Doživotne kazne – Billy O’Callaghan – priča o obitelji koju održava ljubav i ustrajnost kroz generacije

Topla preporuka za nezaboravnu priču o ljubavi, napuštenosti, gladi i iskupljenju

Već nakon prvih nekoliko stranica oduševila me je ova zadivljujuća irska obiteljska saga. Čim vidim da knjiga počinje s obiteljskim stablom kupljena sam i znam da će biti po mom guštu. Jako dirljiva priča o tri generacije jedne irske obitelji između 1920-ih i 1982. s kojom ćete otputovati nedaleko Corka u Irskoj, gdje Nancy napušta mali otok na kojem je odrasla što pokreće cijeli niz događaja. Da, tužna je i melankolična ova knjiga, otvara mnoge mračne teme i događaje, puna je smrti, ali napisana je na tako privlačan način da je teško prestati čitati. Prepuna je ljudskosti, suosjećanja, slavi upornost i otpornost obitelji koja se ne predaje i koja daje sve od sebe da preživi. Životna priča, ali zaista čarobna!
Razotkrivajući temeljno dostojanstvo koje je utkano u ponosu obiteljske loze, ovo je roman koji sažima život. Posebno me privuklo to što se sve lagano temelji na autorovom vlastitom obiteljskom stablu i daje naglasak na granu koja je bila "izvanbračna" jer je dvoje djece rođeno izvan braka u vrijeme kada se na to nije gledalo s naklonošću.
Knjiga se sastoji od tri dijela, tri vremenska okvira i ispričana je iz perspektive tri člana jedne obitelji – zapravo autorove obitelji. Dirljivi portret života u Irskoj smješten je u selo u kojem je O’Callaghanova obitelj živjela generacijama, a djelomično se temelji na pričama njegovih roditelja i baka i djedova. To kao piše, a pisanje je prožeto proživljenim iskustvom i teško stečenim istinama, razlog je zašto ga zovu najvećim živućim irskim piscem danas. Stvorio je roman toliko bogat životom i empatijom da je nemoguće pustiti njegove likove. "Doživotne kazne" roman je koji ne smijete propustiti!

1920. Jerina priča: Prva priča je o Jeri (Jeremiah). On je dobar čovjek, rođen je u strašnom siromaštvu u irskoj radničkoj kući. Otišao se boriti u rovovima krvavog Prvog svjetskog rata i podigao obitelj sa šestero djece sa svojom voljenom ženom Mary. On je čovjek koji preispituje svoje mjesto u svijetu: "Ne znajući tko je i odakle dolazi, čovjek je samom sebi tajna" kaže Jer.

1911. Nancyna priča: Potresna priča Jerove majke Nancy koja je središnji lik. Rođena je 1852. na otoku Cape Clear na zapadnoj obali Irske. Ostala je siroče sa šesnaest godina i kao jedina koja je od obitelji preživjela Veliku glad seli na kopno. Potpuno sama, učinila je što je morala da preživi. Nepismena Nancy konačno dobije posao sluškinje u "velikoj kući" u kojoj upoznaje i zaljubljuje se u visokog i karizmatičnog vrtlara Michaela Egana. On joj krade nevinost i naivnost. S njim ostaje trudna ne znajući da je njezin dragi već oženjen i da ima dvoje djece. Nancy je zapravo imala nesnosan život kojeg je trebalo preživjeti. Njezina priča je o nesebičnosti, očaju, neuhranjenosti i neimaštini toliko je potresna da je na trenutke vrlo teško čitati.
Ta ljubavna afera potakne razoran lanac događaja koji se nastavlja odvijati kroz tri generacije.

1982. – Nellieina priča: Jerova kćer Nellie, u svojim šezdesetim godinama života priča nam svoj život. Sada je baka, smrtno je bolesna i prisjeća se svoje snažne obitelji i onih koji su bili prije nje. Prisjeća se noći kada su ona i njezina obitelj ukrali nešto što im je s pravom pripadalo, i zamišlja što je pred onima koji će je preživjeti. Naročito mi je bilo lijepo pisanje u ovom dijelu romana uz spoznaju da je Nellie - autorova baka.

