Lea Ivančić Žic - Stani, diši, pusti, pleši: “Stani, diši, pusti, pleši” nije mantra, nego podsjetnik da život nije projekt koji treba popraviti.

U vremenu kada se o mentalnom zdravlju napokon govori otvorenije, ali i dalje s mnogo nerazumevanja, Lea Ivančić Žic donosi važan glas, smiren, autentičan i duboko ljudski. Kao psihoterapeutkinja, logopedkinja i žena koja se sama prepoznaje u okviru neurodivergentnog spektra, Lea piše i govori o onome što se često ne vidi na prvi pogled, o ceni prilagođavanja, o umoru iza “visokog funkcionisanja” i o potrebi da sebi dopustimo mekšu, iskreniju verziju života.

Povod za razgovor bila je promocija njene knjige Stani, diši, pusti, pleši u Centru KNAP u Zagrebu, knjige koja je iskren vodič kroz svet ADHD-a, autizma i samoprihvatanja, ali i poziv na usporavanje, osluškivanje i autentičnost.

Kako u svom radu pravite razliku između određenih crta ličnosti koje su deo čovekove prirode i obrazaca ponašanja koji ukazuju na potrebu za stručne intervencije?

Kad gledamo, recimo, introvertnost, netko bi mogao reći: “Pa dobro, to što imam potrebu da se na neko vrijeme izoliram od društva, da napunim baterije”, može se svesti pod obilježje ličnosti, isto kao i to da sam, recimo, osjetljivija.

Međutim, svako obilježje koje ometa svakodnevno funkcioniranje, bilo na radnom mjestu, u odnosima s drugima ili u samoj osobi, i ako to osobi smeta, ako to prepoznaje kao problem, tada to gledamo u smislu da se radi o nečemu što ima svoje ime i svoj okvir. Bilo da je riječ o ADHD-u, autizmu ili nečemu drugom, čim to ometa svakodnevni život i osoba to uočava kao smetnju, onda znamo da se radi o problemu.

Kako biste u tom smislu onda okarakterisali visoko funkcionalne osobe, kako one mogu da prepoznaju da ih nešto u toj meri ometa ako su u suštini dobro prilagođene?

Ta prilagođenost ima svoju cijenu, i ta cijena najčešće vodi do burnouta. Nije normalno da se netko mora oporavljati na kraju svakog radnog dana samo da bi mogao izdržati sljedeći. Ako cijena visoke funkcionalnosti i uklopljenosti znači da osoba više nema kapaciteta za svoj privatni život, za interese i stvari koje ju vesele, onda je to previsoka cijena.

Ljudi često razmišljaju iz perspektive: “Pa drugima to ide lako, valjda je normalno imati taj tempo.” Ali čim nešto traži napor da bi se “izguralo” kroz jedan, za većinu, normalan dan, to već pokazuje da govorimo o maskiranju u kontekstu visoke funkcionalnosti.

Teško je to objasniti stručnjacima koji ne razumiju neurodivergentnost. Oni često kažu: “Pa ima posao, obitelj, funkcionira normalno, zašto bi trebala podršku?” No, ne shvaćaju da kad se maknu svi ti alati podrške, tek tada vidimo pravu sliku. To što osoba djeluje kao da visoko funkcionira, zapravo je samo privid, jer je oboružana strategijama i mehanizmima koji joj pomažu da ostane na površini.

To je kao da kažemo za nekoga tko ne zna plivati da je visoko funkcionalan jer ima luftić i mišiće na napuhavanje, pa se drži u plićaku. Hajde ga gurnimo u duboko, bez svega toga, vjerojatno bi se utopio od straha i anksioznosti.

U jednoj ste izjavi rekli da ste “Stani, diši, pusti, pleši” počeli da pišete iz lične potrebe. Koji su trenuci ili iskustvo bili presudni da sednete i napišete ovu knjigu i kako ste birali kombinaciju ličnih ispovesti, nauke i praktičnih saveta?

