Psi – Dora Šustić - hipnotičan, bolan i dojmljiv roman o jednoj ljubavi
Za ovu sam knjigu saznala sasvim slučajno, jednog dana u megastoreu “Hoću knjigu” kada je Rajko Grlić stojeći pokraj mene pitao prodavača imaju li knjigu PSI. To me pitanje koje sam nehotice čula zaintrigiralo. Ako Rajko Grlić traži tu knjigu – znači da je dobra. I tako je i bilo. Kako nije odmah bila na redu za čitanje, zbog dugog popisa zaostalih naslova, tek sam je pred neki dan uzela u ruke. Od tog trena je više nisam ispustila. Sjajna knjiga! Kakav stil pisanja, kakva hipnoza od knjige! Kakav početak i kraj jedne ljubavi!
Teško da ovu knjigu mogu dovoljno nahvaliti. Meni je ovo najbolji domaći roman u posljednjih nekoliko godina. Ogroman spisateljski talent se pojavio na hrvatskoj književnoj sceni! Ljubavna priča koja ostavlja bez daha.
Ali, nije to "obična" ljubav, već nemoguća, opsesivna, magnetna, razarajuća, bolesna. Prva me stranica odmah osvojila i uspjela sam se uživjeti u Dorin stil pisanja u samo nekoliko rečenica. Mislim da me rijetko koja knjiga tako brzo osvojila i nisam htjela raditi ništa drugo osim - čitati ovu knjigu. Susret dviju ljubavnika događa se u Pragu gdje je dvadesetjednogodišnja protagonistica Dora došla studirati filmsku umjetnost. Između njih je poput munje puknula ljubav. Dora i Leon ne mogu više jedno bez drugoga. Sastaju se u svojim stanovima, vode ljubav na podu, na stolu, uza zid i predaju jednom drugome do zadnjeg djelića svojih tijela. Ali sve je začinjeno tragedijom, gubitkom, mirisom smrti, tugom koju je doživio i proživio Leon. To prelazi i na Doru, poput kuge, koja postaje opsjednuta bivšom Leonovom ženom – Aynom i Leonovom boli koja se na kraju i meni uvukla pod kožu.
"Slijedim galgose. Živim u Andaluziji, u bijelim selima. Zima je. Hodam ulicama označenima mozaicima od maorskih pločica. Zamišljam mjesta gdje su se ljubili. Slijedim njihove sjene dok se nad plažom boje horizontal pretapaju oslikavajući dobro poznatu žensku siluetu. Zamišljam kakvi su bili ljudi prije svega što im se dogodilo. Zamišljam kakav je bio kad je bio sretan, kako je izgledao dok je gledao u Atlantik, dok su vodili ljubav na pješčanoj plaži mirišući na naranče i sol. Čija je ideja bila napustiti Prag, zaboravila sam... Mjesec se odražava na psećim rebrima, fotografije postaju stvarnost, opipljiva poput hladnoće I mokre zemlje, ulazim u njih kao plašljiva svjedokinja, u andaluzijsku noć, njegov dom, njušim smeće iza kanti gdje se odmaraju psi, preskačem rupe u kolniku u kojima umire štenad, postajem on, s mobitelom u ruci umjesto fotoaparata, znam točno kamo treba zakoračiti da ne propadnem u rupe i ne stanem u mulj, ne preispitujem kako to znam, samo koračam, vrtim se u krug kao da su svi psi ovog planeta utkani u moju flamenco haljinu. Slijedim galgose."
Hipnotičan, bolan i dojmljiv roman o odrastanju, o emocionalnoj ovisnosti, o prepoznavanju i prihvaćanju vlastitih želja i potreba rijetko se susreće. Nekako vjerujem da se sve zaista tako dogodilo i da je Dora Šustić svoju priču napisala iz svoje duše. Čitajući kao da sam dobila vrlo intiman uvid u dušu protagonistice. Ponekad mi je bilo neugodno zbog onoga što sam pročitala, ali nisam mogla ispustiti knjigu iz ruku. Željela sam znati što joj se događa. Jako sam se zabrinula zbog mlade žene koja se izgladnjuje, koja ima problema sa želucem i probavom, s upalom mjehura, koja više ne može disati od silne opsesije prema muškarcu kojeg voli i kojeg ujedno i uzdržava. U njenim je očima on njezin muškarac iz snova, ali on i dalje voli svoju pokojnu ženu. Dora postaje sve više opsjednuta Aynom dok Leon oscilira između dviju žena - mrtve i žive - sve dok mu se Dora potpuno ne poda. A onda on odseli u Istanbul.
