Sigurna kuća – Marina Vujčić – roman o "intimicidu" - krik protiv nasilja

Ovaj roman bi mogao imati više podnaslova. Recimo: "Majstor manipulacije – o životu s narcisom". Ili "Prvo je obasuta ljubavlju, a onda odjednom više ne vrijedi ništa."
Dok pišem ovu preporuku još je jedna žena je brutalno ubijena u Zagrebu - uz rijeku Savu partner joj je prerezao grkljan. Čitam u medijima kako bi mogao dobiti do deset godina zatvora. Molim? Samo deset godina zatvora za takvo okrutno i planirano ubojstvo žene, majke dvoje djece. Zgrožena sam s tim minimalnim kaznama za počinitelje ubojstva, za počinitelje femicida. Kada bi počeli dobivati doživotni zatvor mislim da bi se situacija počela itekako mijenjati. Ovako su ubojice ohrabreni visinom kazne i s lakoćom da se izvuku od odgovornosti i da doživotno snose posljedice svojeg bijesa i okrutnosti. 
Najnoviji roman Marine Vujčić "Sigurna kuća" ostavio me bez riječi. Već prve rečenice šokiraju: "Ubila si muža. Bio je i otac tvoje kćeri". Kada sam ga počela čitati, više ga nisam mogla ispustiti iz ruke. Ona je Lada Lončar, nježna žena, majka djevojčice. On je ugledan sveučilišni profesor. Što se događalo unutar zidova njihovog doma?

Svaka rečenica "ubada", boli, muka vam je, zlo vam je. Najradije bih vrištala dok sam ga čitala. A progovara o najvažnijoj temi u društvu. Koliko li žena trenutno trpi sličnu situaciju, koliko njih može ispisati sličnu ako ne i istu priču? Tko može pomoći tim ženama? Kako se one osjećaju? Vide li izlaz iz crnog tunela nasilja, straha i nemoći? Čini mi se da ne vide. Jer nitko ne može prepričati i vidjeti što se događa unutar zidova, iza zatvorenih vrata.

Nasilje ne podrazumijeva obrazovanje, diplome, doktorate, titule. Obično su - ili često - najperfidniji nasilnici profesori, akademski građani, intelektualci, liječnici ... dakle onaj najobrazovaniji sloj društva i naši simpatični susjedi. Stoga ženama koje su žrtve zlostavljanja nitko ne vjeruje. Susjedi, rodbina, prijatelji ne vide pravu sliku i ne razumiju u što se takav jedan uglađeni, nazovi "gospodin", pretvara unutar svojih zidova.

Odmah je jasno da je u ovoj knjizi tema nasilje i ubojstvo u obitelj, "intimicid". Otprilike osam od deset počinitelja femicida su muškarci koji ubijaju svoje partnerice, posebno kad uvide da veza ide kraju, da ih partnerica namjerava napustiti, da njihove manipulacije više neće prolaziti i da su kao narcisi razotkriveni. Ako u toj vezi ima djece, obično partnerica najavljuje da će sa sobom povesti zajedničko dijete čime se bijes muškarca još više pojačava. Kreće planiranje osvete i nasilje. Ali ovo je knjiga o ženi koja je ubila muža, nasilnika.
Kad žena ubije svog partnera, ona to često vidi kao oslobođenje. Žene uglavnom ubijaju kada se žele obraniti od svog nasilnog partnera, kada su dovedene do ruba izdržljivosti. Obično su napadnute, dožive još jedan napad kao smrtnu opasnost jer su do tada već bezbroj puta doživjele nasilje, prijetnje, uvrede, udarce, premlaćivanja i strah koji se u njih uvukao i onda posežu za ubojstvom u krajnjoj nuždi, nakon dugotrajnog bolnog odnosa u kojem se s njima loše postupalo ili se žena osjećala ograničeno. Iz te situacije ne vidi drugog izlaza. Nažalost, ubojstvo u krajnjoj nuždi kada ga počini žena se tako ne tretira. Sjetimo se slučaja Ane Magaš iz Zadra koja se branila dok ju je muž, otac njihovog djeteta, držao za vrat i stiskao sve jače, gušio. Ana se branila i ubojstvo je počinila u nužnoj obrani nakon žestoke svađe u njihovom domu. Ali sud joj je dosudio jedanaest godina zatvora. "Sigurna kuća" nije priča o slučaju Ane Magaš iako na trenutke tako djeluje. Podsjeća na taj eklatantan slučaj koji je mjesecima punio novinske članke i portale. "Sigurna kuća" je priča još jedne žene koja je nasjela na lažni šarm, lažnu karizmu, na laži jednog tipičnog narcisa, manipulatora, zlostavljača.