Uvijek sam se vraćala na to jer radim neposredno s klijentima kroz psihoterapijski rad. Mnogi od njih su prvi put došli upravo zbog mog sadržaja na YouTube kanalu i govorili mi da su se prepoznali u nekim pričama i anegdotama. Razmišljala sam tada o mlađoj verziji sebe, kojoj bi život bio znatno lakši da je znala da ono što proživljava ima svoje ime i okvir. I činilo mi se sebično ne napisati takvu knjigu, pogotovo jer na internetu ima puno dezinformacija, da je sve to samo trauma, da je to trend.

Htjela sam pretočiti sve te frustracije i nerazumijevanja društva u knjigu namijenjenu toj ženi koja misli da s njom nešto nije u redu, da je luda, lijena ili da izmišlja, kako bi se osjetila viđeno.
To mi je bila glavna nit vodilja. Kad god bih imala spisateljski blok, govorila sam si: “Ok, Lea, moraš to napisati za tu ženu koja sjedi u kutu, ima treći meltdown ovog tjedna i ne razumije zašto ju je preplavilo to što je zaboravila jesti, piti, otići na toalet, što su je iscrpili zvukovi i zahtjevi na poslu.”

Htjela sam da se ta žena ne osjeća nedoraslo odraslom životu, nego da razumije što joj se događa.

Kako biste objasnili nekome ko možda ne razume u potpunosti kako izgleda jedan dan osobe koja je preplavljena, na način koji zvuči svakodnevno i obično?

Volim koristiti jednu metaforu. Zamislite scenu iz Prijatelja kad Joey ima svu onu robu na sebi. Neurodivergentna osoba tu odjeću nosi svaki dan i nikad je ne skida. S tom “opremom” mora obavljati svakodnevne aktivnosti, po ljetnoj vrućini od trideset stupnjeva, i još pritom ima dodatne ometače: kapu koja joj pada preko očiju, torbu koja je vuče, i stalno nešto što otežava pokret.

Opisala bih to kao konstantan osjećaj da nosiš nevidljive utege koji te ometaju da obaviš i najobičnije stvari. Da, mi ih obavimo, ali zamislite koliki je to napor kad sve to vučeš sa sobom kroz život.

Kako se reči “stani, diši, pusti, pleši” pojavljuju u vašoj svakodnevici i terapijskom radu? Možete li opisati konkretan primer kako ste te korake primenili kod sebe ili klijenata kada su bili preplavljeni?

Recimo, stani je korak koji se odnosi na osvještavanje. Osvještavanje što zapravo znači neurodivergentnost u kontekstu života te osobe, bilo da je riječ o ADHD-u, autizmu ili nekoj kombinaciji, i što sve te poruke koje je dobivala o sebi zapravo znače. Primjerice, ako je netko mislio da je lijen jer nije motiviran nešto napraviti, a objasnimo da motivacija kod ADHD-a jako fluktuira i nije pouzdan oslonac kao kod neurotipičnih ljudi, tada to dobiva sasvim drugačiji smisao.

Kad govorimo o koraku diši, tu ulazimo u tehnike samoregulacije, vraćanje u tijelo, prepoznavanje vlastitih potreba i svog praga tolerancije na podražaje. Učimo kada treba usporiti, kada odmoriti, a kada ubrzati. Kroz terapijski rad često educiram klijente jer većina nikad nije razmišljala na taj način. Navikli su razmišljati o tome kako biti produktivniji, kako više obaviti, a ovdje normaliziramo usporavanje i planiranje dana u skladu s vlastitim kapacitetima — koji jesu ograničeni.

U koraku pusti dolazi proces tugovanja i otpuštanja samonametnutih, najčešće perfekcionističkih očekivanja tipa “trebala bih moći sve kao i drugi”. Tu, naravno, ne pomažu ni društvene mreže koje često stvaraju privid da svi drugi sve stižu. A zaboravljamo da mnogi ljudi imaju pomoć, podršku obitelji ili prijatelja, dok neurodivergentne osobe to često nemaju, pa od sebe traže nemoguće.

I na kraju, pleši, da sve to ne postane samo popis zadataka i stalno “popravljanje” sebe. Taj korak znači vratiti se stvarima koje nas stvarno vesele, makar bile male. Ne mora to biti ništa veliko ni glasno. Nekome je to mirno popodne s čajem i mačkom u krilu, nekome planinarenje, nekome igranje igrica cijeli dan. Pleši ne znači nužno ples, nego ono što osobu puni i raduje, iako to možda ne izgleda “standardno”.

