo (kao ni njegova braća). No, na Krfu se osjećao kao kod kuće, pio je s lokalnim seljacima i lovio lokalnu divljač. Vratio u Englesku s majkom, Geraldom, Margaret i Marijom Kondos. Pokušao se prijaviti u vojsku, ali je odbijen zbog lošeg zdravlja pa je proveo rat radeći u tvornici RAF-a. Imao je kratku romansu s Marijom Kondos koja je rodila sina Anthonyja, ali je veza "pukla".. Bio je slikar, okušao se u nekoliko poslova, ali nije imao sreće. Kad je postao punoljetan i dobio nasljedstvo koje mu je otac ostavio, iskoristio ga je da pokrene posao s brodovima, potrošivši sav svoj novac na ribarski brod koji je potonuo prije svog prvog putovanja iz luke Poole. Leslie je bio velikodušan brat, drag čovjek, a 1952. se oženio svojom dugogodišnjom djevojkom, Doris Hall, čija je obitelj u Bournemouthu vodila nelicencirani klub. Doris, "velikog srca, velikog glasa, nasmijana", bila je starija od Leslieja, a nakon vjenčanja su otišli u Keniju voditi farmu. Posao nije uspio i vratili su se u Englesku 1968. Leslie je dobio posao u Londonu kao vratar u elegantnom hotelu Marble Arch, a 1983. umro je od zatajenja srca u pubu Notting Hill sa 65 godina Nitko od  braće i sestara nije uspio stići na pogreb.

Lawrence je još jedan od englesko indijske dijaspore koja je iznijedrila  i Kiplinga i Sakija - bio sjajan pisac. Šok i prezir prema Engleskoj nastao je, vjeruje se, kad su ga iz Indije poslali kao 12 godišnjaka u internat u Canterburyju. Kad je nagovorio selidbu na Krf, obitelj je dva put morala seliti u veće kuće kako bi imali mjesta za njegove goste – pjesnike i pisce koji bi stalno "kapali!. Prvu je knjigu objavio s 23., a nakon Krfa odlučno odbijao živjeti u Engleskoj. Drugi svjetski rat zatekao je njega i Henryja Millera na Peloponez, a da pobjegne od nacističkih napada, 1941. otplovio je na Kretu u čamčiću,  odatle jevakuiran u Egipat u britanskom ratnom brodu. Ostatak ratnih godina proveo je u Aleksandriji i Kairu kao pomoćnik časnika za tisak britanskih bliskoistočnih snaga.

Nakon rata je lutao grčkim otocima, a kad je ostao bez novaca pristao je služiti kao službenik za tisak britanskog veleposlanstva u Cordobi i Beogradu. Stranputice britanske diplomacije opisao je u trećem romanu o Aleksandriji. Na kraju je živio u Francuskoj nedaleko Nimesa, romane pisao brzo kako bi prehranio obitelj, čak se zaposlio kao učitelj engleskog, da bi na kraju dobio niz nagrada i postao jedan od najčitanijih i najslavljenijih engleskih pisaca. Imao je četiri braka, dvije kćeri Sapho koja se ubila s 33 godine 1985., i Penelope. U Beogradu je bio četiri godine i napisao špijunski roman "Bijeli orlovi nad Srbijom" no poznat je po tetralogiji "Aleksandrijski kvartet" - Justine, Balthazar, Mountolivev i Clea. Umro je moždanog udara 1990. imao je 78 godina Ni Gerald nije imao djece.

Što se dogodilo s Margo?

Najviše se u posljednje vrijeme pisalo o Margo. S Krfa je otišla s jednim od posljednjih letova Imperial Airwaysa, udala se za pilota Breezea početkom 1940. pa su preselili su u Južnu Afriku, pa Mozambik i u Etiopiju gdje je rodila njihovo sina Gerryja - u talijanskom zarobljeničkom logoru carskim rezom bez anestezije. Da je časne sestre nisu prokrijumčarile polumrtvu u Mozambique sigurno bi umrla od krvarenja. Pred kraj rata živjeli su u Kairu, pa se vratili u Bournemouth, gdje su dobili drugog sina, Nicholasa – Margaret je željela roditi u bolnici i ne ponoviti iskustvo o kojem je rijetko pričala. Bogat život - djetinjstvo u Indiji, godine na Krfu ("moja najljepša sjećanja"), rad na grčkim kruzerima 1950-ih te i pansion u Bournemouthu koji je pokrenula 1947. nakon što se razvela.

