Obalni put – Alan Murrin – uzbudljiv društveni roman - drama malog grada i sudbine triju žena, tiha knjiga o nemirnim životima žena u teškim brakovima

Nisam mogla niti sanjati koliko će me ova knjiga oduševiti. Uvukla me u društvo u kojem crkva ima veći utjecaj od politike, razvod nije pravo, a skandalozno je da žena ide svojim putem. Murrin je realistično prikazao kako se grade i oblikuju individualni odnosi u maloj gradskoj zajednici.
Priča me odvela u Irsku, u jesen 1994. gdje stanovnike irskog obalnog gradića Ardglasa brine samo jedna stvar: Colette Crowley – pjesnikinja, boemka, privlačna žena koja je napustila obitelj zbog drugog muškarca kako bi pronašla sreću u Dublinu, vratila se "kući" gdje je njezin muž Shaun ne želi primiti natrag. Čak joj zabranjuje da viđa sinove. Colette iznajmljuje od bračnog para Dolores i Donala Mullena oronulu kućicu na Coast Roadu i pokušava dovesti svoj život uspješne pjesnikinje, izopćene majke i usamljene žene pod kontrolu, pokušava spojiti kraj s krajem vodeći radionice kreativnog pisanja. Svaki njezin korak zajednica gleda sa sumnjom i pogrdom. Šuška se da mnogi muškarci kucaju na vrata iznajmljene kućice pa čak i njezin vlasnik Donal Mullen koji na očigled vlastite žene, trudne Dolores ne može držati svoje hlače zakopčane. Dolores ne vidi drugu perspektivu za sebe osim da ostane s nevjernim mužem. No postavlja se i pitanje: zaslužuje li Colette da joj muž uskraćuje viđenje s djecom? Obalni gradić u kojem su sumnjičavo gledanje i tračevi svakodnevica, a oni koji se ne pridržavaju nepisanih pravila postaju tema razgovora u gradu iza zatvorenih vrata nije dobro mjesto za žene koje moraju trpjeti nesretne brakove, a mogućnost zakonskog razvoda postoji sredinom 1994. godine.
Očajna Colette traži pomoć od Izzy Keaveney, kućanice i majke, nesretno udane za lokalnog političara Jamessa koji se zalaže za legalizaciju razvoda u svojoj zemlji. I tako se između te dvije vrlo različite žene razvija veza koja njihove život usmjerava u neočekivanim smjerovima. U međuvremenu, Izzyno prijateljstvo s ocem Brianom stvara ružne tračeve i glasine po gradu. Ni njezin brak nije u najboljoj fazi. Koliko god životne sudbine ovih triju žena bile različite, i Colette i Izzy i Dolores imaju jednu zajedničku stvar: nemaju šanse za razvod bez gubitka djece, novca i, prije svega, ugleda, te snose cijeli teret odgovornosti za svoj brak. Muškarci su nasilnici, a strah od skandala drži žene pod kontrolom. 

U izravnoj prozi, s psihološkom osjetljivošću i velikom moći zapažanja, Alan Murrin prepričava društvena ograničenja koja su oblikovala živote žena u Irskoj prije samo trideset godina - neposredno prije nego što je razvod braka legaliziran tijesnom većinom na referendumu - i suptilno osvjetljava što još uvijek sprječava žene diljem svijeta da danas napuste svoje partnere.
A sada trebamo nešto znati o razvodu braka u Irskoj koja je bila jedina zemlja Europske unije u kojoj razvod nije bio dopušten sve do 1996. kad je legaliziran putem referenduma održanog 1995. godine. Irski ustav iz 1937. izričito je zabranjivao razvod braka. Prvi ozbiljan referendum je 1986. odbijen i tek drugi referendum iz 1995. donio je legalizaciju razvoda.

To je vrlo aktualno pitanje za likove u knjizi, koji se na različite načine nose s razvodom ili njegovom mogućnošću. Ima puno irske borbenosti, ali sveobuhvatna slika koju Murrin tako vješto gradi slika je ljudi duboko sputanih, ponekad do točke ozbiljne depresije, društvenim ograničenjima. A tu je i ubojstvo koje je prikazano kao nesreća. Hoće li pravda biti zadovoljena? Vrlo zanimljiva knjiga ostavlja osjećaj da Murrin zaista razumije te ljude i kulturu koja ih je stvorila i protiv koje se oni bune - ili ne bune - dok se želja pojedinca za slobodom suprotstavlja praktičnim aspektima: svima nam je potrebna podrška, razumijevanje, novac za život. Je li bolje ostati ili otići? Duboko su me dirnule svađe, sporovi i svađe koje su parovi vodili jedni s drugima. Svatko tko zna što znači ne moći ostaviti muškarca, iako bi to htjeli, sigurno će se uzrujati kod tih scena. Znam za dovoljno veza u kojima je trebalo jako puno vremena prije nego što bi (obično) žene odlučile otići, iako ni suprotno nije isključeno.

Alan Murrin u svom debitantskom romanu na vrlo zanimljiv način istražuje stroge granice koje se nameću ženama koje su podvrgnute sustavu, kao i važnost prijateljstava. Obalni put je tiha knjiga o nemirnim životima žena u teškim brakovima. Toliko je dostignuća našeg modernog društva koje uzimamo zdravo za gotovo i zaboravljamo kako bi bilo da ih odjednom više nema. Razvod je jedan od njih, čin koji je postao gotovo uobičajen. U ovom romanu sam iz prve ruke mogla steći dojam o tome kakav bi obiteljski život bio kad ta opcija više ne bi bila dostupna. 
Murrin s velikom osjetljivošću opisuje nepisane zakone i društvene konvencije, beznadnu zatvorenost s kojom se mnoge udane žene moraju boriti u katoličkoj Irskoj. S jedne strane su žene zarobljene u nesretnim brakovima u kojima muškarci postavljaju pravila, ali nemaju problema s njihovim kršenjem, a s druge strane, sloboda i samoostvarenje nisu dani ženama. .