Pedro Almodóvar – Posljednji san – autobiografija koja se ogleda u književnosti, slavlju života i umjetnosti

Pedro Almodóvar je možda najveći europski režiser današnjice poznat po hvaljenim filmovima "Žene na rubu živčanog sloma", "Sve o mojoj majci", "Vraćam se", "Paralelne majke", "Pričaj s njom"... Sa 74 godine ušao je (ponovo) i u književnost i napisao svoju prvu knjigu kratkih priča i odmah osvojio publiku. Teme su oslobođenje i ljubav pa je pokazao da je, osim što je strastveni filmaš, i strastveni pisac. Dvanaest priča poetično govore o njegovim najintimnijim opsesijama, rajskim pticama, gorljivim pjevačima, radikalnim prekretnicama, svećenicima pedofilima, udarima sudbine, ljubavi prema majci, gubitku majke, a sve se bave ponorom i ljepotom života. Sve istražuju i univerzalnu želju za pripadanjem. Kao nitko drugi Pedro miješa duboku melankoliju i oštar humor i to ne samo kada je u pitanju on sam. Secira vezu majka – sin, njezinu složenosti i trajni utjecaj na njegovu umjetničku viziju. Opsjednut je sjećanjem gdje prošlost oblikuje sadašnjost. Almodóvarove priče brišu granice između stvarnosti i fikcije, odražavajući njegov filmski stil, istražuje transformativnu moć umjetnosti i kako ona može preoblikovati živote i sjećanja. Humor je u svemu tome poput štita. Štita od straha da neće imati stvaralačku inspiraciju, da će ostati sam, da će mu biti dosadno u životu. Iako se bavi složenim temama, Almodóvarova duhovitost blista i nije tu samo da "bude smiješno", već je to obrambeni mehanizam protiv surove životne stvarnosti, podsjetnik da čak i u mraku smijeh može biti svjetionik. Zato čitajte "Posljednji san". 

Pedro Almodóvar Caballero je rođen 24. rujna 1949. u španjolskom gradiću Calzada de Calatrava, u autonomnoj regiji Castilla–La Mancha, kao jedno od četvero djece u prilično siromašnoj i religioznoj obitelji. Otac je po nekim biografijama bio vinar, po nekima je radio na benzinskoj pumpi, a majka je čitala i pisala nepismenim sumještanima. Kada je imao osam godina, poslali su ga u vjersku školu da uči za svećenika, a on je slobodno vrijeme uglavnom provodio u kinu. Bio je opčinjen filmovima Luisa Buñuela, Rainera Wernera Fassbindera, Alfreda Hitchcocka, Johna Watersa, Ingmara Bergmana i mnogih drugih režisera, pa je već kao dječak odlučio da će umjetnost biti njegov životni poziv. Ali njegovi roditelji kao da su živjeli u 19. stoljeću, dok je on bio dijete 21. stoljeća. Postojao je ogroman jaz između njihovih i njegovih očekivanja. Oni su planirali da Pedro živi na selu, da se oženi i radi u banci, čak su mu i našli posao u banci. On je to odbio jer je mrzio taj seoski, skučeni i predvidljivi život. U selu se sve svodi na to što će o vama reći susjedi. Želio je pobjeći od svega toga. Pedro je uvjeren da je duboko razočarao svoje roditelje, ali je, unatoč njihovom protivljenju preselio je u Madrid 1967. s namjerom da upiše filmsku akademiju. Želio je postati režiser, ali nije imao novaca, a i diktator Franco je zatvorio sve filmske škole, tako da je bio potpuno samouk. Radio je svašta da bi zaradio za život, a na kraju se čak i zaposlio u Španjolskoj nacionalnoj telefonskoj tvrtki Telefonica i tamo radio dvanaest godina kao administrativni pomoćnik. A kako je radio samo do tri popodne, imao je vremena baviti se vlastitim interesima.

Kako je napisao Antonio Tabucchi, Almodóvar razmatra cjelokupan spektar boja naše duše: bol, tugu, ljubav, čežnju, ushit, nemir, neobuzdan poriv za komuniciranjem, izbezumljenost šutnjom.

Najosobnija knjiga Pedra Almodóvara je autoportret u dvanaest priča koje otkrivaju njegovu tajnu strast prema pisanju. No valja reći da je  Almodóvar pisao članke za velike novine i časopise, kao što su El País, Diario 16 i La Luna, objavio je "Vatra u utrobi" i pisao priče koje su naposljetku objavljene u zborniku "San razuma". Sa svojom prvom plaćom od Telefónice kupio je prvu kameru, Super-8, s 22 godine i počeo snimati kratke filmove iz ruke. Oko 1974. snimio je svoj prvi kratki film, a krajem 1970-ih prikazivani su na madridskoj noćnoj stazi iu Barceloni. I tako je sve počelo...

"Ova knjiga je nešto najbliže fragmentiranoj autobiografiji" rekao je. Čitatelj će na kraju dobiti najviše informacija o meni kao filmašu, kao pripovjedaču i načinu na koji moj život čini jedno, a drugo miješa. Ovako autor definira ovu knjigu, u briljantnom uvodu koji služi i kao perspektiva: dvanaest priča koje ga čine pokrivaju različita razdoblja, od kasnih 1960-ih do danas, i odražavaju neke od njegovih opsesija. Mračne školske godine, utjecaj fikcije na život, neočekivani učinci slučajnosti, sofisticiranost humora, mane slave, fascinacija knjigama ili eksperimentiranje s narativnim žanrovima neke su od tema koje ispunjavaju ovu bitnu knjigu koja sadrži više slojeva čitanja..."

Zahvaljujući njemu i filmovima upoznali smo talente sjajnih glumaca kao što su Rossy de Palma, Gael García Bernal, Victoria Abril, Penélope Cruz, a baš je kod njega debitirao Antonio Banderas.