Njezin je roman "Whatever Happened to Margo?" objavljen 1995., otprilike 40 godina nakon što ga je napisala. Nađen je na tavanu i opisuje zbivanja u pansionu kojeg je otvorila da bi imala prihode i kako je rekla njena teta, pristojan posao. Sve nade u konvencionalnu klijentelu raspršene su jer je uselilo mnoštvo ekscentrika, uključujući slikara aktova, pretučena žena, šovinistički zidar i malteški transseksualac. Bila je najbliža s Leslijem, a Gerald je često dolazio u neobično kućanstvo praćen svojom putujućom menažerijom šro je izazvalo mnogo urnebesnih avantura. Najdraži joj je bio homoseksualni par, jedan od njih je bio transvestit - priredili bi drag zabave na opću radost svih. Bila je budistica, a uvijek je svirala grčka glazba. Za predgrađe Bournemoutha 1960-ih sve samo, a ne svakodnevno kućanstvo.  Preko puta nje je živjela u svojoj kući Louisa.

Durrellovi su bili sjajni ljudi – uvijek su bili direktni, rekli kako je, a Margo je za čas riješila sve svađe. Ako bi se prisjećala Krfa ispadalo bi da znaju sve važnije umjetnike tog vremena, jer su od Henryja Millera nadalje svako malo dolazili kod Larryja. Uvijek je bilo čaja, kolačića i – knjiga. Svojim je sinovima i nećacima bila podrška, surogat majka nakon smrti šogorice. Umrla je 2007. s 87 godina. Njena je unuka Tracy na tavanu kuće slučajno otkrila rukopis i – objavila ga.

Theodore Stephanides, pravi polihistor, bio je blizak prijatelj Durrellovih; često se pojavljuje u "Krfskoj trilogiji" i u "Kolosu iz Maroussija" Henryja Millera. nevjerojatan i pomalo renesansni čovjek malo je poznat u domovini, no to se ispravlja. Radi se na biografiji, na grčki je prevedna jedna od njegovih zbirki poezije "Zlatno lice". Prije nekoliko godina objavili su Stephanidesove memoare o godinama provedenim na Krfu, s nekim njegovim kasnijim pjesmama i stavili ploču na zgradu u kojoj je imao svoje ordinacije i gdje ga je posjećivao Gerald. Njegova kći Alexia je prije smrti darovala originalni strojopis očeve monografije o slatkovodnoj biologiji iz 1930-ih koja se još uvijek citira u znanstvenoj literaturi. On je jedina osoba po kojoj je nazvan krater na Mjesecu i mikrob.

Vrste koje i danas postoje zahvaljujući Durrellu

Gerald je izvukao brojne vrste s ruba ponora na otocima Mauricijus i Rodrigues, uključujući ružičastog goluba, narančastorepog skinka i echo papagaja. Znanstveni rad u Conservation Biology koji je mjerio utjecaj rada na očuvanju na opstanak vrsta otkrio je da je Gerryjev rad stavio osam vrsta u povoljniji status na IUCN-ovoj Crvenoj listi, smanjujući rizik od izumiranja. Vidio je svijet na šaren i kreativan način, razmišljao je kao znanstvenik, kao umjetnik i pisac.

Po njemu ime nose neke žibotinje: Salanoia durrelli je vrsta mesoždera srodnog smeđerepom mungosu, iz jezera Alaotra, Madagaskar; Centrolene durrellorum: staklena žaba iz istočnog andskog podnožja Ekvadora, otkrivena 2002. i opisana 2005.nazvana u čast Geralda i njegove žene Lee "zbog njihovog doprinosa očuvanju globalne bioraznolikosti"; Clarkeia durrelli: fosil brahiopoda iz reda Atrypida, iz doba gornjeg silura, otkriven 1982.; Nactus serpensinsula durrellorum: macaklin s Round Islanda, posebna podvrsta, nazvana je po Geraldu i Lee Durrellu zbog njihovog doprinosa spašavanju macaklina i faune  otoka općenito;  Ceylonthelphusa durrelli: Durrellov slatkovodni rak: kritično rijetka nova vrsta šrilankanskog slatkovodnog raka; Benthophilus durrelli: donski dugoglavi glavoč: nova vrsta punoglavca otkrivena 2004.; Kotchevnik durrelli Yakovlev: Nova vrsta moljca iz superporodice Cossoidea iz Rusije; Mahea durrelli Kment 2005: nova vrsta štitaste stjenice iz obitelji Acanthosomatidae s Madagaskara... Zašto to navodimo? Jer Durrell i dalje nadahnjuje, potiče i izaziva u ljudima dobre, pozitivne emocije, uči ih i da, sa svojim knjigama raznježii, očara, nasmije... jer jedna od najsmješnijih scena u književnosti, kažu, upravo je u ovoj knjizi. Nećemo vam reći koja. Kad pročitate, javite nam jeste li se nasmijali do suza.

Sandra Veić Sukreški