Bejrut na Seni – Sabyl Ghoussoub: nevjerojatna izjava ljubavi prema roditeljima i Bejrutu

Ova nevjerojatna knjiga je jedinstvena izjava ljubavi prema roditeljima i Bejrutu, i potpuno me iznenadila. Priznajem, privukla me naslovnica i činjenica da se spominje Pariz i život u njemu. Poznata sam frankofilka, luda za svime francuskim, a osobito za Parizom, gdje sam provela prekrasne dane dok sam radila za francusku avio-kompaniju Air France. Ovaj roman nudi intimnu obiteljsku priču isprepletenu s poviješću Libanona, pričom o egzilu, pamćenju, identitetu i onome što ostaje kad se domovina pretvori u sjećanje.

Sabyl Ghoussoub odlučuje ispitati svoje roditelje dok su još živi, pokušavajući razumjeti ne samo njihov život nego i vlastite korijene. Ne zna točno što traži. Možda trag očeva života, novinara i pjesnika koji se davno zaljubio u majčine oči. Možda odgovor na to što znači pripadati zemlji koju poznaješ više kroz priče nego kroz stvarnost. Ili pokušava rekonstruirati prošlost koja mu je uvijek izmicala. Svi mi, kad odrastemo, počnemo tražiti vlastitu priču u životima svojih roditelja. Zanima nas kako su se voljeli, kako su preživjeli, što ih je oblikovalo, a što slomilo. U ovom slučaju, roditelji su Kaïssar i Hanane, koji su 1975. godine došli u Pariz na privremeni boravak, očekujući da će tu ostati samo dvije godine, dok otac ne završi doktorat na Sorboni. No, izbijanje građanskog rata u Libanonu mijenja sve. Četrdeset i pet godina kasnije još uvijek su u Parizu. Njihova djeca, Yala i Sabyl, rođena su u Francuskoj. Na balkonu uzgajaju začinsko bilje, rajčice i biljke iz Libanona, tražeći utjehu i vezu s domovinom koja se sve više udaljava.

Sabyl pripovijeda o njihovoj svakodnevici, o pokušaju da se živi koliko-toliko normalno dok voljeni u Bejrutu preživljavaju napade i bombe. Lutanja Parizom, priprema doktorata, krađa knjiga kod Giberta Jeunea, sve to postaje trivijalno kada te vijesti iz domovine svaki dan iznova presijeku. I dok se oni pokušavaju održati na površini, rat u Libanonu neprestano se prelama i u samom Parizu. Riječi poput "Palestina", "falangisti", "oružana skupina" više nisu strane, ulaze u svakodnevicu. Politička napetost prelijeva se preko granica. A Libanon, za Sabylovu obitelj, postaje više ideja nego stvarno mjesto. Emocionalni teritorij koji se održava u životu kroz zajedničke ručkove, razgovore, WhatsApp grupe i sjećanja.

Ova knjiga je istovremeno nježna i oštra, poetska i politična, dirljiva i smiješna. Promišlja o obitelji, o tome kako oblikujemo pripadnost kada fizički više nismo dio zemlje iz koje potječemo. Autor polako gradi priču kroz sjećanja svojih roditelja, koji se često i sami gube u vrtlogu proturječnostiS opipljivom emocijom, kroz sjećanja koja su ponekad proturječna i isprekidana, autor pokušava dokučiti što su njegovi roditelji zapravo proživjeli kada su otišli iz Libanona, ne znajući da je riječ o trajnom progonstvu. Ta sjećanja polako izranjaju, poput kadrova iz starih Super 8 filmova. Ono što je za čitatelja niz dirljivih slika, za roditelje je povratak emocijama koje godinama čekaju da isplivaju na površinu. Kroz njihove osjećaje i osobnu perspektivu, prošlost dobiva oblik. Od njihove panike i užasa što se sve više i više otuđuju od voljenih koji su ostali u srcu do previranja toliko složenog da nitko više ništa ne razumije, i njihove nemogućnosti da zauzmu stranu kada se oni koje vole ponekad od žrtava pretvore u krvnike.

