Valentina Sumpor - Dovoljno dobra: "Disciplina je okvir, a gušti su život unutar njega.”

Autorica i trenerica Valentina Sumpor govori o telu, samopoštovanju i tome kako je od opsesije izgledom došla do ljubavi prema sebi i zašto je najveća hrabrost izabrati sebe. 

Knjižnica Bogdan Ogrizović u Zagrebu u petak uveče bila je prepuna. Porodica, prijatelji, kolege i svi oni koji veruju u Valentinu i njenu priču došli su da podrže promociju knjige "Dovoljno dobra”. U sali se osećala posebna energija, topla, nežna, protkana ljubavlju, podrškom i razumevanjem. Bio je to redak trenutak kada shvatiš da zajednica nije samo reč, već stvarna sila koja okuplja ljude oko vrednosti u koje veruju.

Valentina je svojom pojavom i pričom unela mir i snagu, pokazala da ranjivost može biti izvor ogromne moći. Njena knjiga je, zapravo, produžetak tog osećaja, lična, iskrena, ogoljena, ali istovremeno i univerzalna. Ona nije napisana da bi ponudila rešenja u tri koraka ili savršene recepte, već da bi podsetila da je dovoljno biti čovek, sa svim svojim borbama, neuspesima i pobedama.

U razgovoru pre same promocije otvorile smo teme koje oblikuju njen rad i život, od samokritike i perioda opsesivnog treniranja, preko procesa oslobađanja i pronalaženja sopstvene mere, do toga koliko je važno stvarati zajednicu u kojoj žene podržavaju jedna drugu. Njena priča je i poziv na promenu da zastanemo, da naučimo da biramo sebe, čak i kada boli, i da poverujemo da "dovoljno dobra" nismo samo ponekad, već uvek.

Pisati o sopstvenoj ranjivosti nije lako. Šta ti je bilo najteže staviti "crno na belo”?

Najteže mi je bilo priznati da sama prema sebi nisam bila fer, a ni prema drugima nisam uvijek bila onakva kakva sam trebala biti. Bilo je tu i mržnje i odbacivanja same sebe. Moram priznati, to mi je bilo najteže napisati. To su bili oni dijelovi knjige koje sam jedva stavila na papir, ali sam se zapravo kroz taj proces do kraja iscijelila.

Sad pišem drugi roman i dok sam ga pisala stalno mi se vraćala moja stara priča. Jedan dan sam se sjetila šestog razreda i počela razmišljati: kako je to zapravo počelo? Kako sam ja došla do toga da budem i kolumnistica i trenerica, i da više ne jedem iz očaja?

Cijeli život sam dobivala savjete: "moraš ovako, moraš onako, nemoj previše razmišljati, nemoj biti tako samokritična, jedi normalno, ponašaj se ovako, ponašaj se onako, opusti se, budi bolja prema sebi", a nitko ti nikad ne kaže kako.

I onda je to moje pitanje "kako?" postalo lajtmotiv knjige. Ja sam to doista napisala. Dan po dan. Ako treba buljiti u zid, ako treba fokus staviti na bilo što drugo, korak po korak. Dan za danom.

Iskreno, imala sam samo namjeru izbaciti iz sebe tu priču, da se mogu posvetiti romanu i maknuti to iz glave. I tako je na kraju nastala knjižica.

Je li ti to pomoglo i u pisanju romana?

Je, je, dupli pogodak!

Knjiga govori o telu, ali i o samopoštovanju. Da li misliš da danas društvo pravi napredak u oslobađanju od opsesije izgledom ili idemo u još goru krajnost?

Zapravo je to dvosjekli mač, ide u oba smjera. Danas imamo taj body positivity pokret, pričamo kako smo svi različiti, kako treba prihvatiti sebe i sve te stvari. A onda, s druge strane, društvene mreže i dalje su prepune savjeta, imperativa i prijedloga kako žena mora izgledati i što znači biti ženstvena. To je jako kontradiktorno.

Na kraju je sve na nama, na koju ćemo stranu stati. Hoćemo li imati hrabrosti pogledati istini u oči, maknuti od sebe te mreže, te ljude i te influencere, ili ćemo i dalje ganjati ono što oni prodaju za svoj profit. A prodaju uvijek.

Kako gledaš na trend "ženske energije” na mrežama?

