Šuma u kući – Alena Mornštajnova – horor u seoskoj kući
Neki životi prolaze tiho, u samoći i beznađu, iako se iza zidova svakodnevno čuju svađe i vika. Takav je i život djevojčice čije ime nikada ne saznajemo, a koja nam pripovijeda svoju potresnu priču. Osjećaj da je višak na svijetu prati je od ranog djetinjstva, otkako je otac napustio obitelj, a majka prestala mariti za nju. Prepuštena na milost i nemilost baki i djedu, djevojčica pronalazi jedini predah u društvu imaginarne prijateljice Monike, koja je uz policu s knjigama njezina jedina svijetla točka. S Monikom se skriva u kutu sobe i čita joj knjige, prizori koji su me posebno dirnuli jer sam ih mogla jasno dočarati dok sam čitala. Kroz cijeli život, međutim, u djevojčicu se polako ušuljava “šuma“, zlokobna mržnja koja uvija niti priče na šokantne načine. No, ništa u životu nije onakvo kakvim se čini na prvi pogled, a nijedna tajna nije toliko duboko zakopana da ne bi mogla izići na svjetlo dana…
Na prvi pogled, čini se da u kući uz šumu živi posve obična obitelj. No, kako priča glavne junakinje odmiče, postupno se otkrivaju svi stravični detalji obiteljske drame u kojoj je neimenovana djevojčica zarobljena. Šuma koja se s ruba dvorišta polako uvlači u kuću prerasta u snažnu metaforu horora koji svakodnevno proživljava. Roman tako pokazuje koliko lako zlo može zamagliti istinu i iskriviti stvarnost. Djevojčica, premda naizgled nevina i nezaštićena, pokazuje i svoju drugu stranu, sposobnost da svjesno naudi drugima.
Već na početku saznajemo da djevojčicu odgajaju baka i djed, otac je otišao, a majka za nju jedva mari, osim što joj ponavlja da joj je teret i da bi bilo bolje da se nikada nije rodila. Djevojčica-pripovjedačica nosi teret krivnje i boli, toliko snažan da ponekad poželi prestati postojati. Jedina joj je utjeha imaginarna prijateljica Monika, s kojom uspijeva preživjeti u kući prepunoj teških svađa, oštrih riječi i prijetnji. Izvana sve izgleda normalno, ali iznutra riječi ogorčenosti i beskrajne optužbe bujaju poput gljivica kroz zidove. A kada situacija napokon postane toliko trula da otac nestaje, šuma osjeti svoju priliku…
Šuma postupno počinje prožimati njezin život. Ne ona stvarna, iza kuće, nego simbolična, koja se tek kroz pripovijest razotkriva u svom pravom obliku. Autoričino pisanje pritom je metodično, razborito i duboko realistično, dok posebna hladnoća nasilja prožima svaku stranicu. Stvorena atmosfera je uvjerljiva, teška i tjeskobna, pa se i sami čitatelji osjećaju zarobljeno u toj “šumi u kući“. Ipak, roman osvjetljavaju raskošni opisi okoline i emocija, dojmljive metafore i misli koje dugo odjekuju nakon što se knjiga zatvori.
Alena Mornštajnová ispisala je snažnu i dramatičnu priču o tome kako ništa u životu nije onako kako se na prvi pogled čini i kako nijedna tajna nije zakopana toliko duboko da se ne može otkriti. Bit ćete uplašeni, ali nećete prestati čitati dok se istina ne probije na površinu. Vrlo brzo i ja sam bila uvučena u mikrosvijet obitelji u malenoj kući, gdje je odmah bilo jasno da ovdje nitko nikoga ne voli. Svi se međusobno guše, vrijeđaju i miješaju jedni drugima u živote. Djed ima baku, baka ima majku, majka ima unuku, i zajedno čine krug u kojem ne znamo tko širi gušenje, a tko želi položiti oružje. Usred smo začaranog ciklusa mržnje. A zlo uvijek rađa novo zlo. Alena jednostavno majstorski vlada svojim zanatom, posebno kada je u pitanju prikaz obiteljskih drama. Ovaj put se upustila u mračnije kutke društvene proze, izvlačeći iz dubina šume zastrašujući i neodoljiv tabu. Do samog kraja se sve tajne vješto skrivaju od nas čitatelja.
Godine prolaze, djevojčica odrasta, postaje neovisna i uspijeva se izvući iz kandži kuće uz šumu, ali prošlost je ipak ne prestaje sustizati. Kako priča završava, naravno, neću otkriti. Ono što mogu reći jest da je knjiga napisana s nevjerojatnom atmosferom i gotovo zastrašujućim realizmom. Dok čitate, najradije biste istrgnuli odrasle likove sa stranica, a s djevojčicom suosjećate do te mjere da i sami drhtite. Posebno me osvojio jezik, dok s jedne strane pripovijeda odrasla žena, s druge nam se obraća devetogodišnjakinja. To je briljantno isprepleteno i savršeno upakirano u riječi.
Toplo preporučujem ovu knjigu, kod mene će sigurno zauzeti visoko mjesto na ljestvici najboljih čitanja u 2025. godini. To je roman koji nećete moći ispustiti iz ruku, zadivljujuć i fascinantan. Snažna ljudska priča ispričana je toliko uvjerljivo da biste lako mogli povjerovati kako je stvarna.
O autorki:
Alena Mornštajnová rođena je 1963. godine u Valašské Meziříčí, u Moravskoj (Češka). Studirala je engleski i češki jezik na Sveučilištu u Ostravi, a prije nego što je postala uspješna književnica, radila je kao prevoditeljica i lektorica.
Svoj književni debi imala je tek sa pedeset godina, romanom Slepá mapa (2013), koji je nomiran za Češku književnu nagradu.
Slijedili su joj romani Hotýlek (2015), ali upravo je Hana (2017) donijela ogroman uspjeh, prevedena je na niz jezika, osvojila je prestižne nagrade kao što je Češka knjiga (Czech Book Award) i prikazivana je širokom čitateljstvu.
Roman Tiché roky (2019) dodatno je učvrstio njezin status kao bestseleraša u češkoj književnosti. Mornštajnová i danas živi u svom rodnom Valašské Meziříčí i piše priče koje spajaju intimnu obiteljsku dramu s povijesnim aspektima, a čitatelji je cijene zbog iznimno osjetljivog, preciznog stila i sposobnosti da iskaže duboku psihološku složenost likova.
