Moje utočište i moja oluja – Arundhati Roy: nesumnjiva književna snaga

Memoari i autobiografije moj su omiljeni žanr, a ovim tekstom želim preporučiti čitanje romana Bog malih stvari, kojim je indijska spisateljica Arundhati Roy 1997. godine osvojila svijet i nagrađena prestižnim Bookerom. Nakon tog iznimnog romana, Roy nas je počastila i ovim upečatljivim memoarima, knjigom koja otkriva korijene njezine umjetničke i osobne snage. Jasno se vidi kako su likovi i motivi iz Boga malih stvari proizašli iz njezina djetinjstva, obilježenog nekonvencionalnom, žestoko hrabrom, ali i teškom majkom. Ono što najviše fascinira jest ljubav koja, unatoč svemu, povezuje ovu iznimnu spisateljicu i njezinu majku. Ova autobiografija inspirativna je i ambiciozna, i svjedočanstvo o transcendiranoj boli i suosjećanju koje nadilazi rane iz djetinjstva. Kada bismo svi mogli dosegnuti takvu razinu razumijevanja i oprosta prema nesavršenim roditeljima, rodbini i svijetu oko nas, svijet bi doista bio čarobnije mjesto. Ovoj knjizi dajem čistih pet zasluženih zvjezdica.

Arundhati Roy napustila je svoj dom u Kerali, gdje ju je majka i fizički i psihički zlostavljala, u dobi od 17 godina. Tijekom studija arhitekture u Delhiju nije vidjela majku punih sedam godina. Nikada nije imala djece. Kada su je kćeri njezina partnera upitale je li ona njihova nova majka, nasmijala se i rekla da je zovu "Noonie", nadimkom preuzetim iz narodne pjesme u filmu Massey Sahib, u kojem je glumila u ranim dvadesetima.

Royini memoari snažno i bez uljepšavanja prikazuju njezinu majku Mary Roy, ženu koja se iživljava nad djecom, prisiljavajući ih da pronađu svoje mjesto u svijetu bez nježnosti i sigurnosti roditeljske ljubavi. Ipak, kada Mary umire, Arundhati se osjeća poput siročeta: izgubila je majku, ali i svoj književni temelj, “nepredvidivu, nezamjenjivu iskru ludog genija”. Dok je bila bolesna, Arundhati ju je prvi put nazvala "Kochamma", Mala Majka.

Knjiga već na prvim stranicama bilježi okrutnost života s toksičnom majkom koja je jasno pokazivala da je Arundhati bila neželjeno drugo dijete, ono koje je jedva izbjeglo pobačaj žičanom vješalicom. No, gospođa Roy bila je istovremeno i pionirka: razvedena žena, samohrana majka i pedagoginja koja je osnovala eksperimentalnu školu za dječake i djevojčice u Kottayamu, u državi Kerala, u vrijeme kada su žene rijetko vodile takve ustanove. Njezina je škola bila središte života, a dom joj je bio ured. Arundhati i njezin brat Lalith odrastali su u učeničkim domovima, promatrajući majku koja je, iako autoritativna i teška, bila i simbol ženske snage. Kao dijete, Arundhati se toliko bojala da bi majka mogla umrijeti od astme da je počela “disati umjesto nje, postajući, kako kaže, “hrabro dijete,organ”.

Za Arundhati, život s majkom bio je poput kretanja po minskom polju bez karte: “Stopala i prsti, ponekad čak i glava, često su mi bili otkinuti, ali nakon nekog vremena ponovno bi se spojili.” Memoari se izmjenjuju između prikaza majčine okrutnosti i njezine zapanjujuće hrabrosti, žene koja je prkosila patrijarhatu i konzervativnoj zajednici sirijskih kršćana u Kerali.

Roy kroz memoare otkriva i vlastitu dvostruku autorsku osobnost: scenaristkinju, romanospisateljicu i angažiranu aktivisticu. Knjiga nam daje fascinantan uvid u njezin razvoj ,kao spisateljice, ljubavnice, prijateljice i čuvarice političke savjesti. U današnjoj Indiji, ona je često “crna ovca” desničarske vlasti, ali i nezaobilazan glas savjesti.

Posebno su zanimljiva poglavlja o njezinu odrastanju i bijegu iz kuće. Arundhati, tada osamnaestogodišnjakinja, bježi od majčinog bijesa i započinje novi život u Delhiju. Spava iznad džamija, putuje vlakovima i autobusima, snalazi se u nesigurnim okolnostima, poglavlja koja se čitaju poput mješavine trilera i poetskog horora. Kako memoari napreduju, prelaze u njezin odrasli umjetnički život, pokazujući raskošnu, gotovo božanski inspiriranu putanju žene koja je postala ono što jest.

Ovi memoari su me duboko dirnuli ,rastopili dušu, razdrmali emocije i dokazali koliko su autentični. Moje utočište i moja oluja nije samo knjiga o majci i kćeri, to je svjedočanstvo o preživljavanju, oprostu i snazi umjetnosti da izliječi ono što je život razbio. Od mene, iskrena preporuka i pet sjajnih zvjezdica.

 

Arundhati Roy rođena je 1961. godine u Shillongu, u indijskoj državi Meghalaya. Studirala je arhitekturu u Delhiju, ali se vrlo brzo okrenula pisanju i filmu. Svjetsku slavu stekla je debitantskim romanom Bog malih stvari (The God of Small Things), za koji je 1997. godine osvojila Bookerovu nagradu. Nakon toga se posvetila esejistici, društvenom angažmanu i aktivizmu, postavši jedan od najvažnijih kritičkih glasova suvremene Indije. Piše o siromaštvu, korupciji, klimatskim promjenama i kršenju ljudskih prava, ali i o ljubavi, identitetu i slobodi. Roy živi u Delhiju i nastavlja beskompromisno stvarati, uvijek na rubu između umjetnosti i društvene borbe. Njezina proza, bilo fikcionalna ili memoarska, istodobno je poetska i politična, dokaz da istina i ljepota mogu postojati u istoj rečenici.