Jeste li čitali knjigu "Ubiti pticu rugalicu" Harper Lee?
Harper Lee je "Ubiti pticu rugalicu" napisala davne 1960. godine i do danas je knjiga prodana u više od 30.000.000 primjeraka. Harper Lee je to jedina knjiga koju je u svom životu napisala, a koja je opravdala sve prethodne i sve buduće. San ili opsesija je to, možda, većine pisaca. Njome je postala planetarno popularna i vrlo bogata. Harper danas ima 90 tak godina, novinarima cijeli život odbija davati interviewe, i ne želi se ničime eksponirati. Od autorskih prava dnevno zarađuje 9000 USD. Nikada se nije udavala, ni je imala djecu. Do dana današnjeg živi u Monroevilleu, gradiću u Alabami u kojem je i odrasla i koji je bila napustila samo krajem 1950-ih godina. Roman je odmah postigao golem uspjeh, a planetarnu slavu stekao je i film iz 1962. nagrađen Oscarom, s Gregoryjem Peckom u naslovnoj ulozi odvjetnika Atticusa Fincha. Priča prati Fincha dok brani crnca optuženog za silovanje bijele djevojke pred porotom bijelaca. Prijatelji spisateljice uvjereni su kako je duboko zaronila u obiteljske tajne dok je pisala roman. Njezin otac, Amasa Coleman Lee, bio je novinski urednik, odvjetnik i državni senator, a i sam je 1919. godine branio dvojicu crnaca optuženih za umorstvo. Nakon što su obješeni, više se nije bavio pravom. No, za razliku od Fincha, podržavao je segregaciju. No Pulitzerom nagrađeni roman u Monroevilleu je izazvao poprilično hladne reakcije. I danas o njemu govore kao o “onoj knjizi”, ne želeći joj ni naslov izgovoriti. Knjiga je doslovno postala tabu ! Do romana ne bi vjerojatno nikad ni došlo da Harper Lee na Božić 1956. nije dobila vrlo galantan dar pisca Michaela Browna i njegove partnerice balerine Joy Williams koji su joj, uz pomoć Trumana Capotea, pod bor stavili pisamce, a u njemu je pisalo: "Uzmi godinu dana slobodno i čini što želiš. Troškovi su podmireni." Harper Lee odabrala je napisati knjigu. U jedinom velikom interviewu, iz 1964., Harper Lee je rekla: "Nikad nisam očekivala nikakav uspjeh od rugalice, nadala sam se brzoj i milostivoj smrti od ruke kritičara, no istodobno i priželjkivala da se nekome dovoljno svidi da me javno ohrabri. Dobila sam mnogo, a u neku ruku to je bilo podjednako zastrašujuće kao i brza, milostiva smrt kojoj sam se nadala."