U knjizi posebno ističete maskiranje kod žena i kasnu dijagnostiku. Zašto mislite da se žene teže prepoznaju u kriterijima za ADHD i autizam, i kako ih ohrabrujete da skinu “maske” perfekcionizma?

Teže se prepoznaju zato što su većina kriterija pisani za bijele neurotipične dječake. A imamo puno žena koje pripadaju različitim etničkim skupinama, ili se i rodno drugačije osjećaju i izražavaju.

Općenito, djevojčice su od najranije dobi osjetljivije na očekivanja okoline. Vrlo rano nauče da će dobiti prekoran pogled ako su previše impulsivne, ako preglasno izražavaju svoje mišljenje ili pokazuju neslaganje. Dakle, dio toga je duboko društveno uvjetovan.

Pogotovo na Balkanu, gdje još uvijek postoje snažna očekivanja o tome kako bi se žena trebala ponašati. U kontekstu neurodivergentnosti to postaje još izraženijem jer se svako odstupanje, bilo prema introvertnosti, bilo prema ekstrovertnosti, doživljava kao “previše” ili “premalo”.

Posebno kod visoko funkcionalnih žena, one su iznimno dobre u maskiranju, ali na vlastitu štetu. One će obaviti sve što se od njih očekuje, ali cijena toga je da nemaju vremena ni energije za sebe. I dok im nitko ne kaže da nije normalno tako živjeti, one će nastaviti jer misle da tako treba.

Vaš rad uključuje telo, pokret i dah. Kako izgledaju vežbe koje koristite za regulaciju i oslobađanje trauma? Možete li objasniti vezu između psihoterapije i plesa/daha u procesu isceljivanja?

Pokret je po prirodi neverbalan, a često ga prati i glazba. Do toga sam došla sasvim prirodno, meni je ples osobno puno pomogao da se bolje osjećam u vlastitom tijelu. Prvo bi došla glazba, pa pokret, a onda bi se pojavila emocija i priča koju bih izrazila kroz tijelo.

U terapijskom radu isto tako pokretu i dahu dajem kontekst. To može biti vođeno mojim glasom, kroz vizualizaciju, metaforu, ili doslovno “ispruži sada ruku ovako”, “pokreni se kao ova životinja”. Sve ovisi o klijentu, o tome koliko mu je bliska vizualizacija i koliko može raditi s apstrakcijom.

Nekima već nekoliko vježbi ili kratkih treninga bude dovoljno da osvijeste da im je tijelo bilo u grču, da su bili u “freeze” stanju, previše u glavi, i da kroz dah i pokret napokon osjete: “Aha, ja nisam samo ovdje gore, postoji cijelo tijelo, ja sam cijelo biće.” To je zapravo odgovor na preplavljenost izvana, vraćamo se unutra, učimo da tijelo može opet biti sigurno mjesto i da o njemu vrijedi brinuti. Taj proces je dosta intuitivan. Ono što ja mislim da bi trebalo, često nije ono što klijent u tom trenutku treba. Zato uvijek pratim njega, jer smisao nije da “izvede pokret”, nego da kroz njega dođe do vlastitog osjećaja sigurnosti i prisutnosti.

Kako životinje pomažu u regulaciji emocija kod neurodivergentnih osoba i koristite li ih u terapiji?

Nemoguće ih je ne koristiti, jer većinu rada vodim online iz svog doma pa moj pasić i mačak prije ili kasnije uđu u kadar. Oni su zapravo veliki facilitatori rada jer opuste i mene i klijenta. Mislim da nisam imala ni jednog klijenta koji ne voli životinje, eventualno imaju preferenciju, netko više voli pse, netko mačke, ali to je sve.

Postoji mnogo istraživanja o tome kako životinje djeluju na ljude. Evolucijski smo s njima srasli i prilagođavali su se našem načinu života i komunikacije. Mačke, primjerice, mjauču isključivo zbog interakcije s ljudima, dok među sobom ne mjauču. Psi su, pak, razvili niz neverbalnih signala kako bi se uskladili s nama, i često nakon nekog vremena i sami počnu nalikovati svojim vlasnicima.