To je odlično i treba to podržavati, ali i u to se uvuče određena toksičnost kroz natjecanje. Jer mi smo, nažalost, i dalje uvjerene da smo jedna drugoj konkurencija. A zapravo nismo. Najgore mi je kada čujem: "žena je ženi vuk". Pa zar to nije poražavajuće?

Cijeli svijet, otkako se rodimo, govori nam što moramo, kakve moramo biti, u kojim mjerama, dokle smijemo ići, a dokle ne.

I onda, umjesto da se međusobno guramo naprijed i pomažemo si, mi se potkopavamo, kritiziramo, uspoređujemo. Uvijek isti komentari, uvijek nepozvani: "Smršavila si." "Malo si se udebljala."

I tako u krug.

Kada bi mogla vratiti vreme unazad, šta bi poručila sebi u periodu kada si najviše sumnjala u sebe?

Nemoj sumnjati. Svi već sumnjaju i u sebe i u tebe, ne trebaš i ti još. Ne idi s masom. Slušaj svoj unutarnji osjećaj, bez obzira na to što svi drugi govore. Idi za onim što osjećaš ispod srca i tim se vodi.

Ako to znači da te netko ubraja u "debele", neka bude. Ako netko kaže da ne možeš biti trenerica jer nemaš six pack, neka tako bude. Ti si ta koja sama sebi lijepi etiketu.

Koja je razlika između treninga iz ljubavi i iz mržnje prema tijelu?

Iz mržnje se idu trošiti kalorije. Ideš se riješiti onog obroka ili više njih "koji se nisu smjeli dogoditi" i to je mučenje, to nije trening. To je ono: idem raditi vježbe koje troše najviše kalorija, iako mi možda uopće ne pašu i iako ih moje tijelo ne može izdržati. Peglat ću sto čučnjeva s pedeset kila, samo da što više potrošim. To je trening iz mržnje. I imala sam ih puno takvih.

Trening iz ljubavi je ono što radim danas. Nekad je najveći trening upravo onaj koji ne odradim, nego se ušuškam doma sa psima, čitam ili gledam film. Danas treniram jer to volim, jer slušam svoje tijelo i gledam u kojoj sam fazi ciklusa. Ne tjeram se, ne silim se. Ako me boli, ne idem. Kad imam snage, potegnem. I to je to, u suštini. Danas se više osluškujem.

Fitness industrija često disciplinu prodaje kao "sve ili ništa”. Kako si ti naučila pustiti taj pritisak?

Disciplina je okvir, a gušti su život unutar njega.

Ako se bez ikakve discipline bacimo u užitak i odemo u krajnost, onda užitak više nije užitak. To je onaj toksični dio fitnesa "go hard or go home", "jedini loš trening je onaj na kojem se nisi pojavila"… te mantre gymova i teretana koje te pozivaju da pošto-poto moraš odraditi trening.

I ja sam se time vodila. Išla sam trenirati kad sam imala najjače menstruacije, gutala ibuprofene i razarala svoje tijelo. To je taj toksični dio koji ljudi zamijene za motivaciju. A motivacija je zapravo najgori motivator, jer ako idemo samo kad smo motivirani, ne bismo preživjeli pola života.

Prava stvar je kada ideš svaki dan pomalo. Nekad napraviš više, nekad manje i sve je to u redu. Kad mi je "hard", ja odem "home". I to me ne čini manjom osobom.

Jer na kraju, o kakvim rezultatima govorimo? Mi nismo profesionalni sportaši. Nama je cilj imati zdravo i funkcionalno tijelo, da možemo čučnuti, podignuti, nositi sami sebe kroz život. Što su "rezultati"? Da imamo six-pack? To sve košta previše. Prevelika cijena ni za što.

Koliko ti je važna zajednica žena danas, i u privatnom životu i kroz rad?

Iznimno. To je nešto za što mi je trebalo dosta vremena, da iskultiviram zajednicu žena u kojoj smo stvarno sve prijateljski nastrojene i pozitivne. To mi se dugo nije događalo, jer nisam puštala ljude blizu. I gledala sam sve kroz onaj filter konkurencije, koja je ljepša, koja je ovakva, koja je onakva.