Živahan i snažan prikaz Libanona, zemlje sve iscrpljenije sukobima, koju njegova dijaspora iznova gradi u svakodnevici svojih domova u egzilu kroz sitne rituale, uspomene, mirise, i online zajednice koje postaju nova mjesta pripadanja. Ova knjiga pritom postaje i autorovo duboko osobno putovanje, egzistencijalna potraga za korijenima, identitetom i smislom pripadnosti.

Ovo je priča o progonstvu, o prekinutim korijenima i o mitu o povratku kući koji je opstajao čak i kada više nitko nije vjerovao da je moguć. To je precizno i nemilosrdno promatranje raspada zemlje koja se nekoć nazivala "Švicarskom Bliskog istoka", prije nego što je eksplodirala pod teretom sektaških sukoba. Zamislite grad u kojem su različite religije stoljećima živjele jedne uz druge, sve dok kršćani nisu krenuli na zapad, muslimani na istok, a suniti i šijiti se međusobno razdvojili. U pozadini Sirija, Izrael i Iran, svaka zemlja sa svojim interesima, raspiruju vatru koja još tinja.

Bejrut na Seni je knjiga o rascjepima između generacija, između istine i onoga što se pamti, između domovine i mjesta života. Prikazuje Libanon kroz oči dijaspore koja ga pokušava rekonstruirati u svakodnevici svojih pariških domova, u šaptom izgovorenim pričama, u humoru i sarkazmu, u online zajednicama koje spajaju sve što se nekada zvalo "dom".

To je i knjiga o ocu koji odbija poštovati pravila, pa biva izbačen sa Sorbonne zbog vrijeđanja triju monoteističkih religija i nazivanja proroka swingerom. O bratu koji je komunista i drugom koji se odriče Moskve nakon boravka u SSSR-u, a ipak se okupe u Parizu da proslave rođenje nećakinje. O obitelji u kojoj nije uvijek mudro kopati preduboko, jer bi se moglo naići na one koji su sudjelovali u masakrima.

Bejrut na Seni je i život pripovjedača koji je u domovini proveo samo osam godina, a u Francuskoj se Francuzom osjećao tek u rijetkim, potresnim trenucima poput napada na Charlie Hebdo ili Nicu. Roman se ne boji složenosti, ne boji se prikazati kako isti ljudi mogu biti i žrtve i krvnici. Ne nudi jednostavne odgovore i upravo zbog toga ostaje urezana u sjećanju.

Bejrut na Seni je knjiga koja ide u svim smjerovima, pomalo poput ove mitske zemlje koju nitko ne razumije, osobito ne Libanonci. Knjiga koja je dobila nagradu Goncourt des Lycéens, što bi joj trebalo osigurati zasluženi uspjeh. Ghoussoub piše izravno, s dozom humora i ironije, ali nikada ne banalizira bol. Dotiče se trauma, ovisnosti o identitetu, porijekla, obiteljskih odnosa i gubitka. Svidjela mi se i struktura ove knjige, njegov stil je svjež, privlačan, a struktura romana prilagođena je današnjem čitatelju. Poglavlja su kratka, svako nosi vlastitu priču, i mogu se čitati odvojeno, kao male cjeline koje zajedno grade širu sliku. Upravo ta fragmentiranost odgovara temi, jer i sama povijest Libanona, i identitet raseljene obitelji, funkcioniraju poput mozaika od razbijenih dijelova.

O autoru:

Sabyl Ghoussoub je libanonsko-francuski pisac, novinar, fotograf i kustos. Rođen u Parizu 1988. godine, potječe iz obitelji libanonskih izbjeglica, a upravo taj identitet između dviju zemalja postaje središnja tema njegovog rada. Pisao je za više francuskih medija, vodio libanonski filmski festival u Parizu, a njegov senzibilitet za kompleksnost bliskoistočnih priča oblikovao je i njegov književni glas. "Bejrut na Seni" njegov je treći roman i knjiga koja mu je donijela prestižnu nagradu Goncourt des Lycéens, zahvaljujući toplini, ironiji i nježnom humoru kojim pristupa temama izbjeglištva, identiteta i sjećanja. Ghoussoub ne piše iz pozicije povjesničara ili političkog komentatora, a njegova snaga leži u osobnom, fragmentarnom, emotivnom pripovijedanju koje briše granicu između privatnog i kolektivnog.