Sviđa mi se što priča nije ispričana u prvom licu, već je u ulozi pripovjedačice spisateljica koja kao da dokumentira i zapisuje. Želi što objektivnije ispričati ovu, toliko puta ponovljenu priču, koju i u ovom trenutku proživljavaju milijuni žena.
Postavljaju se pitanja: zašto su žene veći zločinci kada ubiju muškarca, veće zločinke od muškaraca koji ubiju svoju ženu? Tko tu koga štiti? Tko ne želi vidjeti? To obeshrabruje mnoge žene koje se možda ponekad odluče napustiti nasilnog partnera. Jednostavno uvide da nema izlaza, da ih društvo neće moći zaštititi, da će ih proglasiti ludima, slabima, histeričnima. A ti nasilni muškarci će biti tretirani blagim kaznama i mjerama zaštite.
Velika stvar je što se danas puno više priča o narcisima i narcističkom ponašanju muškaraca (što ne znači da nema žena narcisa). Sve više i više je knjiga koje razotkrivaju patološko ponašanje koje ne poznaje izlječenje. Od narcisa možeš jedino pobjeći glavom bez obzira. Njega ne možeš promijeniti, ne možeš ga se tek tako lako riješiti, ne možeš mu zapravo ništa. Bijeg je jedini spas. A nakon bijega se možeš samo moliti Bogu da će te ostaviti na miru i da će ubrzo upoznati sljedeću žrtvu.
Zašto se patološki narcisi tako ponašaju? Najčešće imaju poteškoća u reguliranju samopoštovanja, za njih postoje samo dva pola: ili se osjećaju sjajno ili loše. Unutarnja nestabilnost kompenzira se precjenjivanjem samog sebe do megalomanije, zaštitnom mjerom. A što još više pomaže: ponižavanje i destabiliziranje drugih, projekcija vlastite nemoći i poremećenosti. Zbog toga su narcisi majstori manipulacije.
Narcisi su uvijek na početku veze jako šarmantni, dovitljivi, kozeri i kavaliri. Žene vrlo brzo i vrlo lako "padnu" na njih. Kada smo zaljubljeni, preplavljeni smo pozitivnim emocijama. Imamo ružičaste naočale, leptiriće u trbuhu, sve se čini ljepše. To je onaj lijepi dio zaljubljenosti. Ali, intenzitet je nekoliko razina veći kod narcisa. To se zove "bombardiranje ljubavi", a borilačka konotacija nije slučajna. Spretno pletu mrežu zavođenja, teško im je odoljeti. No kada zaljubljenost preraste u ozbiljnu vezu, u brak, kad dođu djeca, onda maske padaju. Počinje manipulacija, iživljavanje, nasilje, ponižavanje, jer narcis uživa upravo u tome. To mu je i cilj i svrha. Podčiniti, imati svoju metu za iživljavanje i manipulaciju, lomi otpor strahom i udarcima. Krajnji je rezultat poražavajući, život koji je gori od tamnice, život prepun straha i očaja. Izvana je sve divno, svi su krasni i lijepi, imaju sve, putuju, kupuju, priušte si... a unutra: svakodnevni teror.
Od mene imate najveću preporuku za ovu knjigu. Pisana je sjajnim stilom i tempom. Poziv je na razotkrivanje, krik protiv bilo kakvog oblika nasilja. I na kraju upozorenje: najvažnije je da smo dobri sa samim sobom. Da se znamo zauzeti za sebe. Pogotovo kao žene. Da budemo asertivne, samopouzdane, svoje i financijski neovisne. Jer jedino tako možemo stvari uzeti u svoje ruke i ne ovisiti ni o kome.

Nemojte misliti da je ovo "teška" knjiga i da je to tema koja vam je strašna, i da vam se ne čita o tome. Hrabro krenite s čitanjem, jer o ovoj temi treba pričati, razgovarati s prijateljima, podići svijest i nikako ne misliti da se to događa nekome drugome, da nas se to ne tiče. I te kako nas se tiče!
Na kraju, Hrvatska je i dalje treća u EU po broju nasilja u obitelji i femicida. Procjenjuje se da u Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi nasilje. UN je objavio da je broj femicida najveći u posljednja dva desetljeća, počinitelji su najčešće partneri ili članovi obitelji, qvžene su uglavnom ubijane u vlastitom domu i najučestaliji motiv ubojice je odluka žene da ga napusti.