Danas imam prekrasne ljude uz sebe. Podržavamo se međusobno i učimo jedne od drugih kroz ovakve stvari, kroz dijeljenje iskustava, kroz ono što nas boli i što nas je povrijedilo. Kroz one dijelove u kojima smo ranjive, a o kojima nitko ne voli govoriti jer bole. Ali upravo to dijeljenje oslobađa.

Najveća hrabrost je kada te je strah i kada te boli, a ti svejedno napraviš taj korak.

Mediji i društvene mreže snažno oblikuju percepciju tela. Kako ti danas biraš što ćeš "pustiti” da utiče na tebe, a što ne?

Kroz svoju životnu priču susrela sam se s puno toksičnih videa, influencera, trenera i svakakvih ljudi koji na neki način žele utjecati na nas i profitirati od naše pažnje.

Danas, kada mi netko kaže da moram raditi restrikcije, da se mora jesti ovako ili onako, da postoji samo jedan ispravan put, a da pritom uopće ne uzima u obzir u kojoj sam fazi ciklusa, što mi se događa u životu, nego samo pliva po površini i pred mene stavlja nekakav ideal kojem trebam težiti, to je za mene crvena zastavica.

Ako nisam ostvarila taj njihov "cilj" i rezultate, odmah se smatra da nisam dovoljno dobra. To je ta crno-bijela priča. Iako je danas zakamuflirana u tisuću boja, kad bolje pogledaš, sve se svodi na crno i bijelo.

Ako ne koristiš serum C, dobit ćeš bore, i to uskoro! Ako si žena, rok trajanja ti opada. To su poruke koje nam se serviraju. Danas takve poruke prepoznajem i jednostavno ih ne puštam blizu.

Da li si tokom pisanja imala osećaj da vodiš dijalog sa sobom, možda i sa različitim "verzijama sebe” iz prošlosti?

Nekad jesam, da. Najviše u zadnjem poglavlju, kada sam pisala pismo Valentinama. Tada sam zapravo razgovarala sama sa sobom i napisala stvari koje sam tada trebala čuti.

Cijela knjiga zamišljena je kao jedan dijalog s čitateljem. U trenutku dok se čita, to je jednosmjerno. Ali onda, kada mi se ljudi jave s povratnim informacijama, to postane dvosmjerno i to je zapravo ono o čemu sam nekad samo sanjala.

U jednom delu knjige opisuješ opsesije treninzima iz časopisa koji su bili aktuelni u vreme našeg odrastanja. To su sve sećanja specifična za našu generaciju, a istovremeno je i univerzalno iskustvo. Da li su ti se javljali ljudi koji su se prepoznali u tim sećanjima, navikama? Ko je najstarija osoba koja ti se javila?

Pretežito su to žene koje su sada u ranim tridesetima prema četrdesetima. To je ono naše vrijeme Jane Fonda aerobika. Mi smo djeca devedesetih, djeca MTV-a i niskog struka traperica. Svi su bili tanki i prozirni, a njima, naravno, u tim trapericama nije ispadao trbuh.

Iznenadilo me koliko su se ljudi otvorili svojom ranjivošću. Pričali su o bulimiji, izgladnjivanju, opsesivnim treninzima… I upravo to sam i htjela s knjigom, dati neku vrijednost, da netko pronađe utjehu i razumijevanje. Očito nam svima to treba. To je za mene već više nego što sam ikada mogla poželjeti.

Mi smo puno više od našeg tijela. Pitanje je: jesi li ti tu zbog traperica ili su traperice tu zbog tebe? Ne živim ja zbog traperica, one se prilagođavaju meni.

Najstarija žena koja mi se javila bila je baka od prijateljice, koja ima 83 godine. Rekla mi je: "Prije su nas stiskali: moraš ovako, moraš onako. Danas opet stišću, samo na drugi način." I u pravu je. Sve je to zapravo isto, samo u drugom obliku, kroz drugi medij i drugi mehanizam uklapanja.

Kako bi opisala razliku u očekivanjima koja društvo ima od žena i muškaraca, pogotovo u fitnesu?

Još uvijek postoje dvostruki standardi. Kada je muškarac ljut, kažu: "joj, ima težak dan, makni se od njega". A kada ja dođem ljuta, komentari su: "aha, imaš menstruaciju, PMS, što si frigidna i frustrirana?" Isto vrijedi i za fitness. Godinama, desetljećima, sve se ravnalo prema muškarcima.