Meni je život bez pasa nezamisliv. Odmalena ih imam, i oni me reguliraju u smislu rutine. Čak i kad mi se ne da, kad nemam snage ustati iz kreveta, moram izaći s psom, nahraniti ga, pobrinuti se za njega i to me pokrene. Mačak je, s druge strane, moj prirodni korektiv, kad sam previše u pokretu, jednostavno mi legne u krilo i blokira me. To mi je jasan signal da sam se raspršila i da trebam stati. Grijeh je maknuti mačka iz krila, pa poslušam.

Često i klijentima preporučim, ako imaju uvjete, da nabave mačku ili psa upravo zato što donose predvidljivost, strukturu i rutinu danu. Osim toga, kontakt sa životinjama pruža ugodno tjelesno iskustvo, dodir, toplinu. I na kraju krajeva, to je i zdrav stil života, više smo vani, krećemo se, dišemo. Životinje su mi neizostavan dio i privatnog i profesionalnog života.

Nakon dva burnouta odlučili ste napustiti sigurni posao i voditi vlastiti kabinet. Koje su najveće lekcije koje ste naučili kao preduzetnica u terapijskom sektoru i kako danas čuvate svoje kapacitete?

Naučila sam da je vrijeme novac i da moj dan zapravo traje puno kraće od 24 sata. Ne mogu biti dobro ako stalno razmišljam samo o tome što je najbolje za klijente, ako pokušavam ugurati deset termina dnevno jer postoji velika potreba. Umjesto toga, moram biti kreativna u tome što i kako mogu ponuditi, a da se pritom osjećam dobro kao stručnjak i da to ne ide na štetu mog privatnog života i energije.

U tom procesu ima dosta krivnje. Kad se bavimo terapijskim radom, lako je osjećati da nismo “dovoljno korisni” ako se odmaramo, putujemo ili radimo nešto što nije izravno vezano uz klijente. No, normalizirala sam to, važno mi je imati i druge identitete, ne samo onaj terapeutski.

To je, naravno, i dalje moj poziv, i lako skliznem u dodatne edukacije ili stručnu literaturu, ali sada to radim svjesno, a ne iz iscrpljenosti. Ranije sam znala raditi i po 12 sati dnevno i opet sam se našla na rubu burnouta, i to čak u vlastitom poslovanju. Tada sam shvatila da moram češće stati i razmisliti kako vodim svoj posao.

Dugo sam trošila energiju na sporedne stvari koje nisu donosile ni egzistencijalnu stabilnost ni osjećaj smisla. Kod ADHD-a je pojam novca i planiranja često “klizav teren” pa i tu učim disciplinu, postavljam granice i biram svjesno.

Kako se usidrite u takvim trenucima?

Opet se vraćam na tijelo. Kad primijetim da pokušavam biti na sve strane, pitam se: “Što je meni sada stvarno bitno?”

Sa većinom klijenata radim test životnih vrijednosti, u okviru kojeg sastavimo listu od deset najvažnijih. Kad se nađem između više izbora i osjećam da sam se raspršila, vratim se toj listi i pitam se: podržava li ova odluka moje vrijednosti? Ako je odgovor ne, jednostavno ju otpustim.

Najčešće četiri od pet stvari ispadnu suvišne, i to mi odmah olakša. Na kognitivnoj razini to me usidri jasnoćom, a na tjelesnoj gledam što mi donosi nemir, a što smirenje. Ponekad uzbuđenje zamijenimo za dobar osjećaj, ali i to može biti iscrpljujuće. Ne možeš stalno funkcionirati iz te “nabrijane” energije, prije ili kasnije se potrošiš.

Možeš neko vrijeme tako plivati, ali moraš i izroniti.

Ako izroniš sav smrznut i plav, to znači da si predugo bio pod vodom. Ne želim tako ići kroz život, ni ja, ni moji klijenti.

Razgovor vodila: Katarina Stevanović (Fuhur Čita)