Billy O’ Callaghan piše vrhunsku prozu, i to ravno iz srca. Priča teče glatko i s takvom empatijom i razumijevanjem da sam bila potpuno uronjena u pripovijest. Roman govori o društvenim nepravdama koje su prevladavale u Irskoj proteklih desetljeća, priča je to i o irskom katoličkom nasljeđu i snažnoj vezi između braće i sestara, i vezi između roditelja i djeteta. Koliko god da vam se čini da je tužan roman, to je samo komadić ove povijesne fikcije, raskošne obiteljske sage. To je prvenstveno čarobna knjiga i mislim da je klasik svoje vrste. Zato, od mene topla preporuka svima onima koji vole čitati realističnu, dobro istraženu povijesnu fikciju. Istraživala sam autora i drago mi je da ima još dva romana i hrpu zbirki kratkih priča koje treba istražiti. Bit će mi drago ako ih vidim u hrvatskom prijevodu.

Billy O'Callaghan rođen je u Corku 1974., odrastao je u selu Douglas, gdje i danas živi. Kaže kako je njegovo podrijetlo neuobičajeno, dolazi iz radničke obitelji, nikada nije bio na fakultetu, napustio je školu sa 17 godina i radio u tvornicama i na gradilištima pretpostavljajući da su svi oblikovani podrijetlom i odrastanjem u Corku 1970-ih i 1980-ih, mjestu koje je prilično zaglibljeno u recesiji, i gdje vrijednost obrazovanja nije bila ni shvaćena nit cijenjena. Iako nije bilo nimalo nalik na siromaštvo prethodnih generacija, nije bilo ni približno bogatstvu, a starinski način razmišljanja i dalje je prevladavao. "Imali ste svoju razinu i većinom niste očekivali da ćete se popeti iznad nje. Od malih nogu, međutim, bio sam opsjednut čitanjem i očaran knjigama."

"Živjeli smo s bakom, majčinom majkom koja je umrla kad sam imao sedam godina, i često mi je pričala o svom djetinjstvu, o svom ocu, o Crno-smeđima, o Bansheejima (Bean Sidhe, "žena od vila" čije žalosno zapomaganje, vrištanje ili naricanje noću vjeruje se, predviđa smrt člana obitelji osobe koja je čula zapomaganje), vilinskim utvrdama i o polaganoj smrti njezina brata u mladosti, nakon što je pao s koze. Otac mu je pak pričao o svom odrastanju u siromaštvu kao jedno od šesnaestero djece u kući s dvije spavaće sobe...".
Malenom su Billyju pisci bili kao ljudi s drugog planeta: "Čitao sam knjige Steinbecka, Hemingwaya, Raya Bradburyja i Louisa L’Amoura i nikad nisam vjerovao da bih mogao postati pravi pisac. Čak su im i imena zvučala egzotično, pomalo nestvarno; zasigurno nitko u Corku nije imao takva imena. Vjerovao sam da su knjige bile neka vrsta čarolij . Ali u tinejdžerskim godinama počeo sam pisati, a do mojih 20-ih godina počeli su mi povremeno objavljivati priče u časopisima u Irskoj."

Najpoznatiji je po zbirci kratkih priča "The Things We Lose, The Things We Leave Behind", koja je dobila irsku nagradu Bord Gáis Energy Irish Book Award za kratku priču 2013., a roman "My Coney Island Baby" ušao je u uži izbor za Encore Award Kraljevskog književnog društva. Roman je pisao osam godina, gotovo cijelo vrijeme siguran da nikada neće ugledati svjetlo dana. Daleko najosobniji, kako sam kaže "pravo rudarenje psihe" – napisao ga je da bi shvatio "tko sam i u što se moj život pretvorio". Nije išlo lako pa je rukopis "isprintao, izrezao i lijepio odlomak po odlomak na gole gipsane ploče tavana u roditeljskoj kući i svakog bih se jutra popeo i uz svjetlost baklje pročitao cijelu stvar od početka do kraja, iznova i iznova, tu i tamo skidajući odlomke, pomičući odlomke i vraćajući ih natrag, škrabajući bilješke." Uspjeh knjige kod kuće i u svijetu zapanjio ga je i oduševio, kaže.