Kad smo išli na fitness učilište, radile smo iste vježbe kao dečki, samo s manjom kilažom. Nitko nas nije pitao u kojoj smo fazi ciklusa. Mi smo morale peglati isto kao i oni. A kako da meni mjerilo bude muškarac u srednjim dvadesetima, na vrhuncu testosterona, koji mu se luči svakih 15 minuta u krvotok, a ja svaki tjedan prolazim kroz drugu fazu ciklusa? To nije isto polazište.

I zbog tog pristupa događaju se strašne stvari. Na primjer, tek nedavno su počeli istraživati što sve ima u ulošcima i tamponima koje koristimo i našli olovo, plastiku i ne znam što sve ne. A to stavljamo izravno na sluznicu.

U jednom trenutku odlučuješ da od svog iskustva napraviš profesiju i pomogneš drugima. Da li te je više oblikovalo ono što si naučila u učionici ili ono što si proživela na svojoj koži?

Upravo tamo gdje sam najviše griješila i patila, najviše sam i naučila.

Iz tih iskustava mogla sam nešto pretočiti u riječi i dati drugima da uče. Da netko, gledajući moje greške, kada sam išla za tim cheat dayevima i upadala u opsesivno-kompulzivna prejedanja i sve to, stane, preispita se i razmisli.

Ne treba puno za promjenu. Dovoljna je jedna mala misao, jedna žaruljica koja se upali i pokaže smjer.

Na koji način ti je rad sa trudnicama i ženama različitih dobi, promenio perspektivu o snazi i ženstvenosti?

Prvo što sam doživjela bila je velika lekcija u skromnosti. Nikad prije nisam ozbiljno razmišljala o drugim ženama na način: okej, ova je sada starija, ali ona je i dalje ta ista osoba, bila je djevojka, sada je majka, ima djecu, ali nije nestala. Kroz to iskustvo iskultivirala sam puno empatije, strpljenja i poštovanja i iskreno, to prije nisam imala, jer nisam bila u stalnom kontaktu s trudnicama i nisam znala sve kroz što prolaze. Pogotovo nakon poroda.

Naš centar, SanaGravida, koji sam vodila s mamom, bio je jedini centar za trudnice za vježbanje i savjetovanje u centru Zagreba. Jedini! Zar to nije poražavajuće i tužno? Nakon poroda ženama padnu hormoni, događaju se ogromne promjene, a one se ne usude reći da im je teško, samo da ne bi ispale loše majke. Koliko je takvih žena?

Prva trudnica koja nam je došla na trudnički tečaj imala je četrnaest godina. Četrnaest. I onda kad danas netko kaže da seksualni odgoj nema što raditi u školama, nego vjeronauk, uz svo dužno poštovanje prema vjernicima, ja se sjetim nje. Gledaš to dijete koje za par mjeseci treba roditi drugo dijete. Ona je na trudničkom tečaju da uči kako dojiti, umjesto da razmišlja koje će cipele obući za malu maturu.

To su teške stvari. A mi tako često zatvaramo oči, gluhi i slijepi, misleći da se to događa negdje daleko, nekim drugim ljudima. A zapravo se događa ispred nas, onoj ženi u redu u dućanu, onoj u tramvaju s djetetom koje plače, pa nas sve živcira, dok je ona unezvjerena i na rubu. Mi smo fokusirani samo na sebe.

Bilo je jako teško otvoriti centar, ali još teže zatvoriti ga. Ipak, to iskustvo ne bih mijenjala ni za što.

Knjiga je intimna, ali ima i širu poruku. Kada bi želela da čitatelj posle čitanja ponese samo jednu misao, koja bi to bila?

Mi smo neprocjenjivi. Svaki od nas, kao individua. Besmisleno je vagati nas, mjeriti, stavljati vrijednost u konfekcijske brojeve i nekakve kalupe. Još je besmislenije pokušavati odrediti cijenu na to koliko vrijedimo.

I još nešto, uvijek treba birati sebe. Bez obzira koliko boli, koliko volimo ili koliko mislimo da ne možemo živjeti bez nekoga ili nečega.

Uvijek izabrati sebe. Jer ako mi sami sebe ne biramo, neće nas birati nitko drugi.

Te dvije stvari, spoznaja vlastite neprocjenjivosti i odabir sebe, mijenjaju život iz korijena.

razgovor vodila: Katarina Stevanović (Fuhur čita)