Prvu zbirku kratkih priča "In Exile" objavio je 2008. godine, a godinu dana kasnije uslijedila je zbirka, "In Too Deep" pa 2013. zbirka, "The Things We Lose, The Things We Leave Behind". Njegove kratke priče objavljene su u književnim časopisima diljem svijeta i prevedene su na nekoliko drugih jezika. O'Callaghanov prvi roman "The Dead House" objavljen je 2017., a "My Coney Island Baby" 2019. koji je brzo preveden na francuski, nizozemski, njemački, češki, katalonski, talijanski, mađarski, turski. Nakon zbirke kratkih priča "The Boatman and Other Stories" iz 2020. (o tri pucnja na irskoj granici koja određuju tijek života mladog čovjeka i radnja koja se proteže kroz stoljeće i dva kontinenta - od blatnih polja Irske do hotelske sobe u Parizu, prljavog bara u Segoviji do aviona na letu za Taipei prati nezaboravnu galeriju likova.), objavio je roman "Doživotne kazne".
Zbog te je priče, kaže, postao pisac. "U proljeće 2021., na vrhuncu naših karantena, objavljen je moj roman, Doživotne kazne ispričan u tri dijela u prvom licu, a temeljen je na životima moje bake po majci, njezina oca i njegove majke. To je knjiga koju sam cijeli život želio napisati. Zapravo, otišao bih tako daleko da kažem da je to razlog zašto sam danas pisac."

Za sve je "kriva" baka Do sedme godine živio je s bakom koja je umrla u svojim ranim šezdesetima i bila udovica gotovo dvadeset godina. Bila je fenomenalna pripovjedačica i za kišnih ili hladnih dana, ili kada jednostavno Billy nije htio ići u školu (što je bilo često, kaže) ostavila ga je doma pod izlikom da kašlje ili kiše. Sjedili bi uz vatru, a on je slušao, zadivljen, dok mu je pričala o duhovima, vilama i bansheejima, o crnim i žutim bojama i nevoljama koje su mučile Irsku njezina djetinjstva, i o odrastanju u njihovom selu. Često je i s obožavanjem govorila o svom ocu, koji je rođen, kako je rekla, bez oca, siromašan kao prašina, koji se borio s Munsterskim strijelcima u Burskom ratu, a onda se, nakon što se vratio kući, oženio i započeo stvarati obitelj i koji je umro kao starac s osmijehom na licu.

Tada se u Billyju zapalila iskra. "Nisam rođen u domu koji je shvaćao vrijednost obrazovanja, ali uvijek je bilo priča, ohrabrenja i ljubavi. Mene su na primjeru naučili da je obitelj sve. Godinama kasnije, kad sam konačno počela pisati vlastite priče, stvari koje mi je baka pričala, posebno o njenim precima, a kasnije i stvari koje mi je majka prenijela, bile su ono što mi je najradije padalo na pamet" kaže.
Tako je nakon mnogo muka nastao roman, saga o tri generacije ljudi, "o onoj "vrsti" ljudi o kojima se ne piše u irskoj književnosti, od sredine 19. stoljeća do ranih 1980-ih, i koja pritom baca svjetlo na to kakva je zemlja bila u tom razdoblju. Ako postoji nešto što sam napisao što me čini ponosnim, to je ovaj roman".

Irska glad, an Gorta Mór

Velika glad trajala je između 1845. i 1849. i bila je vjerojatno najveća pojedinačna katastrofa koja je pogodila Irsku. Uzrok je bila gljivica krumpirova plamenjača koja je iz Sjeverne Amerike stigla u kontinentalnu Europu i onda do Irske u ljeto 1845. Kako nije bilo neobično imati lošurod, ljudi su prvo mislili da to je bio izolirani događaj. Ali, osam milijuna Iraca nije shvaćalo da će usjevi krumpira propasti sljedeće četiri godine i da će katastrofa dovesti do smrti i iseljavanja milijuna. Krumpir je, naime, bio tada glavna prehrana i jedina hrana dostupna masama. Uzgajali su žitarice poput zobi i pšenice, ali ih je država izvozila, kao i stoku i svinjetinu. U samo četiri godine Irska je bila na koljenima, više od milijun ljudi umrlo je od bolesti i gladi, a kroz prisilnu emigraciju otišlo je još dva milijuna ljudi pa se stanovništvo smanjilo za 20 do 25 posto, a u nekim gradovima za čak 67 posto između 1841. i 1871. A između 1845. i 1855. najmanje je 2,1 milijun ljudi napustilo Irsku što je jedan od najvećih egzodusa s jednog otoka u povijesti. Van Irske od gladi je tada umrlo više od 100 000 ljudi i dovelo do previranja, ali u Irskoj se "Velika glad" i danas pamti kao najstrašniji i najtužniji period u njenoj povijesti.